Službeno odijelo klarisa sastoji se od smeđeg ili sivog habita, opasanog bijelom kordom na kojoj su tri ili četiri uzla, crne koprene i sandala.
HABIT
U srednjem vijeku najveći dio ljudi oblačio se više ili manje na isti način: u jednostavnu donju haljinu, mali plašt i možda kukuljicu, da se zaštiti od kiše. Odjeća je mogla biti bogata ili priprosta, već prema društvenom položaju onoga tko ju je nosio. Budući da džepovi još nisu bili izmišljeni, dobrostojeći su oko struka imali kožnati pojas, na kojemu su visjeli torbica za novac, bodež i mač. Žene su bile odjevene u duge, široke haljine. Glava im je bila umotana i nosile su koprenu.
Nakon što se obratio, Franjo je odlučio odbaciti svoj ukrašeni pojas i oko struka se opasati jednostavnim konopom, onim što su ga nosili svi seljaci. Na njemu je načinio uzao, kako bi ga podsjećao na zavjet poslušnosti u kojemu su bili uključena i ostala dva, čistoće i siromaštva. Slično je bila odjevena i Klara. Na glavi je nosila jednostavno pokrivalo, kao i ostale seljanke, a bijela i crna boja (vratnika i koprene) preuzete su od benediktinki.
Riječ „habit“ dolazi od latinske riječi habitus – način života. Vanjska odjeća znači unutarnju promjenu. U tradiciji, redovnički se habit smatra zaštitom spasenja i plaštem pravednosti. U Redu klarisa habit predstavlja vjenčanu haljinu, a ujedno i pogrebnu, žalobnu, pokorničku i pokajničku haljinu. Veo je oduvijek u Crkvi bio simbol zaručništva s Kristom ali i simbol Duha Svetoga. Monasi su se uvijek pokrivali kukuljicom za vrijeme molitve. Slično je napravljen i naš veo i time on predstavlja zaštitu Duha Svetoga, osobito u molitvi.
KORDA
Sveti Franjo i sveta Klara vjerojatno su prvi sveci u kalendaru koji se prikazuju opasani konopcem: franjevačkim pascem. Franjevački pasac je raspoznajni znak cijele franjevačke obitelji. Zašto nosimo pasac? Da bismo odgovorili, moramo se vratiti na jedan događaj važan za duhovnost asiškog Siromaška.
24. veljače 1208. godine, blagdan apostola sv. Matije, prema ondašnjem kalendaru. U Evanđelju se toga dana čitalo poslanje apostola da propovijedaju: bez zlata i srebra, bez novca, torbe i novčarke, bez štapa i bez obuće, bez dviju haljina… Franjo je zatražio svećenika da mu to objasni. Za Franju, koji je od trenutka svog susreta s Raspetim u Svetom Damjanu proživljavao bolne trenutke tražeći kako da služi Gospodinu, najednom je sinulo svjetlo. Od radosti je uskliknuo: „Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim svim srcem izvršavati!“ Odmah je radostan požurio izvršiti ono što je čuo. „Odmah je s nogu izuo obuću, iz ruku je odbacio štap, zadovoljio se samo jednom tunikom, kožnati remen je zamijenio konopčićem. Odsada je imao tuniku koja je sprijeda bila obilježena križem…“ (1Č 22).
Tako je došao kraj lijepoj odjeći bogatog mladića, bogatom pojasu o kojem je visjela kesa s novcem… i ono što je služilo za obranu: MAČ! Franjo je shvatio: pojas, na poseban način, simbolizira bogatstvo i moć, ili: sve ono što draži ljude jedne protiv drugih i što njih, koji su braća po stvaranju i otkupljenju, čini neprijateljima.
Tako je jednog dana rođeno franjevačko siromaštvo u svom najdubljem smislu!
Slobodno si možemo zamisliti Franju kako je zaplesao i zapjevao o svojoj potpuno novoj SLOBODI, koja će mu odsada pa nadalje dopuštati da LJUBI sve ljude, svoju braću i sva stvorenja, čiju će promatrati, pjevati i slaviti ljepotu koja neće ocvasti, upravo zato što je on lišen, slobodan bilo kakvog nagona za posjedovanjem: otkrio je pravo bogatstvo u svijetu koji je za njega postao BRATSKI svijet.
Da, „sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji!“ (1Kor 22-23)
Tajna MIRA, pravog Mira (koji nije samo odsutnost zveketa oružja), mira prvotne nedužnosti, mira prvog jutra stvaranja… tu je tajnu Franjo otkrio i nikada je neće napustiti. Zauvijek će ta tajna ostati vezana, priljubljena, zauzlana oko njegovih bokova jednim skromnim konopcem, KORDOM, čednom, jednostavnom i siromašnom vezom slobode i mira. Ta korda povezuje danas veliki broj muškaraca i žena u jedno bratstvo: franjevačko bratstvo, koje želi svojom miroljubivošću obuhvatiti sav svijet.
BOSE NOGE I SANDALE
Ljudi su počeli nositi obuću da ih štiti od prljavštine, od insekata, od oštrog kamenja i raznih ozljeda i opasnosti (osobito ujeda zmija). Kad je Gospodin naredio Mojsiju da izuje svoju obuću, time je htio reći: „Ne boj se, ja sam ti sada zaštita. Nema opasnosti, ja te nosim.“ Ova „sveta golotinja“ nogu znak je čistoće. Nedodirljivosti prašine. Lagani korak.
Bose noge također znače poniznost: Mojsije se izuo u prisutnosti Stvoritelja, Svemogućega, Jakoga, Silnoga.
Bose noge znak su ljubavi, sjedinjenja s Bogom: ništa nas ne dijeli od Njega. Mojsije je bio sretan u Božjoj blizini; skinuvši obuću, pokazao je veliku ljubav i iskrenu sreću što razgovara s Bogom bez smetnje, u svetoj golotinji.
Bose noge stoga označavaju transcendentnost, siromaštvo, nenavezanost na ovozemno.
Kad je Franjo doživio svoj poziv, doživio je potpunu svoju pripadnost Bogu. U znak toga odbacio je obuću. On je doslovno hodao bos. Klara i njezine sestre hodale su bose. Bio je to znak potpune nenavezanosti, odcijepljenosti i siromaštva. Manja braća su ipak hodala svijetom u sandalama koje su ih štitile, ali je većina stopala gola, tako da se ipak može reći da su bosonogi. Danas klarise nose sandale, a gdje klimatski uvjeti dopuštaju hodaju potpuno bosonoge.