"Životna hrana"

„Životna hrana“

 Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

«Jednom, kada je gospodin papa Grgur zabranio da nijedan brat ne smije ići u samostane Siromašnih gospođâ bez njegova dopuštenja, bogoljubna Majka, ražalostivši se što će sestre rjeđe imati hranu svetoga nauka, s uzdahom reče: „Neka nam, onda, oduzme svu braću, kad nam je oduzeo one koji su nas posluživali životnom hranom!“ I smjesta je svu braću poslala natrag Ministru, ne hoteći imati milostinjare koji su pribavljali tjelesni kruh, kad nije više imala milostinjare duhovnoga kruha» (LegKl 37).

Ovo je jedan od najpoznatijih tekstova u kojima se vidi duboka Klarina povezanost s Riječju Božjom, povezanost duboko osjećajna i ljubomorna, koja izaziva u njoj tako snažnu reakciju na papin dokument (Quo elongati kojim se zahvaća, između ostaloga, u odnos Manje braće i Siromašnih gospođa). U spomenutom odlomku susrećemo se s pojmovima vezanima uz Riječ Božju: „hrana svetog nauka“, „životna hrana“ i „duhovni kruh“. Riječ Božja za Klaru je dakle nešto tako jednostavno a bitno, nešto što doslovno daje život. Malo ranije u istome odlomku iz Legende, čitamo još slikovitije objašnjenje što je hranilo Klarin duh: « Kćerima je, po svetim propovjednicima, pribavljala hranu Božje Riječi, od koje je sebi izabrala ne manje vrijedan dio. Jer, u slušanju svete propovijedi bila bi preplavljena tolikim zanosom, toliko bi uživala u spominjanju njezinoga Isusa (…). Uživala [je] slušajući način govora učenih, smatrajući da se u kori krije badem riječî, koji je ona veoma oštroumno izvlačila i veoma slatko uživala».

Klara poput siromaha koji jede komadić svoga kruha od kojega iz dana u dan živi, uživa u Riječi, siše ju i pri tome kuša zanos i slatkoću. Kako kaže Legenda na drugome mjestu, «Sigurno je Bog u svojoj slatkoći pripravio siroti (usp. Ps 67,11)» (isto 20). Klara živi od te Riječi u svome tijelu, u mislima i u svojim riječima, koje su do nas doprle. Za nju je Riječ osoba, Gospodin Isus Krist kojega ljubi, traži, čuva kao otajstvo koje u njoj raste onako kako je raslo u utrobi Blažene Djevice Marije. Klara tako postaje i učenica i majka.

Premda ostajući vjerna i najvjernija Franjinu učenju, kao najvećem blagu koje ljubomorno čuva, Klara se, zajedno sa svojim sestrama, zbog njihova više monaškoga načina života, približila monaškoj predaji i njezinu načinu usvajanja, „nošenja“ Riječi u sebi. Siromašni samostan sv. Damjana nije posjedovao mnogo knjiga, tek najnužnije za liturgiju, sv. Misu i Časoslov. Mi koji smo danas navikli hraniti se čitanjem tolikih knjiga, ne možemo biti posve svjesni odjeka koji su imale riječi Božanskoga časoslova i sv. Mise u Klarinu duhu i duhu njezinih sestara. Ponajprije, vladala je kontemplativna šutnja preko dana koja je omogućavala zadržavanje Riječi u pamćenju i u srcu. Časoslov je, kao i kod Manje braće, bio po obredu Papinske kurije, što ga je reformirao Inocent III., a bio je jednostavniji i manjih dimenzija od monaških časoslova. Sam karakter brevijara toga razdoblja pretpostavljao je i ujedno pospješivao pamćenje tekstova. Sv. Klara navodi najviše rečenice koje se više puta ponavljaju u liturgiji, koje je zapamtila i usvojila.

Obilje liturgijskih sjećanja prisutnih u njezinim Pismima znak je dubokog jedinstva između Klarine osobne i liturgijske duhovnosti. Mnoga svjedočanstva sestara iznose događaje vezane upravo uz liturgiju, uz neku antifonu, neki kratki liturgijski tekst, što nam govori da su Klara i sestre to neprestano promišljale. Primjerice: «Upitana u koje je to vrijeme bilo, odgovorila je: u tjednu nakon Vazma, kada se pjeva: Ego sum Pastor bonus» (PostKl 10,8). «A posljednja riječ koju je sveta Majka rekla ovoj svjedokinji, bila je ova: „Pretiosa in conspectu Domini mors Sanctorum eius“» (isto 10,10). «Također je rekla ova svjedokinja kako je jednom nakon Uskrsa spomenuta sveta majka gospođa Klara čula pjevanje riječi Vidi aquam egredientem de templo a latere dextro (usp. Ez 47,1.2). To ju je toliko razveselilo i držala je to na pameti te je uvijek poslije jela i poslije Povečerja uzimala blagoslovljenu vodu i davala je svojim sestrama te govorila: „Sestre i kćeri moje, uvijek se morate spominjati i imati na pameti onu blagoslovljenu vodu koja je potekla iz desnoga boka našega Gospodina Isusa Krista koji je visio na križu“» (isto 14,8).

Čitajući Klarine spise, očita je njezina bliskost s Riječju, duboka ukorijenjenost Riječi u njoj, koju ona potom pamti, ponavlja, vraća joj se i dok je izgovara drugome kao da razgovara s vlastitom dušom. Klara, kao i Franjo, razmišlja i piše biblijskim kategorijama i pojmovima. Oni savršeno upotrebljavaju svetopisamske riječi kao da su njihove vlastite. Klarina Pisma Janji možda su najljepši primjer „vađenja“ svetopisamskoga teksta iz njegova konteksta da bi načinila vlastiti sastav. Iz Pisama se vidi kako se Riječ u njoj nastanila na skrovit način, a njezin život pokazuje da je Riječ u njoj boravila u duhu i sili. Jer Riječ oblikuje osjećanje i vladanje. Jedna sestra na Postupku je posvjedočila kako je za vrijeme propovijedi (naviještanja Riječi) vidjela svetu Klaru okruženu sjajem i začula u sebi glas: «Spiritus Sanctus superveniet in te» (usp. PostKl 10,8). Klara, osjenjena Duhom Svetim, začinje Riječ. Vidjevši prelijepo djetešce pored Klare, ista sestra začula je Riječ: «Ja sam među njima». I protumačila je da je taj dječačić bio sam «Isus Krist, koji prebiva posred propovjednika i slušatelja kada jesu kako valja i slušaju kako valja» (isto).

I samo najuzvišenije siromaštvo što ga je Klara prigrlila i utjelovila zapravo je utjelovljenje Riječi koja govori: «idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu» (Mt 19,21). Riječ Božja želi u nama boraviti, jer ona je život i hoće da živimo. U svetoj Klari ona je došla u liku življenog siromaštva koje ju je zaodjenulo svjetlošću i snagom, poučljivošću Duhu i njegovu svetom djelovanju.