Klarina kristologija i teologija siromaštva

Klarina kristologija i teologija siromaštva

Nakon Franjine smrti, Klara je, da učvrsti svoj zavjet siromaštva, zatražila od pape Grgura IX. dokument koji bi ga zaštitio i tako dao njezinome samostanu jednu osobitost. Papa joj je 1228. g. bulom Sicut manifestum podijelio povlasticu da nema posjeda i da je nitko ubuduće ne može natjerati na protivno, što je on sam pokušao učiniti koji mjesec ranije. Spomenuti dokument poznat je pod naslovom Povlastica siromaštva. Zanimljivo je vidjeti kako i dokument koji štiti specifičnost Klarine karizme i sama Klara u svojim spisima o tom predmetu, upotrebljavaju iste ili slične izričaje, ali s različitim naglascima i značenjima. Papin dokument, kako ovaj tako i kasniji, Klari su poslužili kao pravna zaštita, ali srce, život, izgradila je sama svojom herojskom ustrajnošću u „najsvetijemu siromaštvu“.

Kada se proširio glas o svetoj Klari i načinu života u sv. Damjanu, i drugi su ženski samostani tražili dopuštenje da slijede Klarino opsluživanje. Njezino dopisivanje s Janjom Praškom pružilo je Klari i njezinim sestrama prigodu da oblikuju svoje teološko i duhovno poimanje svojega oblika života. Pišući Janji, Klara je upotrijebila tradicionalnu teologiju djevičanske ženidbe, onako kako ju je Grgur IX. umetnuo u svoju Povlasticu siromaštva, da izgradi vlastitu teologiju života u sv. Damjanu. Tako Klara reinterpretira kroz povećalo vlastitoga iskustva i viđenja siromaštva tradiciju djevičanske ženidbe. Sljedeći primjeri pokazat će bilo Klarinu metodu bilo teološku sposobnost da obrani siromaštvo.

Opširnije...

Klarin jednostavan put kontemplacije

Klarin jednostavan put kontemplacije

Promatrajući Klaru i njezine sestre koje se nisu bojale „nikakve oskudice, siromaštva, napora, nevolje, omalovažavanja ni prezira svijeta“, Franjo se „veoma obradova u Gospodinu“ (usp. OporKl 27-28). To je bila tolika radost da im je dao Oblik života i preuzeo na sebe i Manju braću trajnu brigu o sestrama. Čemu se to Franjo veoma obradovao?

Klara i sestre bile su veoma pobožne djevojke još u roditeljskoj kući. U Svetome Damjanu posvetile su se molitvi još više. No Franjo se nije radovao gledajući ih kako mole, nego se radovao vidjevši ih kako nose križ, kako trpe za Krista i s Kristom. On je u njima vidio one koje su doista susrele Gospodina, koje u tim teškim trenutcima žive povezane s Gospodinom jednako kao kada su u crkvici na molitvi. Ako za sv. Klaru životopisac kaže da se iz njezinih usta „kroz dvadeset osam godina neprestanog bolovanja nije čulo mrmljanje, niti jadikovanje: nego je iz njezinih usta uvijek izlazio sveti razgovor, uvijek zahvaljivanje“ (LegKl 39), to znači da su i početne godine u Svetome Damjanu bile takve. Preuzvišeno siromaštvo u njoj je izdublo zdenac iz kojega je šikljala voda radosti.

Iz toga razloga Franjo daje Klari i sestrama mali Oblik života koji ne donosi naputke kako živjeti, nego teološko obrazloženje onoga što one već žive: „Budući da ste se po božanskom nadahnuću učinile kćerima i službenicama svevišnjega, vrhovnoga Kralja, Oca nebeskoga, i zaručile se s Duhom Svetim te izabrale da živite po savršenstvu svetoga Evanđelja, želim i hoću osobno i po svojoj braći uvijek se zdušno i posebno brinuti o vama onako kao o njima“ (PrKl VI,3-4). Iz onoga kako žive preuzvišeno siromaštvo u svim njegovim oblicima, Franjo vidi da su Klara i sestre u uskoj povezanosti sa svakom osobom Presvetoga Trojstva, kao Marija.

Kao što Klara preuzvišeno siromaštvo iščitava kroz mistično zaručništvo, tako ga Franjo iščitava trojstveno i marijanski. Za sebe i braću reći će da su „nove lude na ovome svijetu“ (usp. OgSav 68), ali za sestre nalazi prelijepe izričaje: kćeri, službenice i zaručnice. Međutim i ti izričaji u Franjinoj misli znače evanđeosku ludost: „izabrale [ste] da živite po savršenstvu svetoga Evanđelja“ (PrKl VI,3). Konkretno to znači „ne imati uopće nikakve posjede, slijedeći u svemu stope Onoga koji je radi nas postao siromah“ (PovSir 3). To je ludost koju je povijest nazvala „Povlastica siromaštva“, gdje siromaštvo znači neposjedovanje vremenitih dobara.

Franjo je zabranio braći da u svom itinerantskom načinu života ni na koji način ne primaju novac. Klara je i u tome njegova vjerna učenica i odabire još teži put. Ona se usudi zajednicu od pedeset sestara ostaviti bez sigurnosti koju monaška tradicija dopušta kako ne bi stradala molitva i duhovni život monaha. Za zatvorenu zajednicu, kakva je bila ona kod Svetog Damjana, neposjedovanje zemljišta (usp. PrKl VIII,10-15) bila je velika ludost.

Opširnije...

O nama

  Mi smo samostan Siromašnih sestara svete Klare. Kao ustanova Samostan sv. Klare osnovan je 30. ožujka 1947. godine, u Samoboru. Od godine 1964. živimo u Zagrebu. U njemu danas živi i djeluje 18 sestara. Pripadamo jednom od najstarijih Redova u Crkvi, kojega je utemeljila sv. Klara Asiška, pod vodstvom i po nadahnuću sv. Franje Asiškoga. Povijest nas je različito nazivala, a u našemu narodu smo poznate kao klarise. Na ovim stranicama upoznat ćete se s našom poviješću, našim načinom života, onim koji se vidi kao i onim koji je otajstven, sakriven, koji je srce našega Reda. Svi koji ovo čitate, blagoslivljajte Gospodina!