Na našem tlu

      Smatra se da su klarise došle u hrvatske krajeve morskim putem, slijedeći, kako je to već bio običaj, svoju duhovnu braću franjevce, što je ujedno i razlog da je većina samostana bila smještena uz obalu. Prvi samostan klarisa, prema predaji, jest onaj u Zadru. Naime, kada su Franju, kako spominje Toma Čelanski (prvi Franjin životopisac iz 13. st.), prigodom putovanja na Istok protivni vjetrovi bacili na našu obalu i kad se navodno iskrcao u jednom od naših gradova, a smatra se da je to bio Zadar, posjetio je samostan benediktinki sv. Nikole. Tom je prigodom na čudesan način ozdravio opaticu, zbog čega su redovnice napustile Pravilo sv. Benedikta i prigrlile Klarino Pravilo. Samostan sv. Nikole u Zadru održao se sve do 1798. g., kad su ga austrijske vlasti zatvorile.
      Druga dva samostana vezana su uz grad Dubrovnik, odnosno Dubrovačku Republiku; jedan iz 13. a drugi iz 15. st. Ovaj drugi, samostan sv. Klare održao se do 1806., kad ga je Napoleonova vojska ukinula.
      U Skradinu je postojao samostan sv. Elizabete, kojeg je 1290. g. utemeljila kneginja Stanislava Šubić, kći kneza Stjepana Bribirskog. Samostan se održao stotinu godina.
      Oko 1308. g. klarise dolaze u Split. Za razliku od ostalih samostana u Hrvatskoj, ovaj je bio otvoren za pučanke, plemkinje se nisu primale. Uz burnu povijest ovaj se samostan održao sve do danas.
      1365. g. dolaze klarise u Kotor. Sredinom 16. st. samostan je bio kažnjen zabranom primanja podmlatka, vjerojatno zbog neke javne sablazni, i tako se ugasio.
      Šibenik je također imao klarise, koje su došle 1391. Stotinu godina kasnije one prelaze na Pravilo sv. Benedikta.
      U Nin klarise dolaze po svoj prilici pred kraj 14. st. Taj je samostan živio do početka 16. st. kad je stradao od Turaka ili Mlečana.
      U Krku su klarise započele svoj život najprije kao trećoredice koje su stanovale uz malenu crkvu Navještenja Marijina, početkom 16. st. Ovaj samostan živio je dosta dugo, a njegovo ukinuće uslijedilo je odmah nakon francuske okupacije Hrvatskog Primorja i Dalmacije 1806. g.
      U Osoru je 1576. g. osnovan samostan sv. Marije Anđeoske koji se održao do 1743. g.
      U Rabu je postojao samostan iz 1499. g. koji je pripadao redovnicama Trećeg reda sv. Franje, a tek 1926. g. prihvatile su Pravilo sv. Klare. Zbog strogoće Pravila nisu imale zvanja, pa su 1936. ponovno prešle na pravilo Trećeg reda, i pripojile se kongregaciji Školskih sestara sv. Franje u Mariboru.
      Klarise u Zagreb, u Gornji grad, prvi put dolaze 1646. g., zahvaljujući grofu Gašparu Draškoviću, koji ih je doveo iz Požuna. Među njima je bila njegova sestra Cecilija Uršula Drašković koja je bila prva poglavarica ovoga samostana. Sestre su se bavile odgojem djevojaka. Samostan je ukinuo car Josip II. 1782. g.
      Osim ovih gore navedenih samostana klarisa, o kojima postoje pouzdani podaci, postoje predaje o još nekim samostanima klarisa. To su u Bosni i Hercegovini: u selu Vidošima, na Ukrini u blizini Lipnja, u Ljubuškom, u blizini Jajca itd. Spominje se samostan klarisa u Kninu, u Našicama, u Velikoj kod Požege, Voćinu, Požegi i Iloku.

• < Prethodno
• Slijedeće >