Utemeljen i vođen od strane sv. Franje, Red Siromašnih sestara razvijao se u jednostavnom i jedinstvenom pravcu, čija je jednostavnost takva da se gubi u Božjim dubinama. To je kršćanski evanđeoski pravac, koji smjera prema zajedništvu s Bogom, preko posvemašnjeg siromaštva i bratske ljubavi, koji nisu samovoljno izabrani elementi između mnogih drugih evanđeoskih elemenata, nego bitni uvjeti nasljedovanja Krista, tj. kršćanskoga života. Ovaj evanđeoski, kršćanski život, kojega je Sin Božji živio i koji je ucijepljen krštenjem u svakoga od nas, kreće se u pravcu kenosis, ispražnjenja, lišenja vlastitoga „ja“ u darivanju sebe (usp. Fil 2, 5-9), u vidu koinonia, zajedništva života s Ocem i s braćom, u Isusu, povezanima bez razlike (usp. Iv 17, 21).
Novozavjetni tekst koji najizrazitije opisuje puninu evanđeoske poruke ostvarene u Kristu Isusu, i koji nas poziva da imamo »isto mišljenje kao i u Kristu Isusu« jest poznati kristološki himan iz Poslanice Filipljanima, koji trajno nadahnjuje i hrani Franjevački red: »Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu:
On, trajni lik Božji,
nije se kao plijena držao
svoje jednakosti s Bogom,
nego sam sebe „oplijeni“
uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan;
obličjem čovjeku nalik,
ponizi sam sebe,
poslušan do smrti,
smrti na križu.
Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno
nebesnika, zemnika i podzemnika.
I svaki će jezik priznati:
„Isus Krist jest Gospodin!“ –
na slavu Boga Oca« (Fil 2, 5-11).
Proslava Krista, koja ga preko pashalnog događaja uzdiže k Ocu u njegovoj slavi Kyriosa (Gospodina), protustrana je njegovog posvemašnjeg poništenja, neizrecive kenosis, koja ga od božanske naravi snizuje do ljudske naravi, i od nje do poniženja „Sluge Jahvina“. U tom pokretu kenosis, oplijene sebe, uklanjanja povlastica, poniženja, kojoj kao protustrana odgovara koinonia – zajedništvo s Ocem i braćom – sadržana je sva evanđeoska poruka. Najjednostavnija formulacija koja ujedinjuje oba pojma (kenosis i koinonia) jest ona iz Mt 5, 3: »Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!«
U tom dinamičnom pogledu evanđeoske poruke, oplijene samoga sebe radi ostvarenja nebeskoga Kraljevstva, razlika između „zapovijedi“ i „savjeta“ samo je raznolikost zanosa prema mjeri primljenoga dara. Stoga II. vatikanski sabor poručuje svim vjernicima: »Svima je, dakle, jasno, da su svi vjernici, bilo kojeg staleža i stupnja, pozvani na potpuni kršćanski život i na savršenu ljubav… U različitim vrstama života i u različitim dužnostima gaje jednu svetost svi koje vodi Duh Božji i koji, poslušni Očevu glasu i klanjajući se Bogu Ocu u duhu i istini, slijede Krista siromašna, ponizna i opterećena križem, da zasluže biti dionici njegove slave« (Lumen gentium, 40-41).
Božansko sinovstvo, naime, koje se stječe pritjelovljenjem Kristu po vjeri i krštenju, dajući svim kršćanima, po posinovljenju, ono što je Krist po naravi, s jedne ih strane uranja u Krista (Rim 6, 3-4) i zaodijeva u njega (Gal 3, 27), a s druge strane ih obvezuje da se neprestano ponovno “zaodjenu” Kristom (Rim 13, 14), hodeći u onoj novosti koju je Krist započeo svojim uskrsnućem i koju širom otvara svakome, nakalamljujući ga na sebe krštenjem (Rim 6, 4): tako da se, suumrli s njime i s njime jednom zauvijek suukopani (Rim 6, 8-10), preporođeni u vodi i Duhu (Iv 3, 5), u novosti života svi ponovno zaodjenu (Rim 13, 14) u one iste njegove udove u koje nas je krštenje već zaodjenulo (Gal 3, 27).
Drugim riječima, radi se o tome da svi kršćani ponovno zadobiju u slobodi ono sinovstvo koje je u krštenju dano kao dar; slobodno se ponovno odjenuti (Rim 13, 14) u onoga koji nas je u krštenju već zaodjenuo, tj. Gospodina Isusa, tako da »s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj» srastemo »i po sličnosti njegovu uskrsnuću« (Rim 6, 5) i, umrli zajedno s Kristom, zajedno njemu živimo (Rim 6, 8).
Vršenje takozvanih „evanđeoskih savjeta“ uklapa se upravo u dinamični polet krsne milosti prema savršenom rascvatu otajstva posinovljenja i prisnog života s Ocem koji određuje kršćansko biće. Redovnički život je kršćanski život koji u svoj svojoj punini živi otajstvo poniženja Krista i kao on – koji se snizio od naravi Boga do naravi čovjeka i daljnjeg poniženja u položaju „Sluge Jahvina“ – redovnički život uranja kršćansku kenosis u daljnje poniženje sve do stanja „najdubljeg siromaštva“, koje je poslušnost, čistoća, malenost i materijalno siromaštvo, ukratko: cjelovito siromaštvo, uvijek u pokretu silaženja, kojemu odgovara usporedni pokret uzdizanja, punina zajedništva s Ocem i s braćom, „Kraljevstvo nebesko“ (Mt 5, 3), radi kojega se prodaju sva imanja (Mt 13, 44) i koje je među nama (Lk 17, 21) te raste poput biljke koja k suncu širi uvijek nove grane (Mt 13, 32) ili poput kruha koji se diže pod djelovanjem kvasca (Mt 13, 33).
Nemoguće je duboko shvatiti evanđeosko ustrojstvo Drugog franjevačkog reda a da se ne pozovemo na iskustvo sv. Franje i sv. Klare, koji su u središte svojega života postavili dvočlan kenosis-koinonia, koji je jezgra evanđeoske poruke, pa stoga i jezgra Reda. Misao vodilja života sv. Klare bila je „najuzvišenije siromaštvo“, kao „dio baštine“ koji vodi u „zemlju živih“ (PKl 8, 4-5), u Život, u veliko zajedništvo ljubavi. Ovo „najuzvišenije siromaštvo“ neposredno nas uvodi u Kristovo otajstvo spasenja: postati dionicima njegova poništenja, siromaštva koje je on slobodno izabrao da obogati mnoge (2Kor 8, 9), umrijeti s Kristom samom njegovom smrću, kako bismo postali s njim jedno u njegovoj smrti-životu. Zato sv. Klara određuje da je način života njezina Reda „sveto Evanđelje“ (PKl 1, 2), a sav redovnički život opisuje jednostavnim dvočlanom: »način svetoga zajedništva i najuzvišenijega siromaštva« (PKl, Proslov 15).
Literatura: Temi spirituali dagli Scritti del Secondo Ordine Francescano, (a cura di) sr. Chiara Augusta Lainati, S. Maria degli Angeli-Assisi, 1970.