Preminula naša draga s. M. Helena Ivančić

Kratka biografija s. M. Helene Ivančić

S. Marija Helena (Kruna Ivančić) rođena je 10. svibnja 1945. u Grabovici (Tomislavgrad), u župi sv. Antuna u mostarskoj biskupiji, od oca Filipa i Anice rođ. Crnković, kao peto dijete od dvanaestero rođenih. Od desete godine brinula se za mlađu braću i sestre, dok bi majka išla zarađivati za obitelj. Otac je umro mlad. Kad je čula da joj je prijateljica otišla u samostan i ona je od tada stalno govorila kako bi željela ići u samostan.
         Ušla je u samostan 29. studenog 1960. u Samobor.

Oblačenje je imala 21. studenog 1961.

         Prve zavjete 21. svibnja 1963., a Svečano zavjetovanje 24. svibnja 1968.g.

        Majka Štefana dala je Kruni ime s. M. Helena zbog njezina jako tihog glasa, jer je bl. Helena bila kroz neko vrijeme nijema. Naša s. Helena bila je doista među nama tihi glas, zbog patnje što joj ga je donosila njezina bolest, ali vjerujemo i zbog njezina opredjeljenja.

      S. Helenu pamtimo kao vrlo toplu, osjećajnu sestru koja je primjećivala ljude oko sebe i zauzimala se ako je komu bilo što potrebno.

      Bila je uslužna i rado je pomagala i osobito je imala osjećaja i razumijevanja za najmlađe sestre. Bila je vrsna krojačica. Šivala je brzo i precizno. S velikom ljubavlju i zauzetošću šivala je habite za nove sestre kojima je rado ispunjavala njihove male želje. Bila je brza i odgovorna i nikada nije trebalo dugo čekati da obavi neki popravak za sestre.

      Izrađivala je i misno ruho, osobito je šivala svećeničke i dječje albe, oltarnike i ostalo misno ruho.

Dugi niz godina plela je pasce za sestre i za braću franjevce koji su osobito za redovničko oblačenje rado naručivali pasce za novake.

      Bila je veoma vedra, nasmijana, spontana. Voljela je sestrinsko druženje, rekreaciju sestara. Mlađe sestre su je veoma voljele.

      Voljela je sličicu sa natpisom: šuti, trpi, moli – i to je ukratko bio program njezina života.

      Bila je vjerna u malom. Redovnica „starog kova“, točna i vjerna dnevnom redu.

      Ustrajna i vjerna u molitvi časoslova te smo je često nalazili u osobnoj molitvi u koru. Vjerujemo da je svoj život i osobne poteškoće zajedno s kušnjama povjeravala i rješavala u molitvi s Gospodinom.

      Imala je jednostavnu duhovnost i djetinje pouzdanje u Gospodina. Bila je pobožna Majci Božjoj i voljela se utjecati u zagovor sv. Antunu Padovanskom.

      I stoga vjerujemo da nije slučajan ni dan preminuća naše s. M. Helene (13.lipanj), jer je blažena Helena Enselmini, njezina zaštitnica, bila duhovna kći sv. Antuna Padovanskoga.

      Samozatajno i tiho nosila je svoje bolesti, tako da nam je njezin odlazak Gospodinu došao iznenada.

      Božja providnost vodila je njezin život i kada je došao njezin čas bila je spremna. Ostavila nas je neočekivano, ali ostaje u našim srcima, mislima i sjećanjima.

      Veliko hvala s. Heleni za ono što je bila i za sve što nam je učinila i darovala, nadasve za njene molitve i žrtve.

      Bogu hvala za dar njenog života i za njezinu prisutnost u našim životima.

      Počivala u miru Božjem!

Preminula s. M. Karmela Šarac

Bdijete i molite

"Bdijte i molite da ne padnete u napast“ (Mt 26,41).  

   Ljudski život, ovakav kakav jest, nije nešto završeno, savršeno, gotovo i konačno. On ima sve oznake usavršavanja, ispitivanja, odlučivanja, polaganja ispita. Za nas se otimaju dobro i zlo. „Čovjekovo je srce ring u kojemu se za prevlast bore anđeo i đavao“ (Dostojevski). Život je smrtnika pun zamki. Prate ga zasjedničke sile. Nude mu se prividi.                                                                    

   Čovjek je odgovoran za svoja djela. Čovjek se sam odlučuje za svoje djelovanje, on sam može prosuditi svoje djelovanje u odnosu prema dobru.

NAPASNIK

   Đavao, „ubojica ljudi i lažac od početka“ (Iv 8,44), krivotvoritelj je istine i otac laži. Svojim spletkama i zavođenjima odvodi na krivi put i krivotvoreni život. On je upropastitelj, zatornik, najveći falsifikator i kamuflator kroz cijelu povijest. Da bi zaveo, rado se „pretvara u anđela svjetla“ (2 Kor 11,14). Ljudima nudi zemaljsko kao vječno. Odvodi s puta koji vodi u život. On je poistovjećen s neprijateljem koji sije kukolj u gospodarevu polju (Mt 13,39), ili iz srca ljudi otima sjeme Božje riječi, „iz straha da ne uzvjeruju i da se ne spase“ (Mk 4,15).

   Često je tajanstven, ne pokazuje svoje pravo lice, ne napada otvoreno. Poznaje tržište, sposoban i lukav trgovac. „Naravno da nam ne pristupa sa svojom ponudom na tako otvoren način: njegove ponude dolaze umotane u svakovrsne zavodljivosti i valjane razloge“ (R.A. Knox, Pastoralne propovijedi).

   Napasnik smišlja napasti koristeći se ljudskim potrebama i slabostima ljudske naravi. Čak se pokazuje i kao majstor Biblije. Navodi je istrgnuto, vješto, samo da zavede. "Đavao može navoditi Pismo za svoje ciljeve" (Shakespeare). Nudi kruh, krov, čast i vlast. Cilj njegova truda je da se ne ostvaruje Božje nego njegovo kraljevstvo. Obećava više od onoga što može dati, „I vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo“ (Post 3,5). Posljedice su poznate: „Istjera, dakle, čovjeka i nastani ga istočno od vrta edenskog, pa postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao – da straže nad stazom koja vodi k stablu života“ (Post 3,24). Sreća je vrlo daleko od njegovih ruku. Svaka njegova ponuda uvijek je bijedna prijevara. Čovjek postaje žrtva velike životne iluzije da će živjeti u vrtu naslada i sretna života. „U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti“ (Post 3, 19).

Kad zlo postigne cilj, ostavlja čovjeka sama u drami i besmislu.

NAPAST

Napast je poziv na grijeh, bezakonje, nevjernost, na smrt. Nasrnuti na nekoga, oboriti, uništiti…

Kušnja je usmjerena prema životu. Provjera, ispit, sposobnost, vjernost …

   Na putu duhovnog života prate nas kušnje, napasti. Napašću zovemo negativne utjecaje i poticaje svijeta i sotone. Napast je izazov da se učini zlo.

   Napast je jasno prikazana na prvim stranicama Biblije (Post 3,1-6). Na nesreću Eva, napastovana od Zloga, pristala je na razgovor i time već popustila. Bio je to nerazborit razgovor. Nema razgovora, nema popuštanja. Od tada ljudska je narav ranjena – izvorni ili istočni grijeh.

   Ući u napast znači, dakle, izložiti se opasnosti da počnemo popuštati, čak da popustimo potpuno. Prihvaćanjem napasti, grijeh i zlo počinju nam se sviđati te zbog naše urođene slabosti postanemo žrtva. Zmija je omotala žrtvu i sikće: anđele, kako si se promijenio.

   Poslije istočnoga grijeha čovjekovo je spasenje ugroženo brojnim napastima i duhovnim pogibeljima. Isto tako i nadnaravni život. Osim zla koje stalno nosimo u sebi, prijete nam i vanjske napasti, koje nas odvlače od Boga a privlače stvorovima. Napast podjaruje grešne želje, raspaljuje požude, očarava maštu užicima ili korišću, sugerira krive zaključke i potiče volju na zla djela.

Opširnije...

Prva korizmena nedjelja

 Poštovani i dragi vjernici!

„Ne slušajte svoje vračeve, vidioce, astrologe, čarobnjake,

jer vam laž proriču“ (Jer 27,9).

   Biblija – „knjiga nad knjigama“ – je vrlo stara i uvijek nova. Ne može nikada zastarjeti i biti nevažna. Ona je učiteljica života i vodi k sreći. „A tolika je sila i moć riječi Božje da je ona uporište i životna snaga Crkvi, a sinovima Crkve ona je jedrina vjere, hrana duši, čisto i nepresušno vrelo duhovnoga života“ (Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi „Dei verbum“ 21).

   Sveto pismo je knjiga prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Riječ Božja upućena je svekolikom svijetu svih pokoljenja i vremena. I ove riječi gore navedene poruka su za ondašnje ljude, nama današnjice, kao i onima u budućnosti. Uzmimo ih ozbiljno. Potrebne su nam u poplavi raznih „proroka“, „navjestitelja“, „objavitelja“, „spasitelja“, „proricatelja budućnosti“, „vračeva“…

   Dok Sveto pismo ovakve pojave spominje i protiv njih ozbiljno govori, znači da ih je bilo, sami smo svjedoci da ih ima, a jer se zlo teško iskorjenjuje, vjerujemo da će ih i biti.

   U knjizi Izlaska među ćudorednim zakonima nalazimo oštru rečenicu: „Ne dopuštaj da vračarica živi“ (Izl 22,17).

OPASNI „VIRUS“ LUDOSTI

   U navali raznih virusa koji se svakodnevno sve više i više množe te im ni medicina ne može doskočiti u obrani čovjekova tijela, ništa manja, žešća i mnogobrojnija nije navala virusa na čovjekov duh i vjeru. Radi se o „virusima“ ludosti, o čudnoj vjeri, o praznovjerju koje se umnaža i raste kao gljive nakon kiše, i to bez razlike po gradovima i selima, među starijima i mlađima, muškima i ženskima. Današnji praznovjernici dolaze iz svih vjera i nevjera, od jednostavnih, skromno naobraženih, do najpismenijih, naobraženih i uobraženih.

   Mnogi sebe i svoje prostore okitiše raznim znakovima. Tako potkova ili djetelina s četiri lista „nose sreću“, a trinaestica i crna mačka nesreću.

   Najčešće su to osobe bez čvrste i ozbiljne vjere u Boga. „Njihovu nevjeru, naivnost, glupost i lakovjernost iskorištavaju spretni, često amoralni čarobnjaci, vidovnjaci, „proroci“, astrolozi – čitači zvijezda, „tumači“ horoskopa, brojna mafija bolesnih ambicija, a gladna novca, što puni svoje novčanike prodajući maglu“ (I. Bagarić).

Opširnije...