Počeci i značajke Reda

      Red sv. Klare ili Red Siromašnih sestara sv. Klare, pučki klarise, jest Drugi franjevački red i svoje ime nosi po utemeljiteljici sv. Klari Asiškoj. Početak Reda vezan je uz Cvjetnicu 1212. g., kada je sv. Klara napustila očinsku kuću, a time i svoj plemićki stalež, te se pridružila sv. Franji i njegovu bratstvu da u Crkvi slijedi siromašnoga Krista. Klara i njezine sestre nastanile su se u samostanu Svetoga Damjana u blizini grada Asiza (u Italiji), gdje su živjele eremitskim načinom života, prema pravilu, forma vitae, koje im je napisao sv. Franjo.

      Klarise su jedan od posljednjih velikih monaških redova u povijesti Crkve. Kad je Red nastajao, kontemplativne obitelji (benediktinske, cistercitske i kartuzijanske) imale su već iza sebe čvrstu predaju. Čvrsto ukorijenjene u seosku sredinu, prilagođene feudalnome ustrojstvu onodobnoga društva, te su zajednice i nehotice preuzele običaj koji su započeli pustinjski Oci: krut život, teški poljodjelski rad i asketski život osamljenosti radi Boga, pod vodstvom opata. Takav je način života po nekim vidicima odgovarao patrijarhalnom životu biblijskih vremena.

      Sv. Klara je imala na dohvat primjere već dobro prokušanog monaškog života. Od njih je mudro posudila raznolike elemente srodne njezinome naumu, ali im je istovremeno pripojila druge elemente koji su urodili osebujnošću vlastite karizme.

      U odnosu na druge monaške Redove, osobito ženske, Red klarisa se pojavio u posve drugačijim društvenim uvjetima.

      Gradski život, gotovo zaboravljen nakon propasti Rimskoga Carstva, ponovno je oživio u XIII. stoljeću. Društvo se stalo otvarati potrošačkom razdoblju. XIII. stoljeće, naročito plodno, puno životne snage, nabijeno svakovrsnim podstrecima, stvorilo je na svim područjima prve tragove moderne civilizacije. Ta kronološka podudarnost odigrala je nezanemarivu ulogu u franjevačkoj duhovnosti uopće, te u načinu monaškoga života koji je vlastit klarisama.

      U postanku Manje braće i Siromašnih sestara - klarisa postoji ista činjenica: nekoliko braće oko Franje, nekoliko sestara oko Klare, sakupljenih da se međusobno pomažu u zajedničkom življenju Evanđelja i da obnove ne toliko život prvobitne Crkve (svojstveno monasima u strogom smislu riječi), koji je opisan u Djelima apostolskim 2, nego radije iskustvo Isusovih učenika. To je život apostola okupljenih oko Krista, priljubljenih uza nj svim srcem, sjedinjenih s njime, koji su, zahvaljujući njemu postali braća, i koji su doslovno išli njegovim stopama putovima Palestine. Stoga bratstvo i jednostavnost odnosa zauzimaju veliko mjesto u franjevačko-klarijanskom životu.

      Kada je želja za novcem, čini se, postala jedina društvena vrijednost, Klara i Franjo su očitovali svoju volju za korjenitim odreknućem radi «nasljedovanja siromašnoga Krista i njegove presvete Majke» (usp. PKl 6, 7). Odrekavši se svakoga vlasništva, živjeli su jednostavno od rada i milostinje. Takav život siromaštva, potpunoga predanja providnosti preko poziva na velikodušnost drugih, dao je cijelome Franjevačkome redu milost da duboko zahvati pravi smisao siromaštva.

      Evanđelje, bratstvo i siromaštvo jesu temeljne sastavnice franjevačke duhovnosti koje su duboko obilježavale način monaškoga života što ga je započela sveta Klara.

       Uključenje klarisa u gradsku sredinu dalo im je također još neke izvorne crte. Samostan Svetoga Damjana, u kojemu je Klara živjela, a koji je nekada pripadao benediktinskome redu, bio je zbog sigurnosti neposredno izvan gradskih zidina. Ipak, općenito su se samostani osnivali u osami, daleko od gradskih središta. Štoviše, u mnogim slučajevima su se gradovi razvili oko samostana. Naprotiv, samostani klarisa su se gotovo uvijek osnivali u predgrađima gradova, često među radničkim pukom i, veoma ubrzo, unutar samih zidina. U takvim uvjetima «život sakriven u Bogu», kakvim ga je željela sveta Klara, nije mogao poprimiti oblik nekog monaškog «bijega u pustinju».
      A da bi se osigurala nužna osama, uspostavljena je stroga klauzura (zidovi i rešetke): stoga su klarise dobile nadimak „zatvorene gospođe“ ili „zatvorenice“.
      Takva prisutnost u gradu omogućila im je da žive potpuno siromaštvo: bez ikakve potrebe za velikim posjedima; dostajao im je ručni rad unutar samostana te prošnja milostinje. Takvo sudjelovanje u životu siromaha, među kojima su klarise živjele, bilo je posve novi pokušaj za klauzurne redovnice što je, i to ne malo, uzbunilo crkvene vlasti. Klara se morala zbog toga cijeloga života boriti da očuva vjernost svojemu idealu i dokaže kako ga je moguće živjeti.
      Red svete Klare pokazuje, napokon, svoju izvornost u tome što ima vlastito Pravilo, koje je sastavila sama utemeljiteljica koja ga je živjela kao franjevačka klauzurna monahinja gotovo četrdeset godina prije negoli ga je uzakonila. Mnogi ženski kontemplativni Redovi jednostavno su prihvatili Pravilo braće monaha (muškaraca). Druge, kao dominikanke, koje su nastale 1206. godine, dakle malo prije klarisa, primile su Pravilo od duhovnoga Učitelja koji nije bio iskusio njihov monaški život.
      Klara nije kod Manje braće nalazila točan ekvivalent onoga što je htjela živjeti. Ona je, doista, živjela u velikom duhovnom jedinstvu s braćom koja su za sebe stavljala naglasak na molitvu, prošnju i kontemplaciju, povlačeći se u samotišta. Ali oni su također provodili aktivni život putujućega propovijedanja i služenja (primjerice kod gubavaca).
      Premda prihvaćajući svom svojom dušom duhovnost svetoga Franje kao vlastitu i nazivajući se «njegovom biljčicom», Klara je prenijela u svoj kontemplativni život i svojom osobnošću obogatila evanđeoski ideal što su ga živjela braća. To što su ona i njezine susestre živjele, pohranila je u svojemu Pravilu. Zbog toga su u Pravilu potpuno odsutni apriorizmi i ona mu daje ton ravnoteže i ljudske topline, koji su vidljivi u mnogim stavcima. Njegova izvornost jasno se pokazuje kada pogledamo druga stara monaška Pravila.

      Benediktinsko Pravilo, prvo veliko Pravilo na Zapadu, prava je rasprava monaškoga života, puna biblijskih i evanđeoskih navoda, koje organizira, na što mogući bolji način i točno, život u zajednici za Boga, određujući stupnjeve kojima se uzdiže k njemu i ustrajavajući na jednoj od bitnih službi monaha u Crkvi: pjevanju Božanskoga časoslova.
      Karmelsko Pravilo, veoma snažno obilježeno Poslanicama svetoga Pavla, smješta monaški život, u liniji prvih pustinjskih Otaca, kao u središte samotne bitke (važnost ćelije) protiv sila zla.
      U kartuzijanskoj duhovnosti, traženje samoće, kao bitnog sredstva da se nađe Boga, dovodi do gotovo pustinjačkog života.
      U Pravilu svete Klare, u kojemu osjećamo također dah velike i snažne hrabrosti, monaški život poprima radije značenje skrivenog života ljubavne prisnosti s Bogom, kao u najskrovitijoj ćeliji u kući. Sveta Klara je htjela živjeti život više kontemplativan i franjevački nego monaški. Iz monaškoga života je preuzela sastavnice koje pogoduju kontemplaciji: šutnju i klauzuru, a da nije žrtvovala ništa od franjevačkog ideala: prvenstvo ljubavnog zaleta prema Kristu u zajednici učenika.
      Kod dominikanaca i dominikanki, nastalih tek koju godinu prije Reda Svetoga Damjana, kako se u početku zvao, može se zapaziti isti zajedničarski smisao i isti elementi siromašnog i jednostavnog života u radosti, ali je življenje duha različito; geslo Dominikanskoga reda, 'upoznati da se može ljubiti', vodi do potpuno različitog duhovnog puta, više razumskog.
      U svjetlu ovih jednostavnih uspoređivanja, poziv svete Klare u Crkvi pojavljuje se jasno kao polet ljubavi cijeloga bića prema Isusu Kristu, korjenita privrženost njegovu Evanđelju i njegovoj Crkvi. U radosti potpune, ponizne i pouzdane ovisnosti pred Ocem, u zajedništvu, uzajamnoj sestrinskoj i jednostavnoj pomoći kakva vlada među djecom Božjom, u velikodušnosti koja ništa ne odbija slobodnim nadahnućima Duha.
 
Literatura: Nella tua tenda per sempre. Storia delle clarisse. Un'avventura di ottocento anni, (a cura di) p. RINO BARTOLINI ofm, Edizioni Porziuncola, Assisi, 2005.

• < Prethodno