Kontemplativni poziv

       Po nadahnuću naših Utemeljitelja, Red sv. Klare odabrao je nasljedovati Krista koji moli u samoći, kako nam to opisuju evanđelja: na brdu, u pustinji, u osami, danju i noću, sam ili s učenicima. Kao što se u tim povlaštenim trenutcima na izabranim mjestima za molitvu do punine razvijao njegov sinovski život - odnos trajne ljubavi s Ocem - tako se i život svake klarise i cijeloga Reda razvija u trenutcima molitve.

      Kada ovdje govorimo o molitvi, tada mislimo na ono osobito stanje cijeloga bića. To je stalna težnja prema Bogu koja obuhvaća pogled uma i pokret ljubavi; to je spoznaja u kojoj se cijelo biće u biblijskome smislu (um i srce) duboko zalaže sve do ujedinjenja s Bogom i ulaska u zajedništvo života s Njim. Taj oblik molitve nazivamo kontemplacija.

      Svaki kršćanski život, ukoliko je usmjeren prema posjedovanju Boga, u temeljima je kontemplativan. „Odjenuti se u Krista”, primiti sinovstvo „u Sinu”, pretpostavlja također da budemo uvučeni u Njemu prema kontemplaciji (promatranju) Oca. „Svi su ljudi pozvani na ovo sjedinjenje s Kristom koji je svjetlo svijeta; od Njega potječemo, po Njemu živimo, k Njemu idemo” (Lumen gentium, 3). „Bog je pozvao i poziva čovjeka da čitavim svojim bićem prione uza nj u vječnom zajedništvu nepropadljivog božanskog života“ (Gaudium et spes, 18). Dakle, na vrhuncu piramide ljudskih vrijednosti stoji čin kontemplacije. Ipak, taj čin koji daje hijerarhiju cijelom ljudskom djelovanju, jest najjednostavniji i najsiromašniji od svih koji su ikada postojali. Njegova sadržina povećava se, štoviše, u razmjeru njegova siromaštva i jednostavnosti.

      Ako su svi kršćani pozvani prionuti uz Boga cijelim svojim bićem, ipak nisu svi pozvani - dapače, malo ih je pozvanih - izabrati kao svoj dio ovo najograničenije i najsiromašnije djelovanje u krilu Crkve, koje pojednostavljuje do najveće mjere kretanje same Crkve prema Bogu. U njima, u tim „siromasima”, Crkva se zaista pojednostavljuje, da dovrši ovdje Pashu, prijelaz u zajedništvo Života, u obećanu zemlju, koju je Krist - „preteča” (Heb 6, 20) - otvorio svojoj Zaručnici na Uskrsno jutro.

      U siromaštvu kontemplacije već se ispunja za Zaručnicu obećanje što ga je dao Gospodin svojemu narodu, izvodeći ga iz Egipta: u siromaštvu kontemplacije Crkva, za uskrslim Kristom, ulazi u zajedništvo života, koje zaključuje povijest spasenja, ulazi u sočne pašnjake na brdima Izraela (Ez 34, 11).

      U mjeri u kojoj Crkva prianja uz Boga i prelazi s Kristom Gospodinom u zajedništvu života, u toj se mjeri ostvaruje u njoj izlijevanje Duha, koji će pokrenuti suhe kosti (Ez 37, 1-14), koji će od narodâ učiniti samo jedan narod pod jednim pastirom (Ez 37, 22-23), gdje „će me svi poznavati, i malo i veliko - riječ je Jahvina” (Jr 31, 34); sve dok se za slavnim Kristom, koji nam je otvorio put u Svetište (usp. Heb 10, 1-20), povijest Spasenja ne zaključi u punom izljevu Duha, punine životnog zajedništva, novog vječnog Saveza (Jr 31, 31), gdje će Bog biti sve u svemu (1 Kor 15, 28).

      Najograničenija i najponiznija, najjednostavnija i najsiromašnija djelatnost koja u Crkvi postoji i koja po svojoj naravi smjera postati posve siromašnom, jest ovaj kraći put kojim idu Ustanove potpuno posvećene kontemplaciji, među kojima je i Red sv. Klare: „soli Deo vacare” - baviti se samo Bogom, „prionuti uz Boga jedinoga” (Perfectae caritatis, 7). No, latinski neprevediv izraz „vacare” podsjeća na sliku i pojam „praznine”: dati se Bogu u jednom ispražnjenju - koje je otvorenost Duhu - učinjeno ujedno u „samoći, šutnji, neprekidnoj molitvi i radosnoj pokori” (Perfectae caritatis, 7). U toj otvorenosti, praznini, „vacare”, Crkva živi riječi proroka Hošee: „Evo, privući ću je i odvesti u pustinju i progovorit ću njenu srcu” (Hoš 2, 16). Te riječi čitamo u liturgiji na svetkovinu sv. Klare.

      Kontemplativno zvanje uključuje određenu odvojenost od svijeta, koja kontemplativca isključuje iz određene fizičke sfere, sli ga zato usađuje, više nego li materijalno, u srce same Crkve, u srce svakoga ljudskog bića, jer se u ime svih koji žeđaju ili izgaraju od želje za beskrajnim stavlja „licem u lice” s Apsolutnim, što s jedne strane otkriva siromašnu ljudsku golotinju, a s druge strane otvara plodna zračenja Duha.

      Kontemplativno zvanje predstavlja prije svega drugoga upravo ovo: golo siromaštvo koje, prisvojeno od Krista Otkupitelja, prima za cijelu Crkvu životvornog Duha, koji se izlijeva iz očinskog izvora i raznosi se po cijeloj Crkvi i od nje u cijeli kozmos. Da, kontemplativni samostani su glas Crkve koja „uzdaje Bogu savršenu žrtvu hvale” (Perfectae caritatis, 7), ali samo pod uvjetom da su oni siromašna Crkva koja se otvara, širom rastvara u beskrajnu golotinju, onu samoga Krista na križu, da primi za sve život Duha. To je „tajanstvena apostolska plodnost” kontemplativnih samostana o kojoj govori II. vatikanski sabor, koja duboko zasijeca u život i tijek same Crkve te čini samostane „rasadištima” kršćanskog naroda. Latinska riječ „seminaria” priziva misao na „semen”, sjeme života, sa svim njegovim moćnim dinamizmom: zadaća kontemplativnog samostana jest primati sjeme Života i raznositi ga u Narod Božji. Njihov položaj nije na rubu Crkve, nego na životnoj osnovi Crkve, da je zbližava u dublje zajedništvo s Kristom, da raširi njegove udove u većem izlijevanju Duha.

      „Koliko se više redovnici sjedinjuju s Kristom, to je bogatiji život Crkve i plodniji njezin apostolat” (Perfectae caritatis, 1). Koliko više „njeguju život s Kristom u Bogu sakriven (Kol 3, 3) toliko odatle izvire i svim žarom se pokreće ljubav prema bližnjemu za spasenje svijeta i za izgradnju Crkve” (Perfectae caritatis, 6).

      Crkva se, razmatrajući o sebi na II. vatikanskom, prepoznaje da je „u isto vrijeme ljudska i božanska, vidljiva i nevidljivim stvarnostima obdarena, gorljiva u djelovanju, a odana kontemplaciji” (Sacrosanctum concilium, 2). Za Ustanove posvećene kontemplaciji Crkva izriče riječi pune dubokog poštovanja: „Zauzimaju istaknut položaj (...) u mističnom Tijelu Kristovu (...) prinose Bogu izvrsnu žrtvu hvale, a narod Božji rasvjetljuju bogatim plodovima svetosti, primjerom ga potiču i otajstvenom apostolskom plodnošću promiču njegov rast. Tako su oni ures Crkve i izvor nebeskih milosti” (Perfectae caritatis, 7).

      Ali ove pohvale nisu bezuvjetno uzdizanje jedne vrste života: naprotiv, one su razmjerne služenju koje ova vrsta života doista pruža narodu Božjem, tj. prema mjeri u kojoj cijeli Red i pojedini samostan odgovaraju na poziv da budu „rasadište kršćanskog naroda” (Perfectae caritatis, 9).

      Razotkriti služenje klarisa u Crkvi i svijetu znači ući u kontemplativno srce Reda.

      Koliko je više naše zajedništvo s Kristom, koliko više jedna klarisa postane jedno s Njim – novi Adam oživljen Duhom, snagom Božjom i njegovom životvornom svetošću – toliko više koristi Crkvi i svijetu: jer, plodnost samoga Boga, sveta i posvećujuća božanska moć, prelazi u nju – Crkvu, preko Krista Gospodina, i od nje se rasprostire i širi cijelom Crkvom.

Ovo je prva glavna služba, najskrivenija i najdublja, doista „umbratilis”: tiho posredništvo između Kristova Duha i njegove Crkve; biti u srcu Crkve ili bolje rečeno, biti srce Crkve, gdje Bog izlijeva svoju Ljubav preko Kristova uskrslog Tijela, gdje je Životno vrelo.

      Sredstva za vršenje te službe vrlo su jednostavna: stalni napor primanja, sudioništvo u krajnjem siromaštvu, samoća i poslušnost križa Bogo-Čovjeka koji je, umirući, rodio Crkvu i uzeo u svoje ruke svijet priopćivši mu, u smrti, svoj život. Samoća, šutnja, molitva, pokora i možemo dodati cijeli asketski kompleks koji čini „pustinju”, sredstva su za izjednačavanje s Kristovom smrću, po kojoj kontemplativac stiže, u ime cijele Crkve, u Njemu i po Njemu, do života življenog u krilu Očevu: „umrijeste, i vaš je život sakriven s Kristom u Bogu” (Kol 3, 3).

      „Nema više Židov – Grk, rob – slobodnjak, muško – žensko”, piše sv. Pavao Galaćanima (3, 28). Dodajmo: nema više ni ograđenog samostana, ni dalekih i nepoznatih zemalja i naroda: za kontemplativca ima samo ljubav, Božja agape koja se izlijeva na čovjeka i iskupljuje ga u milosrđu, ponovo ga zadobivajući za bliskost sa sobom, bez razlike rasa, nacije, vremena, mjesta: nego posvuda i zauvijek. U ovom jedinstvu božanske ljubavi, svaku tjeskobu i nespokojnost, svaku krivnju i uznemirenost cijelog čovječanstva, kontemplativna duša, kao što je i Kristova u njegovoj agoniji, uzdiže, trpi, i pretvara u jednom svećeničkom činu, koji ovdje nastavlja Kristovo svećeništvo u njegovu silaženju radi otkupljenja.

      Kad se jednom shvati da „rijeke žive vode neće prestati djelovati u Crkvi da oplođuju ovaj svijet zadivljujuće čovječanski, nego da iz krila kontemplativnog života šiklja ovaj izvor sve do vječnog života – i da je poslanje kontemplativnih da čuvaju priliv ovog izvora” (Lucien-Marie de Saint Joseph, OCD), otvara nam se cijeli pogled na polje apostolata kontemplativnog života: „Kontemplativni redovi svojim molitvama, djelima pokore i patnjama imaju vrlo veliko značenje kod obraćenja duša, jer Bog, ako ga zamolimo, šalje poslenike u svoju žetvu (usp. Mt 9, 38), otvara duše nekršćana na slušanje Evanđelja (usp. Dj 16, 14) i oplođuje riječ spasenja u njihovim srcima (usp. 1 Kor 3, 7)“ (Ad gentes, 40).

      Drugim riječima: „Ma koliko bilo novo polje rada u koje je apostolat Crkve pozvan da se razvije, ono može samo poprimiti novi oblik nepromjenjive stvarnosti evanđeoske kontemplacije (...) Utjecaj primjera na druge manje ovisi o savršenosti korištenih tehnika negoli od primanja otajstva božanske prisutnosti u apostolatu” (isto, 145).

      Doista, kad je dodir s Bogom stvaran i istinit, onda uvijek odgovara otvorenosti prema bližnjemu, izobilnoj koliko su raširene Kristove ruke na križu:

      „Znajmo da je blagoslovljeni Krist bio pribijen na križ raširenih ruku, da zagrli sve one koji hoće doći k njemu, moleći i za sve nas s toliko ljubavne žudnje, kako o tome uči Sveto Pismo: tako hoće da i mi stojimo raširenih ruku, protežući s velikom ljubavlju milosrđe nad bližnjega i upućujući Bogu molitve za spas duša... “ (bl. Giulia Milanska, klarisa iz 16. st.).

      To je otvorenost koja ne sadrži vanjski kontakt, nego nutarnje zračenje u crkvenom tijelu:

      „Vi, moje klarise, radite posredstvom unutarnjih djela: Bog sam ih vidi. To je najstvarnije djelovanje, koje rađa vanjsko djelovanje; to je ono što jest, što ostaje za vječnost” (Marija od Trojstva, klarisa iz 20. st.).

      To je jedna vrsta diakonia koja pretpostavlja i traži da duša bude prije „bazen nego kanal... tj. da sadrži milost... prije nego je širi drugima”, kako piše bl. Battista Varano. Ali kada jednom ožive potrebni uvjeti, to služenje postaje šikljanje žive vode iznutra u sve zglobove Crkve.

      Trebalo bi dotaći sve biblijske tematike o živoj vodi, što je navješćuju proroci (Iz 44, 3 sl.; 49, 10; Ez 36, 35, itd.) i koje se Krist proglasio izvorom (Iv 7, 38), da bi se potpuno shvatilo ono što siromašne ljudske riječi ne uspijevaju uvijek reći:

      „Počela je na mene velikom snagom padati bujica vode, koja je izgledala kao da će srušiti nebo: i ta je voda sva pljuštala nadamnom, a ujedno u vodi bijaše neki glas koji je više puta ponavljao: ’Hoćeš li još? Hoćeš li još?’ A ja sam bila sva duboko zamišljena i pažljivo napeta i od te neizmjerne vode nakvašena... Zbog obilja ove vode izlazile su iz moje duše bujice i te su se bujice razlijevale po Crkvi. I kad mi je glas rekao: ’Hoćeš li još? Hoćeš li još?’, shvatila sam da vidim ispunjenje svega onoga što sam željela i što sam molila” (sr. Ana Maria od sv. Josipa, klarisa iz 17. st.).

      Po ovom rošenju vode, koja se iz Kristove utrobe raznosi Crkvom, preko siromašnog i skrivenog služenja, klarisa postaje: „majka grešnicima, sestra misionarima, pomoćnica svećenicima...” (sr. Maria Teresa Marani, klarisa iz 20. st.).

      No, pridruživanje Kristovu otajstvu u njegovoj svećeničkoj ulozi pretpostavlja također uzlazeći stupanj: vječnu pohvalu Ocu. Konstitucija Sacrosanctum concilium, ponavljajući tekst iz Mediator Dei, proširuje pogled na cijelu kršćansku zajednicu, koja se sva, u jedinstvu s Kristom Gospodinom, pridružuje ovdje dolje vječnoj pjesmi hvale nebeskog Jeruzalema:

      „Isus Krist, Veliki svećenik novoga i vječnoga saveza, uzimajući ljudsku narav, uveo je u ovo zemaljsko progonstvo onu pjesmu koja se u nebeskom dvoru pjeva po sve vijeke. On sa sobom sjedinjuje svu ljudsku zajednicu i sebi je pridružuje u pjevanju tog božanskog hvalospjeva. Tu svoju svećeničku službu Krist vrši po svojoj Crkvi, koja ne samo euharistijskim slavljem, nego i drugim načinima, osobito obavljanjem božanskog Časoslova, bez prestanka hvali Gospodina i posreduje za spasenje svega svijeta... Kada tu divnu hvalbenu pjesmu pravično obavljaju svećenici i ostali odlukom Crkve za to određeni, ili kad je na odobreni način mole vjernici zajedno sa svećenikom, tada je to doista glas same Zaručnice koja razgovara sa Zaručnikom, štoviše, to je molitva koju Krist sa svojim tijelom upravlja Ocu. Stoga svi oni koji to čine ujedno vrše i službu Crkve i dionici su najveće počasti Kristove Zaručnice, jer slaveći Boga stoje pred Božjim prijestoljem u ime Majke Crkve” (Sacrosanctum concilium, 83-85).

      Upravo ovdje se očituje najpoznatija služba kontemplativnog Reda: službena molitva Crkve. Manje je zapažena slikovitost što je ta služba hvale Očeve može poprimiti u franjevačkom kontemplativnom Redu, gdje – uz uvjet da nastavimo biti djeca sv. Franje – vlastita liturgijska molitva mora biti svjesno kozmička, mora obuhvaćati u jedno zajedništvo, koje je pavlovska „punina Krista”, svako živo i neživo biće, dajući mu svoj glas hvale, koji daje smisao stvaranju cijeloga svijeta. Možda nitko kao sv. Franjo nije znao „spoznati nutarnju narav, vrijednost i uređenje svega stvorenja na slavu Božju...” (Lumen gentium, 36) i povratiti ga slavi, hvali i blagoslovu Oca.

      Osim navedenih, postoje i drugi manje očiti vidici služenja, koji su uključeni u sadržaj raznih odnosa službi, i ne opažaju ih uvijek niti same redovnice kao stvarno služenje Crkvi i svijetu. Primjerice, proročka vrijednost uključena je u svjedočenje iskustva Boga; štoviše, koliko je neko iskustvo vjerodostojnije, toliko više svjedočenje i njegovo služenje teže biti skriveniji.

      Za svijet koji treba ponovo naći smisao Božje transcendencije, kontemplativni redovnici pozvani su slijediti kretanje otajstva Utjelovljenja, kako bi, koliko je god više moguće, ucijepili Boga u dušu čovječanstva; za sve kršćane i, htjeli bismo reći, i za same redovnike, kontemplativci mogu biti snažan znak Božje transcendencije. U redu „znakova” svjedočenja, ovo je zaista ono što među redovnicima po pravu pripada kontemplativcima. Bog nije sam u čovječanstvu. Život koji se daje potpuno i isključivo Njemu, trošeći se pod njegovim pogledom, na način života koji mnogima može izgledati kao beskorisno rasipanje snaga, nekoristoljubiva i čista molitva koja se upravlja Bogu jedino zato što je On ono što jest i što Mu pripada takav besplatan dar, mogu biti svjedočanstvo i pred onim koji vjeruje i pred onim koji ne vjeruje da postoji Bog, koji ima pravo sve to tražiti za sebe.

      Život svake klarise želi biti življeno iskustvo koje će moći svijetu dati poruku sv. Ivana: „što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama. A naše je zajedništvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom” (1 Iv 1, 3).

 
Literatura: Temi spirituali dagli Scritti del Secondo Ordine Francescano, (a cura di) sr. Chiara Augusta Lainati, S. Maria degli Angeli-Assisi, 1970.

• < Prethodno
• Slijedeće >