• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-redsvklare_slide.jpg
  • 3banner-svklaraasiska_slide.jpg
  • 4banner-svfranjoasiski_slide.jpg
  • 5banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner-ermentruda_slide.jpg
  • 8banner-samost-unut_slide.jpg
  • 9banner-samost-vani_slide.jpg
  • 10banner-udovi_slide.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Mjesto klarisa u Crkvi

      Sve do XII. stoljeća ženski redovnički pokret bio je veoma ograničen; jedine redovnice priznate kao takve bile su klauzurne monahinje, a broj im je bio malen. Neke su živjele po starom Pravilu što ga je dao sveti Cezarije iz Arlesa u V. stoljeću; druge su prigrlile Benediktinsko Pravilo ili su se pridružile clunyjevskom Redu; mnoge su također živjele s Pravilom sv. Benedikta s vlastitim Opsluživanjima, a da si nisu dale neki točni naziv. Sve su provodile istu vrstu života: živeći od prihoda sa svojih zemljišnih posjeda te su posvećivale svoje vrijeme gotovo isključivo liturgijskoj molitvi. Velike opatije imale su brojne sluge, obrtnike, seljake itd., a neke su opatice vršile znatne ovlasti, s građanskim i crkvenim pravom sudstva. Postojale su također kanonikinje: općenito su se tim imenom nazivale redovnice koje nisu slijedile Pravilo sv. Benedikta. Često su zadržavale svoja osobna dobra te provodile lagodan i luksuzan život; njihove opatije su postale utočište neudatih plemićkih djevojaka ili udovica; gotovo sve su iščezle tijekom XIII. stoljeća.

      Ovaj feudalni okvir izazvao je kao reakciju želju za siromašnijim i jednostavnijim životom; dvanaesto stoljeće upoznalo je izvanredni procvat muškog i ženskog cistercitskog života: nastale su stotine ženskih samostana koji su stavljeni većinom pod upravu cistercitskoga opata. Ipak su, zapravo, samo neki od tih samostana bili stvarno pritjelovljeni novome Redu; drugi su jednostavno prihvatili njihove običaje. Računa se da je početkom XIII. stoljeća bilo više od tisuću cistercitskih zajednica; međutim je velika revnost već splasnula; bijeli monasi, nakon što su svojim rukama iskrčili velike prostore, postali su i sami, poput benediktinaca, zemljišni posjednici, a i klauzurne monahinje stekle su prostrane posjede.

      Drevni monaški okviri nisu više mogli zadovoljiti sve religiozne težnje žene u isto vrijeme kada ona potvrđuje svoju osobnost. Sve do konca XII. stoljeća, žena se uopće nije ubrajala u društvo, osim nekih iznimaka. U grubom i surovom svijetu, u kojemu je ratnička snaga osiguravala moć, ona je bila smatrana slabim bićem koje treba štititi iz dužnosti ljubavi. Obično žene nisu mogle imati drugu službu osim osigurati potomstvo.

      Razni čimbenici pridonijeli su razvoju mentaliteta: na osobit način produbljenje pobožnosti, koja je premjestila naglasak na čovještvo i na dragovoljnu slabost Raspetoga. Štovanje Djevice Marije izdiglo je vrijednosti različite od tjelesne snage, predstavljajući uzor žene veoma različit od Eve grešnice. Ideali se profinjuju a „udvorna“ ljubav odobrila je misao o ženi kao biću punom dostojanstva, kojemu se posvetiti znači čast i za kojega se boriti sve do smrti jest dostojno hvale.

      Ova nova pozornost prema ženi dovela je same žene do jedne svijesti o vlastitoj osobnosti i stvorila u njima želju da razviju sva područja. Građansko društvo, međutim, budući je još uvijek bilo previše primitivno i previše se okretalo oko bitnih zadaća samoodržanja i obrane, nije bilo u stanju pružiti im polje djelovanja. Crkva je, naprotiv, pretekla društvo i primila ženske redovničke pokrete u svoje krilo veoma velikodušno, obodrivši ih i povjerivši također ženama ona dobrotvorna i karitativna djela u kojima su se našle više ili manje ravnopravne s muškarcima; Crkva je dopustila da razviju svoje osjećajne moći otvorivši im nadasve prostrane prostore mističnoga života. XII. i XIII. stoljeće znače velik ulazak žena u mistični život.

      Pomalo posvuda po Europi, ali nadasve u rajnskim zemljama te u srednjoj i sjevernoj Italiji, pojavljuju se brojne žene koje traže Boga u osobnom odnosu ljubavi. Neke se zatvaraju u svojoj očinskoj kući, druge se udružuju u skupine da se uzajamno potpomažu u traženju Boga, u malim samoniklim zajednicama, radi života u šutnji, molitvi i radu, a njihove su kuće postajale mjesta evanđeoskoga zračenja u srcu gradova ili u neposrednoj blizini. Određeni broj njih dao se uvući u sekte koje su u svojim redovima pružale široki prostor ženama.

      Ove žene, velike mistikinje srednjega vijeka, razvile su nove putove kontemplacije, zanosni pokret koji je izvršio velik utjecaj na razvoj zapadne duhovnosti. One su razvile takozvanu zaručničku mistiku, kao i poseban jezik kojim su prevele svoja mistična iskustva ljubavi prema Bogu. Mnoge su od njih zapisale svoja mistična iskustva, a neke su to izrazile i pjesmama.

      Kontemplativni život sv. Klare i sestara zauzima svoje mjesto u ovom procvatu unutarnjeg života koji obilježava XIII. stoljeće. Ljubavno traženje Boga i neposredni zalet duše prema njezinome Gospodinu nalazi odjeka u životu: »Žarku je oštricu unutrašnje želje sasvim usmjerila prema nestvorenom svjetlu» (4Č 19). «Poučavala je kako iz srca treba ukloniti svaki nemir, da bi mogle biti sasvim uronjene u otajstva samoga Boga« (4Č 36). Težnja da cijelo svoje biće sakrije u Boga nalazi se u njezinim Pismima: »svu sebe preobrazi... potpuno ljubi...« (3PJ 13.15). Tako u njoj nalazimo odsutnost svake metode, jednostavnu molitvu pogleda: »gledaj, promišljaj, kontempliraj« (2PJ 20). To je nadasve „zaručnička“ duhovnost „mistične svadbe“ koju ona rado njeguje, predstavljajući tako neku sličnost s mističnim iskustvom flamanskih „begina“.

      Klara također uključuje bratski život u svoj kontemplativni odabir. Bratstvo nije višak, nego bitni element za sami uspjeh kontemplativnoga života; ljubav njezinih sestara, dok se sastoji u uzajamnoj pomoći u traženju Boga, također je jamstvo autentičnosti kontemplacije: »Gospodin nas je postavio da jedne drugima budemo uzor i ogledalo« (OKl 19).

      U svetoj Klari i klarisama susreli su se franjevačka duhovnost i najplodnija kontemplativna strujanja njezinoga vremena: zbog toga je njezino iskustvo donijelo u monaški život odlučnu obnovu.

      Crkva je ubrzo prepoznala u Klari i njezinoj zajednici novu snagu za obnovu ne samo redovništva, nego kršćanstva uopće. Stoga je odmah preuzela svu brigu za razvoj novoga oblika redovničkoga života koji je započela sv. Klara. Ta povezanost s crkvenom hijerarhijom donijele su Klarinoj poduzetnosti svu plodnost. Novi oblik monaškoga života ukorijenio se u Crkvi: bio je to kontemplativni život, klauzurni i pokornički, očišćen suvišnih struktura kakve su one onodobnih mistikâ, u uzvišenom siromaštvu i bratstvu prema franjevačkoj karizmi. Ali bio je to također autentični monaški život: redovit, u šutnji i askezi, s bdjenjima i postovima, kojemu Božanski časoslov daje ritam, i službeno utvrđen javnim polaganjem zavjeta. I sv. Benedikt, potom nadasve sv. Bernard, živjeli su jednostavnim evanđeoskim životom; ali onda su malo pomalo strukture otežale. Sveta Klara je uspjela od toga evanđeoskoga jednostavnog oblika života učiniti osobitost svojega Reda.

Literatura: Nella tua tenda per sempre. Storia delle clarisse. Un'avventura di ottocento anni, (a cura di) p. RINO BARTOLINI ofm, Edizioni Porziuncola, Assisi, 2005.

laudatoTV banner

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio