• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-redsvklare_slide.jpg
  • 3banner-svklaraasiska_slide.jpg
  • 4banner-svfranjoasiski_slide.jpg
  • 5banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner-ermentruda_slide.jpg
  • 8banner-samost-unut_slide.jpg
  • 9banner-samost-vani_slide.jpg
  • 10banner-udovi_slide.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Obnoviteljice

 

Sv. Koleta Korbijska (1381. - 1447.)


     KoletaKorbijskaKoleta Korbijska»... uvijek na cestama kao marljiva igla koja ljubavlju spaja razderane komadiće Francuske« (P. Claudel). Koleta, skraćeno od Nikoleta, rođena je u Corbieju u Francuskoj (Pikardija), u doba velikog zapadnog raskola u Crkvi i Stogodišnjeg rata, kao dijete već ostarjelog bračnog para, Roberta i Margarete Boylet. Nakon nekoliko pokušaja redovničkog života u bogatim opatijama benediktinki i klarisa, odabrala je život rekluze (zatvorenice) u sjeni crkve svoga rodnoga grada. Jedna je od posljednjih poznatih rekluza s kraja srednjega vijeka, kada taj oblik života iščezava. U tome razdoblju Gospodin je poziva da obnovi Franjevački red u Francuskoj. Uz pomoć franjevca Henrija de la Balme odlazi u Nicu, g. 1406., da se susretne s papom Benediktom XIII., koji ju je primio u Red sv. Klare, dao joj naslov opatice svih budućih obnovljenih samostana kao i sve ovlasti za buduću obnovu i osnutke. Besançon je postao kolijevkom njezine obnove. Osnovala je 15 i obnovila 2 samostana. Njezina obnova zahvatila je i Prvi franjevački red, pa je tako nastala polusamostalna grana Franjevačkoga reda: koletani, koji su se održali do 1517. g. Osim zbog Koletine velike svetosti i sljubljenosti s duhom sv. Franje i sv. Klare, izvanrednog poznavanja vjerskog i političkog stanja njezine zemlje, njezina je obnova uspijevala također zahvaljujući pomoći koju su joj obilato pružali burgundski i savojski vojvode. Svojim samostanima, koji su bili tvrđave visoke duhovnosti, ujedinjavala je svoju ratom ispaćenu i rastrganu zemlju, kako je to sv. Ivana Orleanska, njezina suvremenica, pokušala ratničkim sredstvima. Proglašena je svetom g. 1807.

 


Sv. Eustohija Calafato (1434. - 1486.)


     sv E  CalafatoBernard Calafato, bogati trgovac u Messini, oženi se Macaldom Romano Colonna, dobrom i pobožnom ženom. Iz njihova braka rodilo se više sinova koji su kasnije pomagali ocu na dalekim putovanjima i u trgovini. Dobri supruzi željeli su imati i kći koja bi nevinim osmjesima razvedravala jesen njihova života. Zato su svoju želju složno povjerili Gospi, trajnoj zaštitnici Mesinjana. Ta ponizna i pobožna molitva bila im je uslišana.

     U jednom malom selu, nazvanom "Annunziata" rodila se na Veliki Četvrtak 1434. g. željena djevojčica, koja na svetom krštenju dobi ime Smeralda. U pobožnom obiteljskom ozračju mala je rasla dobra kao anđeo, gorljiva kao seraf. Kada je majka klečeći molila, djevojčica bi joj se približila i također sklopila ručice. U crkvi je rado promatrala svjetlo pred presvetim Sakramentom koje kao da je gorjelo u njezinome srcu.

     Bernard je uživao, a kada je bila u jedanaestoj godini, obeća je kao zaručnicu Nikoli De Perrone, također bogatome mesinskom trgovcu. Ali mala je su srcu sasvim drukčije osjećala. Htjela je biti Isusova, sva Isusova! Njezina majka, potaknuta riječima blaženoga Matije iz Agrigenta, gorljivoga učenika sv. Bernarda Sijenskoga, upisala se u pokornički Treći red i živjela je u obitelji sasvim redovničkim životom: život joj se odvijao u molitvi, mrtvenju, u djelima milosrđa. Smeralda, koju je privukao primjer pobožne majke, "čvrsto odluči odreći se bogatoga odijela, prezreti sve što je zemaljsko, a svoje tijelo cijeniti kao da je blato" (Stara legenda o svetici). Stoga se dade na strogi život tako da je Nikola De Perrone nije više prepoznao kada se vratio s dugog putovanja. Toliko se izmijenila strogim životom i pokorom kojom je mrtvila svoje mlado tijelo. Legenda priča da je nesretnik malo dana kasnije legao u grob.

     Za njezinu ruku otimali su se i drugi prosci. Da izmakne svakoj ljudskoj nasrtljivosti, naumi sakriti se u samostan Basico. Braća to saznaju i zaprijete zapaliti samostan, a poglavarica, prestrašena, ne htjede je primiti. Saznavši za odlučnu volju svoje kćeri, otac joj obeća podići samostan kada se bude vratio s puta u Sardiniju. Ali tek što je došao na otok, razboli se i umre, pa tako nestade i ove nade. Smeralda nije klonula te po drugi puta pokuša ući u klarise Svete Marije u Basico, ali i ovaj puta je odbijena iz ljudskih razloga.

     Svladana božanskom ljubavlju, ona reže plave kose, zaodijeva se grubim franjevačkim habitom: bit će redovnica među četiri zida svoje kuće. Zadivljeni njezinom željeznom voljom da se sva posveti Gospodinu, njezina braća, Baldo i Ritto, napokon joj dozvole da ostvari svoje svete želje. Osvjedočili su se napokon da je to volja Svevišnjega i da nijednom čovjeku nije dopušteno protiviti se toj uzvišenoj volji.

     Smeralda Calafato uđe, dakle, u samostan Basico i postade kći Franje i Klare iz Asiza i dobi ime sestra Eustohija (izvorno Eustochio). Među samotnim zidovima onoga svetog mjesta jedini ideal nove Kristove zaručnice bio je: u svemu se suobličiti božanskome Zaručniku. Sestra Eustohija gojila je i djetinju ljubav prema nebeskoj Majci i posebnu pobožnost prema Serafskom ocu sv. Franji, sv. Pavlu apostolu, sv. Jeronimu i bl. Jakoponeu da Todi iz čijih je Lauda naučila ljubiti siromaštvo, prezirati sebe, pa i do ludila.

     Njezina želja za mučeništvom bila je neugasiva. Često se hrani samo kruhom i vodom, spava malo, a brat tijelo mora ležati na goloj zemlji; nema posebnu ćeliju kao druge sestre, dovoljan joj je prostor pod stubištem; buka što je čine susesre prolazeći, omogućuje joj da dugo ostane budna te da dugo moli. Do smrti mučit će tijelo cilicijem i bičevanjima. Tražila je za sebe najteže i najskromnije poslove u samostanu, a molila je da se njoj povjeri i dvorba bolesnica, da se može sve više ponižavati vršenjem najnižih i najodbojnijih poslova. Toliki napori i tolike pokore oslabili su njezino krhko tijelo, ali to nije spriječilo gorljivu i velikodušnu Božju službenicu da i dalje nastavi strogim životom.

     U samostanu Svete Marije u Basicu, jednom od najvažnijih na Siciliji, nije se u vrijeme naše svetice opsluživalo Pravilo kao u prva vremena osnutka. U tom serafskom cvijetnjaku primile su koprenu mnoge mlade plemkinje, a zajedno s njima ušle su pomalo i razna popuštanja i povlastice. Sestra Eustohija, koja se bezuvjetnom velikodušnošću zavjetovala Bogu i franjevačkom idealu, odmah stvori nacrt o obnovi. Lude djevice pobune se protiv odabrane, optuže je radi oholosti i vjerskoga ludila. Čitajući divne pjesme Jakoponea da Todi, svoga omiljenog pjesnika, bila je doista obuzeta tajanstvenom groznicom junaštva.

     U međuvremenu, majka Macalda ponudi kćeri sav svoj imetak za osnivanje novoga samostana; Margareta, ili Mita, zadnji cvijet kuće Calafatovih, rođena oko 1438. g., zaželi da zajedno sa sestrom Eustohijom služi nebeskome Zaručniku. Papa Kalist III. odobri njihovu molbu dekretom od 8. listopada 1457. godine. Sljedeće godine započe gradnja koja potraja dvije godine. Braća naše svetice postadoše uskoro predmet rugla cijelome gradu: smatrali su ih ludima što nisu zabranili sestri i majci da tako „beskorisno“ rasipaju baštinu.

     Kada je gradnja bila dovršena, ili točnije, kada je dovršeno preuređivanje prostorija kupljenih u tu svrhu, duša sestre Eustohije napuni se drugom gorčinom: brbljanje, klevete, lažno prikazivanje strogoga života kako ga je obnoviteljica zamislila, udaljili su od nje i one susestre koje su joj obećale slijediti je. Samo dvije, osim majke Macalde, sestre Mite i jedne nećakinje, pođoše s blaženicom u novo gnijezdo: Jacopa Pollicino i Elisa Riccio, koje su uspjele kradom pobjeći iz samostana. Poglavarica to opazi dok je blagoslivljala sestru Eustohiju, opraštajući se s njom; u silnoj srdžbi promijeni blagoslov u prokletstvo i taj bijeg javi rođacima odbjeglih. Nastade strahovita uzbuna. Elisa, prestrašena očevom srdžbom, vrati se u Basico; Jacopa ostade nepokolebiva: nikakva prijetnja nije je mogla udaljiti od sestre Eustohije.

     Novi serafski vrt Svete Marije Accomandate ubrzo se napuči najodličnijim mesinskim djevojkama; privučene mirisom kreposti sestre Eustohije, velikodušno su ostavile zemaljske časti i užitke da prihvate i ponesu Kristov križ. Bile su to prve bujne mladice novoga i odabranog serafskog vinograda. U tome samostanu ponovit će se prva vremena franjevaštva kao u Svetome Damjanu, za vedrih dana prve učenice svetoga Siromaška. Nesavladiva odlučnost sestre Jacope te miris kreposti svete Utemeljiteljice privlačile su nova i brojna zvanja. U kratko vrijeme duboko poštovanje okruži sestru Eustohiju i njezine sestre. Svetičin brat, Antonio, uskliknuo je: „Ova je žena ili svetica ili demon!“

     U novome utočištu nije međutim bilo mjesta za sve sestre koje su brojčano vrlo narasle; osim toga, to mjesto nije bilo pogodno za strogi klauzurni život i zato ga je valjalo napustiti. Darežljivošću Bartolomeja Anzalonea, godine 1463., klarise se konačno presele u novo obitavalište nazvano Montevergine. Sestri Eustohiji bilo je tada trideset godina, stoga Generalni vikar Reda Manje braće naloži svetici da preuzme službu opatice samostana. Sestra Eustohija posluša. Upravljala je samostanom više primjerom negoli riječima ili zapovijedanjem. Iako je sada bila poglavarica, nije nimalo promijenila svoj način života: i dalje je vrlo malo spavala, uvijek pod stubama, provodeći, osobito noću, duge sate pored oltara, uz Isusa u Presvetom sakramentu. U tome samostanu uvedeno je Pravilo sv. Klare, nepoznato do tada u tim krajevima. Moguće je da ga je Eustohija dobila iz samostana u Peruđi. Njezin je samostan zračio i na druge samostane južne Italije.

     Godine 1484. gradom je počela bjesnjeti kuga te je pogodila i samostan Montevergine. Dvoreći jednoga radnika koji je radio u još nedovršenom samostanu, svetica se zarazi i na vratu joj se pojavi velika oteklina. Sestre su mislile da je s njome gotovo, ali ona čudesno ozdravi. No sestra Smrt stade kositi u samostanu Montevergine.

     Dvije godine kasnije teško se razboljela. Na postelji svoga mučeništva, dok je izgarala najčišćom ljubavi, neprekidno je molila i plakala nad mukama svoje Raspete Ljubavi. Sa svoga siromašnog ležaja preda dobrim sestrama oporuku bezgranične ljubavi prema Kristu i serafskom siromaštvu: „Budite ponizne i krotke; budite u miru i ljubavi jedna prema drugoj... Neka vam, kćeri moje, Raspeti bude Otac; On će vas poučiti u svemu i pokazati vam put savršenstva...“ Bolest je napredovala, a bolesnica ne samo da se nije mogla više micati, nego nije gotovo mogla ni govoriti. Dana 20. siječnja 1486., s Isusovim imenom na usnama, izdahnula je svoju čistu dušu. Bile su joj 52 godine.

     Na tužnu vijest, sva Messina pohrli u Montevergine da iskaže počast novoj svetici koju su smatrali zaštitnicom grada. Oko groba herojske klarise procvale su milosti i čudesa. Iz njezina tijela izvijao se preslatki miris. Osobito je glasovito čudo iz 1615. godine: česti potresi prouzrokovali su strah i metež u okolici. Narod se uspe na Montevergine moleći sveticu da mu od Boga isprosi oslobođenje od toga strašnog biča. Sestre prenesu sačuvano svetičino tijelo iz unutarnjeg samostanskog oratorija u kor i postave ga na samo opatičino mjesto. Najednom svetica otvori usta i zapjeva psalam: „Qui habitat in adiutio Altissimi, in protectione Dei coeli commorabitur. Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega, što počivaš u sjeni Svemogućega“ (Ps 90, 1). Pobožne kćeri, zaprepaštene, nastave psalam, a kada su došle do Slava Ocu, vidješe kako je sveta majka prignula glavu u znak poštovanja. Od toga časa nestalo je pogibelji.

     Puk ju je neprekidno častio, i Papa Pio VI. 1782. uvrsti sestru Eustohiju Calafato među blaženike. Potres godine 1908., 28. prosinca, pretvorio je Messinu u ruševine i posuo je mrtvacima. I hram Montevergine se srušio. Ali kapela, u kojoj je bilo djevičansko tijelo blaženice, ostade čitav. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je svetom 11. 6. 1988. godine

 


Caritas Pirckheimer (1467. - 1532.)


     Charitas PirkheimerProtestantska Reformacija je u Njemačkoj pobijedila. Klarise su uspjele ostati vjerne svojim zavjetima, dok se u isto vrijeme klevetalo redovnički život. Ova redovnica bila je obdarena izvanrednom inteligencijom, srcem i dušom. Pripadala je jednoj od najuvaženijih patricijskih obitelji Nürnberga, trgovačkog, znanstvenog i kulturnog središta. Život u samostanu, u koji je Caritas ušla sa 16 godina, nije gušio njezinu žeđ za znanjem. Njezina oštroumnost i kultura razvijale su se usporedo s njezinim duhovnim životom. Godine 1503. postaje opatica svoje zajednice. Imala je tada 36 godina. Nakon dvadeset godina mirnoga života, Caritas se imala susresti s olujom. Nürnberg je postao protestantski grad. Od 1525. g. nadalje klarise su bile lišene primanja sakramenata. Caritas se čvrsto i vješto držala svojega ideala, tražeći pravo da slijedi svoju savjest, crpeći snagu, zajedno sa svojim sestrama, iz molitve i čitanja Svetoga pisma. Umrla je 1532., ali je njezin samostan zatvoren tek nakon smrti posljednje redovnice 1596.

 


Sv. Camilla Battista Varani (1458. - 1524.)


     sv Camilla B VaraniRođena je u plemićkom dvorcu Camerino, 9. travnja 1458. g. Otac je bio vojvoda, zvao se Giulio Cesare Varano, a majka Cecchina di Maestro Giacomo. Kamila je pripadala istom kulturnom ozračju kao i Katarina Bolonjska. Bilo je to vrijeme renesanse, kada je stanovništvo Italije bilo zahvaćeno poganskim načinom života. Usprkos masovne dekristijanizacije, bilo je tu i sjajnih primjera muškaraca i žena koji su provodili sveti život, bilo u tišini samostana, bilo u bogatim, raskošnim i raspjevanim plemićkim dvorcima. Premda su i te svetačke osobe vrlo dobro poznavale humanističku kulturu, čak su njome bile dobrano zagrijane, ipak su plamtjele čistom i dubokom vjerom i uzdigle se do duhovnih vrhunaca kršćanske savršenosti. To se ima zahvaliti, u prvome redu, franjevačkim propovjednicima pokore.
     U takvoj sredini našla se i Kamila Varano. U svojoj 8. ili 10. godini slušala je propovijed oca Dominika da Leonessa o Muci Isusovoj. To je djevojčicu duboko potreslo i potaklo da se opredijeli za redovničko zvanje. Svakoga petka razmatrala je Muku.Uslijedile su godine koje je provela u odgoju i solidnom humanističkom obrazovanju. Bila je veoma inteligentna, zagrijana za učenje, pjevanje i ples. Ujedno su to bile godine neodlučnosti i krize, „srce mi je bilo stalno zatvoreno“. No uvidjela je da dvorski život nije za nju.
     Godine 1479., slušajući propovijed fra Franje iz Urbina, donijela je čvrstu odluku postati redovnicom. Roditelji su se protivili njezinoj odluci, no ona u svojoj 23. godini ulazi u strogi samostan klarisa u Urbinu. Bila je vrlo kontemplativna duša. Žarko je voljela askezu, što je proizlazilo iz njezine velike ljubavi prema Raspetome.
     Godine 1484. premještena je s osam sestara iz Urbina u Samostan sv. Marije Nove u Camerinu. Bio je to stari samostan olivetanaca koji je njezin otac dogradio i preuredio za njih. Nastupaju godine u kojima se izmjenjuju razdoblja duhovnih zanosa i stanja duhovne napuštenosti. U to vrijeme napisala je nekoliko mističnih djela: Isusove boli u duši, Autobiografija, Sjećanja na Isusa, Duhovni život, Pouke učeniku.
     U svibnju ili lipnju 1502. g. po nalogu svojega oca, da ih očuva od opasnosti borgianskih pljačkaša, u vrijeme opsade Camerina, odlazi u mjesto Fermo, a zatim u Atri. Šest godina kasnije zajedno sa sestrom Anđelom Ottoni osniva samostan u Fermu.
     U svojem redovničkom životu uspjela je duboko zaživjeti ideal sv. Klare kojega je spoznala u jednom viđenju i to opisala ga u svojim djelima. Često su je pratile bolesti kao i raznovrsne kušnje. Jedna od najvećih bila je kada je papa izopćio njezina oca, a Cezar Borgia ga je kasnije dao ubiti zajedno s trojicom njezine braće, pošto im je oplijenio dvorac i imanje. Do kraja života molila je za njihove ubojice.
     Umrla je u Camerinu 31. svibnja 1524. godine za vrijeme epidemije kuge. Papa Grgur XVI. odobrio je njezino štovanje 1843. g. kao blaženice, a Leon XIII. godine 1878. naredio je da se otvori postupak za njezino proglašenje svetom. 2005. donesen je dekret o herojskom stupnju kreposti, a 2007. završen biskupijski postupak o potvrdi čuda. Svetom ju je proglasio papa Benedikt XVI. u Bazilici sv. Petra, 17. listopada 2010.

 

 

 
Službenica Božja Marija Amparo od Presvetog Srca (1889. - 1941.)


    Madreamparo Marija Amparo Delgrado Garcia rođena je 1889. g. u Cantalapiedri, kao kći Bernardina i Marije Angele. Veoma rano ušla je u samostan cistercitkinja u Arevalu, a onda prešla u Salamancu, u samostan klarisa „Corpus Christi“.
   Po posebnom božanskom nadahnuću i po savjetu svojega duhovnog oca Ivana G. Arintera, dominikanca, ostavila je svoj samostan godine 1914. da zajedno s jednom zavjetovanom sestrom i jednom novakinjom osnuje novi samostan, u svojoj rodnoj Cantalapiedri, u jednom zemljoradničkom predgrađu.
     Nastanile su se u jednoj kućici, posve osamljene, bez ičije pomoći i podrške. Narod je, naime, radije pomagao korisnije redovnice posvećene odgoju djevojčica. Protivno svakom očekivanju, budući da su mnogi bili protiv toga osnutka, zvanja su pristizala te je 1929. g. osnovan pravi samostan. Zajednica je brojila 17 sestara i sve više se brojčano povećavala. Tako je to bilo sve do utemeljiteljičine smrti 6. srpnja 1941. godine, a čudesno se nastavilo i kasnije.
     Godine 1971. samostan je imao 78 redovnica. Od njega je osnovan samostan u Manzonu i Allarizu. Zatim je zajednica slala sestre na ispomoć drugim samostanima. Utemeljiteljica je igrala veliku ulogu u obnovi Reda sv. Klare u Španjolskoj. Njezina mistična duhovnost, naročito osobita pobožnost Presvetom Srcu, obogatila je mjesnu i opću Crkvu i Franjevački red. Postupak za proglašenje blaženom započet je 1972. g.

 


Majka Mary Francis iz Roswella (1921. - 2006.)


     MajkaFranciska2Majka M. Francis Aschmann rođena je 14. veljače 1921. g. u St. Louisu. Na krštenju je dobila ime Alberta. U petnaestoj godini izgubila je oca, koji je umro naglom smrću. Taj je događaj usmjerio Albertine misli i osjećaje k Bogu i vječnome životu. Pohađala je školu kod Školskih sestara Naše Gospe. Nakon osnovne škole ušla je u njihovu kuću maticu u Ripi kao njihova kandidatkinja. Veoma je voljela njihov način života i bila je sretna i vesela u zajednici. Pohađala je Sveučilište u St. Louisu, gdje se pokazala izvrsnom studenticom nadarenom za pisanje. Za vrijeme studija osjetila je poziv na kontemplativni način života. U tome joj je pomoglo duhovno vodstvo jednog isusovca. Njezina obitelj i prijatelji protivili su se tome. Unatoč tome što je bila sretna u samostanu Naše Gospe, jasno je znala da je Gospodin poziva na drugačiji način života. Svojim čvrstim karakterom, kojim se odlikovala još od djetinjstva, odgovorila je na Božji poziv.
     Dana 7. srpnja 1942. ulazi u samostan klarisa koletinki u Chicagu. Godinu dana kasnije oblači redovnički habit i dobiva ime s. Mary Francis od Naše Gospe. Napredovala je u svom pozivu, a opatica, Majka Imakulata, ubrzo je prepoznala i cijenila njezin spisateljski dar. Tako joj je dopustila da objavi svoje prve pjesme, „Whom I Have Loved“.
     Svečane zavjete položila je 26. srpnja 1947. g., i već sljedeće godine izabrana je da sa skupinom sestara sudjeluje u osnutku novoga samostana u Roswellu (NM). Samostan je bio veoma siromašan, ali sestre su bile pune radosti i vjernosti svom kontemplativnom životu. U tom samostanu s. M. Francis razvila se u zrelu, odgovornu, mističnu i duboko molitvenu osobu, kojoj je zajednica povjeravala odgovorne službe. Obavljala je različite službe i zaduženja: od vratarice, tajnice, knjižničarke, do učiteljice latinskoga i glazbe i učiteljice novakinja, da bi je zajednica 19. svibnja 1964. g. jednodušno izabrala za opaticu. Ovu je odgovornu službu obavljala neprekidno sve do svoje smrti, prema želji svoje redovničke zajednice i posebnoj dozvoli Svete Stolice. Kroz to vrijeme također je često bil abirana za federalnu majku ili prvu savjetnicu Federacije Bezgr. Začeća čiji je član i njezin samostan.
     U osjetljivim pokoncilskim godinama Majka Francis se pokazala izuzetno uravnoteženom i zrelom; znala je spojiti staro i novo, graditi na tradiciji i ujedno odgovarati potrebama našega vremena. Svoju je zajednicu tako dobro vodila, da je postala duhovnom majkom mnogim samostanima širom svijeta. Naš samostan je jedan od mnogobrojnih s kojim je ona vodila intenzivnu korespodenciju, davala savjete, slala svoje nagovore, ukratko, dijelila sve svoje duhovno bogatstvo. Njezin samostan je postao jedan od najbogatiji zvanjima, tako da je od 1972. do 200. godine osnovao još pet novih samostana.
     Majka M. Francis postala je jedan od najboljih katoličkih pisaca u Americi. Najpoznatije je njezino djelo, „A Right to be Merry“, koje opisuje osnutak samostana u Roswellu, i daje dobar uvid u klauzurni život. Sljedeća njezina djela su: Forth and Abroad: Still Merry, On Land and By Sea“, nastavak gore spomenutoga, zatim „Walled in Light: St. Colette“, životopis sv. Kolete, „Anima Christi: Soul of Christ“, koje je prevedeno i na hrvatski pod naslovom „Dušo Kristova = Anima Christi) u izdanju Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove, Zagreb, 2005. To su predivne meditacije o riječima istoimene molitve koja se moli nakon sv. pričesti. Osim ovih, Majka M. Francis je napisala i mnoga druga duhovna djela, u prozi i stihovima, kao i dramska djela.
     Majka Mary Francis preminula je 11. veljače 2006. godine, okružena sestrama, ispunjena franjevačkom radošću i pjesmom. Gospodina je dočekala uistinu s pjesmom na usnama. Završila je svoj život kako ga je i živjela: ispunjena karizmom ljubavi, koju je prenosila na sve oko sebe, karizmom koju je Duh Sveti dao sv. Franji i sv. Klari.

laudatoTV banner

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio