• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-redsvklare_slide.jpg
  • 3banner-svklaraasiska_slide.jpg
  • 4banner-svfranjoasiski_slide.jpg
  • 5banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner-ermentruda_slide.jpg
  • 8banner-samost-unut_slide.jpg
  • 9banner-samost-vani_slide.jpg
  • 10banner-udovi_slide.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Male junakinje

 

Josipa Benvenuti (Zeinab Alif) (1845./46. - 1926.)


     Zeinab Alif J BenvenutiRodila se u jednom nepoznatom selu u Sudanu, kao najstarije od troje djece. Obitelj je bila dobrostojeća, s poslugom, zemljištima i stokom. Otac Alif vršio je službu seoskoga poglavice. Jednoga dana, dok su se djeca igrala u dvorištu, ugrabili su je, zajedno s njezinim bracom i sekom, trgovci robljem. Imala je tada oko 10 godina. Potom je bila prodana. Izmijenila je nekoliko gospodara. Posljednji je bio jedan Turčin u Kairu. Slučajno je jednoga dana vidjela kroz prozor don Nikolu Olivierija, koji se bavio otkupom robova, osobito djevojčica. Don Nikola je otkupio i Zeinab, za 350 lira.
     Zajedno s nekoliko djevojčica dospjela je u Italiju, gdje ju je don Nikola povjerio redovnicama klarisama, koje su se bavile odgojem djevojčica, da se kod njih školuje. Kad se prilagodila novoj sredini, Zeinab je zatražila da primi sakramente krštenja, potvrde i pričesti. Na krštenju je dobila ime Josipa, a po kumi i prezime Benvenuti. Josipa je ubrzo osjetila poziv na redovnički život. Međutim, zbog državnih zakona koji su bili protuvjerski i protucrkveno usmjereni, morala je 30 godina čekati na ostvarenje svoje želje. Tijekom tih godina razvila se u zrelu, staloženu, vedru i ozbiljnu ženu, veoma nadarenu za glazbu.
     God. 1903. položila je svečane zavjete, a 7 godina kasnije postaje opaticom. Čitav je njezin život bio put prema svetosti. Umrla je u 80. godini života. God. 1987. započet je dijecezanski kanonski postupak da se s. Mariju Josipu proglasi blaženom. U tijeku je u Rimu ispitivanje valjanosti postupka i elaboracija „Positio super virtutibus“.

 


Bl. Marija Celina od Prikazanja (1878. - 1897.)


     Bl CelinaKao geslo njezina života možemo uzeti njezine riječi: „Mir i radost... usprkos svemu“. Rođena je u Nojalsu, malom selu pored Périgorda (Francuska), u brojnoj obitelji u kojoj se molilo, živjelo pobožno i radišno. U svojoj 4. godini pogođena je poliomijelitisom, te je ostala cijeloga života šepava, s velikom ranom na nozi i izvrnutim stopalom. Zvali su je u selu „šepavica“.
     Zbog očevih nerazboritih poslova, obitelj je zapala u veliku bijedu, te joj je oduzeto sve imanje. Obitelj se sklonila u jedno nezdravo poljsko sklonište. Tu će se mala Germana, to joj je krsno ime, prikazala Bogu kao žrtva za svoju obitelj. Nakon tri godine, obitelj se preselila u Bordeaux. Tu su joj umrli majka i trojica braće. Germanu su smjestili u internat za siročad i zatvorenice, koji su vodile redovnice sv. Josipa. Tu će Germana primiti prvu sv. pričest i osjetiti poziv za klauzurni samostan.
     God. 1896. ulazi u samostan klarisa u Bordeauxu-Talence. Dok su je u svijetu svi već držali sveticom, u samostanu je otkrila da mora mnogo raditi na sebi. »Nisam se nikada promatrala«, rekla je jednom. Sada je bila prisiljena na to, uvidjevši koliko su njezine susestre napredovale na duhovnom putu. Nagle naravi i tvrdoglava, u početku se teško ponizivala i priznavala svoje pogreške. Ali je duboko ljubila istinu. Uvidjevši da je istina ona koja nas oslobađa, sva se otvorila novome putu i postala, kako su je sestre nazvale, „sakupljačica poniženja“.
U tri mjeseca ona se posve promijenila. Svi su se čudili. Kod početnika se često zapaža plamen slame, što ga poglavari dobro poznaju. Ali kod Germane je to bilo nešto stvarno i vrlo ozbiljno. Takva je brzina napredovanja u redovničkoj savršenosti vrlo rijetka. No Germana je za to bila pripravljena čitavim svojim prijašnjim životom. U samostan je ušla s velikom i dubokom ljubavlju u srcu i s jakom navikom na žrtve. Već je doista bila «mala svetica», a samostanski je život trebao toj kreposti dati pravi oblik. Uz to je imala dobru volju i poseban žar, a sigurno je i predosjećala da se mora požuriti.
     U samostanskome ozračju, pod odlučnim vodstvom redovničkoga odgoja, kojemu se predala izvanrednom podatnošću, uspjela je da «njezin ja umre» i rodi se novo stvorenje: ponizno, snažno i radosno.
U toj duši ljubav nije više nalazila zapreka, nego se divno rascvjetala. Ona je mislila samo na Onoga koji je osvojio njezino srce. «Činila je sve za Boga», izvješćuje jedna sestra. Prolazila je sabrana i nasmijana, uvijek jednako raspoložena i kao izgubljena u svom velikom ljubavnom snu. Premašila je samu sebe, premašila je i zemlju, te se činilo kao da već sada živi u nebu. Svi su je smatrali anđelom koji je samo vrškom noge dodirnuo našu zemlju pripravan da opet poleti. Taj je utisak bio tako neobičan da je majka Serafina jednom rekla novakinjama za Germanine odsutnosti: «Dobro se okoristite njezinim primjerom, jer je to dijete vrlo savršeno i nećemo je moći sačuvati».
     Njezina se svetost potpuno rascvjetala i sazrela naročito u trpljenjima koja je podnosila kada je liječnik otkrio da boluje od tuberkuloze. Neopisiva je njezina strpljivost i radost kroz suze i patnje u tih nekoliko mjeseci tjelesnog i duhovnog trpljenja. Umire u 19. godini, na glasu svetosti. Papa Benedikt XVI. proglasio ju je blaženom 16. rujna 2007. g. Ona je zaštitnica svih onih koji su odbačeni, koji su na rubu društva i kojima treba pomoć. Obećala je na času smrti: „Nikoga neću zaboraviti!“

 


Službenica Božja Marija Franciska od Pet rana (1900. - 1925.)


     M SinclairMargareta Ana Sinclair rođena je 29. travnja 1900. u Edinburghu (Škotska), u veoma siromašnoj radničkoj obitelji, kao treće od devetero djece Andrije i Elizabete Sinclair. Otac joj je bio smetlar. Obitelj je bila duboko kršćanska i u tome duhu je odgojena i mala Ana. Osnovnu školu pohađala je kod sestara milosrdnica. Nakon završetka škole nastavila je njegovati svoj duhovni život dnevnom svetom misom i pričešću. Premda i sama siromašna, rado je pomagala i tražila siromašnije od sebe, posebice usamljene i starije osobe u predgrađima Edinburgha.
     Završila je tečaj domaćinstva. Radila je razne poslove, kao čistačica, zatim u tvornici lakova, gdje se susrela s teškim položajem radnika.
     Bila je veoma živahna, a njezina duboka pobožnost iskrena, nenamještena. Nije se stidjela svojih kršćanskih uvjerenja koja je svjedočila životom i riječima i tako utjecala na svoje vršnjake i okolinu. U dvadesetoj godini namjeravala se zaručiti s jednim mladićem kojemu je pomogla da se vrati sakramentima, ali je prekinula vezu da ostvari svoj redovnički poziv.
     Godine 1923. ulazi u samostan klarisa koletinki u Edinburghu, ali zbog prevelikog broja zvanja opatica je šalje u samostan u Notting Hillu (London). Tu je položila svoje zavjete i dobila ime: s. Marija Franciska od Pet rana, što je odgovaralo njezinoj velikoj pobožnosti Muci Kristovoj. Obavljala je službu vanjske sestre, koje su u ono vrijeme živjele odvojeno od klauzurnih sestara, u posebnom dijelu samostana. U početku joj je bilo teško uklopiti se u zajednicu gdje su sve same Engleskinje. Ipak je bila veoma vedra i vesela, kako sa sestrama tako i s vanjskim ljudima. Kao vanjska sestra išla je u sakupljanje hrane za svoje sestre. Bila joj je to prigoda za susrete s mnogim ljudima i njihovim potrebama. Na jednom takvom pohodu zarazila se i oboljela od tuberkuloze. Mnogo je trpjela od bolesti, ali i odijeljenosti od svojega samostana, jer je bila otpremljena u sanatorij. Trpjela je sedam mjeseci, zadržavši zadivljujuće radosno raspoloženje i strpljivost. Okrijepljena sakramentima, s križem i obrascem svojih zavjeta u ruci, 24. studenoga 1925. godine predala je Gospodinu svoju dušu zazivajući Isusovo ime.
     Glas o njezinoj svetosti brzo se raširio. Po njezinu zagovoru primljene su mnoge milosti. Stoga je godine 1931. u Edinburghu započet postupak za njezino proglašenje blaženom. Godine 1978. objavljen je dekret o herojskom stupnju njezinih kreposti.

 

 
S. Marija Benedikta iz Mbarare (1954.-1990.)

 

     Bila je prva Ugađanka koja je 1973. g. ušla u samostan klarisa u Mbarari. Bilo je to pod režimom Amina Dade, kada je većina sestara utemeljiteljica morala napustiti zemlju. U samostanu je ostalo samo sedam sestara. Sestra Benedikta upotrijebila je sve svoje darove da zajednica može živjeti svojim redovničkim životom, osobito u liturgiji. Kad je samostan postao samostalan, 1981. g., postala je zamjenica. U toj službi ostala je sve do svoje iznenadne smrti 1990. godine.
     Odlikovala se velikim milosrđem i suosjećanjem s bližnjima. Osobito je cijenila i žrtvovala se za svećenike.

 


s. Klara od Euharistije (1960. - 1984.)


     Astrid Mwanbule Tshiapanga rođena je u Kisoseu, malom selu u Zairu. Kad je imala 12 godina krstila se u Katoličkoj Crkvi, a sedam godina kasnije ušla je u samostan klarisa u Kabindi. Njezini su je pokušali odvratiti od te odluke, ali im se oduprla rekavši: »Želim moliti i ako je potrebno spremna sam trpjeti za Gospodina!« Bile su to proročke riječi.
     Samostanski je život bio velik izazov za ovu djevojku naviklu slijediti svaki svoj hir. Voljela je u svemu biti glavna, što je odbijalo njezine prijatelje. U samostanu se po prvi puta susrela sa svojom teškom naravi. Sve joj je predstavljalo smetnju i napor. Unatoč tome iskreno je ljubila Gospodina i bila izuzetno poučljiva. Govorila je: »Bog nas je izabrao da živimo zajedno«. Svi su znali koliko ju je taj život u zajednici stajao. Sestre su bile neodlučne ima li ona redovničko zvanje i što učiniti s njom: ostaviti je ili otpustiti? Opatica ih je umirivala: »Unatoč onome što vidimo izvana, Bog je na djelu u ovoj djevojci: trebamo biti strpljive«.
     Dana 11. kolovoza 1982. položila je svoje prve zavjete. Sestre su joj dale do znanja kako su bile neodlučne da li je zadržati, jer nisu zadovoljne njezinim ponašanjem u zajednici. No ona je svim srcem željela ostati u samostanu. Skupila je sve svoje snage da pobijedi samu sebe i ispuni ono na što je pozvana. Uza sve svoje velike nedostatke, s. Klara je bila otvorena Božjoj milosti i malo pomalo postala je svjesna svoje oholosti. Svjesna također Božje ljubavi i nježnosti prema njoj, počela se otvarati: naučila je moliti oproštenje i dopuštala je da je se vodi i odgaja. Postala je poučljivija, poslušnija, radosnija, pažljivija prema ostalima. Ukratko: postala je jedna lijepa i profinjena duša.
     22. listopada 1983. došla je u bolnicu u Kanangu operirati polipe u nosu. Liječnici su otkrili - karcinom lica. Tada je rekla: »Gospodine, prikazujem ti svoj život da ljudi dođu k tebi u radosti i ljubavi«. Ovaj „DA“ otvorio ju je otajstvu izvora života. Slijedilo je deset mjeseci trpljenja. Lice joj se izobličilo, oslijepila je, oduzeta joj je jedna strana, ali je sačuvala mir, vedrinu i neprestanu molitvu. Svoju bolest je nazivala „brat karcinom“, po primjeru sv. Franje koji je prije svoje smrti pjevao pohvale Gospodinu radi „sestrice smrti“. U svojoj velikoj i ludoj ljubavi prema Euharistiji prikazala je svoj život za svećenike. Ostala je bliska svojoj afričkoj braći i sestrama u shvaćanju života i u mentalitetu, ali ih je oplemenila u ozračju apsolutne Božje ljubavi. Umrla je 1. travnja 1984. g.

 


Sestra Marija Klara od Presvete Euharistije (1933. - 1952.)

 

     KlaraRubinicMira Rubinić, kako se zvala u svijetu, rođena 7. listopada 1933. u Bukovju, župa Kotari, kao peto dijete svojih roditelja, Živka i Ljubice r. Mrakužić.
     S. M. Klara je vrlo rano osjetila poziv na redovnički život. Župnik, o. Marko Japunđić, preporučio joj je novoosnovani samostan klarisa u Samoboru, u koji je i ušla 12. rujna 1947., sa četrnaest godina. Novicijat je započela 22. kolovoza 1948., a prve zavjete položila 11. listopada 1949. godine.
     Već kao dijete s. M. Klara je pokazivala osobitu sklonost prema molitvi. Bila je članica »Počasne straže Presvetog Srca Isusova«, što je dalo dobre temelje njezinom kasnijem duhovnom životu u samostanu. U svom kratkom redovničkom životu, s. M. Klara je ostavila primjer redovnice velikoga mladenačkog žara, poslušnosti, trajne vedrine i smirenosti. Isticala se ljubaznošću i pobožnošću. Šutljiva i točna tijekom dana u svojim redovničkim obvezama, za vrijeme zajedničkog odmora (rekreacije) uvijek je sudjelovala veselo i opušteno, s mnogo humora i dosjetljivosti. Umjela je nasmijati i one najtmurnije.
     U njezinome redovničkom životu nema posebnih događaja. Radila je ponajviše u vrtu, pomagala u kuhinji i sakristiji. Male svakidašnje stvari umjela je raditi s velikom ljubavlju, i to se opažalo. Bila je tiha redovnica, iz čega zaključujemo da je u svom srcu krila tajnu Božjega života, o kojoj je rijetko govorila. Ostavila je za sobom nekoliko zabilješki koje nam otkrivaju njezinu nutrinu, krajnje jednostavnu i djetinju, svu usmjerenu na posvećenje i vječnost. Njezina se revnost visoko izdiže povrh redovitog obdržavanja Pravila i dnevnoga reda. Njezin je uspon bio strelovit, ali ne bez zapreka. Po naravi je bila nagla i tvrdoglava, ali je trajno radila na sebi, tako da se razvila u uravnoteženu osobu, koja je umjela vladati sobom. Nije bila uvijek shvaćena i rado prihvaćena. Trpljenja i poteškoće su tajna između nje i Gospodina, dok su sestre izvana vidjele samo radost. Imala je uistinu dar radosnog trpljenja.
     Vidjelo se to osobito u njezinim stalnim odricanjima. Unatoč siromaštvu koje je tek osnovana zajednica trpjela, s. M. Klara je znala pronaći načine kako se nečega odreći. Uz to je bila osjetljiva na potrebe sestara. Njezina dosjetljivost u ljubavi i želja da vjerno odgovori svojemu pozivu dosegla je svoj vrhunac u jednom činu prikazanja sebe kao »žrtvu paljenicu za obraćenje umirućih grešnika, za obraćenje onih koji ne vjeruju, za prestanak progonstva Crkve i za svećenička i redovnička zvanja«.
     U jesen 1951. s. M. Klara je počela kašljati. Bio je to nagovještaj upale pluća, koja je, unatoč liječenju, duboko zahvatila mladi organizam. Uza sve poteškoće koje bolest sobom donosi, bila je mirna i staložena. Trpjela je tiho i neprimjetno. Za sestre je imala samo lijepu riječ. 12. siječnja 1952. primila je svetu Popudbinu i izrekla obrazac zavjeta. Umrla je u noći 16./17. siječnja, u ponoć, dok su sestre molile noćnu molitvu (matutin) budnih zaručnica.
     Često je znala poticati: »Molimo Gospodina da nam pošalje nekoga tko će nam biti dobar primjer«, ne znajući da je ona bila primjer ostalima. Ona je, kako piše o. Damjan Damjanović u jednome pismu majci opatici, »prvi plod svetosti što ga je Crkvi dala vaša zajednica«.
     »Kratko je živjela, ali je ispunila život puninom sadržaja: ljubavi u svetosti« (Franjo kard. Kuharić, u predgovoru brošure Svetost svagdašnjeg života, Zagreb, 2000.).

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio