PISMO GENERALNOG MINISTRA SIROMAŠNIM SESTRAMA POVODOM SVETKOVINE SVETE MAJKE KLARE 2022.

ZA OBNOVU NAŠEG SAMOSTANA

Draga braćo i sestre, prijatelji i dobročinitelji, poštovani posjetitelji naše stranice!

Prvi put na našoj stranici objavljujemo obavijest gdje molimo za pomoć. Niže navedeni tekst daje uvid u stanje zgrada našega samostana.

U razornom potresu koji je pogodio grad Zagreb i bližu okolicu 22. 3. 2020. nastala su ozbiljna oštećenja na starijem kompleksu našega samostana. Detaljan stručni pregled od strane statičara i arhitekta ustanovio je da su se pregradni zidovi uslijed potresa odvojili od nosive konstrukcije te popucali. Stropni drveni grednik je izvitoperen i upitne stabilnosti. Budući da je općenito taj dio samostanskog kompleksa upitne mehaničke otpornosti i stabilnosti, stručnjaci su mišljenja da nije isplativo ulagati u taj dio samostana već ga je potrebno srušiti.

Drugi razorni potres, koji je 29. prosinca 2020. pogodio Petrinju, prouzročio je dodatne štete na zgradama našega samostana i crkve.

Višegodišnji problem našeg samostanskog posjeda je i klizište na zapadnom dijelu našega imanja koje je uzrokovalo slijeganje nove zgrade prema zapadu kao i rušenje betonske ograde (klauzurnoga zida) na više mjesta.

Prvo s čime bismo započeli jest obnova našega klauzurnoga zida koji je načet klizištem prije nekoliko godina, a potres ga je sada dodatno oštetio te sada predstavlja opasnost sestrama, ali i vanjskim ljudima jer je jako popucao te je uvelike nagnut u odnosu na tlo. Osim što nam razrušeni zid predstavlja opasnost od daljnjeg urušavanja dodatan problem su nam i životinje koje nam ulaze u dvorište te mogućnost ulaska ljudi. Budući da je klauzura jedna od glavnih karakteristika našega načina života, zid kao takav je nužan za postojanje našega samostana.

Tu je i pitanje stanja naše samostanske crkve koju bi valjalo toplinski izolirati.

Obraćamo vam se stoga s molbom da biste nas financijski poduprli. Hvala na svakoj vašoj pomoći. Zajedno sa svim sestrama, molim da vas Gospodin blagoslovi.

Vaša,

s. Marija Ivana Dolinar,

opatica Samostana sv. Klare

Podaci za plaćanje:

Samostan svete Klare, Kvaternikova 167, 10000 Zagreb

Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb

IBAN: HR9223400091511081839

SWIFT/BIC: PBZGHR2X

Dear brothers and sisters, friends and benefactors, respected visitors of our web-page!

For the first time we publish a notice on our site where we ask for help. The text below gives an insight into the condition of our convent buildings.

The devastating and powerful earthquake that hit Zagreb and its neighbouring counties on the 22 March 2020, has caused serious damage to the older building of our Convent. A detailed examination from certified static and architectural institutions, found that the partition walls have separated themselves from the load-bearing structure and have cracked as a result of this earthquake. The wooden ceiling beams have twisted and are of questionable stability. Moreover, as the remaining part of this older complex in general is of questionable mechanical resilience and stability, the experts are of the opinion that it is not profitable to restore this, but rather it is necessary to completely rebuild it.

On the 29 December 2020, another strong earthquake that hit Petrinja, which is about 40 km from Zagreb, caused additional damages to the buildings of our Convent and also of our Church.

Opširnije...

Primjer sam vam dao: ljubite jedni druge

Primjer sam vam dao: ljubite jedni druge

Crkva je na zemlji hodočasnica. Sveti Franjo i sveta Klara promatrali u svoj život nasljedovanja siromašnoga raspetoga Krista kao hodočasnički, život koji nam ne pruža gdje ćemo si nasloniti glavu, kao što je ni Sin Božji nije imao gdje nasloniti. Gospodin nas međutim daje jedne drugima ne kao zakon koji imamo vršiti, nego kao nešto vlastito samom božanskom životu: „Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu“ (Iv 17,21).

Pravilo sv. Klare je zakonik o „načinu svetoga jedinstva“ i „najuzvišenijeg siromaštva“ (PrKl, Uvod, 16), nadahnut riječima i spisima svetoga Franje. Način svetoga jedinstva, to jest život bratske zajednice, ima svoj izvor i ujedno svoj najkonkretniji plod u „jedinstvu duha“ (PrKl, Uvod, 5). Izvor, jer je Duh Sveti bit ljubavi koja ujedinjuje različite udove u jedno tijelo; plod, jer uzajamna ljubav sve više otvara daru Duha koji utvrđuje međusobno jedinstvo.

Evo nekih propisa iz Pravila sv. Klare koji poput ograde štite „malo stado“ (OporKl 46) da ostane u tom daru koji ljudski individualizam i isključivost čine osjetljivim. „A opatica i njezine sestre moraju se čuvati da se ne srde i ne uznemiruju zbog čijega grijeha; jer srdžba i uznemirenost priječe ljubav u njima i u drugima. (…) A opominjem i potičem u Gospodinu Isusu Kristu sestre da se čuvaju svake oholosti, isprazne slave, zavisti, pohlepe, brige i skrbi za ovaj svijet, ogovaranja i mrmljanja, nesloge i podjela. A neka se brinu da uvijek jedne s drugima čuvaju jedinstvo uzajamne ljubavi, koje je sveza savršenstva. (…) Opatica se mora osobno i po drugim sestrama pomno raspitati o bolesnim sestrama, glede razgovora, hrane i drugih potreba koje nameće njihova bolest, i za njih se prema mogućnosti mjesta s ljubavlju i milosrdno pobrinuti. Sve se naime moraju brinuti za svoje bolesne sestre i služiti im, kao što bi željele da se njima služi da ih pritišće kakva bolest. Neka s pouzdanjem jedne drugima očituju svoju potrebu. Pa ako majka ljubi i njeguje tjelesnu kćer svoju, koliko jače mora sestra ljubiti i njegovati sestru svoju duhovnu“ (PrKl, 9,5-6;10,6-7;8,12-16). U Oporuci također: „Pa iz ljubavi prema Kristu ljubeći jedne druge vani djelima pokazujte ljubav koju unutra imate, kako bi potaknute ovim primjerom sestre uvijek rasle u ljubavi prema Bogu i u uzajamnoj ljubavi. (OporKl 59-60).

Sljedbenice svete Klare, koje su iza sebe ostavile zapisana svoja duhovna iskustva, progovaraju i o temi bratske ljubavi. Tako sv. Katarina Bolonjska svojim živahnim načinom ukazuje na mrmljanje, pojavu čestu u našim zajednicama, koje bi trebale postati prava bratstva: „Koji bi jezik mogao dostatno ispripovjediti sreću i mir vjerne duše koja vidi samo dobro i ne mrmlja niti sudi? Ne kažem da je ona u miru, lišena morskog valovlja i oluja, nego je u miru njezina volja, jer je jedno sa slatkom voljom Božjom i Njemu prepušta sud i ne uzima na se brigu što drugi čine (…). Sestre moje, samo je Bog bez nedostatka i svaka pojedina neka misli da je gora od svih (…), dužnost nam je misliti radije dobro nego li zlo, i nemojte reći: 'Ne mogu zadržati misli', vjerujem vam, ali uredite svoju volju da se ne slaže, jezik da ne izgovara. Ni glad, ni žeđ, ni progonstvo, ni oganj, ni mač, ni sadašnjost ni budućnost, ni anđeli ni demoni ne mogu me odijeliti od ljubavi Kristove ako ja to neću.“

Opširnije...

Tko si ti, Gospodine, a tko sam ja?

Tko si ti, Gospodine, a tko sam ja?

 Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Poznata je molitva koju je sveti Franjo molio na La Verni: „Tko si ti, preslatki moj Bože? Tko sam ja, najgadniji crv i beskorisni tvoj sluga?“  Kada ga je brat Leon upitao za objašnjenje te molitve, Franjo mu objasni: „kada sam govorio one riječi koje si čuo, pokazala su mi se dva svjetla: jedno u kojem sam spoznao samoga sebe, a drugo u kojem sam spoznao Stvoritelja. Kada sam govorio: ’Tko si ti, preslatki moj Bože’, tada sam bio u svjetlu u kojem sam vidio bezdan Božje dobrote, mudrosti i sile, a kad sam govorio: ’Tko sam ja…’, bio sam u svjetlu u kojem sam vidio suznu dolinu svoje grešnosti i bijede, pa sam zato govorio: ’Tko si ti, neizmjerno veliki, dobri i mudri Gospodine, da se udostojiš pohoditi mene, neuglednoga i odvratnog crva?’ A u onom plamenu što si ga vidio bio je sam Bog. On mi je govorio u tom liku, kao što je nekoć govorio Mojsiju“ (Cvjet, Treće razmišljanje, FI 1556s).

Sličnu molitvu i slična iskustva kušaju svi koji se odvaže na duhovno putovanje do sjedinjenja s Kristom. Tom sjedinjenju prethodi niz spoznaja vlastite bijede i spoznaja Božje veličine i milosrđa, kao i niz čišćenja, sve dok se naše „ništa“ ne sjedini s Božjim „Sve“. To je iskustvo također svetica Drugog franjevačkog reda.

Sl. B. Klara Izabela Fornari (18. st.) svjedoči ovakvo iskustvo nadasve pred Euharistijskim Kristom. „Često mi u vrijeme kada se nastojim pripraviti da primim svoga ljubljenog sakramentalnog Zaručnika, iznenada dođe u tren takva i tolika spoznaja da vidim kako sam kći nevjernoga Adama, da vidim sve neurednosti svoje buntovne naravi, tako da odmah kušam toliki stid i zbunjenost u samoj sebi (…) Ali ne znam kako, baš kada se vidim prekrivenom svom tom svojom beskorisnošću i u biti i u djelovanju, odmah spoznajem da sam kao biljčica nikla iz posve smradnog korijena i zato sam u svemu sva beskorisna, gnjila i dostojna svačijeg ismjehivanja: tada mi nadođe tako snažna i svestrana želja da primim Spasitelja te mi izgleda da se ne mogu oprijeti: i zato uzdišući, žudeći, čeznem primiti utočište svoje bijede, prebijedne bijede po čistom Isusovom milosrđu, odakle se s ljubavlju i strahom osjećam tjerana da primim svoje najviše Dobro, svoju utvrdu, svoje blago, svog Spasitelja, svog Boga.“

Osjećaj vlastite nemoći, nedostatnosti, ograničenost nasuprot najvišoj i svemogućoj i beskrajnoj dostatnosti Boga, ima za Boga samoga privlačnost praznine koju On želi ispuniti: to je snaga poniznosti, koju tvrdi istina: „Tko se ponizi, bit će uzvišen” (Mt 23, 12), jer Bog ne zna odoljeti poniznome, i „poniznima daje milost” (Jak 4, 6). Upravo ova tajna protjecanja milosti, donosi poniznosti jedan bezdan bez dna, u koji ponizni klizi i uranja. Odlomak iz duhovnih zabilježbi s. Marije Kolete od Presvetog Srca (19. st.) ocrtava spoj poniznosti i ništavila.

„Poniznost je ona koja privlači Božje poglede na dušu, koliko god bi ona mogla biti grešna. To je utješno jer ovako grešna, kako sam uvijek bila, i nevjerna njegovim milostima, ipak, ako vršim ovu krepost, znam da se neće udaljiti od mene. Toliko sam se puta uvjerila da Gospodin toliko ljubi poniznost da se ne može udaljiti od osoba kod kojih je nalazi, bilo one također najbjednije i najnedostojnije. Ne znam jasno reći ono što sam osjetila, što sam shvatila i kušala u pogledu ove kreposti. To je kao bezdan koji privlači dušu i u kojem, koliko se više uranja, toliko se više osjeća jače privučena da dopusti biti progutana, sva prekrivena i proniknuta onim što jest i što ona može: a to je s izvjesnom mukom u naravi, ali s radošću toliko većom, koliko više duša silazi u taj bezdan svog ništavila i u spoznaji sebe (…) I tako, što je duša poniznija također je i jača, jer, poznaje bolje svoju bijedu, utječe se Bogu s većim povjerenjem, a On je zaodijeva svojom milošću, u razmjeru u kojem se ona drži nedostojnom toga.“

Bl. M. M. Martinengo donosi učenje o aktivnoj i pasivnoj spoznaju vlastite bijede, koju ona naziva „ništavilom“. „Promatrajući sebe duša stječe dvije spoznaje, jednu aktivnu, drugu pasivnu; aktivna je vlastito promatranje svoga ništavila prije stvaranja, malo praha u stvaranju, gore od ništavila po svojim grijesima i prošlim i sadašnjim i toliko puta ponavljanima, sva grozna nezahvalnost u neodgovaranju neizmjernim dobročinstvima što ih je Gospodin učinio; a zatim misli na ništavilo u koje će se zamalo povratiti (...) Ovim promatranjima duša se trsi i postaje put da primi poniznost, koju će s pomoću Gospodnjom sigurno steći ako bude ustrajala u promatranju svojih bijeda. Ali drugu, pasivnu, nadahnjuje Gospodin svojom božanskom slavom, zrakama svjetlosti, ognjem ljubavi, pomazanjem, šutnjom, mirom i spokojem; a to je spoznanje njegove božanske Biti, koja u sebe uvlači naše biće. Ovdje se ništa poništava, ostajući samo apsolutni gospodar duše njegove zaručnice; ovdje se nalazi najviši mir i božansko sjedinjenje između ništa i svega. Osjeća se neizmjerno neumrli počinak usred tolikog ništa; ali tu se ne stiže ljudskim nastojanjem, nego samo božanskim udostojanjem.“

„Također i stanje nereda i anarhije, koje nosimo u ljudskoj naravi kao ranu naslijeđenu od praroditeljâ i koje podnosimo s toliko boli, čini dio siromaštva od kojega smo sastavljeni i za kojega Stvoritelj traži naknadu – tvrdi s. Klara Izabela Fornari: „Tek što se moja siromašna duša, stavila u Božju prisutnost, odmah sam se vidjela uronjena u svoj grešni ponor i tu bila zatvorena u tom ponoru bez dna, gdje sam kušala posve nove učinke (...) Spoznala sam da je moje opako biće, proizašlo od grijeha, na toliko načina i u svemu tako bezobrazno i koristoljubivo za svoju udobnost, da u svakom i najmanjem činu što ga čini, hoće, zahtijeva, namjerava, pribavlja da ima ili djelomično ili potpuno gospodstvo, poštovanje, dobitak i udobnost; okužena grijehom, sposobna za toliku neobjašnjivu pakost iskreno sam si prigovorila; na sličan način vidjeh kao da se na tom dnu nalazi tisuću milijuna zrna od kojih od svakoga nastaje novi milijun majušnih zrnaca: tako moja uvijek sve zločestija narav, uvijek bi sve više proizvodila druge i druge čine, razmišljanja, misli, u svakoj i najmanjoj stvari, da bi slijedila svoj probitak, udobnost i koristoljublje, kako rekoh; ne može se ni samom mišlju obuhvatiti ono što sadrži zloća ovog mog grešnog ponora.“

„Život moj je kao ništa pred tobom: tek dašak je svaki čovjek” (Ps 39, 6). Jedno je čitati ove riječi, drugo je iskusiti ih kao istinite na način iskustva u kojemu se ontološka i logička stvarnost slijevaju u samo jednu bitnu očevidnost. To se ipak ostvaruje samo za onoga tko se, prebivajući u svomu ništavilu, predaje već ovdje dolje, bez pridržaja, jedinom pravom Životu koji ne poznaje svršetka. O tome nam govori jedan odlomak sestre della Nativitá (Jeanne Le Royer, 19. st.).

„Gospodin me uveo u promatranje velike praznine, potpunog ništavila stvorenja, pred veličinom i veličanstvom božanskoga Bića. S jedne strane Božja veličina, s druge strane bijede svakog stvorenog bića... Koje li suprotnosti! Vidjeh gdje su se sva stvorenja poništila pred Bogom, da bi dala slavu gospodstvu njegova Bića. Ljudsko tijelo palo je u prah pred mojim očima i bilo primorano poniziti do te točke svoju oholost do nogu Onoga kojemu je htjelo oteti slavu: ali Bog je to pobijedio; i ne samo pobijedio ovu oholost, nego i smrt, koja je razarajuće sredstvo i pobijedio je i samo ništavilo da pokaže da ga se ne može posjedovati. Vidjeh, dakle, gdje se ovo tijelo iznenadnim i savršenim uskrsnućem vratilo u svoje prvotno stanje, a čovjek, tako uništen a zatim uskrsnut, uzvratio je zbog ova dva tako različita stanja, istu čast apsolutnom Gospodaru bitka i ništavila, odao je čast Njemu samomu, koji se čini velik također u majušnosti stvorenja. Sve prolazi, sve svršava, sve na ovom svijetu iščezava, jer je sve imalo početak. Bog sam opstoji bez promjene, jer nije nikada imao početka i ne može nikada ići ususret ikakvoj promjeni. Koje li dubine i uzvišenih misli! Dakle, ova velika praznina svemira, ovo ništavilo stvorenja, ovo umiranje sebi i svim stvorenim stvarima jest izvanredna slika onoga što će se dogoditi u smrti. Duša, oslobođena osjećaja i otcjepljena od vidljivih stvari, pada u ovo savršeno poništenje cijele prirode; sve je iščezlo, sve je svršeno, sve je potpuno mrtvo za nju. Za nju svijet više ne postoji: ona ne vidi više, ne dotiče više drugo nego Boga; u isti čas vidi se sva zadubljena u Božju neizmjernost, kao kapljica vode što pada u utrobu oceana, gdje je u trenutku upijena a da ne gubi vlastitu egzistenciju. Na taj je način praznina savršeno ispunjena, jer se stvoreno biće sada nalazi u svom središtu, dosiže svoju svrhu, uživa svoj konačni cilj i svoje najviše dobro.“ I ova neuka sestra konverza, još više neuka od svetoga Franje, ovaj dubokoumni nauk zaključuje: „Ovdje Gospodin čeka svoje vjerne duše. Ali najprije nas hoće pripraviti: jer u taj ocean sreće samo će zaroniti oni koji će tu zaroniti u vlastitom životu, odričući se svega da se predaju bez pridržaja u očinsko krilo koje ih je stvorilo za sebe.“

Veličina Boga, ništavilo čovjeka: „koje su to krajnosti! Što više imam spoznanja o sebi i o svom ništavilu, to više poznajem Boga, najveću Ljubav, beskrajnu ljubav”, piše u svom Dnevniku sv. Veronika Julijani. U tjeskobama, u kušnjama, u čišćenjima, uvijek u sebi nazire jedno dublje poniranje sebe u ništavilo, kojemu odgovara jedno veće širenje duše, za jedan veći pokret Ljubavi. Spoznaja vlastitog ništavila donosi svjetlost: „U trenu mi je bilo dano prosvjetljenje o mojem ništavilu, i dano mi je da shvatim koliko je to dobitak za dušu da spozna odakle ovo naše poništenje. Ono je sredstvo koje uzvraća Bogu ono što je Božje, a sebi ono što nije; to jest, shvatila sam da sve dobro koje jedna duša može ikada posjedovati, jest sve Božje. Svaka dobra stvar je njegova i od toga naše ništa nema ništa. O, koje li sreće! O, zaista je to pravo lišavanje! O, sretno ništa koje nam otvara vrata i pokazuje nam da sve dobro jest Bog, sve dobro dolazi od Boga, sve dobro vraća se samome Bogu!” Tako bih rekla svakome: 'Ako hoćete znati gdje se duša toliko obogaćuje, zaronite unutra, prema vlastitom ništavilu, koje će vam reći odakle dolaze sva bogatstva, sva dobra, sav mir i sreća duše koja ljubi.'”

To podsjeća na Franjino iskustvo kada je Gospodin zatražio od njega da mu pokloni tri dara. Franjo je odvratio: „Moj Bože, znaš dobro da sam sav tvoj. Ti znaš dobro da nemam ništa osim haljine, pojasa i hlača koje griju moje noge, a i to pripada tebi. Što dakle mogu pokloniti tvomu Veličanstvu?“ I kada mu je Gospodin stavio u krilo ta tri dara – a to su krepost poslušnosti, siromaštva i čistoće - Franjo mu ih je prinosio, kao Njegov dar njemu siromahu (Cvjetići, FI 1557).

Č. Sl. s. Klara Izabela Fornari opisuje „raspadanja duše“ što dovodi do potpunoga mira u Bogu: „Ne kušaju se više ni nadanja ni boli, nego prijatna radost, jer, bez poimanja poima se najviša nepromjenjiva sreća moga dobra, štoviše, moga Boga. Na kraju ostaje samo ovaj jedini čin: prečisto uživanje da je Bog Bog, krajnje presretan, preblažen od samog sebe u samome sebi, sav nedostupan, sav potpuno neshvatljiv. Zato prije nego li se dospije do ove savršenosti, kolikim bezbrojnim, oštrim i prodirućim čišćenjima mora podleći duša, preko kojih će, oh, biti kao obnovljena, ponovno raspaljena i gotovo u novoj biti božanske Ljubavi sazdana moja duša, da bi se vidjela sposobnom da bude uronjena u božansku samoću, da uživa nevidljiva i izvrsna djelovanja Duha Svetoga, koja se tajanstveno vrše u intimnoj dubini duše... spoznajući se uvijek siromašnijom u samoj sebi, a bogatom u Bogu: štoviše, neka bude duša sasvim siromašna a samo da bude jedino bogat preljubljeni Bog.“

Slična iskustva i slične izričaje ne nalazimo u spisima svete Klare. Ali kada ona poziva da uronimo u promatranje zrcala, da se u njemu ogledamo i uskladimo s onime što u njemu vidimo, ona misli na dugi proces preobrazbe. i njezino tako jednostavno, a kratko Pravilo, sadrži pozive ii sredstva na neprestano izvlaštenje, poništenje samoga sebe koje je njezine svete sljedbenice dovelo do tako dubokoga iskustva.