ZA OBNOVU NAŠEG SAMOSTANA

Draga braćo i sestre, prijatelji i dobročinitelji, poštovani posjetitelji naše stranice!

Prvi put na našoj stranici objavljujemo obavijest gdje molimo za pomoć. Niže navedeni tekst daje uvid u stanje zgrada našega samostana.

U razornom potresu koji je pogodio grad Zagreb i bližu okolicu 22. 3. 2020. nastala su ozbiljna oštećenja na starijem kompleksu našega samostana. Detaljan stručni pregled od strane statičara i arhitekta ustanovio je da su se pregradni zidovi uslijed potresa odvojili od nosive konstrukcije te popucali. Stropni drveni grednik je izvitoperen i upitne stabilnosti. Budući da je općenito taj dio samostanskog kompleksa upitne mehaničke otpornosti i stabilnosti, stručnjaci su mišljenja da nije isplativo ulagati u taj dio samostana već ga je potrebno srušiti.

Drugi razorni potres, koji je 29. prosinca 2020. pogodio Petrinju, prouzročio je dodatne štete na zgradama našega samostana i crkve.

Višegodišnji problem našeg samostanskog posjeda je i klizište na zapadnom dijelu našega imanja koje je uzrokovalo slijeganje nove zgrade prema zapadu kao i rušenje betonske ograde (klauzurnoga zida) na više mjesta.

Prvo s čime bismo započeli jest obnova našega klauzurnoga zida koji je načet klizištem prije nekoliko godina, a potres ga je sada dodatno oštetio te sada predstavlja opasnost sestrama, ali i vanjskim ljudima jer je jako popucao te je uvelike nagnut u odnosu na tlo. Osim što nam razrušeni zid predstavlja opasnost od daljnjeg urušavanja dodatan problem su nam i životinje koje nam ulaze u dvorište te mogućnost ulaska ljudi. Budući da je klauzura jedna od glavnih karakteristika našega načina života, zid kao takav je nužan za postojanje našega samostana.

Tu je i pitanje stanja naše samostanske crkve koju bi valjalo toplinski izolirati.

Obraćamo vam se stoga s molbom da biste nas financijski poduprli. Hvala na svakoj vašoj pomoći. Zajedno sa svim sestrama, molim da vas Gospodin blagoslovi.

Vaša,

s. Marija Ivana Dolinar,

opatica Samostana sv. Klare

Podaci za plaćanje:

Samostan svete Klare, Kvaternikova 167, 10000 Zagreb

Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb

IBAN: HR9223400091511081839

SWIFT/BIC: PBZGHR2X

   POGLEDAJ FOTOGRAFIJE!

Dear brothers and sisters, friends and benefactors, respected visitors of our web-page!

For the first time we publish a notice on our site where we ask for help. The text below gives an insight into the condition of our convent buildings.

The devastating and powerful earthquake that hit Zagreb and its neighbouring counties on the 22 March 2020, has caused serious damage to the older building of our Convent. A detailed examination from certified static and architectural institutions, found that the partition walls have separated themselves from the load-bearing structure and have cracked as a result of this earthquake. The wooden ceiling beams have twisted and are of questionable stability. Moreover, as the remaining part of this older complex in general is of questionable mechanical resilience and stability, the experts are of the opinion that it is not profitable to restore this, but rather it is necessary to completely rebuild it.

On the 29 December 2020, another strong earthquake that hit Petrinja, which is about 40 km from Zagreb, caused additional damages to the buildings of our Convent and also of our Church.

Opširnije...

Primjer sam vam dao: ljubite jedni druge

Primjer sam vam dao: ljubite jedni druge

 Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Crkva je na zemlji hodočasnica. Sveti Franjo i sveta Klara promatrali u svoj život nasljedovanja siromašnoga raspetoga Krista kao hodočasnički, život koji nam ne pruža gdje ćemo si nasloniti glavu, kao što je ni Sin Božji nije imao gdje nasloniti. Gospodin nas međutim daje jedne drugima ne kao zakon koji imamo vršiti, nego kao nešto vlastito samom božanskom životu: „Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu“ (Iv 17,21).

Pravilo sv. Klare je zakonik o „načinu svetoga jedinstva“ i „najuzvišenijeg siromaštva“ (PrKl, Uvod, 16), nadahnut riječima i spisima svetoga Franje. Način svetoga jedinstva, to jest život bratske zajednice, ima svoj izvor i ujedno svoj najkonkretniji plod u „jedinstvu duha“ (PrKl, Uvod, 5). Izvor, jer je Duh Sveti bit ljubavi koja ujedinjuje različite udove u jedno tijelo; plod, jer uzajamna ljubav sve više otvara daru Duha koji utvrđuje međusobno jedinstvo.

Evo nekih propisa iz Pravila sv. Klare koji poput ograde štite „malo stado“ (OporKl 46) da ostane u tom daru koji ljudski individualizam i isključivost čine osjetljivim. „A opatica i njezine sestre moraju se čuvati da se ne srde i ne uznemiruju zbog čijega grijeha; jer srdžba i uznemirenost priječe ljubav u njima i u drugima. (…) A opominjem i potičem u Gospodinu Isusu Kristu sestre da se čuvaju svake oholosti, isprazne slave, zavisti, pohlepe, brige i skrbi za ovaj svijet, ogovaranja i mrmljanja, nesloge i podjela. A neka se brinu da uvijek jedne s drugima čuvaju jedinstvo uzajamne ljubavi, koje je sveza savršenstva. (…) Opatica se mora osobno i po drugim sestrama pomno raspitati o bolesnim sestrama, glede razgovora, hrane i drugih potreba koje nameće njihova bolest, i za njih se prema mogućnosti mjesta s ljubavlju i milosrdno pobrinuti. Sve se naime moraju brinuti za svoje bolesne sestre i služiti im, kao što bi željele da se njima služi da ih pritišće kakva bolest. Neka s pouzdanjem jedne drugima očituju svoju potrebu. Pa ako majka ljubi i njeguje tjelesnu kćer svoju, koliko jače mora sestra ljubiti i njegovati sestru svoju duhovnu“ (PrKl, 9,5-6;10,6-7;8,12-16). U Oporuci također: „Pa iz ljubavi prema Kristu ljubeći jedne druge vani djelima pokazujte ljubav koju unutra imate, kako bi potaknute ovim primjerom sestre uvijek rasle u ljubavi prema Bogu i u uzajamnoj ljubavi. (OporKl 59-60).

Sljedbenice svete Klare, koje su iza sebe ostavile zapisana svoja duhovna iskustva, progovaraju i o temi bratske ljubavi. Tako sv. Katarina Bolonjska svojim živahnim načinom ukazuje na mrmljanje, pojavu čestu u našim zajednicama, koje bi trebale postati prava bratstva: „Koji bi jezik mogao dostatno ispripovjediti sreću i mir vjerne duše koja vidi samo dobro i ne mrmlja niti sudi? Ne kažem da je ona u miru, lišena morskog valovlja i oluja, nego je u miru njezina volja, jer je jedno sa slatkom voljom Božjom i Njemu prepušta sud i ne uzima na se brigu što drugi čine (…). Sestre moje, samo je Bog bez nedostatka i svaka pojedina neka misli da je gora od svih (…), dužnost nam je misliti radije dobro nego li zlo, i nemojte reći: 'Ne mogu zadržati misli', vjerujem vam, ali uredite svoju volju da se ne slaže, jezik da ne izgovara. Ni glad, ni žeđ, ni progonstvo, ni oganj, ni mač, ni sadašnjost ni budućnost, ni anđeli ni demoni ne mogu me odijeliti od ljubavi Kristove ako ja to neću.“

Bl. Julija Milanska tumači upravo Isusovu zapovijed ljubavi. „Kako treba ljubiti? Kako vas uči Sveto pismo. Pazite dobro na sveta Evanđelja i poslanice: 'Ovo je moja zapovijed, da ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio'. Tko ljubi bližnjega, ljubi Boga i tko ljubi Boga, ljubi i bližnjega. Sve su duše proizišle iz srca Božjega i stoga su sve sestre u Kristu. Potrebno je (…) ljubiti Boga i bližnjega bez obzira, nego samo jer moraju biti ljubljeni pravom i iskrenom ljubavi.“ Blaženica govori nadalje kako sva naša savršenost ima u sebi nesavršenosti, kako uza sva djela koja činimo i koja bi mogla nadilaziti djela svih svetih u nebu možemo završiti u paklu ako ne ljubimo Boga i bližnjega.

Jedan od oblika ljubavi prema bližnjemu jest „nositi breme jedni drugih“ (Gal 6,2). Promatrajući Isusov pad pod križem, č. sl. Valerija Campanazzi (16. st.) spoznaje kako smo pozvani pomoći jedni drugima, bilo u tjelesnim bilo u duhovnim potrebama. „Tako ćemo ispuniti zapovijedi Boga kad reče apostolima: 'Ljubite jedni druge i po tome će znati da ste moji učenici'. I tako će se i za nas znati ljubimo li Boga kada se međusobno ljubimo, i ne može se ljubiti Boga ako se ne ljubi bližnjeg, niti bližnjega bez Boga, jer Bog prebiva u stvorovima jer su načinjena na njegovu sliku i priliku; a napose u bolesnima, jer je u njima sakriven sjaj njegova božanstva pod prostom odjećom naše ljudske naravi.“

Zapisi jeruzalemske klarise, Marije od Trojstva, donose sljedeća razmišljanja koja nisu rasprava na jednu temu, nego svakodnevne kratke zabilješke : „Ljubav ne vidi uvreda, uvijek oprašta, neumorno. Ljubi neprestano i uvijek sve više! Budi velikodušna svojim sestrama! Svu ću te preplaviti. (…) Išti od mene za zajednički život dvije milosti: praštanje drugima – pusti kukolj rasti s pšenicom – jakost u svakoj prigodi, bez umora, nadvladavajući zlo dobrim, u šutnji. (…) Ima više vrsta ljubavi prema bližnjemu: ljubav Samarijanca, koji blaži rane tijela i duše; ljubav koja predusreće rane budnošću da svakom zgodom učini drugima što bismo željeli da se nama učini; no najuzvišenija ljubav jest unutrašnja ljubav koja uranja u Boga i brine se samo za to da On bude otkriven i upoznat. Takva ljubav oslobađa duše da bi one same od sebe došle k meni koji dajem utjehu i jakost i život. (…) Naknađuj, zadovoljavaj za grijehe ljudi, ljubi a da za to ništa ne tražiš za uzvrat i strpljivo čekaj da i tebe uzljube! Ne susteži se da razveseliš drugoga! Tako me častiš i služiš mi finom pažnjom. (…) Boga treba pokazivati. To je ljubav prema bližnjemu. Ne treba se uznemirivati zbog zla, nego treba nadvladati zlo dobrim. Dobro će uvijek u svoje vrijeme slaviti pobjedu. (…) Ljubav je zaodjenuti druge onim što ih čini Bogu ugodnima. Dati im čak i svoje misli, najbolje od svoga uma… Ne samo podnositi da ih se oni domognu, nego ih ukrasiti svime što ih može uljepšati. Tako sam dao svoju krv. Neprestano dajem čovječanstvu svoje Tijelo, svoj Duh, svoju misao, najbolje od svoga uma.“

Kao velika ljubiteljica poniznosti, bl. Marija Magdalena Martinengo prepoznaje poniznost također kao majku bratske ljubavi: „Neka sestra jedna prema dugoj bude ponizna, jer je upravo poniznost istinska majka svih kreposti, od koje se rađaju nužno tri: blagost, poslušnost i ljubav prema svima. O kakav bi raj bio redovnički život kad biste postigle te kreposti! (…) Kažem vam da bez poniznosti ne samo da ne možete biti dobre redovnice, nego se nećete ni spasiti, jer nećete imati nikada mira niti s Bogom niti sa bližnjim niti sa samima sobom ako poniznošću ne umrtvite svoje strasti. Poniznost će vas učiniti izvana blagima, a iznutra poslušnima i ljubaznima sa svima.“

Sv. Veronika Julijani donosi nam zanimljivo iskustvo kada je htjela izbjegavati sestre koje su joj dosađivale svojim molbama i potrebama, a ona je htjela ostati u miru i sama s Bogom. Uputivši se tako k Presvetom Sakramentu s namjerom da se udalji i sakrije od ostalih, začula je glas: „Ne želiš slušati svoje sestre i ja ne želim slušati tebe.“ „To me – kaže ona – uvelike uplašilo. Odmah sam otišla potražiti sestre od kojih sam pobjegla: tješila sam ih i govorila malo s njima da zaniječem svoju volju i onda sam ponovno otišla pohoditi Presveto. Osjećala sam utjehu (…) i začula glas: 'Ako želiš postići božanske milosti, neka ti se svidi ostati uvijek u činu ljubavi prema tvojim bližnjima, kako si učinila maloprije'.“

S. Klara Izabela Formari (18. st.) zaozbiljno uzima Pavlov himan o ljubavi i zaključuje: „Tko nema ljubavi, taj je prava ništica.“ S. Konzolata Betrone (20. st.) svoj neprestani čin ljubavi prema Bogu hranila je stalnim služenjem bližnjima, uvijek s osmjehom na usnama kao znakom njezine velike pobjede nad samom sobom: „Ovo je moja zapovijed: ljubi svoje sestre kako ja ljubim tebe. Reci mi, kako te ljubim? Osobitom nježnošću! Pa dobro, tako ti ljubi svoje sestre: daj svima moju radost i moj osmjeh, pokaži svima na sebi, svojim držanjem i riječima, koliko sam ja dobar i susretljiv. Tako, upravo tako. Ja ti se dajem i dajem ti se sav, a ti daj svu sebe njima i svu svoju pomoć koliko ti je moguće. Budi doista poništena u činu ljubavi prema meni i u činu ljubavi prema svojim sestrama, prema svima.“

„Postoje dvije veoma različite stvari: – piše u svojim bilješkama o Unutranjem govoru s. Marija od Trojstva – dobrota kojom susrećete dušu koju u dnu srca ne cijenite; i dobrota kojom nastojite pronaći ljepotu sakrivenu u duši koju niste skloni cijeniti. 'Moj Gospodine Isuse, koja Ti je od tih dviju dobrota draža? – Druga'.“ Često se događa da osjetimo kako nas drugi ne vole ili ne simpatiziraju. Isus govori s. Mariji neka poradi na tome da je zavole, kako bi im pomogla da vrše zapovijed ljubavi. Uostalom, možda ima nešto u nama što priječi ljubav u nama i u drugima: „Ne smiješ se pomiriti s time da te ova ili ona sestra ne ljubi. Moraš sve, baš sve pokušati da postigneš ljubav svake pojedine, jer to je moja zapovijed, jer samo tako se može među vama širiti i raditi moj Duh, jer se duše samo tako, ljubavlju, otkupljuju.“ To nas dovodi do otajstva općinstva svetih: „Pa kako bi mogla ljubiti dušu nekog grešnika koji možda treba tvoje žrtve, ako bez pridržaja ne ljubiš dušu koja je pokraj tebe, u kojoj ja stanujem i koja je možda veća od tvoje duše? To je zahtjev općinstva svetih.“

Česta bolest u našim zajednicama je i međusobno osuđivanje. Č. sl. Francesca Farnese (17. st) upućuje svoje novakinje: „gdje je srce čisto i volja usmjerena na Boga, nedostatci su u Božjim očima neznatni.“ Mi smo oni koji ih gledamo pod povećalom kod drugih, a samo Bog vidi srce i volju onoga koga sudimo. Zato, kaže ona: „Poštuj ih kao anđele na nebu.“

Naše bratske zajednice su projekcija trojstvenog zajedništva u naš ljudski element. Stoga su one otajstvo u krilu samog otajstva Crkve, sakramenti koji su istovremeno stvarnost i znak. Na upit s. Marije od Trojstva: „Zašto je jedinstvo među nama tako teško? Je li stoga što su nam prirode različite? Ali mi se jedna od druge razlikujemo manje nego sve tri Osobe presvetoga Trojstva u svojim različitim vlastitostima“, Gospodin joj odgovara: „Nema ništa što ne bi bilo za moga Oca i što ne bi pripadalo mome Ocu. Otac nema ništa što ne bi pripadalo meni. Duh Sveti nema ništa što ne bi darivao nama i predavao nama, i što ne bi priopćio svima onima koji to hoće primiti. Nemajte ništa što ne bi pripadalo svakoj vašoj sestri: siromaštvo i ljubav. Ne pridržavaj ništa za se što ne bi bila pripravna dati svakoj susestri: tako će doći jedinstvo.“ I ovdje se zatvara krug. Došli smo ponovno do definicije svete Klare: sveto jedinstvo i najuzvišenije siromaštvo. Da se to očuva, sv. Klara savjetuje neka sestre ne žele biti učene, to jest bogate znanjem koje je samo za njih (usp. PrKl 10,8), a neka nastoje imati čisto srce (usp. isto, 10,10). Bilješke s. Marije od Trojstva to pojašnjavaju: „Jedinstvo je zarazno, neodoljiv plamen. Počinje u malom, u tajnosti srca. Treba uspostaviti jedinstvo svake svoje misli i svih svojih osjećaja s Bogom.“

Naša bratska ljubav već je Kraljevstvo Božje na zemlji. To je stvarnost koju treba najprije imati u sebi da bi se mogla širiti dalje: „Kad god učvršćuješ uzajamno povjerenje i jedinstvo među vama, unapređuješ moje kraljevstvo. To mora biti samo po sebi i stalan cilj tvoga djelovanja, sve drugo mora biti tome podređeno“ (s. Marija od Trojstva).

Tko si ti, Gospodine, a tko sam ja?

Tko si ti, Gospodine, a tko sam ja?

 Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Poznata je molitva koju je sveti Franjo molio na La Verni: „Tko si ti, preslatki moj Bože? Tko sam ja, najgadniji crv i beskorisni tvoj sluga?“  Kada ga je brat Leon upitao za objašnjenje te molitve, Franjo mu objasni: „kada sam govorio one riječi koje si čuo, pokazala su mi se dva svjetla: jedno u kojem sam spoznao samoga sebe, a drugo u kojem sam spoznao Stvoritelja. Kada sam govorio: ’Tko si ti, preslatki moj Bože’, tada sam bio u svjetlu u kojem sam vidio bezdan Božje dobrote, mudrosti i sile, a kad sam govorio: ’Tko sam ja…’, bio sam u svjetlu u kojem sam vidio suznu dolinu svoje grešnosti i bijede, pa sam zato govorio: ’Tko si ti, neizmjerno veliki, dobri i mudri Gospodine, da se udostojiš pohoditi mene, neuglednoga i odvratnog crva?’ A u onom plamenu što si ga vidio bio je sam Bog. On mi je govorio u tom liku, kao što je nekoć govorio Mojsiju“ (Cvjet, Treće razmišljanje, FI 1556s).

Sličnu molitvu i slična iskustva kušaju svi koji se odvaže na duhovno putovanje do sjedinjenja s Kristom. Tom sjedinjenju prethodi niz spoznaja vlastite bijede i spoznaja Božje veličine i milosrđa, kao i niz čišćenja, sve dok se naše „ništa“ ne sjedini s Božjim „Sve“. To je iskustvo također svetica Drugog franjevačkog reda.

Sl. B. Klara Izabela Fornari (18. st.) svjedoči ovakvo iskustvo nadasve pred Euharistijskim Kristom. „Često mi u vrijeme kada se nastojim pripraviti da primim svoga ljubljenog sakramentalnog Zaručnika, iznenada dođe u tren takva i tolika spoznaja da vidim kako sam kći nevjernoga Adama, da vidim sve neurednosti svoje buntovne naravi, tako da odmah kušam toliki stid i zbunjenost u samoj sebi (…) Ali ne znam kako, baš kada se vidim prekrivenom svom tom svojom beskorisnošću i u biti i u djelovanju, odmah spoznajem da sam kao biljčica nikla iz posve smradnog korijena i zato sam u svemu sva beskorisna, gnjila i dostojna svačijeg ismjehivanja: tada mi nadođe tako snažna i svestrana želja da primim Spasitelja te mi izgleda da se ne mogu oprijeti: i zato uzdišući, žudeći, čeznem primiti utočište svoje bijede, prebijedne bijede po čistom Isusovom milosrđu, odakle se s ljubavlju i strahom osjećam tjerana da primim svoje najviše Dobro, svoju utvrdu, svoje blago, svog Spasitelja, svog Boga.“

Osjećaj vlastite nemoći, nedostatnosti, ograničenost nasuprot najvišoj i svemogućoj i beskrajnoj dostatnosti Boga, ima za Boga samoga privlačnost praznine koju On želi ispuniti: to je snaga poniznosti, koju tvrdi istina: „Tko se ponizi, bit će uzvišen” (Mt 23, 12), jer Bog ne zna odoljeti poniznome, i „poniznima daje milost” (Jak 4, 6). Upravo ova tajna protjecanja milosti, donosi poniznosti jedan bezdan bez dna, u koji ponizni klizi i uranja. Odlomak iz duhovnih zabilježbi s. Marije Kolete od Presvetog Srca (19. st.) ocrtava spoj poniznosti i ništavila.

„Poniznost je ona koja privlači Božje poglede na dušu, koliko god bi ona mogla biti grešna. To je utješno jer ovako grešna, kako sam uvijek bila, i nevjerna njegovim milostima, ipak, ako vršim ovu krepost, znam da se neće udaljiti od mene. Toliko sam se puta uvjerila da Gospodin toliko ljubi poniznost da se ne može udaljiti od osoba kod kojih je nalazi, bilo one također najbjednije i najnedostojnije. Ne znam jasno reći ono što sam osjetila, što sam shvatila i kušala u pogledu ove kreposti. To je kao bezdan koji privlači dušu i u kojem, koliko se više uranja, toliko se više osjeća jače privučena da dopusti biti progutana, sva prekrivena i proniknuta onim što jest i što ona može: a to je s izvjesnom mukom u naravi, ali s radošću toliko većom, koliko više duša silazi u taj bezdan svog ništavila i u spoznaji sebe (…) I tako, što je duša poniznija također je i jača, jer, poznaje bolje svoju bijedu, utječe se Bogu s većim povjerenjem, a On je zaodijeva svojom milošću, u razmjeru u kojem se ona drži nedostojnom toga.“

Bl. M. M. Martinengo donosi učenje o aktivnoj i pasivnoj spoznaju vlastite bijede, koju ona naziva „ništavilom“. „Promatrajući sebe duša stječe dvije spoznaje, jednu aktivnu, drugu pasivnu; aktivna je vlastito promatranje svoga ništavila prije stvaranja, malo praha u stvaranju, gore od ništavila po svojim grijesima i prošlim i sadašnjim i toliko puta ponavljanima, sva grozna nezahvalnost u neodgovaranju neizmjernim dobročinstvima što ih je Gospodin učinio; a zatim misli na ništavilo u koje će se zamalo povratiti (...) Ovim promatranjima duša se trsi i postaje put da primi poniznost, koju će s pomoću Gospodnjom sigurno steći ako bude ustrajala u promatranju svojih bijeda. Ali drugu, pasivnu, nadahnjuje Gospodin svojom božanskom slavom, zrakama svjetlosti, ognjem ljubavi, pomazanjem, šutnjom, mirom i spokojem; a to je spoznanje njegove božanske Biti, koja u sebe uvlači naše biće. Ovdje se ništa poništava, ostajući samo apsolutni gospodar duše njegove zaručnice; ovdje se nalazi najviši mir i božansko sjedinjenje između ništa i svega. Osjeća se neizmjerno neumrli počinak usred tolikog ništa; ali tu se ne stiže ljudskim nastojanjem, nego samo božanskim udostojanjem.“

„Također i stanje nereda i anarhije, koje nosimo u ljudskoj naravi kao ranu naslijeđenu od praroditeljâ i koje podnosimo s toliko boli, čini dio siromaštva od kojega smo sastavljeni i za kojega Stvoritelj traži naknadu – tvrdi s. Klara Izabela Fornari: „Tek što se moja siromašna duša, stavila u Božju prisutnost, odmah sam se vidjela uronjena u svoj grešni ponor i tu bila zatvorena u tom ponoru bez dna, gdje sam kušala posve nove učinke (...) Spoznala sam da je moje opako biće, proizašlo od grijeha, na toliko načina i u svemu tako bezobrazno i koristoljubivo za svoju udobnost, da u svakom i najmanjem činu što ga čini, hoće, zahtijeva, namjerava, pribavlja da ima ili djelomično ili potpuno gospodstvo, poštovanje, dobitak i udobnost; okužena grijehom, sposobna za toliku neobjašnjivu pakost iskreno sam si prigovorila; na sličan način vidjeh kao da se na tom dnu nalazi tisuću milijuna zrna od kojih od svakoga nastaje novi milijun majušnih zrnaca: tako moja uvijek sve zločestija narav, uvijek bi sve više proizvodila druge i druge čine, razmišljanja, misli, u svakoj i najmanjoj stvari, da bi slijedila svoj probitak, udobnost i koristoljublje, kako rekoh; ne može se ni samom mišlju obuhvatiti ono što sadrži zloća ovog mog grešnog ponora.“

„Život moj je kao ništa pred tobom: tek dašak je svaki čovjek” (Ps 39, 6). Jedno je čitati ove riječi, drugo je iskusiti ih kao istinite na način iskustva u kojemu se ontološka i logička stvarnost slijevaju u samo jednu bitnu očevidnost. To se ipak ostvaruje samo za onoga tko se, prebivajući u svomu ništavilu, predaje već ovdje dolje, bez pridržaja, jedinom pravom Životu koji ne poznaje svršetka. O tome nam govori jedan odlomak sestre della Nativitá (Jeanne Le Royer, 19. st.).

„Gospodin me uveo u promatranje velike praznine, potpunog ništavila stvorenja, pred veličinom i veličanstvom božanskoga Bića. S jedne strane Božja veličina, s druge strane bijede svakog stvorenog bića... Koje li suprotnosti! Vidjeh gdje su se sva stvorenja poništila pred Bogom, da bi dala slavu gospodstvu njegova Bića. Ljudsko tijelo palo je u prah pred mojim očima i bilo primorano poniziti do te točke svoju oholost do nogu Onoga kojemu je htjelo oteti slavu: ali Bog je to pobijedio; i ne samo pobijedio ovu oholost, nego i smrt, koja je razarajuće sredstvo i pobijedio je i samo ništavilo da pokaže da ga se ne može posjedovati. Vidjeh, dakle, gdje se ovo tijelo iznenadnim i savršenim uskrsnućem vratilo u svoje prvotno stanje, a čovjek, tako uništen a zatim uskrsnut, uzvratio je zbog ova dva tako različita stanja, istu čast apsolutnom Gospodaru bitka i ništavila, odao je čast Njemu samomu, koji se čini velik također u majušnosti stvorenja. Sve prolazi, sve svršava, sve na ovom svijetu iščezava, jer je sve imalo početak. Bog sam opstoji bez promjene, jer nije nikada imao početka i ne može nikada ići ususret ikakvoj promjeni. Koje li dubine i uzvišenih misli! Dakle, ova velika praznina svemira, ovo ništavilo stvorenja, ovo umiranje sebi i svim stvorenim stvarima jest izvanredna slika onoga što će se dogoditi u smrti. Duša, oslobođena osjećaja i otcjepljena od vidljivih stvari, pada u ovo savršeno poništenje cijele prirode; sve je iščezlo, sve je svršeno, sve je potpuno mrtvo za nju. Za nju svijet više ne postoji: ona ne vidi više, ne dotiče više drugo nego Boga; u isti čas vidi se sva zadubljena u Božju neizmjernost, kao kapljica vode što pada u utrobu oceana, gdje je u trenutku upijena a da ne gubi vlastitu egzistenciju. Na taj je način praznina savršeno ispunjena, jer se stvoreno biće sada nalazi u svom središtu, dosiže svoju svrhu, uživa svoj konačni cilj i svoje najviše dobro.“ I ova neuka sestra konverza, još više neuka od svetoga Franje, ovaj dubokoumni nauk zaključuje: „Ovdje Gospodin čeka svoje vjerne duše. Ali najprije nas hoće pripraviti: jer u taj ocean sreće samo će zaroniti oni koji će tu zaroniti u vlastitom životu, odričući se svega da se predaju bez pridržaja u očinsko krilo koje ih je stvorilo za sebe.“

Veličina Boga, ništavilo čovjeka: „koje su to krajnosti! Što više imam spoznanja o sebi i o svom ništavilu, to više poznajem Boga, najveću Ljubav, beskrajnu ljubav”, piše u svom Dnevniku sv. Veronika Julijani. U tjeskobama, u kušnjama, u čišćenjima, uvijek u sebi nazire jedno dublje poniranje sebe u ništavilo, kojemu odgovara jedno veće širenje duše, za jedan veći pokret Ljubavi. Spoznaja vlastitog ništavila donosi svjetlost: „U trenu mi je bilo dano prosvjetljenje o mojem ništavilu, i dano mi je da shvatim koliko je to dobitak za dušu da spozna odakle ovo naše poništenje. Ono je sredstvo koje uzvraća Bogu ono što je Božje, a sebi ono što nije; to jest, shvatila sam da sve dobro koje jedna duša može ikada posjedovati, jest sve Božje. Svaka dobra stvar je njegova i od toga naše ništa nema ništa. O, koje li sreće! O, zaista je to pravo lišavanje! O, sretno ništa koje nam otvara vrata i pokazuje nam da sve dobro jest Bog, sve dobro dolazi od Boga, sve dobro vraća se samome Bogu!” Tako bih rekla svakome: 'Ako hoćete znati gdje se duša toliko obogaćuje, zaronite unutra, prema vlastitom ništavilu, koje će vam reći odakle dolaze sva bogatstva, sva dobra, sav mir i sreća duše koja ljubi.'”

To podsjeća na Franjino iskustvo kada je Gospodin zatražio od njega da mu pokloni tri dara. Franjo je odvratio: „Moj Bože, znaš dobro da sam sav tvoj. Ti znaš dobro da nemam ništa osim haljine, pojasa i hlača koje griju moje noge, a i to pripada tebi. Što dakle mogu pokloniti tvomu Veličanstvu?“ I kada mu je Gospodin stavio u krilo ta tri dara – a to su krepost poslušnosti, siromaštva i čistoće - Franjo mu ih je prinosio, kao Njegov dar njemu siromahu (Cvjetići, FI 1557).

Č. Sl. s. Klara Izabela Fornari opisuje „raspadanja duše“ što dovodi do potpunoga mira u Bogu: „Ne kušaju se više ni nadanja ni boli, nego prijatna radost, jer, bez poimanja poima se najviša nepromjenjiva sreća moga dobra, štoviše, moga Boga. Na kraju ostaje samo ovaj jedini čin: prečisto uživanje da je Bog Bog, krajnje presretan, preblažen od samog sebe u samome sebi, sav nedostupan, sav potpuno neshvatljiv. Zato prije nego li se dospije do ove savršenosti, kolikim bezbrojnim, oštrim i prodirućim čišćenjima mora podleći duša, preko kojih će, oh, biti kao obnovljena, ponovno raspaljena i gotovo u novoj biti božanske Ljubavi sazdana moja duša, da bi se vidjela sposobnom da bude uronjena u božansku samoću, da uživa nevidljiva i izvrsna djelovanja Duha Svetoga, koja se tajanstveno vrše u intimnoj dubini duše... spoznajući se uvijek siromašnijom u samoj sebi, a bogatom u Bogu: štoviše, neka bude duša sasvim siromašna a samo da bude jedino bogat preljubljeni Bog.“

Slična iskustva i slične izričaje ne nalazimo u spisima svete Klare. Ali kada ona poziva da uronimo u promatranje zrcala, da se u njemu ogledamo i uskladimo s onime što u njemu vidimo, ona misli na dugi proces preobrazbe. i njezino tako jednostavno, a kratko Pravilo, sadrži pozive ii sredstva na neprestano izvlaštenje, poništenje samoga sebe koje je njezine svete sljedbenice dovelo do tako dubokoga iskustva.

Odjeci

ODJECI

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

   Sveta Klara imala je dvanaest ili trinaest godina kada se na Trgu sv. Rufina odigrao onaj poznati prizor Franjina javnog razvlaštenja u nazočnosti asiškoga biskupa i skupljenog mnoštva znatiželjnih i uznemirenih Asižana. Kako je Klarina rodna kuća smještena na tom istom trgu, buka i galama doprla je i u njezine tihe odaje. Zamalo su stigle i vijesti o čemu se točno radi.

   Pisac Legende svete djevice Klare ovako opisuje Klarino odrastanje i duhovno sazrijevanje: „Kad je dakle počela osjećati prve poticaje svete ljubavi, smatrala je da treba prezreti nestalnu sliku svjetskoga blještavila i, poučena pomazanjem Duha, bezvrijednim je stvarima dala bezvrijednu cijenu“ (LegKl 4). Možda nije smjelost pretpostavljati da je upravo gore spomenuti događaj sa svetim Franjom onaj „prvi poticaj svete ljubavi“ i ono „pomazanje Duha“ koje joj je dalo da možda prva od svih u Asizu shvati što se to zapravo zbilo i što to taj njezin sugrađanin Franjo hoće.

   Narednih pet-šest godina Klara je čuvala u sebi tu tajnu i prebirala je u sebi pomalo oponašajući Franju: živjela je njegovu malenost noseći ispod bogate odjeće prostu haljinu; Gospodinu je darovala svu sebe, odbijajući prosce i ženidbene ponude „pretvarajući se da će kasnije sklopiti zemaljski brak“; nosila je mali pokornički pojas, koji je možda bio zapravo konopac kakvim je Franjo bio opasan (usp. (LegKl 4).

   Franjino je dakle obraćenje, očitovano javno, poput skalpela prodrlo kroz debele zidove Klarina doma i zarezalo u njezino srce. Rez je bio dubok i savršen. Klara će to nazvati „rasvjetljenjem“ (usp. PrKl 6,1; OporKl 24). Otada je sa zanimanjem pratila sve što se odnosilo na Franju i njegov novi način života. O tome nam svjedoči Bona di Guelfuccio: Klara joj je naime, „dok je još bila u svijetu, dala (…) iz pobožnosti nešto novca i naložila joj da to odnese onima koji su radili u Svetoj Mariji Porcijunkulskoj da bi kupili mesa“ (PostKl 17,7). Mnogi misle da se radi o Franji i njegovoj maloj zajednici. Na taj način Klara je možda htjela poručiti Franji da pristaje uz njega i da bi se htjela vidjeti s njime. Bio je to vjerojatno prvi Klarin dodir s Franjom. Onaj prvi poticaj svete ljubavi od prije pet-šest godina tražio je sada susret.

   Teško je reći sa sigurnošću tko je napravio prvi korak, Franjo ili Klara. Mnogi ipak misle da je inicijativa Klarina, jer je njoj bilo lakše potražiti Franju, makar izdaleka, nego li njemu stupiti na plemićki dvor. Pisac Legende svete djevice Klare kaže: „Čuvši za slavno ime Franje (…) naskoro ga je poželjela čuti i vidjeti, na što ju je potakao Otac duhova“ (LegKl 5). I dalje: „Posjetio ju je, i ona njega još češće“ (isto). Ista Bona di Guelfuccio svjedoči da je ona sama „više puta s njome [Klarom] išla na razgovor sa svetim Franjom, a išla je potajno da je ne bi vidjela rodbina“ (PostKl 17,3). Nije se Klara bojala toliko za svoj dobri glas koliko da njezina tajna, da slijedi Franju, ne bude otkrivena. O tim susretima Klara nije ništa napisala, nego spominje „primjer i pouku preblaženoga našega oca svetoga Franje“ (PrKl 6,1).

   U čemu se sastojala Franjina pouka Klari? Pisac Legende usredotočio se – budući da piše o posvećenoj djevici, štivo ponajprije za redovnice – na prezir svijeta i na mistične zaruke. Bona jednostavno sažima: „uvijek [joj je] propovijedao da se obrati Isusu Kristu; a slično je činio i brat Filip“ (PostKl 17,3). Valja zapaziti kako su i Franjo i Klara pazili na svetost i na sveto. Klara je „iz pobožnosti“, iz bogoljubnosti, slala novac Franji i drugovima kod Porcijunkule. A sada, ne radi se jednostavno o sastancima, o razgovorima, o pričanjima, druženjima. Franjo i brat Filip su joj „propovijedali“. Klara je išla Božjim ljudima, posvećenima, tražiti Božju riječ za sebe. I nije čudo što je u središtu tih susreta bio Isus Krist. Franjo joj stoga i nije mogao drugo govoriti nego o obraćenju Kristu, Onomu komu je on svim svojim bićem služio i pripadao.

   Kada je riječ o „obraćenju“, na što je to Franjo mislio u Klarinu slučaju? Klara se činila besprijekornom u očima svih koji su je poznavali. Što joj je to nedostajalo? Što je to „jedno potrebno“ koje je trebala steći, a ispustiti sve ostalo? Franjo je dobro znao: malenost, niskost, rubnost. I to konkretna, vidljiva, opipljiva, sa svim posljedicama. Ne dakle samo malenost u duhu, nego i pravno, pred Crkvom i društvom. Malenost, niskost, skandalozna kao kad bi se udala za nekog prosjaka, ili čak gubavca. Koliko god to danas nama imalo prizvuk onog viteškog doba, za Klaru je to značilo nestajanje, brisanje imena, gubljenje tla pod nogama. Malo kasnije, rasprodavši sve što je imala kao baštinu, nije mogla računati da će posjedovati ni komadić asiške zemlje kako bi se mogla prehraniti. Ostajala je stajati bosonoga čvrsto na jednom golom kamenu, onom koji je zaglavni, koji je ugaoni, koji s brda odvaljen ruši sva kraljevstva i sve sile ovoga svijeta: Isus Krist.

   Franjo joj je dakle u svojim propovijedima davao Krista. Hranio ju je Kristom. Duhovno ju je pričešćivao. To zvuči jako pobožno. No za Franju i Klaru pobožno i pobožnost znači odricanje sebe i potpuno okretanje Bogu. Za njih je to stil života, ne samo djelić njihova života.