Pismo Generalnog ministra za svetkovinu svete Klare 2016.

Predrage sestre,

Gospodin vam dao svoj mir!

Svake godine kad se približava mjesec kolovoz pitam se što bi naš otac sveti Franjo htio da kažem vama koje je on volio nazivati “Siromašnim gospođama”. Nikad nije čeznuo da vam propovijeda, kako dobro znate, jer je imao povjerenja u vaše zalaganje za Evanđelje kao i u vodstvo svete Klare. To povjerenje ostaje, i ja pišem jednostavno nastojeći podijeliti ono što imam u srcu i u pameti. I ja vam pišem kao brižni brat koji cijeni vaše zalaganje, koji ima povjerenje u sposobnost kreativnoga i potpuno pouzdanog vodstva svete Klare, i koji vam se želi pridružiti u čašćenju ove velike žene. Želio bih početi od pisma što ga je Sveti Otac Franjo, naš isusovačko-franjevački papa, napisao za otvorenje Izvanrednog jubileja milosrđa. U tom pismu nas podsjeća na trajni poziv na obraćenje koje nam upućuje Otac milosrđa. Taj poziv nam odzvanja u opisu što ga je sveta Klara ostavila o svom pozivu kao rasvjetljenju da čini pokoru po primjeru i poukama našega serafskoga oca svetoga Franje (PrKl 6,1). Ona je bila tako vjerna svom pozivu da je i u času smrti mogla reći bratu Rajnaldu: “Predragi brate, otkada sam upoznala milost Gospodina mojega Isusa Krista po njegovu sluzi svetome Franji, nijedna mi patnja nije bila nepodnošljiva” (LegKl 44); i danas dinamični izvor našega života, kao sljedbenika Franje i Klare, jest svijest milosti milosrđa Božjega.

Ova godina milosrđa ima jedan drugi specijalni odjek za nas, jer se poklapa s 800. obljetnicom Porcijunkulskoga oprosta što ga je sveti Franjo godine 1216. dobio od pape Honorija III. On ga je zatražio jer mu je to sugerirala Djevica Marija – ne zbog nečega drugoga – i jer je usvojio beskrajnu Božju želju da sve ujedini s njim u radosti. Želja da sudjeluje u milosrđu Božjemu je još živa u srcu Crkve kako to ova jubilejska godina pokazuje. I nije se promijenilo ništa od našega zalaganja usmjerenog da se ostvari Franjina želja da svi dođu u raj. Papa Franjo nas potiče da budemo misionari milosrđa produbljujući svoj poziv i stavljajući darove primljene od Oca milosrđa u službu sviju.

“Korisno je u tome kontekstu podsjetiti na odnos između pravednosti i milosrđa. To nisu dvije oprečne stvarnosti, već dvije dimenzije jedne stvarnosti koja se postupno razvija, sve dok ne postigne svoj vrhunac u punini ljubavi. [...]  Trebamo se prisjetiti da se u Svetome pismu pravednost poima u biti kao prepuštanje s pouzdanjem Božjoj volji” (MV 20).

Franjo je potpuno shvatio ovo poimanje pravednosti kao predanje sebe i u Nepotvrđenom pravilu čak tvrdi da je “milostinja baština i pravednost koja se duguje siromasima” (NPr, IX., 8). I klara je to razumjela i u svome traženju pravednosti nije siromasima dala samo svoju baštinu (i dio baštine svoje sestre), nego je učinila i radikalne korake da nasljeduje Krista odlazeći u Sveti Damjan i uzajamno dijeleći siromaštvo, ranjivost i slabost siromašnih.

Kad bi i sad bila živa, uvjereni smo, bila bi veoma svjesna situacije svijeta i u odvažnom osluškivanju riječi od Gospodina.

Predrage sestre, kako mi danas živimo pravednost ovoga predanja samih sebe u volju Božju u svijetu u kojem troškove moći i bogatstva snose osobito siromasi? Što bi rekla Klara vama, svojim ljubljenim kćerima, kojima je povjerila karizmu evanđeoskoga života u bratstvu i sine proprio (bez vlasništva)? Kako bi vas vodila putem života sve radikalnijeg života malenosti, gledajući stvarnost naših vremena? Kako bi vodila sve nas na ono mjesto ljudskoga srca i svijeta gdje leži skriveno blago (3PJa 7)? Naš svijet prolazi duboku krizu kako duhovnu tako materijalnu. Kršćani su još proganjani u mnogim zemljama, ekstremizam i fanatizam su otvoreno na djelu, milijuni osoba moraju bježati zbog rata, terorizma i potlačenosti. Potreba kontemplacije je hitnija nego ikada; i evo zašto nam Klara nastavlja govoriti: “Zaručnika svoga promatraj i razmatraj te njega nasljedovati nastoj” (2PJa 20). Hraniti naš svijet bez milosti kontemplacije bilo bi lako pasti u očaj jer su problemi uistinu golemi i izvan našega dohvata.

Postoji također jedna druga bol. Naš prelijepi planet neizmjerno trpi. U posljednjih pedeset godina nestao je velik broj vrsta, druge su se smanjile brojem zbog gubitka svojih staništa. Naša klima je izgubila svoju tradicionalnu uravnoteženost i to uzrokuje poplave ili suše, dok se globalno zamjećuje nedostatak vode, bitne stvarnosti za svaki oblik života na planetu. Svi ti čimbenici imaju snažne učinke na biljke, na ptice, na insekte, na životinje jednako kao i na ljudska bića. Potreba da se iskaže milosrđe “Sestri našoj Majci Zemlji” nikad nije bila tako žurna. Prije malo više od godinu dana papa Franjo je napisao svijetu Encikliku Laudato si’, naglašavajući i snažno ističući činjenicu da i našu majku zemlju treba smatrati među siromasima kojima dugujemo pravednost. Tvrdi:

“Ta sestra jeca zbog zla koje joj nanosimo, zbog neodgovornog korištenja i zloporabe dobara koje je Bog stavio u nju. Odrastali smo misleći da smo njezini vlasnici i gospodari, kojima je dopušteno pljačkati je do mile volje. Nasilje koje prebiva u ljudskom srcu, ranjenom grijehom, očituje se također u znakovima bolesti koje primjećujemo u tlu, vodi, zraku i živim bićima. Zbog toga se među najzanemarenije i najzlostavljanije siromahe ubraja naša potlačena i opustošena zemlja, koja se 'muči u porođajnim bolima' (Rim  8,22). Zaboravljamo da smo mi sami prah (usp. Post   2,7). Sámo naše tijelo sastavljeno je od istih elemenata od kojih i naš planet, njegov zrak udišemo i njegova nas voda oživljava i osvježava” (LS2).

Pred tim scenarijem papa Franjo nam pokazuje da je “ekološka kriza poziv na duboko unutarnje obraćenje” (LS 217) i pokazuje nam jednostavan put kojim odgovoriti na obadvije krize:

“Ovo je povoljan trenutak da se promijeni život! [...] Dostatno je samo prihvatiti poziv na obraćenje i podvrgnuti se pravdi u ovome posebnom vremenu milosrđa koje Crkva nudi” (MV 19).

Kao uzor obraćenja pružio nam je sveticu koju vole svi franjevci, svetu Mariju Magdalenu, uzdižući u red blagdana slavlje njezina spomendana. Znamo da je u mnogim franjevačkim bratstvima početaka bila kapela posvećena Mariji Magdaleni, jer su u njoj prepoznavali paradigmu obraćenja, istinsko ogledalo, ogledalo osobe koja se je posve predala ljubavi, kako sam Gospodin svjedoči.

Kaže nam se da je Marija Magdalena, jer je primila milosrđe, mnogo ljubila. Imala je “čast biti 'prvi svjedok' uskrsnuća Gospodinova” i postala je 'apostolorum apostola', jer naviješta apostolima ono što će oni, nakon toga, naviještati cijelom svijetu”. Stoga ju možemo smatrati prvim svjedokom božanskoga Milosrđa. Žena velikoga srca, ponekad možda i nerazborita, “iskazala je veliku ljubav Kristu i Krist ju je ljubio” (usp. Apostolorum apostola  – Članak, S.E. Mons. Arthur Roche, Segretario della congregazione per il Culto divino). Milosrđe koje je ona primila donijelo je plod kad je svjedočila uskrsnuće i postala apostolom apostolâ.

“Ljubav, uostalom, ne bi nikada mogla biti apstraktna riječ. Ona je po samoj svojoj naravi konkretan život: to su namjere, stavovi, vladanja koja se pokazuju u svakodnevnom djelovanju” (MV9).

Marija Magdalena, mogli bismo reći, pratila je Klaru u noći Cvjetnice u kojoj je ona odlučila pridružiti se braći. Već su izmolili Matutin od ponedjeljka Velikoga tjedna, čitajući odlomak koji se odnosi na Mariju iz Betanije koja pomazuje noge Isusu i briše ih svojom kosom – navješćujući tako unaprijed, kako kaže Isus, pomazanje za ukop (usp. Iv 12,1-8). Također se treba reći da je Marija iz Betanije, iako ona to nije, u ono vrijeme bila često poistovjećivana sa Magdalenom. Sa još uvijek upaljenim svijećama iz one liturgije, braća režu Klari kosu i posvećuju je Gospodinu. Parafrazirajući Poslanicu Hebrejima, na neki način, Klara “izlazi – iz kuće – da mu se pridruži izvan tabora i da s njim uzajamno dijeli ruglo” (usp. Heb 13,13; LegKl 7). “Gledaj kako se radi tebe prezrenim učini i slijedi ga, postavši radi njega prezrena na ovome svijetu” (2PJa 19), kaže Klara Janji Praškoj nekoliko godina kasnije. Već od početka Klarin poziv je bio obilježen ljubavlju za onoga “čijoj se ljepoti sve čete blaženika nebeskih bez prestanka dive, čija ljubav usrećuje, čije promatranje okrepljuje, čija dobrota ispunja, čija milina napunja, čiji spomen blago rasvjetljuje, čiji miris mrtve oživljuje” (4PJa 10-13).

Utjecaj Marije Magdalene vidi se na prelijepom raspeću sačuvanom u Bazilici sv. Klare, što ga je naručila sestra Benedikta, opatica koja je naslijedila Klaru. Na njemu Klara, Benedikta i Franjo plaču do nogu Isusovih, kao žena koja ih je oprala svojim suzama i koja je pomogla da ga se pripremi za ukop. Klara i Crkva gledaju na nas da bismo se predali služenju Gospodina, vjerni sve do kraja i sposobni naviještati istinu uskrsnuća. Klara vas potiče da budete ispunjene “odvažnošću u svetom služenju koje ste započele iz žarke želje za siromašnim Raspetim” (1PJa 13) i da budete “uzor, primjer i ogledalo” (OporKl 19).

U našem svijetu pod pritiskom, gdje čak i Majka zemlja trpi, kako možemo mi, Manja braća i Siromašne sestre, živjeti vrijednosti Evanđelja u kontekstu gdje jedna osoba od njih 113 je izbjeglica i gdje se “'vanjske pustinje šire u svijetu zato što su unutarnje pustinje postale tako goleme'” (LS 217)? To je za nas danas ozbiljan izazov. Trpeće čovječanstvo, naš planet koji se bori i cijela Franjevačka obitelj traže od kćeri svete Klare da nam pomognu da otvorimo svoje srce da se mognemo podvrgnuti pravednosti u ovom vremenu milosrđa. “Ovo je prilika da poslušamo vapaj nevinih ljudi kojima su oteta njihova dobra, dostojanstvo, osjećaji, sam njihov život” (MV 19). Treba nam sućutno i kontemplativno srce franjevačkoga pokreta koje nam pomaže da poslušamo vapaj siromašnih i vapaj Majke Zemlje. Marija Magdalena je susrela uskrsloga Gospodina u vrtu. Franjo, istinski ljubitelj Gospodinov, napisao je Pjesmu stvorova u jednom vrtu. Mnogi od nas imaju vrt, velik ili malen, i kao brat vas toplo potičem da nastavite u zalaganju da radite za stvorenja, da svako živo biće koje ima kuću na vašoj uzajamno dijeljenoj zemlji bude prihvaćeno s poštovanjem kao brat i sestra, makar zapažam da, nakon istočnoga grijeha, rad za vrtlare postajao sve teži!

Stvorenje nam nije na raspolaganju nego postoji za slavu Božju i mi ljudska bića smo samo čuvari. Pomozite nam da ne budemo kao onaj sluga iz prispodobe kome je mnogo oprošteno ali koji nije pokazao nikakvo milosrđe prema drugome. Imamo potrebu da nam vi nastavite pokazivati kako živi onaj tko uistinu ljubi Gospodina, dajući nam primjer poštivanja prema Majci Zemlji, nasuprot tolikim djelatnostima koje ju izrabljuju i ranjavaju zbog dobiti ili probitačnosti. Svi smo pozvani da se mijenjamo, i govorim u ime svih franjevaca kad kažem da mi gledamo na vas, Siromašne sestre, i molimo vas da nam pomognete. Klara se nije bojala “nikakvog siromaštva, nikakvih napora, trpljenja, omalovažavanja ni prezira svijeta” (PrKl 6,2), svih stvari kojih se, naprotiv, današnji svijet veoma boji. Riječi rečene o Mariji Magdaleni uistinu se primjenjuju na Klaru: pripadala je skupini Isusovih sljedbenika, pratila ga je sve do pod križ i, u vrtu gdje ga je susrela kraj groba, bila je prva svjedokinja božanskoga milosrđa (usp. Apostolorum apostola  – Članak S.E. Mons. Arthur Roche, Segretario della Congregazione per il Culto divino).

Mi gledamo vas koje nam svjedočite “iz žarkoga srca plamene iskre riječi” (usp. LegKl 45).

U ime sve braće, želim vam svaki blagoslov i milost i s vama dijelim mudru želju pape Franje upravljenu našim sestrama u Prvom samostanu:

“Neka vam Gospodin udijeli veliku ljudskost da budete osobe koje znaju prihvatiti ljudske probleme, koje znaju praštati, koje znaju kako tražiti od Gospodina u ime naroda”.

Želim vam veliku radost za slavlje blagdana svete majke Klare. Kao i svu braću, nosim vas u molitvi i molim da u svojoj molitvi nosite mene i cijeli Red.

Rim, 15. srpnja 2016.

Blagdan svetoga Bonaventure,

naučitelja Crkve

Fra Michael Anthony Perry, ofm

Generalni ministar i sluga

• < Prethodno
• Slijedeće >