Pismo Generalnog ministra za svetkovinu sv. Klare 2010.

Gledaj pozorno, meditiraj, motri, preobrazi se u ljubljenoga i svjedoči ga

(Usp. 4PAg 19.22.28)

Predrage siromašne sestre svete Klare: Gospodin bio uvijek s vama, i neka On učini da vi uvijek budete s Njim! (BlKl 14).

Prošlo je godinu dana kako smo se zaputili da se pripravimo za slavlje 800. obljetnice utemeljenja vašega Reda. Slavlje će službeno započeti na Cvjetnicu 2011, i završit će svetkovinom svete Klare 2012. godine. Sukladno programu što su ga potvrdile predsjednice federacija, za vrijeme Kongresa predsjednica Reda svete Klare (OSC), tema za ovu godinu je kontemplativna dimenzija vašega oblika života, imajući u vidu, kao povlaštena sredstva da se ojača ta dimenzija, osluškivanje, šutnju i obraćenje života.

Ovim pismom, koje i svake godine šaljem u prigodi svetkovine Franjine Biljčice, želim ponuditi nekoliko putova razmišljanja o kontemplaciji, o samoći i o šutnji kako biste mogle slijediti, po riječima sv. Bonaventure, “s pomnošću stope vaše preblažene majke (...) prigrljujući s odlučnošću ogledalo siromaštva, primjer poniznosti, štit strpljivosti i naslov poslušnosti” (Sv. Bonaventura, Pismo klarisama Asiza, 1259. godine).

.

Kontemplacija

U različitim prigodama, za vrijeme susreta sa sestrama, pitale su me što mislim pod kontemplacijom. Bez pretenzije da budem iscrpan, smatram da bi se kontemplacija mogla definirati, prije svega, kao otvorenost srca misteriju koji nas obavija, da dopustimo da nas on posjeduje. U tom smislu kontemplacija znači isprazniti se od svega suvišnoga, kako bi nas Onaj koji je Sve ispunio do prelijevanja. Kontemplirati znači potpuno otvoriti oči srca da bismo mogli čitati i otkrivati prisutnost Gospodina u njegovoj riječi, u njegovim sakramentima, u Crkvi i u događanjima povijesti. Kontemplirati znači ušutjeti riječima da govori pogled pun udivljenja, kao onaj nekoga djeteta; da govore ruke otvorene uzajamnom dijeljenju, kao što su majčine ruke; da govore noge koje, laganim korakom, kako od nas traži sv. Klara, prelaze granice da navijeste Dobru vijest, kao što su noge misionara; da govori srce prepuno strastvenosti za Krista i za čovječanstvo, kao što su govorila srca Franje i Klare. Kontemplirati znači unići u ćeliju vlastitoga srca i, iz nastanjene šutnje, dopustiti da nas preobrazi Onaj koga, poput Klare, priznajemo: “zaručnikom plemenitoga roda” (1PAg 7), s “najzavodljivijom” ljepotom (1PAg 9), “čijoj se ljepoti sveudilj dive blažene nebeske čete” (4PAg 10), i “čija ljubav usrećuje” (4PAg 11). Kontemplirati znači “željeti prije svega da se ima Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje” (PrKl 19, 9; usp. Gal 5,13-21. 26; Rim 13,13-14).  

Kontemplacija je bitno život sjedinjenja s Bogom što, po Franjinim riječima, znači “imati srce okrenuto Gospodinu” (NPr 22,19.25), i, prema Klarinim riječima, staviti dušu, srce i um u Ogledalo, u Krista (usp. 3PAg 12sl), sve dok se posve na preobrazi na sliku njegova božanstva (usp. 3PAg 13).

Kontemplacija, tako shvaćena, nema ništa zajedničko s mlakim, uhodanim, lijenim životom. Kontemplacija znači isključivo izabrati Gospodina, predati mu život, moći reći s Pavlom “ne živim više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20). Znači uistinu moći reći: Samo Zaručnik je dostatan jer riječ je o Onom “čija moć je jača od svake duge, čija je velikodušnost šira, čija je ljepota zavodljivija, čija je ljubav slađa i čija je milina otmjenija” (1PAg 9). Za Klaru kontemplacija nije nešto što bi bilo različito od radikalnog izbora Isusa Krista, nego je nutarnja i neophodna dimenzija samog toga izbora. Franjevačka kontemplacija treba uvijek biti življena u obzorju nasljedovanja Krista, ona je kontemplativno nasljedovanje.

Stoga, riječima svetog oca Franje, možemo reći da kontemplirati znači potpuno se predati Onome koji se nama potpuno predao (PBr 29). Kontemplirati znači gorjeti, utrošiti život za Evanđelje, koje je “pravilo i život” za sve nas (PPr 1,1; PrKl 1,2). Uvijek i je budila radoznalost činjenica da Klara svoj život u Svetom Damjanu ne definirao kao kontemplativni život, nego kao živjeti Evanđelje. Na taj način Klara kontemplaciju ne smatra oblikom života, nego kao bitnu dimenziju života koja ostaje podložna životu po Evanđelju. Kontemplacija, prema tome, ide u korak s evanđeoskom kvalitetom života po odluci života koji smo prigrlili (usp. 2PAg 11); s čvrstom voljom “da napredujemo iz dobra u bolje, iz kreposti u krepost” (1PAg 32), i da koračamo stazom blaženstava (usp. 2PAg 12-13).

Stoga osjećamo potrebu ponovno krenuti od Evanđelja, temeljne i utemeljujuće jezgre našega oblika života, jer će nam samo ono dati mogućnost da zapalimo novi oganj i da ubrizgamo mladu limfu u našu zajedničku osamstoljetnu povijest. Biti kontemplativni uključuje, naime, prihvatiti Evanđelje u njegovim najradikalnijim zahtjevima, bez popusta, bez da opravdavamo uređenje komotnog stila života.  

Kontemplacija također ne znači “ne brinuti se” za druge. Strastvenost za Krista znači strastvenost za čovjeka. Kontemplacija koja hrani naš život ne može nikada biti strana životu naših naroda i onomu što m se događa. Stvarnost naše braće, muškaraca i žena, treba nositi u molitvi. Kontemplativna duša je duša koja se osjeća u zajedništvu sa svima, koja sve predstavlja Gospodinu, s njihovim radostima i žalostima, s njihovim nadama i njihovim frustracijama. Nosi sve u svom srcu, sve prihvaća u svoju kontemplativnu dušu.

Stoga, kontemplacija je puno više nego manje više produženi momenti molitve; znači učiniti da sve vremenite stvari budu u njezinoj službi (usp. PrKl 7,2; PPr 5,2). Kontemplacija je egzistencija življena za Gospodina i, zbog Njega, utrošena također u korist drugih. Ne bi ni moglo biti drugačije ako imamo na umu da je kontemplacija, kako tvrdi Klara, oponašanje i nasljedovanje Zaručnika (usp. 2PAg 20-21).  

 .

Izvori franjevačke kontemplacije

Gledajući Franju i Klaru lako je otkriti dva glavna izvora njihove kontemplacije: Riječ Božju i liturgiju.

Riječ Božja je, bez sumnje, glavni izvor molitve Siromaška i njegove Biljčice. Psalmi i biblijski kantici nadahnjuju i hrane njihovu molitvu do te mjere da mirno možemo reći da oboje u samima sebi utjelovljuju lik siromaha Jahvina u svakoj njegovoj dimenziji: čovjek koji svoje puno povjerenje stavlja u Gospodina i čovjek koji uranja u adoraciju i u pohvale. Prakticiranje Molitvenog čitanja Riječi, koju Crkva tako preporuča u posljednje vrijeme, trebalo bi biti uobičajeno u našim bratstvima ako želimo da se Riječ utjelovi u našoj svakidašnjoj egzistenciji. U tom smislu treba još mnogo učiniti.

Liturgija je povlašteni izvor franjevačke kontemplacije. Na prvom mjestu jer je redoviti kanal kroz koji Franjo i Klara prihvaćaju Božju riječ, Riječ koja nije jednostavni predmet meditacije, nego, više, slavljena i aktualizirana Riječ; riječ koja se pretvara u djelovanje. Osim toga, Franjo i Klara kroz liturgiju intenzivno žive sakramentalnu aktualizaciju otajstva Kristova, osobito kako se očituje u otajstvima utjelovljenja i muke koja, kako dobro znamo, zauzimaju središnje mjesto u kontemplaciji tih dvoje zaljubljenika u siromašnog i raspetog Krista.

.

Klarina “metoda” kontemplacije

Kao veliki učitelji kontemplacije, i Klara je izradila svoju “metodu”, svoj put, ipak tako da se nije prilagodila nijednoj od velikih struja. Riječ je o vrlo jednostavnoj metodi koja izvire iz vlastitoga iskustva. Ta se metoda može sažeti u tri glagola koja se pojavljuju u Klarinom drugom pismu sv. Janji Praškoj: gledati (promatrati), meditirati, kontemplirati (usp. 2PAg 20; 4PAg 19-23). Klarin meditativni hod je ukorijenjen u utjelovljenje Riječi, sažet u otajstvu, u javnom životu i u križu. To je ogledalo u kojem se odražava siromaštvo, poniznost i ljubav Sina Božjega. Kontemplirati svaki dan to ogledalo znači koračati tim putem, bez kolebanja.

Gledati. Pogleda uključuje sve osjećaje u kontemplativnom nasljedovanju Isusa Krista. “Svaki dan unosi dušu svoju u to ogledalo (…) Motri, kažem, na početku ovog ogledala, siromaštvo Onoga koji je stavljen u jaslice i povijen u pelene” (4PAg 15sl). Nije riječ o nekom romantičnom stavu pred jaslicama, nego o stvarnom iskustvu siromaštva, snažnom izboru siromaštva, kao putu što ga je poduzeo Sin Božji. Nije riječ o udivljenju, nego da se iziđe iz samih sebe i da se motri siromaštvo onoga tko se je učinio “prezrenim za tebe”. Za Klaru ne preostaje drugi put: “slijedi njegov primjer postajući prezrenim u ovom svijetu” (2PAg 19). Motrenje na koje Klara poziva je, u konačnici, pogled zaručnice u Zaručnika, koje, budući da je svakodnevno i ustrajno (usp. 4PAg 15), dovodi da se otkrije ljepota “Zaručnika najplemenitijeg roda” (1PAg 7).

Meditirati. Meditacija, za Klaru, obuhvaća um i dovodi da se shvati poniznost kao kontrast koji sablažnjava i očarava: Kralj anđela ovijen u pelene i položen jaslice (usp. 4PAg 19-20). Ako je za Franju binomij siromaštvo – poniznost nerazdjeljiv, on je to i za Klaru. Siromaštvo ističe život u istom stanju kao i siromasi. Poniznost izražava dublji aspekt siromaštva: klonuće, poniženje i prijezir. Ako je siromaštvo negacija bogatstva, poniznost je negacija moći. Poniznost je kenotčka dimenzija nasljedovanja.  

Kontemplirati. Kontemplacija na poseban način uključuje srce. Srce je za Klaru mjesto saveza sa Zaručnikom, izražava radikalnost odgovora, potpuno predanje, zajedništvo koje omogućuje uživanje u Bogu. S druge strane, kontemplacija zahtijeva čisto (usp. PrKl 10,10), potpuno okrenuto Gospodinu. To omogućuje da se gleda drugim očima, Božjim očima, da se promatra na različiti način, da se shvaća u dubinu. Kontemplirati, stoga, znači imati iste osjećaje Kristove (usp. Fil 2,5), obući se u Krista (usp. Gal 3,27; Ef 4,24). Kontemplirati znači otvoriti se Duhu koji obnavlja, preobražava i dovodi do svjedočenja, cilja svake kontemplacije.

Gledati - meditirati - kontemplirati, više nego stupnjevi, to su dimenzije jednog te istog procesa koji se ne svodi na čisto intelektualno promatranje, nego je iskustvo koje zahvaća cijelu osobu u svim njezinim dimenzijama: duhovnoj, intelektualnoj, afektivnoj i osjetilnoj. To je kao istinska ljubav: obavijajuća (usp. NPr 22,19; 3PAg 12-13; 4PAg 15), koja dovodi do nasljedovanja i do poistovjećivanja s ljubljenom osobom, do preobražavanja ljubitelja u Ljubljenoga.

.

Šutnja i samoća u službi kontemplacije

Tako misli Klara u svom Pravilu (usp. PrKl 5), tako misli Crkva, tako to izražavaju vaše Konstitucije: “traženje intimnosti s Bogom sadrži potrebu šutnje, uistinu životne, cijeloga bića” (Evangelica Testificatio, 46; GGKK OSC, 81). Tko se želi učvrstiti jedino u intimnosti Božjoj, po primjeru Klare, treba iz svoje duše udaljiti “svaku buku” (4Čel 36). I to ne vrijedi samo za vas koje ste izabrale povučen život, nego za sve one koji žele živjeti istinski unutarnji život. Šutnja kao put slobode je univerzalna vrijednost, nužna za život u punini, za duboko razmišljanje.

Nastanjena šutnja i samoća su očitovanja preobilnog života koji sam govori. Šutnja i samoća su, zatim, neophodna sredstva da se usredotoči na bitno, da se živi u nazočnosti Gospodinovoj. Upravo iz te perspektive klauzura dobiva svoju istinsku dimenziju. Bez da se klauzuri oduzima ikakva važnost prema izvanjskom, ne smije se zaboraviti klauzura prema unutra: ne zaustavljati se na sporednom, imati tek za Božju riječ, sabranost osjetila. Ako je za onoga koji živi na rubu ništavila šutnja zastrašujući znak praznine, za onoga koji traži unutarnji mir šutnja, samoća i, u vašem slučaju, klauzura su neusporedive zgodne prigode za susret s Bogom i s drugima.

Novi čovjek kojemu je vjera dala prodorno oko koje ide preko scenskog i srce sposobno da ljubi nevidljivo, traži šutnju i samoću ne kao bijeg, nego kao sredstva da se zatvori u samoga sebe, traže šutnju i samoću sačinjene od dubokih, istinskih odnosa. Kako god to izgledalo paradoksalno, samo onaj tko je sposoban ostati sam, samo on je sposoban susresti se s drugima. Možda to razjašnjava zašto danas provodimo toliko vremena zajedno i ne uspijevamo susresti se istinski s nekim.

Danas, kako vi, drage moje sestre, tako i mi i koji žele posvetiti srce isključivo Bogu, trebamo šutnju i samoću, pune Prisutnosti, pažljive na osluškivanje, otvorene za zajedništvo. Moramo njegovati nastanjenu šutnju i samoću da ne bismo bili žrtve aktivizma – i to je također jedna od stvarnih opasnosti u mnogim vašim samostanima – koji je lišen razmišljanja; žrtve praznog aktivizma i, stoga, jalovog. Bog uvijek govori i njegova je šutnja također riječ.

.

Zaključak

Predrage sestre u Gospodinu, ove pismo koje sam započeo s nekoliko riječi sv. Bonaventure i završavam usvajajući njegove druge riječi. Kao on, i ja od vas tražim da uvijek budete sjedinjene s Kristom, našim jedinim trajnim dobrom (usp. Sv. Bonaventura, Pismo…). Što sam vama napisao, drage moje siromašne sestre sv. Klare, mislim i za sebe i za svu braću koju mi je Gospodin darovao.

Neka nam Gospodin dadne čisto srce da ga možemo gledati, meditirati i kontemplirati, da ga, preobražavajući se u Njega, mognemo svjedočiti muškarcima i ženama našega vremena!

Bratski,

fra Jose Rodriguez Carballo, generalni ministar

Rim, 13. lipnja 2010., svetkovina sv. Antuna Padovanskoga

• < Prethodno
• Slijedeće >