Razlozi šutnje

Razlozi šutnje

Za svetoga Franju i svetu Klaru šutnja, osim što je uvjet za molitvu i kontemplaciju, također je oblik siromaštva ili života bez vlasništva, neprisvajanja. Ako pripadamo Bogu, ne možemo istovremeno služiti i drugim „bogovima“ te stoga svoju nutrinu puniti mnoštvom glasova i slikâ. Ako je samostan kuća Božja, a ne naša, mi smo Božje sluge, ima se čuti samo Gospodinova riječ. Odakle nam onda pravo podizati svoj glas, uznositi se mnoštvom svojih riječi? „Blago sluzi koji kad govori ne iznosi sve svoje nadajući se plaći i koji nije brz na riječima, nego mudro razmišlja što treba govoriti i odgovarati. Jao onome redovniku koji ne drži u svome srcu dobra koja mu je Gospodin objavio i drugima to ne pokazuje djelom, nego to ljudima radi plaće želi radije riječima pokazati. On je primio svoju plaću, a slušatelji odatle odnose malo ploda“ (22. Opom).

Sveta Klara preuzela je monašku šutnju, koja obvezuje u određena vremena i na određenim prostorima samostana i dodala je evanđeosku notu: „Izuzetak je bolnica, u kojoj sestre radi bodrenja i služenja bolesnicama uvijek smiju obzirno govoriti“ kao i to da „Ipak mogu uvijek i svugdje kratko i tiho saopćiti što bude potrebno“ (PrKl 5,3-4). Klara se u sastavljanju propisa o šutnji više poslužila Franjinim Pravilom za samotišta negoli onim kardinala Hugolina koje uvodi posvemašnju šutnju, izuzevši one kojoj je dano dopuštenje da nešto rekne.

Šutnja je za Franju bila od velike važnosti toliko da je tražio od braće da je obdržavaju i kad su bili izvan svojih ćelija, na misijskim putovanjima: „Kad je blaženi Franjo između te braće izabrao one koje je naumio povesti sa sobom, rekao im je: 'U ime Gospodinovo idite čedno putem dvojica po dvojica, a napose pazite na šutnju. Od jutra do trećega časa molit ćete Gospodina u svojim srcima. Neka se među vama ne spominju isprazne i beskorisne riječi. Iako putujete, neka vaše ponašanje ipak bude onako čedno kao da ste ostali u samotištu ili u ćeliji. Ta gdje god se nalazimo ili nekamo idemo, imamo sa sobom i svoju ćeliju. Brat tijelo naša je ćelija, a duša koja se nalazi u ćeliji samotnik je u njemu, da se moli Bogu i da razmatra. Zato ne ostane li duša u miru i samoći u svojoj ćeliji, redovniku malo koristi ćelija sagrađena rukama“ (AsZb 108).

U Porcijunkuli su braća svetost toga mjesta „nastojala sačuvati neprestanom danonoćnom molitvom i šutnjom. A ako bi se kada govorilo nakon vremena koje je određeno za šutnju, činilo bi se to s najvećom pobožnošću i čednošću. Razgovarali su o stvarima koje se odnose na slavu Božju i na spasenje duša. Ako bi se dogodilo, što je bivalo rijetko, da je koji počeo govoriti dokone i beskorisne riječi, drugi bi ga odmah opomenuo“ (AsZb 56).

Takva i slična razumijevanja šutnje nalazimo u spisima svetih klarisa, koje su nastojale biti vjerne propisu o šutnji ali ne radi samog propisa, nego zbog onoga što taj propis štiti: „odgoj vlastite nutrine“ (bl. M. M. Martinengo). Donosimo njihova razmišljanja o šutnji.

„O šutnji ovisi sav naš uspjeh i napredak u savršenosti… Neka se u cijelom samostanu čuje samo jedan glas, Isusov“ (s. M. Dominika Belarmont).

Za sv. Katarinu Bolonjsku šutnja je nešto više od ozračja za molitvu, ona je za nju čuvar, „biskup“ misli koje u šutnji ostaju sabrane i sređene: „budite sigurne da s prevelikim govorenjem nećete biti Isusovo prebivalište, ma bio vaš govor posve lijep i dobar; šutnja je biskup i čuvar misli“.

„Ništa toliko ne isušuje srce koliko navika brbljati bez uzdržljivosti“, piše s. M. Emanuela od Isusa (1885.-1965.) i dodaje: „Na stablu šutnje zrije plod smirenosti“.

Koje su pogreške protiv šutnje piše časna službenica Božja Klara Izabela Fornari: „Govoriti bez namjere da se svidimo Bogu; govoriti rado o svojim stvarima i o samome sebi; govoriti s prezirom o bližnjemu; govoriti isprazno; govoriti na svoju hvalu; govoriti (suviše) glasno; uplitati se u tuđe razgovore“.

Šutnja, ljubav, mir česta su tema u spisima klarisa. Donosimo odlomak bl. M. M. Martinengo: „Kad bi se poznavala vrijednost šutnje, svako bi se stvorenje suzdržavalo izgovarati nepotrebne riječi, više nego li se škrtac suzdržava vaditi iz kese zlato. (…) Sestra koja drži šutnju i pazi na samu sebe, nikada neće nikomu smetati. Ako nešto ne voli – šuti, ne upliće se ni u što, ne odvraća, nema opasnosti da će se po njoj prekinuti ili ohladnjeti ljubav, sve u svom srcu suosjeća i s drugima je dobro. (…) ne sumnjiči, ne sudi zlo o susestrama, čista je od mrmljanja, od beskorisnih stvari; tako za nju redovnički život postaje predokus raja jer se trudi samo oko gajenja svoje nutrine i oko prisnosti Božje i sve ostalo pušta svojim tijekom i ne misli o tome“.

Propis o šutnji nije svrha samome sebi, nego uredba koja poučava kako razgovarati bez buke s Gostom naše duše. To je iskustvo s. Marije od Trojstva kojoj unutarnji Glas govori: „Siđite u dubinu, u najdublju dubinu vas samih, ondje ćete me naći. Uspostavite šutnju u najdubljoj dubini vas samih: čut ćete moj glas. Slušajte me! Učinite što vam kažem: preobrazit ću vas. (…) Govorim onim dušama koje me hoće slušati. Moj je glas duboko u njima, ne stvara nikakvu buku. (…) Da biste čuli moj glas, morate u svojoj duši ušutkati sve druge glasove. (…) Suprotno od ljudskih vlasti koje se nameću, ja se nikada ne namećem. Veoma obzirno dajem svoga Duha. Ako me prime, dajem se još više. Nudim vam samo izbor: ja ili sve drugo. Da biste me mogli čuti, valja šutjeti; to također treba (iz)moliti od Boga. Shvaćaš li, kćeri moja, da u najvećoj većini duša nalazim nered? Sukob želja koje se ne slažu s molitvama koje izgovaraju. Zbrka častohlepnih nagnuća, osobnih probitaka; zbrka suprotnih čuvstava, sudova, uspoređivanja s drugima; zbrka briga, vremenitih zaokupljenosti, što guši duh vjere. (…) Govori malo, reci samo bitno, onda me pusti da djelujem. Poučavaj samo primjerom. Ima mnogo toga što bi mogla reći svojim susetrama i želim da im priopćiš, ali želim da im govoriš svojom šutnjom. To će biti tvoj način kako ćeš prenositi poruku. Dostatno je biti“.

Šutnja nije mučaljivost. Svaka riječ iz ljubavi, koja izvire od Boga i k Bogu smjera, rađa se u šutnji i, daleko od toga da je prekida, hrani je i čini je životnijom i plodnijom. O tome nam govori bl. M. M. Martinengo. „Nema ničeg drugog što bi nas obvezivalo kao čin kreposti koja je veća od šutnje, a to je ljubav, kraljica svih kreposti, kad, primjerice, treba podići neku sestru koja od nas traži utjehu u svojim unutarnjim i izvanjskim bolima“. A kada se mi sami nađemo u situaciji da smo potrebiti utjehe, kako onda postupiti? „(…) tu budite oprezne. A da to upoznate želim vam dati znak: kad se uistinu radi o duhovnoj potrebi, duša, istina, traži utjehu, ali s potpunim mirom i strpljenjem; pripovijeda, doduše, onomu tko je može utješiti, sa svom prostodušnošću svoju muku, ali samo s ovom svrhom: da dobije savjet kako bi se oslobodila tih strahova koji su joj prepreka da se uspinje k Bogu. (…) Primivši savjet, vraća se mirna u svoju ćeliju. Znak da se radi o sebeljublju koje je glavni molilac utjeha jest onaj tako veliki nemir s kojim ih se traži“.

Službenica Božja Konzolata Betrone bilježi u svome dnevniku zahtjev djevičanstva uma – šutnjom mislî – radi uvijek sve dubljeg dodira s Bogom. „Ako misliš na druge – pa bili oni ne znam kako sveti – ne misliš na mene. Ljubomoran sam na tvoje misli. Želim ih sve. Slušaj: ja ću misliti na sve, pa i najmanje stvari, a ti misli samo na mene. Žeđam tvoju ljubav, pa zato ne dozvoli nikakve druge misli: one bi bile trnje na mojoj glavi. (…) Čuvaj uvijek šutnju, škrtari s potrebnim riječima, poklanjaj svima osmijeh i uopće zadrži uvijek nasmiješeno lice“.

Za ljude ubrzanog načina života potrebni su trenutci mira, spokoja i šutnje da prikupe snage za novi radni dan. Za redovnike potrebna je šutnja od buke ispraznog brbljanja. Za ljude molitve potrebna je šutnja strasti i stvorova. Za kontemplativce potrebna je šutnja u kojoj umire vlastiti ja.

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak OSC

• < Prethodno
• Slijedeće >