Hodočasnici i pridošlice sa svim stvorenjima

Hodočasnici i pridošlice sa svim stvorenjima

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Generalni ministar fra Michael Anthony Perry OFM uputio je Siromašnim sestrama pismo povodom svetkovine sv. Klare naslovljeno: „Hodočasnice i pridošlice sa svim stvorenjima“. U sastavljanju pisma Generalni ministar nadahnjivao se Papinim okružnim pismom Laudato si' u kojemu papa Franjo donosi razmišljanja o „brizi za zajedničku kuću“. Generalni ministar je pronašao u Klarinu životu primjere koje je uspio povezati s Papinim mislima. Pokušat ću promatrati sv. Klaru prateći njegovo pismo.

Uzmemo li da je stvoreni svijet naša zajednička kuća, da smo, kako je sv. Franjo doista razumijevao, svi braća i sestre, onda naši čini nisu samo naši, nego se odražavaju na sve ukućane. Mi smo oni koji ponajprije svojim duhom zagađujemo ili pročišćavamo zrak koji svi udišemo. U svjetlu toga zaustavljam se ponajprije na Klarinom imenu.

Samo njezino ime povezano je s prvim stvorenjem koje je pozvano u postojanje snagom Božje volje: svjetlost. Ako je u nakani majke Hortulane i bilo potajne želje da njezina kći bude sjajna, svijetla i slavna po mjeri društva, Klara je shvatila da je njezino ime poziv da obasjava svijet sebedarjem, a ne da zgrće slavu. Privučena primjerom sv. Franje prigrlila je život neposjedovanja, neprisvajanja, izvlaštenja. I u tome pozivu nije se smatrala divom, nego krhkom biljčicom.

Siromaštvo i bolest, koje joj je Gospodin poslao da ostane malena i u svemu ovisna o Njemu, otvorili su joj oči za bližnjega: opažala je potrebe sestara i odgovorila na njih majčinskom brigom i brižnošću. Prihvativši sestre kao Očev dar (usp. OporKl 25), ona se stavila u službu poziva svake pojedine, brinući se i za njihove duše i za njihova tijela (usp. LegKl 38). U sv. Damjanu razvila je ono što Papa naziva „kultura brige i njege“ (Laudato si', 231). U tu kulturu brige i njege osim sestara bili su uključeni svi potrebiti koji su kucali na vrata samostana. Klara je i dar molitve upotrijebila kao oblik brige za druge, počevši od molitve za očuvanje poziva svoje sestre Janje, preko molitve za ozdravljenje ovoga ili onoga, do molitve u trenutcima opasnosti rata i nasilja.

U svojoj Oporuci, na samome početku, Klara spominje nebrojena Božja dobročinstva za koja ona i sestre zahvaljuju (usp. OporKl 2). Njezina pisma dokazuju da je bila duša zahvaljivanja i klicanja. Znamo da je to plod malenosti. Generalni ministar u pismu spominje Klarino klicanje nad isprošenim komadićima kruha. Te je komadiće netko odbacio, a za nju oni predstavljaju brigu Oca milosrđa, „Darovatelja našega“ (isto). Kako bi mogla odbaciti ono što joj je milosrdni Otac darovao? „Ne polaže pravo – piše Generalni ministar – i ne žudi za suvišnim: njoj dostaje nužno, zadovoljava se dostatnim, svjesna da 'je hrana koja se baca kao nešto što bi se kralo sa stola siromaha' (Laudato si')“. Klara nam pokazuje kako ne pripada konzumističkom mentalitetu i „kulturi odbacivanja“, koje spominju i Papa i Generalni ministar u svojim pismima, pojave koje danas toliko uvjetuju međuljudske odnose kao i naš odnos prema stvarima. Kaže se da kakav stav čovjek ima prema kruhu takav ima i prema drugome čovjeku. Klara se veselila svakoj svojoj sestri. Nije nijednu odbacivala. U svome Pravilu donosi propise o tome neka se opatica ne priklanja samo jednoj strani, nego neka sve sestre ljubi jednako, kao i to neka sestre slušaju potrebe jedne drugih i odgovore ljubavlju i brigom još većom od majčine (usp. PrKl 4. i 8. pogl.).

Odabravši živjeti prepuštena brizi Oca milosrđa, Klara je bila ovisna o milosrdnoj ljubavi dobročinitelja. No i u tome može se živjeti na račun drugih i zgrtati ili nepromišljeno trošiti. Stoga sv. Franjo u pjesmi Siromašice, čujte opominje sestre neka mudro postupaju s „Gospodnjim milodarom“ (SirČuj 5). Generalni ministar spominje prizor kada je Klara jedini preostali kruh podijelila na dva jednaka dijela, namijenivši jedan za četvoricu braće, a drugi za pedeset sestara. Ovo nerazmjerno dijeljenje kruha otkriva nam njezino duboko povjerenje u Gospodina koji neće dopustiti da uzmanjka kruha onima koji se u njega pouzdaju, „dokazujući da 'je bolje i malo u pravednika no golemo blago u zlotvora' (Ps 37,16)“ (fra M. A. Perry, Hodočasnice i pridošlice).

Na zahvaljivanje i zahvalnost u staležu siromaha nadovezuje se pitanje rada. Za Klaru rad je milost, dar od Boga, stoga taj dar valja upotrijebiti vjerno i predano na zajedničku korist, u skladu s načinom života što su ga sestre odabrale i zavjetovale (usp. PrKl 7). Studije o Klari i životu prvih damjanitkinja pokazuju kako su one preokrenule vrijednost rada. Njihova gospodarska djelatnost bila je vođena protugospodarskim mjerilima. Radile su da bi poklanjale siromašnim crkvama, a možda su izrađivale odjeću i za gubavce koje su njegovala braća. Premda sposobne, Klara i sestre nisu htjele postati gospodarska sila svojim izvrsnim ručnim radovima, kako se dogodilo s flandrijskim beginama i humilijatima (usp. studiju M. Bartolija, Klara Asiška, Samostan sv. Klare & Laudato d.o.o., Zagreb, 2009, str.80-87).

I još jedno zapažanje Generalnog ministra: Klara je bila otvorena promatranju ljepote Stvoriteljevih djelâ. Tako je poticala vanjske sestre „da slave Boga kad vide lijepa, rascvala i kićena stabla“ (PostKl 14,9). Sestre su izlazile iz klauzure s određenim zadatkom što su ga imale obaviti u korist zajednice i, kako propisuje Pravilo, ne izbivati dugo, „osim ako traži očita nužda. A moraju se časno ponašati i malo govoriti, kako bi se mogli uvijek izgrađivati oni koji ih promatraju“ (PrKl 9,12-13). Unutar tog strogog propisa Klara potiče sestre da prošire svoj pogled na stvoreni svijet, da u njemu potraže ono što nam Gospodin besplatno daje i što je lijepo i korisno samim svojim postojanjem. Time Klara potiče sestre i nas danas, da, kako kaže Papa, iziđu iz utilitarističkog pragmatizma, kako ne bismo – ne znajući se diviti i cijeniti lijepo u Božjem stvorenju – svaku stvar pretvorili u predmet za uporabu i zloporabu bez skrupula (usp. Laudato si', 215). Spomenula bih na tu temu i Klarinu pokoru koju mi danas smatramo pretjeranom. I nju valja promatrati kroz besplatnost Božjega dara u stvarima koje nas okružuju. Klara se usudila krajnje odricati u hrani, snu i odjeći kako bi stavila granice svojim neposrednim interesima.

Sv. Franjo i sv. Klara smatrali su sebe i svoje sljedbenike hodočasnicima i pridošlicama na ovome svijetu. Tako je Generalni ministar i naslovio svoje pismo tumačeći kako hodočasnik sa sobom nosi ono bitno, ne rasipa i ne zgrće, nego sve prima kao dar i sve uzvraća u zahvaljivanju. Pridošlica je gost, u prolazu je, ne može si prisvojiti ništa, ne zahtijeva prava ni povlastice, osim povlastice da ništa ne posjeduju.

Čitajući oba pisma, i Papino i ono Generalnog ministra, u svjetlu života i poruke sv. Klare, imamo se što zapitati o svojim odnosima prema Gospodinu, prema njegovim djelima i darovima. Za nas sljedbenike sv. Franje i sv. Klare uvijek ostaje poziv na malenost, besplatnost, zahvaljivanje i uzvraćanje svega Gospodinu. Kontemplacija na koju nas oboje naših svetaca potiče pomoći će nam da se ne izgubimo u pretjeranoj ili slijepoj borbi za očuvanje stvorenoga, a zaboravimo na Stvoritelja i njegove zasade. Jer premda nam stvorenja govore o Stvoritelju, Franjo je izjavio da na ovome svijetu „ništa tjelesnoga nemamo i ne vidimo od samoga Svevišnjega osim tijela i krvi, imena i riječi, po kojima smo postali i po kojima smo otkupljeni od smrti za život“ (2PKle 3). Istinski klanjatelji bit će uvijek odcijepljeni od stvorenoga i stoga istinski čuvari stvorenoga.

• < Prethodno
• Slijedeće >