Isti duh, isti kruh

Isti duh, isti kruh

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

„Jednom, kad se već pojavila glad i stiglo vrijeme blagovanja, u samostanu se našao jedan jedini kruh. Pozvavši djeliteljicu, svetica [Klara] joj naloži da razdijeli kruh te jedan dio pošalje braći, a drugi zadrži unutra za sestre. Od one zadržane polovice naredila je da izreže pedeset kriškâ, prema broju gospođâ, i postavi ih na siromašni stol“ (LegKl 15).

Pisac Legende sv. Klare donosi ovaj prizor – koji završava čudom umnažanja kruha – kako bi istakao Klarinu svetost koja je u poteškoćama svakodnevnoga života sestara znala izmoliti čudesni Božji zahvat. Premda spomenuti događaj opisuje Klarinu brigu za sestre, vidljiva je i njezina briga za braću kojoj, u vrijeme nestašice kruha u samostanu, šalje cijelu polovicu kruha. Treba naglasiti da je braće bilo puno manje, trojica ili četvorica nastanjenih pored sv. Damjana, a sestara, kako se dalje spominje, bilo je pedeset. Klara je dakle čitavu polovicu kruha dala malobrojnoj braći, a drugu polovicu ostavila za sestre da na njoj Gospodin izvede svoje čudo. Velika je stvar znati se u svome siromaštvu još „oplijeniti“.

Braća, nastanjena pored zajednice sestara, redovito su išla u prošnju milostinje za sebe i za sestre. Poznato je kako se Klara radovala isprošenim komadićima kruha (usp. LegKl 14). Ovaj puta milostinja je očito izostala. Bio je to jedan od onih slučajeva kada su braća nailazila na zatvorena vrata. Možda upravo zato, kao što je svojim vanjskim sestrama običavala po povratku prati i poljubiti noge, daje polovicu kruha najprije braći, kao svojim miljenicima koji se izlažu poniženjima. Također i stoga što su braća bila „milostivo“, iz ljubavi, dodijeljena sestrama „na pomoć našemu siromaštvu“ (usp. PrKl XII,7). Pod siromaštvom Klara misli na cjelokupni način života u kojemu je siromaštvo obilježje svega.

Kada se Klara pridružila Franji i njegovu bratstvu, prigrlila je duh njihova načina života. A duh se očituje ponajprije u kruhu, kako ga stječemo, kakvog ga blagujemo, kako ga i s kime dijelimo. Franjo je jednom izjavio da je jedan te isti Duh izveo iz svijeta i braću i siromašne gospođe (usp. 2Čel 204). U gore navedenom događaju vidimo da je Klara toga svjesna i zato s braćom dijeli isti duh i isti kruh. Braća nastanjena kod sv. Damjana nisu bila prije svega sakupljači milostinje za sestre. „Pomoć našemu siromaštvu“ znači puno više: oni su bili „milostinjari duhovnoga kruha“, kako je Klara bila poručila papi Grguru kad joj je htio dignuti braću. Euharistijski kruh mogli su Klari i sestrama podijeliti i drugi svećenici, ali „duhovni kruh“ do kojega joj je jednako stalo bio je duh karizme, tj. riječi i primjeri sv. Franje i njegove braće, istinskih nasljedovatelja siromašnoga Krista. Nazočnost braće od samoga početka i njihova riječ hranile su Klaru i sestre da su mogle imati snage jesti tvrdi kruh nasljedovanja Krista: „siromaštvo, nevolje, omalovažavanje i prezir svijeta“ (usp. PrKl VI,2; usp. OporKl 27).

Maloj jezgri buduće brojne zajednice za koju će trebati pedeset kriškâ kruha, Franjo daje „unču i pol“ krušića (usp. LegKl 18)[1] Forma vivendi/Oblika življenja. Krepkost ovog sažetog i teološki besprijekornog spisa (kojega je papa ipak nazvao „mlijekom za dojenčad“) davala je sestrama snage te su se odvažile odreći se materijalne sigurnosti radi nasljedovanja Krista siromašnoga i poniznoga. Ove žene, pozvane na put „božanskoga nadahnuća“ (OblŽiv 1) slika su blažene Djevice Marije, ponizne službenice Gospodnje koja prima Očevu Riječ. I Franjo dobro kaže – i naš prevoditelj na hrvatski u Franjevačkim izvorima dobro prevodi – „učiniste se“: „po božanskom nadahnuću učiniste [se] kćerima i službenicama svevišnjega vrhovnoga Kralja, Oca nebeskoga, (…) zaručiste [se] s Duhom Svetim izabravši da živite po savršenstvu svetoga evanđelja“ (isto). Po krštenju smo već sinovi i kćeri Oca nebeskoga, braća/sestre i subaštinici Isusa Krista, hram Duha Svetoga. Obraćenjem, svojevoljnim činom, potpunim predanjem jesmo to novim naslovom. Slično Franjo govori i u Pismu vjernicima (usp. 2PVj 48-53).

Snagom toga novog naslova, proizišlog iz Forma vivendi, kao posljedica obraćenja, braća i sestre jedu novi kruh. Kruh koji doista pripravlja sam Gospodin. Možda je smiono reći da je Duh Sveti, „koji prebiva u vjernima svojim“ i koji u nama prima euharistijski kruh, pravo Tijelo Kristovo (usp. 1Opom 12) isti onaj koji u nama prima kruh siromaha Gospodnjih koji nam pripravlja i sa svog stola daje sam Gospodin. Na to upućuje i događaj čuda s uljem koji pisac Legende sv. Klare smješta odmah nakon gore spomenutoga s kruhom, ali koji se stvarno zbio na samome početku života u sv. Damjanu: „ona je posuda nađena puna [ulja] samo po Božjem izlijevanju“ (LegKl 16). Ulje i glagol „izlijevati“ upućuju na Duha Svetoga i na njegove plodove: obilje, život, radost, blagoslov… Ona siromašna polovica kruha Božjim se zahvatom umnožila u „pedeset dobrih velikih kriškâ“ (PostKl VI, 16). Za siromašne gospođe bilo je to obilje. Da nije među njima bilo „jedinstva duha“ i zavjeta „krajnjeg siromaštva“ (usp. PrKl , Bula 3), ne bi mogle blagovati isti kruh, isprošen, razdijeljen i umnožen.

Naš je prevoditelj altissima paupertas preveo sa „kraljnje siromaštvo“. Navikli smo na „najuzvišenije siromaštvo“. No u povezanosti sa zgodom umnažanja kruha, kada je Klara čekala zadnji čas, vrijeme blagovanja,[2] a da prije toga nije ništa poduzimala, ovaj prijevod dobro stoji. Zašto je Klara čekala zadnji čas, baš kad su sestre išle za stol? Vjerovala je da, ako Božja providnost nije udijelila braći milostinju redovitim putem prošnje, da će to učiniti izvanrednim zahvatom. Bi li Gospodin mogao ne odgovoriti onima koje su zavjetovale Povlasticu siromaštva, a koja im obećava njegovu brigu kao za ptice nebeske i ljiljane poljske? Papa u Povlastici siromaštva jamči sestrama da „vas neće iznevjeriti ni u hrani ni u odjeći, sve dok vam u vječnosti ne daruje samoga sebe (…) u punini Njegova motrenja“ (PovSir 6). Sestre su, kako kaže isti spis, „nemoći tijela“ „uređenom ljubavlju podložile zakonu duha“ (usp. PovSir 4). Tom istom uređenom ljubavlju bila su povezana i oba bratstva, ono malo Manje braće i ono veće siromašnih sestara.

I mi smo danas gladni i Duha i kruha, Duha i kruha isprošenog, očekivanog i darovanog nam od Gospodina.

• < Prethodno
• Slijedeće >