Klarina kristologija i teologija siromaštva

Klarina kristologija i teologija siromaštva

Nakon Franjine smrti, Klara je, da učvrsti svoj zavjet siromaštva, zatražila od pape Grgura IX. dokument koji bi ga zaštitio i tako dao njezinome samostanu jednu osobitost. Papa joj je 1228. g. bulom Sicut manifestum podijelio povlasticu da nema posjeda i da je nitko ubuduće ne može natjerati na protivno, što je on sam pokušao učiniti koji mjesec ranije. Spomenuti dokument poznat je pod naslovom Povlastica siromaštva. Zanimljivo je vidjeti kako i dokument koji štiti specifičnost Klarine karizme i sama Klara u svojim spisima o tom predmetu, upotrebljavaju iste ili slične izričaje, ali s različitim naglascima i značenjima. Papin dokument, kako ovaj tako i kasniji, Klari su poslužili kao pravna zaštita, ali srce, život, izgradila je sama svojom herojskom ustrajnošću u „najsvetijemu siromaštvu“.

Kada se proširio glas o svetoj Klari i načinu života u sv. Damjanu, i drugi su ženski samostani tražili dopuštenje da slijede Klarino opsluživanje. Njezino dopisivanje s Janjom Praškom pružilo je Klari i njezinim sestrama prigodu da oblikuju svoje teološko i duhovno poimanje svojega oblika života. Pišući Janji, Klara je upotrijebila tradicionalnu teologiju djevičanske ženidbe, onako kako ju je Grgur IX. umetnuo u svoju Povlasticu siromaštva, da izgradi vlastitu teologiju života u sv. Damjanu. Tako Klara reinterpretira kroz povećalo vlastitoga iskustva i viđenja siromaštva tradiciju djevičanske ženidbe. Sljedeći primjeri pokazat će bilo Klarinu metodu bilo teološku sposobnost da obrani siromaštvo.

U Prvome pismu Janji, Klara hvali Janjin ulazak u samostan, što ga je ova utemeljila u Pragu. Središnja metafora koju Klara razvija je Janjino zaručništvo s Kristom, kojemu je, tvrdi Klara, Janja dala prednost pred ženidbenim ponudama moćnika koji su prosili njezinu ruku. Janjin izbor Isusa Krista za zaručnika, piše Klara, „presjajno [je] obilježen pečatom neokrnjena djevičanstva i presvetoga siromaštva“, a taj odnos s njezinim zaručnikom jača ju u „svetu služenju… siromašnom Raspetom“ koji je „podnio muku križa… da nas pomiri s Bogom“ (usp. 1PJa 12-13).

Prvo pismo nastavlja isticati i razvijati to poistovjećivanje zaručnika sa siromašnim Raspetim, čije siromaštvo „onima što ga ljube i prihvaćaju vječno bogatstvo daje“ i „onima koji ga posjeduju i žude Bog kraljevstvo vječno obećaje“. Siromaština je zaručnica koju se Krist udostojao „više od ostaloga izabrati i prigrliti“ (isto 15-17). Ovdje dakle imamo Klaru koja opisuje Janji kako je njezin zaručnik Isus Krist sišao na zemlju da uzme „Gospođu Siromaštinu“ za svoju zaručnicu. Za Klaru prigrliti siromaštinu, zaručnicu Kristovu, znači zaručiti se s Kristom. I to je služenje siromašnome Raspetome „koji za sve nas podnese muku križa“ da nas „pomiri s Bogom“. Klara kuša otajstvo otkupljenja kao otajstvo razmjene. Krist silazi među nas, prigrljuje siromaštvo i podnosi muku za nas i uzdiže nas u Kraljevstvo nebesko. Sredstvo ove božanske razmjene je siromaštvo, koje Klara veliča:

„O blaženo siromaštvo, koje onima što ga ljube i prihvaćaju vječno bogatstvo daje! O blaženo siromaštvo, onima koji ga posjeduju i žude Bog kraljevstvo vječno obećaje, a i slavu vječnu i život blažen posigurno daje! O sveto siromaštvo, što ga Gospodin Isus Krist, koji nebom i zemljom vladaše i vlada i koji reče i postadoše, više od ostaloga izabra i prigrli“ (isto 15-17).

Za Klaru je „sveto siromaštvo“ stoga njezin vlastiti poziv, kao i Janjin. „Sveta siromaština“ je prije svega zaručnica Kristova. Živeći „sveto siromaštvo“ Klara se zaručuje sa siromašnim Raspetim.

Redci koji slijede predstavljaju Klarina biblijska razmišljanja o siromaštvu, usporedo s Povlasticom siromaštva Grgura IX., ali s različitim naglascima i značenjima. Klara najprije spaja dvije slike preuzete iz Matejeva i Ivanova evanđelja: „Reče naime: Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji, to jest Krist, nema gdje bi glavu naslonio (Mt 8,20), pa prignuvši glavu, preda duh (Iv 19,30)“ (isto 18).

Klara povezuje siromaštvo Krista hodočasnika koji nije imao gdje položiti glavu s njegovim križem na kojemu je umro prignuvši glavu. Slijedi njezin zaključak: „Ako dakle toliki i takav Gospodin dolazeći u djevičansku utrobu htjede na svijet doći prezren, ubog i siromašan, kako bi ljudi koji bijahu veoma siromašni i ubogi, trpeći preveliku oskudicu nebeske paše, u njemu postali bogati posjedujući kraljevstvo nebesko, kličite veoma i radujte se ispunjeni radošću velikom i veseljem duhovnim, jer – budući da vam se prezir svijeta svidje više nego časti, siromaštvo više nego bogatstvo i više nego na zemlji zgrtati blago na nebu“ (isto 19-22).

Za Klaru je siromaštvo – iskustvo samoga Isusa Krista koji na ovomu svijetu postade „prezren, ubog i siromašan“ – ono koje omogućava ulazak u kraljevstvo Božje. Klara ulazi u Kraljevstvo već sada, upravo nasljedovanjem Kristova siromaštva. U Povlastici siromaštva papa Grgur vidi sestre prepuštene brizi Onoga „koji hrani ptice nebeske i odijeva ljiljane poljske“, ali tek u „vječnosti [vam] daruje samoga sebe“. Klara opisuje iskustvo ono stvarno življeno kao nasljedovanje Krista, a ne ono duhovnog zaručništva s Kristom, snažno obojeno eshatološkim tonovima. To navodi da, premda je Klara prihvatila Grgurovu Povlasticu kao pravno pokriće za oblik siromaštva koji se živio u sv. Damjanu, nije prihvatila i njegovu teološku viziju siromaštva, koja cijeni siromaštvo samo zbog njegova asketskog značaja i kao sredstvo razmjene koja priprema za duhovne zaruke. Dok je Grgur smjestio siromaštvo unutar teologije duhovne ženidbe, Klara smješta duhovne zaruke unutar iskustva i teologije siromaštva stvarno življenog u sv. Damjanu: zaruke s Kristom siromašnim jesu življenje samoga siromaštva.

Klara nastavlja svoje teološko razmišljanje o presvetom siromaštvu u Drugom pismu Janji, u kojemu hvali Janju kao onu koja je „postala sljedbenica presvetoga siromaštva te si u duhu velike poniznosti i vrlo žarke ljubavi prionula uza stope onoga s kojim si se zavrijedila ženidbom vezati“ (2PJa 7). Za Klaru, prionuti uza stope Kristove znači prionuti uza siromaštvo. Klara, osim toga, opominje Janju da ostane čvrsta u „onom jedino potrebnom“: „Ali jer je jedno potrebno, ovo te jedino molim i opominjem za ljubav onoga kojemu si se prikazala za žrtvu svetu i ugodnu, da se sjećajući se svoje odluke kao druga Rahela uvijek osvrćeš na svoj početak, što držiš drži, što činiš čini, ne puštaj“ (isto 10-11).

Nakon što je opomenula Janju da ne dopusti da je itko odvrati od njezine odluke, Klara „ono jedino potrebno“ poistovjećuje sa: „djevice siromašna, Krista siromašnog prigrli“ (isto 18). Treba primijetiti da Klara aktivni život u istinskom siromaštvu označuje kao ono jedino potrebno i posljedično kao „bolji dio“ koji se tradicionalno poistovjećuje s kontemplacijom. Klara naglašava konkretni život u siromaštvu, nastavljajući poučavati Janju: „Gledaj kako se radi tebe prezrenim učini i slijedi ga, postavši radi njega prezrena na ovome svijetu. Zaručnika svoga, najljepšega od sinova ljudskih, koji radi tvoga spasa posta najbezvredniji od ljudi, prezren, udaran i po cijelome tijelu višekratno bičevan, koji umrije u samim mukama križa, kraljice preslavna, gledaj, promatraj i razmatraj i njega nasljedovati nastoj“ (isto 19-20).

Jezik što ga je Klara ovdje upotrijebila da opiše siromašnog Raspetog sličan je onomu što ga je upotrijebio Franjo da opiše ono što je vidio da sestre žive, kako Klara spominje u svome Pravilu: „A blaženi otac, vidjevši kako se ne bojimo nikakva siromaštva, nevolje, omalovažavanja i prezira svijeta“ (PrKl 6,2). Ono jedino potrebno je kontemplacija siromašnog Raspetog prevedena na jedan način života. Oblik života siromašnih sestara u sv. Damjanu je slijediti stope siromašnog Raspetog živeći u ovome svijetu.

Siromaštvo i kristologija za Klaru i njezine sestre idu zajedno. Njihovo opredjeljenje za „sveto siromaštvo“ bilo je u isto vrijeme izričaj njihova iskustva i poimanja Isusa Krista i evanđelja. Iz Klarinih spisa, od kojih smo mi naveli tek djelić, izranja jasno shvaćanje načina života i prakse koju su živjele Klara i sestre, ustrajući protiv pokušaja da se promijeni temeljno značenje njihova života. Siromaštvo nije bilo jednostavno praksa jedna od mnogih, nego srce nastojanja sestara da slijede pouke i primjer Franje Asiškoga. Klara i njezine sestre u sv. Damjanu reinterpretiraju papinsku teologiju, da odole nametanju struktura i praksa koje nisu bile suglasne njihovom evanđeoskom iskustvu života. One su bile „teologinje“ u pravom smislu riječi. Njihova teologija počinje s evanđeljem, prolazi kroz njihovo iskustvo života i odražava se u dijalogu s mnogim različitim glasovima: od svetoga Franje, Janje Praške do kardinala pokrovitelja i papâ. Svi spisi koji se pripisuju Klari nose pečat zajedničkog iskustva i mudrosti Klare i sestara, koje se obvezuju na „sveto siromaštvo“ u slijeđenju stopa Isusa Krista.

 Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

• < Prethodno
• Slijedeće >