Jesmo li spremni probuditi ovaj svijet

„Jesmo li spremni probuditi ovaj svijet?“

(papa Franjo)

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

„Ostarjelom svijetu kao da se zbog starosti pomutio vid vjere, zateturao hod ponašanjâ, izdala ga snaga muževnih djelâ; štoviše, talogu vremenâ pridružio se talog porokâ; kadli je Bog Čovjekoljubac, iz riznice svoje dobrote, podigao svježinu svetih redova, predvidjevši po njima potporanj vjere i načelo za obnovu običajâ (…) po njima je na zapadu svijeta svanula podnevna svjetlost da onaj koji je hodio u tami vidi svjetlost“ (LegKl, Uvod).

Tim riječima pisac Legende svete djevice Klare započinje pismo papi Aleksandru IV., naručitelju Legende. Opisuje svijet kao starca, kao zalazak, tonjenje u tamu i u blato. Bog u svakom vremenu podiže ljude koji su Božja poruka dotičnom vremenu. Pisac u gornjem navodu smjera na sv. Dominika i sv. Franju te njihove muške redove. Tim „svjetlilima“ „milosrdni Bog“ pridružuje i uzor za „slabiji spol“: Klaru, „da u njoj zapali presjajnu svjetiljku za žene“, a papa ju je, proglasivši je svetom, postavio „na svijećnjak da svijetli svima u kući“ (isto).

Svi prvi Klarini životopisci igraju se riječima na temelju njezina imena. Možemo reći da Legenda počinje zapravo najavom njezina imena majci Hortulani dok je molila pred raspelom: „rodit ćeš svjetlo koje će još više rasvijetliti ovaj svijet“ (LegKl 2). Ovo proročanstvo, kao i njegovo ispunjenje na Klari, podsjeća na izazov pape Franje: „Jesmo li spremni probuditi ovaj svijet?“ Jesmo li spremni obasjati ovaj svijet?

Kako probuditi nekoga nego dozivanjem k svijesti svjetlom, glasom i dodirom? Klara svoje obraćenje/buđenje opisuje kao rasvjetljenje (usp. PrKl VI,1; OporKl 24). Opis njezina posvećenja u Porcijunkuli u znaku je budnosti i buđenja: dok grad Asiz spava, ona, Franjo i braća bdiju. Braća u Porcijunkuli „drže svetu stražu“, dočekuju „djevicu Klaru sa svjetiljkama“ (LegKl 8). U Porcijunkuli se te noći „u večer vremenâ“ probudila „“nova vojska siromahâ, pod Franjinim vodstvom“ (isto). Pisac je upotrijebio glagol excitare koji, pored mnogih značenja, znači probuditi, dići (vojsku). Jer je riječ o „večeri vremenâ“, Franjina vojska se probudila, dok svi spavaju i krenula da probudi ostario i sneni svijet.

Kada se Klara sa sestrama nastanila u svetome Damjanu, započela je ondje u mnogočemu nov način služenja Gospodinu. Ponajprije, po savjetu i primjeru sv. Franje i njegove braće, odabrala je stanovati u posve nezaštićenom prostoru, u samostanu izvan gradskih zidina. Zatim, njezina je molitva bila molitva posve otvorenih očiju: razmatrala je poniženje, poruge i prezir što ih je Spasitelj podnio; razmatrala je o Djetetu Isusu kako dršće od zime. Sve su to uvjeti u kojima su živjeli mnogi siromasi njezina vremena i njezina kraja.

Ona, koja je odrasla u plemićkoj kući u kojoj su muškarci bili zaokupljeni oholim samopotvrđivanjem u koje su ulagali sve svoje snage i misli, odabire odreknuće od upotrebe moći, društvenog samopotvrđivanja i ljubavi prema posjedovanju, smatrajući to duhovnom slobodom i jamcem uživanja i gospodstva vlastite savjesti. Pjesnički je to napisala Janji Praškoj: „Vidim kako ti, potpomognuta nekom divnom povlasticom mudrosti iz usta samoga Boga, strašno i neočekivano pobjeđuješ lukavstvo prepredena neprijatelja, oholost koja upropaštava ljudsku narav i ispraznost koja zaluđuje ljudska srca i da neusporedivo blago skriveno na njivi svijeta i ljudskih srdaca – kojim se kupuje ona Riječ po kojoj sve iz ničega postade – zgrćeš poniznošću, snagom vjere i rukama siromaštva“ (3PJ 6-7).

Istovremeno, Klara se ne smatra pasivnom primateljicom Božje milosti. Drži da je i ženama također povjereno važno crkveno poslanje u obnovi vjere, u oživljavanju Kristove poruke preko novog načina prianjanja uz Evanđelje koje je uzor i ogledalo za svakoga vjernika. Klauzura ograničava samo tijelo, ne i duh, koji je pročišćen i oslobođen evanđeoskim odricanjem. Stoga je Klara sa svojim sestrama mogla biti blizu ljudima. Najbolje je to izrekla u pismu Janji Praškoj usporedivši je – iako ne izričito spomenuvši – s Djevicom Marijom koja podupire udove svojega Sina kojega skidaju s križa ili već polažu u njezino krilo: „I, da se poslužim riječima samog apostola, smatram te pomoćnicom samoga Boga i podizateljicom klonulih udova njegova neizreciva tijela“ (3PJa 8). Slika podupiranja navraća se u Franjinim životopisima, kao i slikovnim prikazima, koji predstavljaju sv. Franju kao podupiratelja lateranske crkve, koja predstavlja čitavu Crkvu napadnutu brojnim duhovnim i vidljivim neprijateljima. Takvog je Franju vidio u snu papa Inocent III. i time su Franjo i braća smatrani glavnim stupovima Crkve.

Klara se nije zaokupljala strukturama crkvenih moći te je naznačila ženama, priljubljenima uz Djevicu Mariju, veliku zadaću koja je sudjelovanje u božanskome poslanju, u Kristovoj poruci. Papin san o Franji kao podupiratelju Crkve vodi nas na početke njegova obraćenja, kada mu je Raspeti u svetome Damjanu progovorio i pozvao ga da mu popravi crkvu. Vidimo Franju zauzetog prikupljanjem kamenja i zidanjem. No ništa manje nije važno bilo Franjino nastojanje da u crkvici pred slikom gori uljanica i njegovo nastojanje da tu dovede Klaru i sestre koje će postojano gorjeti pred Gospodinom, bdijući i svijetleći svetošću života.

Papa Franjo, u svojoj pobudnici Radost Evanđelja, otkriva ostarjelost našega vremena i svijeta, prljavštine lažne moralnosti i pobožnosti, svijetle i tamne strane života nas vjernika koji bismo trebali u svijetu svijetljeti i unositi radost. Jesmo li se probudili, dopustili da nas probudi svjetlost Evanđelja, da na ovaj ili onaj način podupiremo Crkvu, ne toliko u njezinim strukturama koliko unošenjem svjetla da se jasno vidi Kristov lik? Njegov lik na svetodamjanskom raspelu širom je otvorenih očiju; on se probudio u zoru (usp. ČMu, Ps III,9) i vraća se k Ocu vraćajući i nas njemu. Do budnosti se dolazi kroz križni put, muku i smrt. Nitko nije budan radi samoga sebe, nego radi nekoga i za nekoga.

• < Prethodno
• Slijedeće >