Nekrologij_s. M. Klara Rubinić

RUBINIĆ, s. M. Klara (Mira) od Presv. Euharistije

Rođena 7. listopada 1933. u Bukovju, župa Kotari, kao peto dijete svojih roditelja, Živka i Ljubice r. Mrakužić. Umrla je 17. siječnja 1952. u samostanu klarisa u Samoboru, u 19. godini života i 5. godini redovništva.

S. M. Klara je vrlo rano osjetila poziv na redovnički život. Župnik, o. Marko Japunđić, preporučio joj je novoosnovani samostan klarisa u Samoboru, u koji je i ušla 12. rujna 1947., sa četrnaest godina. Novicijat je započela 22. kolovoza 1948., a prve zavjete položila 11. listopada 1949. godine.

Već kao dijete s. M. Klara je pokazivala osobitu sklonost prema molitvi. Bila je članica »Počasne straže Presvetog Srca Isusova«, što je dalo dobre temelje njezinom kasnijem duhovnom životu u samostanu. U svom kratkom redovničkom životu, s. M. Klara je ostavila primjer redovnice velikoga mladenačkog žara, poslušnosti, trajne vedrine i smirenosti. Isticala se ljubaznošću i pobožnošću. Šutljiva i točna tijekom dana u svojim redovničkim obvezama, za vrijeme zajedničkog odmora (rekreacije) uvijek je sudjelovala veselo i opušteno, s mnogo humora i dosjetljivosti. Umjela je nasmijati i one najtmurnije.

U njezinome redovničkom životu nema posebnih događaja. Radila je ponajviše u vrtu, pomagala u kuhinji i sakristiji. Male svakidašnje stvari umjela je raditi s velikom ljubavlju, i to se opažalo. Bila je tiha redovnica, iz čega zaključujemo da je u svom srcu krila tajnu Božjega života, o kojoj je rijetko govorila. Ostavila je za sobom nekoliko zabilješki koje nam otkrivaju njezinu nutrinu, krajnje jednostavnu i djetinju, svu usmjerenu na posvećenje i vječnost. Njezina se revnost visoko izdiže povrh redovitog obdržavanja Pravila i dnevnoga reda. Njezin je uspon bio strelovit, ali ne bez zapreka. Po naravi je bila nagla i tvrdoglava, ali je trajno radila na sebi, tako da se razvila u uravnoteženu osobu, koja je umjela vladati sobom. Nije bila uvijek shvaćena i rado prihvaćena. Trpljenja i poteškoće su tajna između nje i Gospodina, dok su sestre izvana vidjele samo radost. Imala je uistinu dar radosnog trpljenja.

Vidjelo se to osobito u njezinim stalnim odricanjima. Unatoč siromaštvu koje je tek osnovana zajednica trpjela, s. M. Klara je znala pronaći načine kako se nečega odreći. Uz to je bila osjetljiva na potrebe sestara. Njezina dosjetljivost u ljubavi i želja da vjerno odgovori svojemu pozivu dosegla je svoj vrhunac u jednom činu prikazanja sebe kao »žrtvu paljenicu za obraćenje umirućih grešnika, za obraćenje onih koji ne vjeruju, za prestanak progonstva Crkve i za svećenička i redovnička zvanja«.

U jesen 1951. s. M. Klara je počela kašljati. Bio je to nagovještaj upale pluća, koja je, unatoč liječenju, duboko zahvatila mladi organizam. Uza sve poteškoće koje bolest sobom donosi, bila je mirna i staložena. Trpjela je tiho i neprimjetno. Za sestre je imala samo lijepu riječ. 12. siječnja 1952. primila je svetu Popudbinu i izrekla obrazac zavjeta. Umrla je u noći 16./17. siječnja, u ponoć, dok su sestre molile noćnu molitvu (matutin) budnih zaručnica.

Često je znala poticati: »Molimo Gospodina da nam pošalje nekoga tko će nam biti dobar primjer«, ne znajući da je ona bila primjer ostalima. Ona je, kako piše o. Damjan Damjanović u jednome pismu majci opatici, »prvi plod svetosti što ga je Crkvi dala vaša zajednica«.

»Kratko je živjela, ali je ispunila život puninom sadržaja: ljubavi u svetosti« (Franjo kard. Kuharić, u predgovoru brošure Svetost svagdašnjeg života, Zagreb, 2000.).

Literatura:

-          Kronika Samostana Svete Klare Bezgrešnog Srca Marijina, Zagreb, I. dio, str. 94-46. 117-119.

-          Svetost svagdašnjeg života. S. Marija Klara od Presvete Euharistije, Apostolatski centar „Sav Tvoj“, Zagreb, 2000.

-          svjedočanstva sestara

-          svjedočanstva rodbine

-          svjedočanstvo župnika župe sv. Leonarda, Kotari

• < Prethodno
• Slijedeće >