Odjeci

ODJECI

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

   Sveta Klara imala je dvanaest ili trinaest godina kada se na Trgu sv. Rufina odigrao onaj poznati prizor Franjina javnog razvlaštenja u nazočnosti asiškoga biskupa i skupljenog mnoštva znatiželjnih i uznemirenih Asižana. Kako je Klarina rodna kuća smještena na tom istom trgu, buka i galama doprla je i u njezine tihe odaje. Zamalo su stigle i vijesti o čemu se točno radi.

   Pisac Legende svete djevice Klare ovako opisuje Klarino odrastanje i duhovno sazrijevanje: „Kad je dakle počela osjećati prve poticaje svete ljubavi, smatrala je da treba prezreti nestalnu sliku svjetskoga blještavila i, poučena pomazanjem Duha, bezvrijednim je stvarima dala bezvrijednu cijenu“ (LegKl 4). Možda nije smjelost pretpostavljati da je upravo gore spomenuti događaj sa svetim Franjom onaj „prvi poticaj svete ljubavi“ i ono „pomazanje Duha“ koje joj je dalo da možda prva od svih u Asizu shvati što se to zapravo zbilo i što to taj njezin sugrađanin Franjo hoće.

   Narednih pet-šest godina Klara je čuvala u sebi tu tajnu i prebirala je u sebi pomalo oponašajući Franju: živjela je njegovu malenost noseći ispod bogate odjeće prostu haljinu; Gospodinu je darovala svu sebe, odbijajući prosce i ženidbene ponude „pretvarajući se da će kasnije sklopiti zemaljski brak“; nosila je mali pokornički pojas, koji je možda bio zapravo konopac kakvim je Franjo bio opasan (usp. (LegKl 4).

   Franjino je dakle obraćenje, očitovano javno, poput skalpela prodrlo kroz debele zidove Klarina doma i zarezalo u njezino srce. Rez je bio dubok i savršen. Klara će to nazvati „rasvjetljenjem“ (usp. PrKl 6,1; OporKl 24). Otada je sa zanimanjem pratila sve što se odnosilo na Franju i njegov novi način života. O tome nam svjedoči Bona di Guelfuccio: Klara joj je naime, „dok je još bila u svijetu, dala (…) iz pobožnosti nešto novca i naložila joj da to odnese onima koji su radili u Svetoj Mariji Porcijunkulskoj da bi kupili mesa“ (PostKl 17,7). Mnogi misle da se radi o Franji i njegovoj maloj zajednici. Na taj način Klara je možda htjela poručiti Franji da pristaje uz njega i da bi se htjela vidjeti s njime. Bio je to vjerojatno prvi Klarin dodir s Franjom. Onaj prvi poticaj svete ljubavi od prije pet-šest godina tražio je sada susret.

   Teško je reći sa sigurnošću tko je napravio prvi korak, Franjo ili Klara. Mnogi ipak misle da je inicijativa Klarina, jer je njoj bilo lakše potražiti Franju, makar izdaleka, nego li njemu stupiti na plemićki dvor. Pisac Legende svete djevice Klare kaže: „Čuvši za slavno ime Franje (…) naskoro ga je poželjela čuti i vidjeti, na što ju je potakao Otac duhova“ (LegKl 5). I dalje: „Posjetio ju je, i ona njega još češće“ (isto). Ista Bona di Guelfuccio svjedoči da je ona sama „više puta s njome [Klarom] išla na razgovor sa svetim Franjom, a išla je potajno da je ne bi vidjela rodbina“ (PostKl 17,3). Nije se Klara bojala toliko za svoj dobri glas koliko da njezina tajna, da slijedi Franju, ne bude otkrivena. O tim susretima Klara nije ništa napisala, nego spominje „primjer i pouku preblaženoga našega oca svetoga Franje“ (PrKl 6,1).

   U čemu se sastojala Franjina pouka Klari? Pisac Legende usredotočio se – budući da piše o posvećenoj djevici, štivo ponajprije za redovnice – na prezir svijeta i na mistične zaruke. Bona jednostavno sažima: „uvijek [joj je] propovijedao da se obrati Isusu Kristu; a slično je činio i brat Filip“ (PostKl 17,3). Valja zapaziti kako su i Franjo i Klara pazili na svetost i na sveto. Klara je „iz pobožnosti“, iz bogoljubnosti, slala novac Franji i drugovima kod Porcijunkule. A sada, ne radi se jednostavno o sastancima, o razgovorima, o pričanjima, druženjima. Franjo i brat Filip su joj „propovijedali“. Klara je išla Božjim ljudima, posvećenima, tražiti Božju riječ za sebe. I nije čudo što je u središtu tih susreta bio Isus Krist. Franjo joj stoga i nije mogao drugo govoriti nego o obraćenju Kristu, Onomu komu je on svim svojim bićem služio i pripadao.

   Kada je riječ o „obraćenju“, na što je to Franjo mislio u Klarinu slučaju? Klara se činila besprijekornom u očima svih koji su je poznavali. Što joj je to nedostajalo? Što je to „jedno potrebno“ koje je trebala steći, a ispustiti sve ostalo? Franjo je dobro znao: malenost, niskost, rubnost. I to konkretna, vidljiva, opipljiva, sa svim posljedicama. Ne dakle samo malenost u duhu, nego i pravno, pred Crkvom i društvom. Malenost, niskost, skandalozna kao kad bi se udala za nekog prosjaka, ili čak gubavca. Koliko god to danas nama imalo prizvuk onog viteškog doba, za Klaru je to značilo nestajanje, brisanje imena, gubljenje tla pod nogama. Malo kasnije, rasprodavši sve što je imala kao baštinu, nije mogla računati da će posjedovati ni komadić asiške zemlje kako bi se mogla prehraniti. Ostajala je stajati bosonoga čvrsto na jednom golom kamenu, onom koji je zaglavni, koji je ugaoni, koji s brda odvaljen ruši sva kraljevstva i sve sile ovoga svijeta: Isus Krist.

   Franjo joj je dakle u svojim propovijedima davao Krista. Hranio ju je Kristom. Duhovno ju je pričešćivao. To zvuči jako pobožno. No za Franju i Klaru pobožno i pobožnost znači odricanje sebe i potpuno okretanje Bogu. Za njih je to stil života, ne samo djelić njihova života.