Klarin Božić - primjer franjevačke samoće

Klarin Božić, primjer franjevačke samoće

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

   U životu svete Klare imamo jedan poznati i dragocjeni događaj; poznat zbog svojega značenja, ali nedovoljno promatran u njegovim izvornim razlozima. Riječ je o jednom mističnom iskustvu koje se zbilo o Božiću 1253. godine, posljednjem Klarinom Božiću na zemlji. O tome nas izvješćuje sestra Filipa: »Još je pripovijedala spomenuta gospođa Klara, kako u skorašnjoj noći Rođenja Gospodnjega zbog teške bolesti nije mogla ustati s ležaja i ići u kapelu. Sve su sestre po običaju otišle na Jutarnju, ostavivši nju samu. Onda je ta gospođa uzdišući rekla: „Oh, Gospodine Bože, evo sam ti ovdje ostavljena sama“. Tada je odmah začula orgulje i otpjeve i cijelo bogoslužje braće u crkvi Svetoga Franje, kao da je ondje bila nazočna« (PostKl 3,30).

   Neobična molitva vinula se s Klarinih usana, molitva u kojoj se Klara tuži Gospodinu što je ostala sama sa svojim Bogom. Malo neobično, reklo bi se, očekujući da će svetica biti sretna što je ostala u samoći da proživljava otajstvo koje slavi sav kršćanski svijet. Tuži se Gospodinu kao da bi On bio dužan sada nešto poduzeti. Zapravo, ona tim bolnim uzdahom doista očekuje da joj Gospodin odgovori i to baš na način na koji je odgovorio. I doista, Gospodin je stavlja u komunikaciju s braćom u crkvi svetoga Franje. Gospodin je mogao učiniti i drugačije, onako kako smo navikli da se događa u životu svetaca: prenijeti je u raj među korove anđela i svetaca. Uostalom, sama njegova božanska prisutnost dovoljna je da bi je ispunila neizmjernom dobrotom, ljepotom i mirom. Mogao joj se ukazati Mali Isus i čak je poljubiti, kako je to učinio njezinoj duhovnoj kćeri svetoj Katarini Bolonjskoj dva stoljeća kasnije. Ništa od toga. Klara se htjela utješiti željom da vidi i čuje braću, Franjine sinove i da vidi jaslice podignute u crkvi svetoga Franje. Ono što je Klari toga Božića nedostajalo jesu neposredno njezine kćeri i sestre, ali po njezinoj molitvi, to jest po uslišanju njezine molitve jasno se otkriva također bol zbog udaljenosti braće i sinova, koji su je počeli zanemarivati.

   Ovaj Klarin molitveni bolni vapaj Bogu u samoći nešto je novo i neuobičajeno u životu svetaca i mistika. Obično su sveci čeznuli vidjeti Boga, kušati Božju blizinu i radi toga tražili su sve veću samoću i samotna mjesta. Premda samotništvo nije franjevačko obilježje – ono je samo povremeno – često se želja za njim javlja kao kušnja kojoj se teško oduprijeti. U životu mnogih svetaca susrećemo se s tom kušnjom, osobito kod onih koji su doživjeli obraćenje. Njihova iskustva također govore kako je u tim trenutcima potrebna žarka molitva za prosvjetljenje te savjet drugih kako bi se došlo do razlučivanja. Najčešće svoj mir nalaze u bratstvu.

   Sličnu kušnju i muku nalazimo i kod svetoga Franje: da li se potpuno povući u samoću, daleko od ljudi, daleko od svoje duhovne braće i sestara, ili povremeno i propovijedati. Potražio je savjet kod brata Silvestra i kod sestre Klare. Sveta Klara mu je odgovorila jednako kao i brat Silvestar: »[Bog] ga nije pozvao u red samo radi sebe nego da bude na korist i dušama, i mnogi će se po njemu spasiti« (Cvjet 16). Ovaj Klarin odgovor odjek je njezina osobnog uvjerenja. Klara je svoj život promatrala ne kao potpunu odvojenost od ljudi, nego kao povezanost s njima. Siromašne gospođe, kasnije prozvane Red svete Klare, prve su monahinje koje su se poput rekluza nastanjivale u gradovima i njihova klauzura nije toliko znak osame, odijeljenosti koliko sredstvo komuniciranja s gradom.

   Također za razliku od drugih svetaca, sveta Klara je svoje mistično iskustvo odmah podijelila sa sestrama. Nije to bilo prvi puta da im je pripovijedala što bi doživjela, ali ovaj puta bilo je u njezinim riječima i malo ženskog uzvraćanja: »Vi ste me ostavile ovdje samu i otišle u kapelu čuti jutarnju, ali Gospodin se za mene lijepo pobrinuo kad se nisam mogla ustati s ležaja« (PostKl 7,9). Sestre to nisu zamjerile i u njihovim svjedočanstvima nema ni traga zavisti zbog njezinog mističnog iskustva: »Također je rekla ova svjedokinja da je čula od spomenute gospođe Klare da je u skorašnjoj noći Rođenja Gospodnjega čula jutarnju i ostala bogoslužja koja su se obavljala te noći u crkvi Svetoga Franje, kao da je tu bila nazočna« (isto 7,9) i »također vidjela jaslice Gospodina našega Isusa Krista« (isto 4, 16).

   Poznato nam je da je sveta Klara na temelju ovoga događaja proglašena zaštitnicom televizije. Poznato nam je također koliko je televizija, kao i drugi mediji, zaokupila današnjega čovjeka ne dopuštajući mu onu ljudsku samoću koja je potrebna da čovjek bude ono što jest, da uopće može misliti svojom glavom i da može zdravo komunicirati s drugima i imati zdravi odnos sa stvorenjima, a kamoli onu duhovnu samoću radi molitve, druženja s Bogom. Unatoč tomu, mnogi danas pate od usamljenosti. Sveta Klara nam pokazuje kako je dobro željeti blizinu braće i sestara, pored one najuzvišenije duhovnosti. Također nam kazuje kako Božji ljudi i u samoći nisu daleko od ljudi. Također i to da Gospodin voli spajati ljude. Događaj Božića, Isusova rođenja, upravo je spojio nevjerojatno različite ljude ili bolje reći sva stvorenja: anđele s ljudima, ljude međusobno, ljude i životinje, siromašne i bogate, Boga i čovjeka, Djevicu i Majku. Neka nam ovaj i svaki Božić bude sve veća otvorenost za Boga i za braću i sestre.