Priljubi se uz njegovu preslatku Majku

„Priljubi se uz njegovu preslatku Majku“ (3PJa 18)

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Ove se godine spominjemo stogodišnjice ukazanja Gospe u Fatimi i stogodišnjice osnutka Vojske Bezgrešne po sv. Maksimilijanu Kolbeu. Želi stoga u osnovnim crtama prikazati marijansku crtu Franjevačkoga reda, osobito se oslanjajući na spise sv. Klare.

Kada govori o odnosu duše s Gospodinom Isusom Kristom, Bogočovjekom, Klara upotrebljava dvije metode. Prva je iz Klarinog Drugog pisma Janji Praškoj: „gledaj, promišljaj, motri i nasljeduj“ (usp. PJa 20, slobodan prijevod). Drugu metodu nalazimo u Trećem pismu: „stavi svoj duh u ogledalo vječnosti, stavi svoju dušu u odsjaj slave, stavi svoje srce u otisak božanskoga bića i kontemplacijom preobrazi svu samu sebe u sliku božanstva samoga“ (3PJa 12-13). No kada govori o odnosu duše s Blaženom Djevicom Marijom, Klara to izražava jednostavnim riječima: „Priljubi se uz njegovu preslatku Majku“ (3 PJa 18).

Izričaj „priljubi se uz njegovu preslatku Majku“ nije slikovit opis djetinje pobožnosti prema Djevici Mariji. On u sebi krije puno više. To je sljubljenost koja znači doslovno nasljedovanje, usvajanje istih misli, osjećaja i radnji. To znači posjedovanje Marijine duše. Jer dalje Klara govori: „kako ga je slavna Djevica nad djevicama tvarno, tako ga i ti uvijek možeš bez ikakve sumnje duhovno nositi u svome čistome i djevičanskome tijelu, slijedeći njezine stope, osobito stope poniznosti i siromaštva“ (3PJa 24-25, prijevod je moj). Vidimo da Klara ovdje spominje „njezine stope“ – što je mogući prijevod izričaja eius vestigia – izričaj toliko puta upotrijebljen za Isusa Krista, i kod Franje i kod Klare, a sada primijenjen na Djevicu Mariju.

Prema malom prvobitnom pravilu što ga je sveti Otac Franjo dao Klari i sestrama 1212./13. godine, Forma vivendi, Klara i sestre su od samoga početka svoj duhovni i posvećeni život promatrale u svjetlu Marije. Marija je ključ razumijevanja i tumačenja njihova načina života. Opisujući život sestara gotovo identičnim riječima marijanske antifone iz Časoslova Muke, a koja uokviruje svaki psalam – kojim Franjo izriče Kristovu dušu u pojedinim otajstvima njegove Muke – Franjo vidi Klaru i sestre unesene u Kristovo otajstvo otkupljenja i spasenja svijeta, kao što je njegova Majka bila prisutna u svim njegovim otajstvima. Zato Franjo i Klara ističu da je njihov način života opsluživanje siromaštva i poniznosti Gospodina našega Isusa Krista i Njegove presvete Majke i svetog evanđelja (PrKl 12,13).

Premda Franjevački red u svojem naslovu ne nosi ime „marijanski“, on to u svojoj biti jest. Nije marijanski samo zbog štovanja Blažene Djevice i pobožnosti, koliko zbog posredovanja Blažene Djevice kod njezina Sina da u Crkvi nikne taj red. Kada kažemo da je naš način života „opsluživati siromaštvo i poniznost Gospodina našega Isusa Krista i Njegove presvete Majke i sveto evanđelje“ (PrKl 12,13), onda trebamo imati na umu da nam je Marija posredovala Evanđelje, Radosnu vijest: Gospodina našega Isusa Krista. Ona je „učinila našim bratom Gospodina veličanstva“ (2Čel 198) posredovavši Ga kao „službenica višnjega, vrhovnoga Kralja, Oca nebeskoga“ i kao „zaručnica Duha Svetoga“ (Ant, ČMu). Sin Božji utjelovljenjem prigrljuje način života svoje Majke: „Premda bijaše bogat nada sve, on je sam htio s preblaženom Djevicom, majkom svojom, izabrati siromaštvo na ovome svijetu“ (2PVj 5).

Jednako tako Presveta Majka posredovala je da u vrijeme kada je na zemlji ohladnjela ljubav prema njezinu Sinu, nikne Serafski red koji će obnoviti u srcima ljubav prema Sinu Božjemu. Ne samo ljubav, nego serafsku ljubav. „Zaručnica Duha Svetoga“, koju mi danas rado nazivamo Bezgrešna, tražila je od svoga Sina djelić (porcijunkulu) čovječanstva u kojemu će se obnoviti stope njezina Sina Isusa Krista (usp. NPR 1,1) i njezin lik (usp. LegKl, Uvod). Tako je to vidio i pisac Legende svete djevice Klare: „Zato neka muškarci slijede muževe, nove učenike utjelovljene Riječi, a žene neka nasljeduju Klaru, koja je utisnuti trag Majke Božje“ (LegKl, Uvod).

Za kolijevku novoga Reda Majka Božja daruje komadić zemlje, svoju crkvicu, svoje svratište i svoju ložnicu (LegKl 8): Porcijunkulu. Tu je opet Majka Božja posredovala Franji otkriće Evanđelja na što je on uskliknuo, zahvaćen očito Duhom Svetim: „To je ono što tražim, to je ono za čim čeznem svom dušom!“ Zatim „načini vrlo prostu i neuglednu tuniku, odbaci pojas pa je opasa užetom“ (ŽivŠp 15). Otada Franjo u siromasima vidi „zrcalo našega Gospodina i njegove siromašne Majke“ (2Čel 85); u sestrama vidi Djevicu Mariju (usp. Forma vivendi) i u svom srcu nosi gola onoga koga je siromašna Gospođa, tj. Blažena Djevica Marija, rukama držala gola (usp. 2Čel 83). Toga istoga promatra Klara u jaslicama, ali ga Majka povija u siromašne povoje koji postaju jeftinom odjećom Siromašnih gospođa/sestara (usp. PrKl 2,25). Malo je poznato da je novi Red, na čelu kojega je bio samostan Svetoga Damjana, bio nazvan «Red Gospođa svete Marije samostana Svetoga Damjana» (Pismo Honorija III. od 9. 12. 1219. samostanu Monticelli), gdje naziv svete Marije, kao pridjev imenice gospođe, vjerojatno predstavlja ime što su ga Franjo i Klara bili izabrali za novi Red.

Kao što je Klara htjela da njezine sestre duhovno nose u sebi Onoga koga nebesa ne mogu obuhvatiti, osobito slijedeći siromaštvo i poniznost Blažene Djevice Marije (usp. 3PJa 24-25), tako je Franjo htio da u Marijinoj crkvici borave uzorna i sveta braća i da se ondje provodi svet život koji će biti uzorom cijelomu Redu (usp. AsZb 56). Ona, koju je Franjo postavio da bude Odvjetnicom njegova Reda (usp. 2Čel 198), posredovala je Franji da začne i rodi duh evanđeoske istine (1Bon 3,1). Evanđeoska istina, sama osoba Isusa Krista, u suprotnosti je s laži. Zato Franjevački red odabire život poniznosti i siromaštva da živi u istini, da propovijeda istinu i da „divnom povlasticom mudrosti iz usta samoga Boga“ pobjeđuje „lukavstvo prepredena neprijatelja“ (usp. 3PJa 6), onoga neprijatelja s prve stranice Svetoga Pisma (usp. Post 3,15).

Bezgrešna Odvjetnica Reda posreduje da se svete kreposti „po milosti i prosvjetljenju Duha Svetoga“ ulijevaju u „srca vjernih, da ih od nevjernih učinite vjernima Bogu“ (PozBDM 6). To su kreposti koje Franjo pozdravlja, videći u svakoj od njih lijek i oružje protiv poroka i grijeha (PozKr 8), Sotone i svih zloća njegovih (r. 9), mudrosti ovoga svijeta i mudrosti tijela (r. 10), požude i pohlepe te brige ovoga svijeta (r. 11), oholost i sve ljude na svijetu i sve što je na svijetu (r. 12). Doista serafsko uzdizanje iznad „ispraznih utvara varljiva svijeta“ (PEr 6).

Kreposti koje odsijevaju na Kraljici Anđeoskoj: mudrost, jednostavnost, siromaština, poniznost, ljubav i poslušnost, s pridjevima „sveta“, omogućuju posvemašnju pobjedu sve do mučeništva. Naime u Pozdravu krepostima Franjo pravi dvije aluzije, na Ivana Krstitelja i na Isusa pred Pilatom: „da [svi ljudi, životinje i zvijeri] mognu činiti s njim što god htjednu, koliko im bude dano odozgor, od Boga“ (r. 17-18).

Možda se čini da poruka Gospe u Fatimi nema mnogo toga za Franjevački red. No njezin poziv da se posvetimo njezinome Bezgrešnome Srcu znači ono što smo na početku kazali: „priljubiti“ se uz nju, preuzeti njezin način mišljenja, osjećanja i djelovanja. Do savršenosti je to izveo sv. Maksimilijan Marija Kolbe, gradeći na čvrstim teološkim i svetopisamskim temeljima, na franjevačkoj duhovnosti, proničući Marijinim očima „oholost i sve ljude na svijetu i sve što je na svijetu“ (usp. PozKr 12). Vremena nisu ništa bolja niti ljepša od njegova. Svijet je ohladnio i potrebit je serafske ljubavi koju je Franjevački red pozvan zapaliti u srcima. U 13. stoljeću svijetu je bio darovan sv. Franjo, a našem vremenu darovano je Bezgrešno Srce Marijino i njoj posvećeno malo stado. Možda je to onaj kamen zaglavni nužan da se dovrši popravak crkve „koja se ruši“.