Sv. Koleta u službi obnove i jedinstva Reda

Sv. Koleta, u službi obnove i jedinstva Reda

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

14. i početak 15. stoljeća bilo je za Franjevački red veoma burno razdoblje. Bilo je tu veliko mnoštvo Manje braće koje je živjelo ponešto raspuštenim životom, u bogatim samostanima, zadovoljno svojim nagodbama s Pravilom. Istovremeno se oblikovala manja skupina, ili bolje više međusobno nepovezanih manjih skupina braće koja su se vratila strogom opsluživanju i ubrzo privukla simpatiju puka. Bili su kvasac za obnovu cijeloga Reda. Bilo je tu i neukrotivih odmetnika, proizašlih iz duhovnjaka, koji su bili žarišta nemira za Crkvu i za Red.

Kada se sredinom 15. st. ojačao pokret opservancije, borbe unutar Reda bile su žešće; poglavari, provincijali i generalni ministri, bili su sveukupno braća dobre volje i skloni obnovi. Nastojali su očuvati jedinstvo reda, no svađe, nadmetanja, ljubomore i pritisci, koji obilježavaju cijelo 15. st., doveli su do odvajanja konventualaca i opservanata, neobnovljene i obnovljene braće.

Drugi red, klarise, kao da se držao ponešto ravnodušno na obnoviteljske napore braće s kraja 14. st. S druge strane, braća su bila previše zaokupljena svojim poteškoćama pa nisu u početku time opterećivala sestre. Međutim, obnova je nikla i među sestrama. Najprije u Francuskoj, po sv. Koleti, a zatim u Italiji, pod djelovanjem pokreta opservancije. To su dva velika i međusobno neovisna pokreta obnove među klarisama: koletinski i opservantski. Nas zanima koletinski pokret, koji je neovisan o opservanciji, koji se borio za jedinstvo Reda i u mnogočemu ima poruku za nas danas.

Sv. Koleta rođena je 1381. g. u gradiću Korbiju (Corbie), u Pikardiji. Vrlo rano započela je svoj Bogu posvećeni život, najprije kao begina, zatim u benediktinskoj opatiji, te napokon u samostanu klarisa urbanki (ublaženog Pravila po Urbanu IV.). Bili su to bezuspješni pokušaji ove žarke i mistične duše da nađe mjesto gdje se može posvetiti. Kako je redovništvo bilo u stanju mlakosti i udaljeno od svog izvornog ideala, Koleta je odabrala život kao rekluza, u zatvorskoj ćeliji prislonjenoj uz crkvu. Bila je pokornička franjevačka trećoredica. U svojoj zatvorskoj ćeliji primila je malo pomalo objave i viđenja o svom poslanju.

Osobito „je jednoga dana imala jedno čudesno i strašno viđenje“ u kojemu je vidjela i upoznala „sve staleže Crkve i svjetovnu vlast, od najvažnijih do najmanjih... Zatim su joj bili otkriveni nedostaci i uvrede protiv Boga i njemu veoma odvratne, koje su počinile vladavine i vlade svakog od tih staleža, kako oni najvažniji tako i oni manje važnosti i, kao posljedica, strašne kazne i muke kojima je svaki kažnjen... Objavljeno joj je da će se dogoditi obraćenje posredstvom obnovljenih Redova koje je sveti Franjo bio ustanovio... A naš slavni otac sveti Franjo, u nazočnosti Djevice Marije i blaženih nebeskih anđela, predstavio je našem preslavnom Spasitelju Isusu Kristu svoju službenicu [Koletu] i ponizno ga zatražio i pitao za spomenutu obnovu njegovih Redova, a time i popravak jadnih slabosti koje je ona vidjela u svim životnim staležima u spomenutom viđenju... Ovo prikazanje bilo je našemu Gospodinu veoma drago i milo te je On dobrostivo pristao na Franjinu molbu“ (svjedočanstvo s. Perrine, Koletine tajnice).

Istovremeno je nadahnuće o obnovi Reda dobio franjevac o. Henri de la Balme. Potražio je Koletu i obodrio je da prihvati volju Božju. Koleta napušta svoju klauzuru i upućuje se s malom skupinom svojih prijatelja k papi (protupapi) Benediktu XIII. koji joj je nizom povelja točno odredio i potvrdio poslanje i dao joj sve olakšice da ga može ispuniti. Papa ju je primio u Drugi red i primio njezine zavjete te je postala klarisom. Ono što je značajno jest da je u samome početku papa dao Koleti milosti da smije imati uza se dva brata franjevca, koji će biti pod njezinom upravom, u službi njezina poslanja, neovisno o njihovim poglavarima.

Koleta je pristupila obnovi razborito, bez izvanrednih prevrata. Računala je nadasve na ižaravanje vlastitoga primjera. Prvi njezin obnovljeni samostan bio je u gradiću Besançonu. Odmah je u cijelosti primijenila Pravilo sv. Klare.

Jedna od njezinih prvih odluka bila je odreći se svih samostanskih dobara da se tu uspostavi potpuno siromaštvo. To je odreknuće obnovila i potpisala 1412. g. cijela zajednica. Arhiv u Doubsu još čuva službeni spis odreknuća posjeda. Nakon njega obnovila je još jedan samostan i osnovala 15 novih u duhu svoje obnove.

Dok je Koleta učvršćivala zajednicu u Besançonu u gorljivom i redovitom životu, nametnuo joj se jedan drugi pothvat. Osjetila je potrebu da ima dobru braću za vremenitu i duhovnu pomoć svojim redovnicama. Snažan utjecaj sv. Kolete na Prvi red nije bio na temelju nekih punomoći koje bi joj dao Papa, nego na njezinom moralnom autoritetu koji se temeljio na inteligenciji, kreposti i sposobnostima. Tako je uspjela obnoviti prvu zajednicu braće (u Dôleu) ne uvjerljivim riječima niti prepirkama s braćom koja su se odupirala obnovi, nego je ponizno kleknula nasred njihove kapitularne dvorane i počela moliti. Braća su potom sama zatražila da im pomogne u obnovi. Takvim postupcima Koleta je privukla izvjestan broj revne i odane braće za sobom koja su oblikovala malu zajednicu pokraj njezinih samostana. No za razliku od francuskih opservanata, njezina obnovljena braća (koletani) tražila su uvijek da budu pod zajedničkom jurisdikcijom s braćom konventualcima, tj. da se ne dijele. Međutim, godine 1517. pripojeni su opservantima.

Sv. Koleta privukla je pozornost i udivljenje generalnog ministra, Vilima Kazalskoga i u njemu je našla veliku potporu. On joj je potvrdio Konstitucije, to jest tumačenje Pravila sv. Klare. Zajedno su radili na očuvanju jedinstva Reda. Što se tiče njezina odnosa s vodećim ličnostima opservancije, odnosi nisu bili laki, ali ih je Koleta rješavala iskazivanjem poštovanja prema poglavarima. Sv. Ivan Kapistranski spominje da je sv. Bernardin Sijenski u svojoj propovijedi govorio o Koleti i njezinim obnovljenim samostanima u Francuskoj. Povjesničari spominju prijateljstvo sv. Kolete i sv. Ivana Kapistranskog koji su imali slične početke obnove, premda neovisno jedno o drugome. Kasnije je Kapistran pozivao Koletu da napusti podložnost generalnom ministru i prikloni se opservanciji, vjerojatno nakon kapitula u Padovi 1443. g. kada se vidjelo da se jedinstvo Reda ne može održati. Ova prijateljstva, kao i dopisivanja s talijanskim obnoviteljicama klarisa, vjerojatno su pribavila sv. Koleti prijepis izvornog teksta Pravila sv. Klare, do kojega je teško bilo doći, budući da je izvorni tekst ostavo sakriven sve do 19. st.

Ovaj vrlo mali pregled Koletina poslanja u obnovi Reda daje nam poruku o važnosti neprestane obnove, obnove koja se temelji ponajprije na privlačnosti vlastitim obnovljenim životom. Koleta je bila opskrbljena mnogim ovlastima i povlasticama, no snagu je imala samo kad je kleknula na molitvu, kad je bila ponizna službenica pred Bogom i pred ljudima. Njezina obnova bila je u službi jedinstva i učvršćenja Reda. I ne samo Reda: obnova čitavog društva ovisila je o obnovi Reda, prema viđenju što ga je imala.

Idemo ususret 1517. godini, godini značajnoj kako za Crkvu tako i za Franjevački red, pa i za čitav svijet. Ne možemo se vratiti u prošlost da ispravimo povijest, ali možemo sada usmjeriti svoj život koji će odgovarati onom sakrivenom izvorniku.