"Čisto Evanđelje"

„Čisto Evanđelje“

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Sljedeće godine obilježava se 500 godina nastanka Reformacije (protestantizma), konkretno događaj kada je Martin Luther, 31. listopada 1517., na vrata dvorske crkve pribio svojih 95 teza s kojima su započeli veliki vjerski, društveni, politički i moralni nemiri najprije u Njemačkoj, a zatim po cijeloj Europi. Počele su veoma brojne i žestoke rasprave o Evanđelju. Protestanti su tvrdili da propovijedaju „čisto Evanđelje“. Na primjeru jedne svete klarise, Caritas Pirckheimer iz Nürnberga, i njezine zajednice koju je ona vodila želim prikazati kako istinski sljedbenici sv. Franje i sv. Klare shvaćaju Evanđelje: „čisto i jednostavno“, u Crkvi i s Crkvom.

Samostan sv. Klare u Nürnbergu bio je samostan klarisa urbanki obnovljen u XV. st., velike pobožnosti i opsluživanja. U njemu je živjelo 60 redovnica koje većinom potječu iz patricijskih obitelji grada. Zajednica je posjedovala prilično brojna dobra i razne povlastice. Sestre su primale djevojčice od 12 godina, koje su im povjeravali njihovi roditelji na odgoj. Tako je i Caritas ušla kod klarisa u Nürnbergu s 12 godina; njezina tetka Apolonija Tücher dala joj je vrlo temeljito obrazovanje. Caritas je znala dobro latinski, nešto grčki, književnost i glazbu; posebno je znala svirati kitaru; posjedovala je dobru vjersku i ljudsku kulturu. Njezin duhovni život, kao i njezinih sestara, hranio se solidnom naukom. Samostan je imao kvalitetne propovjednike, pa su sestre često bilježile propovijedi i njihove kopije slale manje obdarenim sestrama. Očito je zajednica živjela usko povezana s humanističkim središtem grada. Obitelji sestara dijelile su s njima strast za znanjem i spoznavanjem, što je oduševljavalo kulturnu elitu grada. Roditelji i prijatelji nisu prezirali razmjenu mišljenja s redovnicama, čak i o teškim predmetima. Caritasina inteligencija i krepost bile su glasovite i grad se time ponosio. Vodila je stalno dopisivanje s gradskim upraviteljima, kako službeno tako i osobno.

Kad je došla Reformacija, sestre nisu bile iznenađene; one su dokazale snagu mišljenja, dokazivanja i spoznaja, što ih je stavilo na istu razinu s njihovim sugovornicama. Godine 1527. Caritas će moći reći gradskom Vijeću: „Mnogo sam čitala, mnogo slušala od svog rođenja… ali nikad nisam ni čitala ni čula tako čudno Evanđelje kao što je njihovo“ (protestantskih propovjednikâ).

U Nürnbergu, Gaspard Nützel, skrbnik klarisa, preveo je na njemački Lutherove teze. Bile su tiskane i lako su se širile. Grad se odmah oduševio. U početku, to je bila prije svega ideološka rasprava koja nije utjecala na redovit život, tako da je nekoliko kćeri gradskih vijećnika još u to vrijeme stupilo u samostan sv. Klare.

Sestre su nam ostavile jednu kroniku svojih rasprava s gradskom upravom koja je bila postala luteranska. Ta kronika obuhvaća samo prve četiri godine, od 1524. do 1528. To su „Znameniti događaji“, vrlo dragocjeno svjedočanstvo o životu sestara u tom teškom razdoblju.

Caritas ovako započinje svoj izvještaj: „Lutherova doktrina uzrokovala je mnoge nevolje… Mi smo bolno osjetile posljedice tih nereda, jer je sva sila vrlo moćnih i opasnih ljudi dolazila svaki dan posjećivati prijateljice koje su imali među nama. Poučavali su ih tom novom nauku, nastojali su ih uvjeriti na sve načine, i nikad im nije bilo dosta dokazivati. Htjeli su im dokazati da je redovništvo stalež za osudu, da je nemoguće po njemu se spasiti i da konačno sve mi pripadamo đavlu. Pod utjecajem tih govora neke obitelji su pokušale izvući iz samostana svoje kćeri, sestre ili neku rođakinju, koje su se nalazile kod nas. Nekad su se ljutito prijetili jadnoj mojoj djeci, nekad su ih pokušavali pridobiti lijepim obećanjima, od kojih ne bi sigurno ispunili ni polovinu. A te borbe ponekad su trajale satima.“

Vijećnici su dali na znanje sestrama da će im oduzeti duhovnu pomoć braće i da će im za propovjednika, čak ispovjednika, dati pripadnika nove nauke, kojega oni izaberu. „Tako je sav grad zahvatilo 'čisto Evanđelje', koje su toliko potamnili oni čija je dužnost bila da ga naviještaju; Vijeće nas nije htjelo dulje lišavati tolikog dobra, te je sve poduzimalo da nam ga priušti. U tu svrhu, bilo je odredilo jednog vrlo učenog i vrlo cijenjenoj propovjednika, imenom Poliandar, iz Wünburga… Slijedećeg petka navratio je k nama naš ispovjednik i naš propovjednik, došli su po razne stvari koje su bili ostavili kod nas. Služili su nam misu, propovijedali zadnji put i obnovili Presveti Sakramenat. Onda su otišli. Nikad ih više nismo vidjele, ni Oca gvardijana, ni našeg poglavara, niti ikoga od Manje braće. Od toga dana nismo više imale ispovijed, pričest a ni druge sakramente, čak ni u smrtnoj opasnosti.“

Caritas i njezine sestre prosvjedovale su što su energičnije mogle: prihvatile su sve zahtjeve Vijeća na vremenitom planu, pristale su da će slušati propovjednike, ali nikako nisu htjele prihvatiti nametnute ispovjednike i radije su ostale bez svih sakramenata. Vijećnici su iznenađeni a onda se ljute radi otpora sestara, koje oni poštuju i među kojima ima mnogo njihovih vrlo bliskih rođakinja, kojih spasenje oni žarko žele.

Sestre su morale slušati mnoge propovjedi koje su ponekad trajale satima i nisu baš uvijek bile previše miroljubive; nekoliko su puta prosvjedovale protiv pritiska što su ih na njih vršili propovjednici. Odslušale su tako sto i jedanaest propovijedi.

Na Uskrs 1525. zabranjeni su svi katolički obredi. U Nürnbergu situacija je za sestre sve teža. „Kako smo tešku korizmu provele, u strahu i bez duhovne potpore. Nismo mogle dostojno slaviti obrede Velikog tjedna i pjevati Muku. Same smo morale organizirati klanjanja Križu i pjevati Aleluja, jer nam nisu htjeli dati svećenika… U petak po Uskrsu zabranili su našoj časnoj Manjoj braći da dalje zvone na zajedničku molitvu.“

Otada se povećao pritisak na sestre: „Živjele smo u velikom strahu, jer su i nama jednako prijetili. Mi smo jednoglasno bile odlučile da nikad nećemo predati svoj samostan: on ne pripada nama, mi ga nismo ni utemeljile, ni sagradile. Svaki dan su nam prijetili da će nas otjerati, da će srušiti samostan ili ga zapaliti sa četiri strane… Prezirali su nas više nego javne žene, s propovjedaonice su govorili da vrijedimo manje od njih. Naši prijatelji se nisu usuđivali doći k nama nego samo kriomice, u strahu; bez prestanka su nas mučili, jer su propovjednici svoje slušatelje huškali protiv nas i govorili im da ne treba više podnositi ni samostana ni redovničke odore.“

Vijećnici su svakako željeli dobiti pristanak Caritas i njezine zajednice, i nisu nikako mogli razumjeti zašto se jedna tako inteligentna žena ne zauzme s oduševljenjem na polju Reformacije. Svim snagama su ih željeli preobratiti, jer je to za njih bilo pitanje spasenja. Vijećnici imaju pooštrenja prema ovim sestrama koje imaju dokaze, znaju na sve odgovoriti odmah, osjećaju se sigurnima i ne daju se smesti. Sasvim je očito da su na istoj kulturnoj razini i premda nisu prošle velike studije, one su ipak upućene u velika pitanja koja u razmišljanju muče njihove suvremenike.

U raspravama Caritas pokazuje veliku inteligenciju, dobar ukus, spretnost, ali uz nju je cijela jedna živa i slobodna zajednica koja je s njom jedno tijelo. Sestre se drže zajedno: “Utvrdila sam da sve jednako osjećaju i rekle su mi da ih neće prisiliti nikakve patnje da prihvate novu nauku, da ih nitko neće odijeliti od svete Crkve i da ih nitko neće nagovoriti da napuste samostanski život.“ Caritas čak dodaje pojedinosti: „Dok smo bile same, moje sestre su me preklinjale da ni u čemu ne popustim i upozorile me, k tome, da ako bih ja bila preslaba i popustila, one ne bi to isto učinile, nego bi mi zauzvrat otkazale poslušnost.“ Sestre nisu nikad odustale od ovako zacrtanog puta, čvrste ali ne zatvorene, nisu nikoga napadale niti se s kime prepirale.

Malo nakon Duhova 1525., Vijećnici su im htjeli nametnuti jednu reformu kroz pet točaka, da bi ih, kazali su, „zaštitili od nereda u narodu“. Sestre su odgovorile da žele „sačuvati ono Pravilo koje su prihvatile pred Bogom, a ne ono koje bi im Vijeće rado nametnulo“. Pokazale su veliki smisao za ono što je bitno i način prosuđivanja, što svjedoči o kvalitetu njihova duhovnog života, stoga su pristale na promjene koje ne utječu na bit njihova života.

            Zbirka „Znameniti događaji“ završava 1528. godine. Caritas je umrla 1532. g. Posljednja klarisa u Nürnbergu, sestra Felicita, umrla je 1591. u dobi od 91 godine. Tada su Vijećnici preuzeli samostan u posjed.

Neka nam sada bude dopušteno prodrijeti u intenzivni duhovni život samostana u Nürnbergu, donoseći ovdje neke prošnje Betlehemskom Djetešcu što ih je sastavila sestra Caritas Pirckheimer, gdje se može vidjeti kako se sva njezina molitva hrani Svetim pismom i u svakom odlomku uranja u otajstvo Krista i Crkve: „Zdravo Isuse, posve maleno dijete, kojeg iščekuju svi narodi. Dođi mi sa svojom ljubavlju, da ispuniš moje srce i zapališ ga svojim dodirom. Sa svojim blagoslovom, da me obrani od svakoga zla. Sa svojom pomoću, da mi pomaže u mojim napastima. Sa svojim milosrđem, da oprosti moje pogreške. Sa svojom mudrošću, jer blažen je čovjek kojemu si ti učitelj i koga ti poučavaš svome zakonu. Sa svojom jakošću, da mi dođe u pomoć u mojoj slabosti. Dođi upravljati svim mojim mislima, mojim riječima i mojim djelima. Dođi poniziti moje srce da se u danima sreće ne udaljim od tebe i da se ne uzoholim u dobru. Dođi sa svojim svjetlom, da mi otkriješ svu istinu života i znanja. Sa svojim bogatstvom i darovima, da me uresiš milošću i krepostima. Donesi mi spasonosnu suzu, da svakog dana oplakujem svoje grijehe. Dođi sa svojom blagošću, da sve svoje čine izvršavam s blagošću. Dođi obnoviti me, da ti služim u novosti duha. Daj mi sabranosti u molitvi, da se moja molitva uvijek kao kâd uzdiže k tebi. Dođi sa svojom strpljivošću, da podnosim sve protivnosti za ljubav tvoju i da ti žrtvujem. S mirom srca, da moje srce uvijek nađe u tebi počinak. S neprekidnim sjećanjem svih tvojih dobročinstava i svih mojih grijeha… Sa samim sobom, Isuse, dođi, o Gospodine Isuse. Amen. “