Smatram te pomoćnicom samoga Boga

„Smatram te pomoćnicom samoga Boga“ (3PJa 8)

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Čitajući Pravilo sv. Klare, zapazit ćemo da je u njemu molitveni život kodificiran istim riječima koje ravnaju molitveni život u Potvrđenom pravilu Manje braće. Pomalo neobično da klauzurna zajednica ima apostolsko pravilo, s umetkom o klauzuri. Što to hoće reći? Da Franjo i Klara, braća i sestre žele živjeti cijeloga Krista u kojemu su akcija i kontemplacija prirodno ujedinjene.

Poziv na život u klauzuri, premda u svojoj kanonskoj formulaciji uključuje odvojenost od svijeta – „izabrale [ste] stanovati zatvorene tijelom“ (PrKl, Bula 13) i „neka joj potom ne bude dopušteno izići iz samostana bez korisna, razborita, očita i valjana razloga“ (PrKl 2,13) – usađuje Klaru i njezine sestre u samo srce Crkve, u srce svakog ljudskog bića, ali pod uvjetom da klauzurni samostan bude siromašna Crkva koja se rastvara u beskrajnoj golotinji Krista na križu, da primi za sve život Duha. To je njihova „tajanstvena apostolska plodnost“ (PC 7).

U tome smislu sv. Klara u Trećem pismu Janji Praškoj naziva Janju „pomoćnicom samoga Boga i podizateljicom klonulih udova njegova neizreciva tijela“ (3PJa 8). Kako Klara shvaća taj duhovni apostolat?

Taj apostolat utemeljen je na riječima sv. Pavla: „Božji smo suradnici“ (1 Kor 3,9) i „u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu“ (Kol 1,24). Isusova Majka, bl. Djevica Marija na izvrstan način i s punim pravom nosi naslov suradnice Božje koja je u svom tijelu nadopunjala što nedostaje mukama Kristovim. Njezin život kao Suotkupiteljice, u nasljedovanju svoga Sina Otkupitelja, predstavlja dokaz i poziv da je u kršćaninovu životu patnja otkupiteljska. Ona pruža osobito bogatstvo Narodu Božjem s obzirom na poziv i poslanje da i mi postanemo suradnici ili suotkupitelji u Kristu (usp. 1 Kor 3,6). To predstavlja najuzvišeniji poziv svih vjernika.

U to otajstvo na mističan su način uvedene, poučene i same postale učiteljice mnoge svetice Drugog franjevačkog reda. One su, poput bl. Marije Magdalene Martinengo, kušale otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća, u biti bile su suobličene sakramentalnom daru Euharistije: „Tako mrtva, [duša] živi božanski život: i sretne li smrti, koja je početak vječnoga života!“ (bl. M. M. Martinengo). Kristov pečat ove „obnove ili novog uskrsnuća“ traži od njih da sa Zaručnikom sudjeluju u poslanju milosti i spasenja.

Po klauzuri izbrisane iz života koji se odvija izvan nje, one, potpuno spremne pružati zadovoljštinu u šutnji, shvaćaju i žive apostolsku puninu svoga poziva. Odvojene od svijeta, od ljudi, u sebi ih prihvaćaju, zanimaju se za njihov život i prihvaćaju ih po mjeri svoje milosrdne ljubavi. Sjetimo se posredovanja sv. Klare za svoju zajednicu i za grad Asiz: „'Gospodine, ti brani ove svoje službenice, jer ih ja ne mogu braniti'. Tada je ova svjedokinja začula čudesno mio glas koji je govorio: 'Ja ću te uvijek braniti'. Onda je spomenuta gospođa molila i za grad govoreći: 'Gospodine, udostoj se obraniti i ovaj grad'. I oglasio se isti glas te rekao: 'Grad će pretrpjeti mnoge opasnosti, ali će biti obranjen'. I tada se spomenuta gospođa okrenula prema sestrama i rekla im: 'Ne bojte se, dok sam ja s vama ne će vam se dogoditi ništa zla, niti ubuduće u drugo vrijeme dokle god budete opsluživale Božje zapovijedi'“ (PostKl 9,2).

Premda kod sv. Klare ne nalazimo temu zadovoljštine i ispaštanja, kao kod kasnijih svetica njezina Reda, kod nje ipak susrećemo strastvenu ljubav prema Raspetome i želju dijeliti njegovu sudbinu, što je prenijela i na svoje kćeri. Ono što je ona uporno tražila od Janje Praške, one su vjerno nasljedovale. Kušale su otajstvo Isusove boli. Njihova bol imala je tri usmjerenja: supatnja s trpećim Kristom (zahtjev njihove neizrecive ljubavi prema Bogu); otkupiteljsko sudjelovanje u djelu spasenja (zahtjev njihove ljubavi prema braći i sestrama) i osobno posvećenje ukoliko se to poslanje, koje je sudioništvo u Kristovom otkupiteljskom djelu, odvija u najuzvišenioj ljubavi.

U svojoj boli i molitvi one su se borile za duše (usp. Kol 2,1): „Došla mi je tolika sućut zbog tih duša da, kad bih mogla, zaključala bih vlastitim rukama vrata pakla da više nitko ne može onamo ući. Oh, kako bih to rado učinila!“ (sv. Veronika Giuliani). Sv. Veronika Giuliani primila je od Gospodina trajno poslanje: ispaštati i trpjeti za grešnike. Ne samo za grešnike, nego za Crkvu, vjernike, Papu, za svoju domovinu. Gospodin ju je izabrao i potvrdio za „posrednicu između mene i grešnika. Stavljam u tvoje ruke sve svoje zasluge… trguj njima na spasenje svih. Traži me što god hoćeš: sve ću ti dati“ (Dnevnik III, 488).

Te svetice upoznale su vrijednost „besmrtnih duša stvorenih na sliku Božju“, što znači „biti izgubljen zauvijek“, „zauvijek izgubiti najviše dobro“, „biti vječno odijeljen od Boga“ (sv. Veronika G.). One su doslovno suzama danju i noću vapile pred Gospodinom zagovarajući grešnike i velikodušno se prinoseći kao „žrtve prinosnice“ (M. M. Martinengo).

Čitajući životopise i spise ovih svetica, ostajemo zatečeni izvanrednim darovima i pojavama: svete rane, trnova kruna, krvarenja, agonije, mistično vjenčanje, itd. Zapravo, to je odgovor u mjeri dara i dar u mjeri odgovora: one su čitavim svojim bićem odgovorile na uzvišeni poziv da slijede Kristove stope. Razumijemo sada snagu Klarinih: „svu sebe daruj“ (3PJa 13), „svim srcem ljubi“ (4PJa 9; PEr 11), „potpuno ljubi“ (3PJa 15).

Papa Ivan Pavao II u svojoj enciklici Spasonosno trpljenje, br. 27, kaže: „Oni koji sudjeluju u Kristovim patnjama zadržavaju na poseban način u svojoj patnji jednu česticu neprocjenjivog blaga Otkupljenja svijeta i mogu podijeliti ovo blago s drugima“.

Papa Pio XII, potičući vjernike da učine svoj dio kao suotkupitelji s Otkupiteljem, objašnjava kako se to otajstvo odvija: „Mada su u biti grozna muka i smrt našega Otkupitelja zaslužile za njegovu Crkvu neograničeno blago milosti, neshvatljiva Božja providnost odlučila je da se ove milosti ne trebaju podijeliti sve odjednom; nego da njihovo bogatstvo u mjeri manje ili više obilnoj, treba ovisiti velikim dijelom o našim djelima koja privlače duše svih ljudi, kišu nebeskih darova slobodno podijeljenih od Boga“ (Papa Pio XII, Mystici Corporis, br. 106).