Nadmoćno pobjeđujemo

„Nadmoćno pobjeđujemo u onome koji nas uzljubi“

(Rim 8,37)

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Nasljedovanje Isusa Krista za sv. Klaru uključuje određenu borbu protiv „bijednog i ispraznog svijeta“ (OporKl 8), izlazak iz njega, ulazak u život pokore (usp. OporKl 24; PrKl VI,1) te pobjedu u Kristu pobjedniku, „da ne mognete posve podleći onomu s kojim se borite i da mognete uskim putem i na tijesna vrata ući u kraljevstvo nebesko“ (1PJa 29). Duhovna borba česta je tema u otačkoj književnosti i bila je Klari dobro poznata; iz nje preuzima i sliku borbe gologa s golim: „znate da se obučeni ne može boriti s golim, jer će brže biti oboren na zemlju onaj koga imaš za što primiti“ (isto, 27). Slika je preuzeta iz Homilije o evanđeljima sv. Grgura Velikoga i govori o duhovnoj borbi kršćanina protiv demona. Klara je preuzima jer potkrepljuje njezino uvjerenje o nužnosti potpunoga siromaštva kako bismo mogli i „kraljevati s Kristom“ (isto).

Nasljedovanje Isusa Krista jest sudjelovanje u cjelokupnom otajstvu Krista koji se gol borio s golim „gol viseći na križu“ (OporKl 45) te kao „siromašni Raspeti“ „za sve nas podnese muku križa, izbavi nas iz vlasti kneza tame koja nas je držala sputane u okovima zbog prijestupa prvog roditelja i pomiri nas s Bogom Ocem“ (1PJa 14). U Klarinoj soteriološkoj misli siromaštvo je bilo za Krista sredstvom pobjede u borbi protiv starog neprijatelja „koji nas je držao sputane u okovima“. Krist, Kralj svih vjekova ne ulazi u borbu s oružjem u koje se pouzdajemo mi ljudi, bilo siromašni bilo bogati; on ulazi u borbu gol, bez bogatstva i moći, „oplijenivši sama sebe“, „uzevši lik sluge“ (usp. Fil 2,6.7). Vrhunac borbe bio je na križu kada ga protivnik nije nikako mogao oboriti na zemlju povicima: „Siđi s križa!“ (Mk 15,30). Gospodin naš Isus Krist pobijedio je zlo i Zloga dajući i nama sposobnost da pobijedimo u njegovoj bitci: „Gospodin samo siromasima kraljevstvo nebesko obećava i daje (…); znate da se ne može služiti Bogu i bogatstvu (…); znate da se obučeni ne može boriti s golim (…); znate da se ne može ostati slavan na svijetu i ondje s Kristom kraljevati; znate da će prije deva moći proći kroz uši iglene nego bogataš u kraljevstvo nebesko“ (usp. 1PJa 25-28).

Do Kristova dolaska, piše Klara, ljudi „bijahu veoma siromašni i ubogi, trpeći preveliku oskudicu nebeske paše“, ali u njemu su „postali bogati posjedujući kraljevstvo nebesko“ (isto, 20). Snažna je Klarina vjera u Kristovo obećanje kraljevstva nebeskoga, a da bi njezino opredijeljenje i borba za posvemašnje siromaštvo proizlazilo samo iz osobne askeze. Ne, radi se doista o sudjelovanju u borbi koju je započeo Gospodin Isus Krist da zbaci staroga neprijatelja i „razori djela đavolska“ (1Iv 3,8). Klara, kršćanka, krštena imenom koje podsjeća na Uskrs i pobjedu svjetla nad tamom, u nasljedovanju siromašnoga i poniznoga Krista iskusila je preporođenje svojega bića u Kristu, kao novo krštenje. Krist siromašni, koji je za nju uvijek „Sin Svevišnjega“ (3PJa 17), za nju je istinsko svjetlo, prosvjetljenje i mudrost kojom ona također pobjeđuje svijet i kneza ovoga svijeta: „vidim kako ti, potpomognuta divnom povlasticom mudrosti iz usta samoga Boga, strašno i neočekivano pobjeđuješ lukavstvo prepredena neprijatelja, oholost koja upropaštava ljudsku narav i ispraznost koja zaluđuje ljudska srca“ (isto, 6).

Slično kao Franjo koji potiče braću neka pomno čuvaju riječ Božju – jer sotona „želi da čovjek ne upravlja svoj duh i srce Gospodinu Bogu, pa obilazeći okolo želi (…) ugrabiti srce čovjekovo i iz pamćenja izagnati riječ i zapovijedi Gospodnje“ (NPr XXII 16-20) – Klara također potiče: „drži se njegove presvete majke koja rodi tolikoga Sina da ga nebesa ne mogu obuhvatiti, a ona ga je ipak primila i zatvorila u maleni prostor svete utrobe i u djevičanskom krilu nosila“ (3PJa 18-19). Nositi Riječ u svom srcu, čuvati je, zadržati i donositi rod u ustrajnosti (usp. NPr XXII 17) najveće je čovjekovo dostojanstvo, jer on poput Marije postaje Božje „boravište i sjedište“. Klara vidi opasnost da nam se iz srca ugrabi Riječ: „Tko da se ne boji zasjeda čovjekova neprijatelja, koji sjajem trenutačne i lažne slave smišlja da sroza ni na što ono što je veće od neba“ (3PJa 20), tj. vjernu dušu Kristova učenika koja se po Duhu Svetomu – po ljubavi koje bezbožnici nemaju – sjedinjuje s Gospodinom našim Isusom Kristom (usp. 1PVj 8; 3PJa 20-22)? U toj borbi pobjeđujemo oslanjajući se na onoga koji je Istina koja oslobađa: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“ (Iv 8,31-32). Očuvati ovu nastanjenost Bogom, koju nam je zaslužio Gospodin Isus Krist, ostati u njegovoj riječi, u njemu samome, za Klaru je, kao i za Franju, prvi zadatak „pošto ostavismo svijet“ (NPr XXII 9). To zahtijeva veliku borbu, budnost, ustrajnu molitvu „da mognete umaći svemu zlu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega“ (usp. NPr XXII 27).

Kao glavno oružje u tom duhovnom boju Klara uzima „poniznost i siromaštvo“, put kojim je hodio Gospodin i njegova presveta Majka (usp. 3PJa 25; PrKl VI,7; XII,13). Varaju se oni koji svoje pouzdanje stavljaju u zemaljsko bogatstvo, moć i slavu: „makar se njihova oholost do neba uzdigla i njihova glava oblake dotakla, na kraju će poput smeća propasti“ (3PJa 28). Stoga, „što držiš, drži, što činiš, čini, ne puštaj“, „ne spotiči se, neka ti se ni prašina ne hvata stopala“, „ne vjeruj ničemu, ne pristaj ni uza što, što bi te od nauma odvratiti htjelo, što bi ti na put stupicu stavljalo kako ne bi u onom savršentvu kojim te Duh Gospodnji pozva ispunila Višnjemu zavjete svoje“ (usp. 2PJa 11-14).

Sama sv. Klara „plamtjela je odlučnošću snage“, “pojasom razboritosti opasana (…), ognjem ljubavi zapaljena! Ona je nježnim rukama“ – „poniznošću, snagom vjere i rukama siromaštva“ (3PJa 7), tj. svojim sudjelovanjem u kenozi Sina Božjega – „tako izmicala jedra bijesnim vjetrovima da navala podrugljive oluje nije mogla uništiti mirnoću njezina duha“ (OkrKl 14.17-18). Slično ona potiče i Ermentrudu: „Neka te ne zbuni buka svijeta koji poput sjene bježi. Neka te ne zalude isprazne utvare varljiva svijeta. Na zov pakla zatisni uši i hrabro skrši njegove kušnje“ (PEr 6).

Kao utočište za vrijeme borbe Klari služi molitva koja je jedan oblik siromaštva i poniznosti jer siromah sve prima od Gospodina: „Uvijek moli i bdij“ (PEr 13). To je molitva „čista srca“ (usp PrKl X,10), „beskvasna“ života (usp. LegKl 7). To nije molitva usredotočena na naše malo ja, nego je to klanjanje u duhu i istini (Iv 4,23.24), molitva osjećajima i dušom samoga Sina (usp. Fil 2,5; usp. Časoslov Muke) koji moli „za njih, a ne za svijet. Blagoslovi i posveti ih i za njih posvećujem samog sebe. I hoću, Oče, gdje sam ja da i oni budu sa mnom, da gledaju moju slavu u tvome kraljevstvu. Amen“ (usp. 1PVj 16-19). Iz toga razloga se Klara stalno preporučivala u molitve onih s kojima se dopisivala (usp. 1PJa 35; 2PJa 25; 3PJa 42; 4PJa 39; Per 17) i dijelila istu duhovnu borbu.

Klara je malu povijest svoje osobe i svoje zajednice promatrala smještenu u okvir velike povijesti spasenja. Zato su njezini izričaji snažni, zahtjevi uporni i poticaji ustrajni. Kad nas je Gospodin jednom odabrao i pozvao, zauvijek smo neopozivo njegovi i borimo se za njegovu stvar. Postajemo dionici njegove (Kristove) kenoze, ali i njegove slave – „S njim ako trpiš, s njim ćeš kraljevati“ (usp. 2PJa 21) – i moći: „Izgorjesmo od molitava one svetice“, vikali su zlodusi (usp. PostKl IV,20; VII,14; LegKl 27). Onaj koga slijedimo jest nevini Jaganjac koji odnosi grijeh svijeta (usp. 4PJa 8), a koji nas želi za svoje suradnike koji pridižu „klonule udove njegova neizrecivog tijela“ (usp. 3PJa 8).