Plodovi dostojni pokore

„Plodovi dostojni pokore“ (1PVj 4)

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Jakov Vitrijski, svjedok pojave novih duhovnih strujanja unutar zapadnog kršćanstva 13. stoljeća, ovako piše o prvobitnim sljedbenicima sv. Franje i sv. Klare: „Mnoge osobe obaju spolova, bogataši i svjetovnjaci, ostavivši sve poradi Krista, bježali su iz svijeta. Nazivali su se manja braća i manje sestre (…). Danju ulaze u gradove i sela trudeći se djelovanjem pridobiti druge, a noću se vraćaju u eremitorij ili na samotna mjesta te bdiju u kontemplaciji. Žene pak zajedno borave u različitim hospicijima blizu gradova. Ništa ne primaju, nego žive od rada svojih ruku“ (1Vitr: FI str. 1585s). U ovome odlomku nalazimo nekoliko elemenata koje bismo mogli nazvati plodovima pokore/obraćenja spomenute braće i sestara: izvlaštenje, izlazak iz svijeta, malenost, rubnost, djelovanje među ljudima, kontemplativna molitva, bdijenja, zajedništvo, besplatnost, uzdržavanje vlastitim radom. Zaustavila bih se na jednome od tih plodova njihove pokore: rad „vlastitim rukama“.

Ulaskom u Red, braća i sestre morali su rasprodati svoju baštinu i razdijeliti novac siromasima (usp. NPr 2,4; PPr 2,5; PrKl 2,8). Kao siromašni, bez posjeda i prihoda morali su pronaći novi način stjecanja sredstava za život i novi oblik odnosa s drugim ljudima. Počeli su raditi među ljudima i naviještati mir (usp. Opor 27), dijeliti s njima – „sva dobra uzvraćati Gospodinu Bogu“ (usp. Opom 17,2) – i nisu se borili niti branili materijalna dobra i društveni položaj.

Asiška Povelja mira iz 1203., dopunjena onom iz 1210., zahtijevala je od vodećih stranaka međusobnu suradnju radi „slave i dobrobiti grada Asiza“. Spomenute stranke imale su stoga dobar razlog za pospješivanjem mira i privrede. Franjo je sa svojim sljedbenicima prozreo trik. On i njegovi radili su s posve drugim ciljem. Iz tog ekonomskog obrata proizlazi njihova povijest. Nepotvrđeno pravilo (NPr) govori o njihovoj povijesti koja nastaje iz rada; Klarino Pravilo je poziv Redu – koji je u trenutku potvrde njezina Pravila bio preplavljen velikim kontroverzijama – da se vrati početnoj zamisli Utemeljitelja upravo u točki koja se odnosi na siromaštvo, malenost, rad i služenje.

Toma Čelanski je u Prvom životopisu, i to u drugom dijelu koji opisuje posljednje dvije godine Franjina života, nesvjesno prenio poruku. U § 104 nalazimo kako Franjo kritizira izmijenjeno poimanje braće o radu. Neka su braća zauzela položaje kao svećenici i prelati, dok su druga izgubila zanimanje za prvobitni oblik rada, „prvotna djela“ (prima opera). U prethodnom odlomku Franjo se želi povratiti „prvobitnoj poniznosti (…). Ponovno je htio dvoriti gubavce i želio biti izvrgnut preziru kako je to nekoć bilo“ (1Čel 103). Braća su ne samo napustila prvobitni rad nego su prestala raditi dok su, međutim, Franjo i njegovi prvi drugovi postavili rad kao temelj svoje vita (kako su nazivali svoj zajednički život).

Pišući životopis na temelju materijala prikupljenog za svečevu kanonizaciju, Toma Čelanski iznosi činjenice na svoj način. Franjinu želju da „počne služiti Bogu savršenije“, kao i onu poznatu izreku: „Započnimo, braćo, služiti Gospodinu Bogu jer dosada jedva da smo malo ili ništa napredovali“ (1Čel 103) on tumači u svrhu isticanja svečevih kreposti i želje da ih još stekne. Međutim, Franjina žalost značila je nešto drugo.

Usporedimo li odlomak Tome Čelanskoga s Franjinom Oporukom, bit će nam jasnije. U Oporuci Franjo izjavljuje: „I ja sam svojim rukama radio i hoću raditi i odlučno hoću da sva druga braća rade častan posao. Oni koji ne znaju – a Franjo vrlo dobro zna koja su to braća (vidi 1Čel 104) – neka nauče, ne radi pohlepe da prime plaću za rad, nego radi primjera i da odagnaju besposlenost“ (Opor 24-25).

U 1Čel 103 Franjo se želi povratiti početcima kako bi braći pružio primjer. Svjestan je da zbog tjelesne nemoći i bolesti to ne može. U Oporuci Franjo izjavljuje da sva braća imaju raditi „radi primjera“ drugima. Ne radi se o tome da braća općenito rade i odagnaju besposlicu, nego da rad bude takav da ima pravu društvenu poruku: „Sva pak braća neka propovijedaju djelima (operibus)“ (NPr 17,3). Braća su radila za one koji su bili isključeni iz društva i u velikoj potrebi. Radila su za pravednu raspodjelu dobara koja nam Bog daje, Franjo bi rekao: „sva dobra uzvratiti Gospodinu Bogu“ (usp. Opom 18,2). Izričaj „dati primjer“ kod Franje i kod Klare ne smijemo svesti na uzorno vladanje. Uzorno vladanje bilo je ono koje poštuje dogovorena pravila, ne ugrožava postojeće društvo i doprinosi ugledu grada. Za prvobitno franjevaštvo „dati primjer“ znači upravo suprotno: snažnu kritiku na postojeću etiku koju su braća izričito i načelno odbacila u NPr 17,10-13.

Sedmo poglavlje NPr govori nam o prvobitnom načinu rada braće: braća su služila i radila „u drugih“ (7,1). Budući da je Pravilo plod izmjene iskustava na bratskim sastancima, ono donosi kriterij izbora rada i služenja koji su za braću – kako će reći sv. Klara sestrama – „časna i korisna zajednici“ (PrKl 7,1). Braća moraju biti „manja i podložna svima“ kod kojih rade i služe.

Riječ sluga (servus) i njezine istoznačice česte su u ranoj franjevačkoj književnosti i označava ponajprije njihov rad, a onda općenito sve djelovanje braće i sestara. Razlog je tomu što su oni vidjeli čitav svoj život kao služenje djelovanju Duha Svetoga. U odnosu na druge smatrali su se „beskorisnim slugama“, tj. onima od kojih ne dolazi nikakvo dobro, nego svako dobro dolazi od Gospodina. Jednako tako, smatrali su bogohuljenjem ljubomoru i zavist na dobra koja vide kod drugih, jer i u drugome dobro izvodi i dariva Gospodin.

Sv. Klara smjestila je propis o radu u središte svojega Pravila, odmah nakon forma vitae (6. poglavlje). Time pokazuje da se radi o nečemu od velike važnosti za njezin način života. I za nju nasljedovanje Krista ide preko poniznog napora tjelesnog rada kao oblika svakodnevnog izvlaštenja. Za nju je rad vlastitim rukama jedan od temeljnih vidika vlastitog iskustva. Nakon obraćenja i primanja znakova pokore u noći Cvjetnice, Klara započinje svoj pokornički život upravo kao radnica, služavka u benediktinskoj opatiji. To je bio razlog velikog bijesa njezinih rođaka. Klara je sve do posljednjeg dana svojega života htjela raditi, ne samo da ukloni opasnost besposlice, nego da pruži primjer sestrama koje će doći nakon nje. Za nju je to bio znak malenosti.

Raditi vlastitim rukama nije izvorno Klarina zamisao za posvećene žene. Bilo je to zajedničko svim ženskim pokorničkim pokretima njezina vremena. Čak niti vrsta rada koji se obavljao u sv. Damjanu nije izvorno njezina. Izradom i obradom različitih tkanina bavile su se i ostale ženske zajednice. Razlika je, međutim, u samom načinu rada. Klara nije htjela od rada načiniti trgovinu niti slavu. Dok su samostani beginâ i humilijatâ postajali sve poznatiji po bujnoj tkalačkoj djelatnosti, Klara i njezine sestre proizvodile su da bi poklanjale siromašnim crkvama ili odjenule bolesne, siromašne i gubavce, a živjele su od milostinje koja bi im se dala za rad. Bilo je to s njihove strane ono „duhovno ponašanje“, „podložnost svakom ljudskom stvorenju“ koje Franjo spominje u Nepotvrđenom pravilu (16,7).

To što je Klara i kao teško bolesna toliko držala do rada i što je teško bolesni Franjo žarko želio ponovno dvoriti gubavce bilo je stoga što je rad bio tijesno povezan s njihovim životnim izborom služinskog stanja: „budući da sam svima sluga i podložnik, svima moram služiti“ (usp. 2PVj 1.2), piše Franjo, a za Klaru se svjedoči da „nije zazirala upravo ni od jednoga služničkog čina“ (LegKl 12). Misliti i činiti drugačije značilo je živjeti po tijelu, „ne činiti pokoru“ (usp. 2PVj 63-65), „biti tjelesan“ i na koncu „ne spadati među braću“ (usp. NPr 10,4).

Franjo i Klara te njihovi prvi sljedbenici svojim su radom izgrađivali ljude i povratili dostojanstvo radnicima. Nisu se bojali niti odbacivali laborem, napor, teški rad (usp. OporKl 27; PrKl 6,2) jer su neprestano promatrali u „zrcalu“, „u sredini zrcala“ „bezbrojne napore i muke“ koje je Gospodin naš Isus Krist „podnio radi otkupljenja ljudskoga roda“ (4PJa 22) te su tako i sami svojim oblikom života drugima postali „ogledalo“ i „plemeniti primjer“ (usp. OporKl 21.22).

Franjino spominjanje na početku Oporuke njegova boravka među gubavcima, kao početka njegova „činiti pokoru“, nije toliko ispovijest koliko opomena da je i naše mjesto među njima. To i samo to preokreće „u duševnu i tjelesnu slast sve ono što je gorko“ (usp. Opor 1-3). Franjo i Klara prigrlili su za sebe „najniže poslove“ (PostKl 2,1) kojih je naša svakodnevica prepuna. Samo takve poslove smatrali su „časnima“ i „korisnima“, dostojnima njihova oblika života (usp. PrKl 7,1). Svi drugi napori i brige više su tjelesne naravi koji nam na koncu – piše Franjo – oduzimaju sve talente i moć i znanje koje mislimo da imamo (usp. 2PVj 83) dok ovaj „kratkotrajan napor/labor“ – piše Klara – donosi nagradu vječnoga blaženstva i umnožen „njegov“ (Gospodinov) talent (usp. OporKl 23.18) ili „slovo“ koje nije pripisano „tijelu“ nego je riječju i primjerom uzvraćeno „višnjemu Gospodinu komu pripada sve dobro“ (7Opom 4).