Značajke duhovnosti sv. Klare

Značajke duhovnosti sv. Klare

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Poznato je da sv. Klara nije ostavila rasprave o svojim mističnim iskustvima niti je razradila put duše k Bogu, za razliku od, primjerice, sv. Bonaventure, velikog franjevačkog crkvenog naučitelja, koji pod sličnim naslovom opisuje stupnjeve po kojima se čovjekov duh uspinje k Bogu. Na temelju Klarinih malobrojnih pisama stručnjaci pronalaze neke sličnosti između nje i sv. Bonaventure što se tiče mističnog nauka. Poznavatelji sv. Klare i njezinih spisa otkrili su u njezinim spisima, napose pismima, kao glavna sljedeća obilježja njezine kontemplativne duhovnosti: imaginacija, poistovjećenje, nastanjenje, preobraženje i proslava, koje bismo mogli smatrati i određenim stupnjevima na duhovnome putovanju; stupnjevima od kojih svaki na neki način sadrži sva obilježja. Donosim kratki prikaz Klarina puta duše k Bogu.

Duhovnost kao imaginacija

Sv. Klara koja je u naše vrijeme proglašena zaštitnicom televizije, moćnog sredstva javnog priopćavanja putem slike, i sama je voljela upotrebljavati imaginaciju pozivajući tako svoje učenice da upotrijebe svoje sposobnosti zamišljanja kako bi unišle u otajstva Kristova života. U Četvrtome pismu Klara poziva da si zorno predstavimo Kristov život, od jasala, preko javnog djelovanja do smrti na križu: „Promatraj… siromaštvo onoga položenoga u jasle i povijenoga u pelene… bezbrojne napore i muke koje je podnio radi otkupljenja ljudskoga roda… neizrecivu ljubav kojom je htio trpjeti na drvu križa i na njemu umrijeti najsramotnijom vrstom smrti“ (usp. 4PJa 19.22.23). Klara se ne zaustavlja samo na zamišljanju jasala, napora i križa, nego ulazi u otajstvo koje zamišlja i razmišlja. Promatra i nastoji uhvatiti poruku Kristovih jasala, javnoga života i križa i prihvatiti je. Unijeti je u sebe. U jaslama ona prepoznaje Kristovo siromaštvo; u godinama njegova javnog nastupa prepoznaje poslušnost, a u križu prepoznaje njegovu ljubav. To su tri unutarnja Kristova stava koja oblikuju život Klare i njezinih sestara i zapravo svih koji žele nasljedovati Krista. U tome smislu Klara shvaća da se redovnički zavjeti imaju živjeti tako da je u središtu Krist, a ne samo kao moralna i asketska priprema da postanemo savršeni. Slike koje Klara stavlja pred nas utječu na našu imaginaciju. Tko god ih u sebi spoznaje, dariva samoga sebe: „gledaj, promatraj i razmatraj te njega nasljedovati nastoj“ (3PJa 20). Nasljedovatelj i molitelj (to ide zajedno!) biva uvučen u otajstvo, osvojen i njegov život poprima oblik Kristova života. Zato Klara govori da je oblik života nje i sestara jednostavno Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista (usp. PrKl 1,1), tj. sam Gospodin Isus Krist.

Duhovnost kao poistovjećenje

Drugo obilježje njezine duhovnosti je poistovjećenje. Nalazimo ga napose u Drugome pismu: „S njim ako trpiš… s njim ćeš kraljevati, ako s njime tuguješ, s njime ćeš se radovati, ako u muci križa s njime umreš, s njim… ćeš u nebeskim odajama boraviti“ (21-22). Sve što se događa Kristu dotiče njezino biće. To je kriterij po kojemu imamo pristupati Gospodinu, inače će on za nas postati samo povijesna osoba od koje nas dijele tisuće godina i s kojom naš život nema neke veze. Ono što se odnosi na Isusa Krista tiče me se i bitno mi je: to je ljubav. Kod Klare to je izraženo riječju „sa“ koja izražava unutarnje jedinstvo s Kristovim „Ti“. Dolazimo do odnosa „zamjene“, tako dragog Franji i Klari i koji ih ispunja radošću i udivljenjem: Onaj s kojim se poistovjećujem već se prije poistovjetio sa mnom tako da ja mogu ići njegovim putem s Njime: „Gledaj kako se radi tebe prezrenim učini i slijedi ga, postavši radi njega prezrena na ovome svijetu“ (2PJa 19).

Duhovnost kao nastanjenje

U Trećemu pismu Klara razvija temu nastanjenja Boga i napose Sina Božjega u nutrini nasljedovatelja. Duša „čovjeka vjernika njegovo je boravište i sjedište, i to samo po ljubavi… Jer Istina veli: 'Tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega, k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti'“ (usp. 3PJa 22-23). Nastanjenje trojedinoga Boga u duši Klara potkrjepljuje Isusovim riječima iz Iv 14,21.23 i nastavlja usporedbom s Marijom koja u sebi nosi utjelovljenu Riječ, Sina Božjega: kako ga je Marija, naime, nosila u svom tijelu tvarno, „tako ga i ti… bez svake sumnje možeš uvijek nositi duhovno“ (usp. 3PJa 24.25). Ne postiže se to odmah, nego vjernim slijeđenjem njegovih stopa, „osobito poniznosti i siromaštva“ (isto, 25) koje pripravlja dušu da se isprazni te se ispuni ljubavlju. Za Klaru nije dovoljna samo ljubav prema Gospodinu, nego to ima biti takva ljubav koja u duši stvara toliku prazninu (slijeđenjem Njegovih stopa poniznosti i siromaštva) da duša može u sebe primiti i nositi samoga Sina Svevišnjega (3PJa 17) kojega ništa ne može obuhvatiti, a „koji i tebe i sve ostalo obuhvaća“ (usp. 3PJa 21-22.26). Za Klaru je to vrhunac, punina nastanjenja Boga u duši. To je duboko ali ne nedohvatljivo otajstvo. Klara, naime, kaže da je ono „neusporedivo blago skriveno na njivi svijeta i ljudskih srdaca“ kojega se zgrće „poniznošću, snagom vjere i rukama siromaštva“ (3PJa 7). Onaj tko tako obuhvati neizmjernoga Boga u sebi biva također obuhvaćen od Boga: „obuhvatit ćeš onoga koji i tebe i sve ostalo obuhvaća“ (isto, 26).

Slično govori i sv. Franjo: „Mi koji smo posebno određeni za božansku službu moramo ne samo slušati i činiti što Gospodin govori nego i čuvati“ sve što je „povezano s njegovim svetim riječima, kako bismo u sebe usadili uzvišenost svoga Stvoritelja, a u njega svoju pokornost“ (PRe 34). Plod ovog nastanjenja Boga u duši je „tolika radost“ „i toliko oduševljenje u Gospodinu“ i „nitko mi te radosti ne može oduzeti, jer već imam za čim sam pod nebom čeznula“ (3PJa 4.5). Drugi plod je zauzetost za Božju stvar: „Smatram te pomoćnicom samoga Boga i podizateljicom klonulih udova njegova neizreciva tijela“ (isto, 8); „Hvalite ga jer je dobar i veličajte ga djelima svojim; jer stoga vas posla po svem svijetu da riječju i djelom posvjedočite njegovu vijest i svima obznanite kako nema svemogućega osim njega“ (PRe 8-9).

Duhovnost kao preobraženje

Četvrto obilježje Klarine duhovnosti je preobraženje u Krista. U Drugome pismu Klara upotrebljava tri glagola, intuere, considerare i contemplare, koje bismo mogli nazvati stupnjevima u nutrinu i iz nutrine u dubinu koja ima veličinu ljubavne želje (desiderare) nasljedovati Krista: „gledaj, promatraj i razmatraj te ga želi nasljedovati“ (2PJa 20). Ovi stupnjevi motrenja koji završavaju žarkom željom za nasljedovanjem dovode do preobrazbe u Krista: u gledanju „trpiš s njim“; u promatranju „tuguješ s njim“, u razmatranju „u muci križas njime umireš“ (usp. 2PJa 21). Na ovome stupnju Krist postaje vidljiv u osobi koja je preobražena u njega.

Duhovnost kao proslava

Napokon, Klara je sigurna da ćemo „zauvijek i u vijeke vjekova baštiniti slavu nebesku“ (2PJa 23), u sjaju svetaca u njihovim nebeskim odajama, u kraljevstvu nebeskom (isto, 22). Klara ne smatra da nas to čeka tek nakon smrti, nego duša to već sada može kušati, „pred prijestoljem Božjim i Jaganjčevim pjevajući pjesmu novu i pratiti Jaganjca kamo god pođe“ (4PJa 3). Ona je sada napokon zaručnica Zaručnika, „nevinog Jaganjca“ (isto, 8) koja sudjeluje u njegovoj slavi uskrsnuća. Klara ne poznaje bespredmetnu kontemplaciju. Njezina duhovnost je duhovnost susreta „ja“ sa božanskim „Ti“. Stoga je ispunjena divljenjem, milinom, okrepom, slašću, što je opisala u 4PJa 9-14, kao nekoj Pjesmi nad pjesmama. To je sudjelovanje u Kristovu Uskrsnuću, što njezinoj duhovnosti daje i obilježje proslave.

Ispunjenje u mistici

Klarina duhovnost nalazi svoju puninu u mistici. Važno je: „trčanje za mirisom tvojih pomasti“ (usp. 4PJa 30) i ulaženje u život Uskrsloga koji je pomazan mirisnim pomastima koje je na njega izlila njezina ljubav. Zaručnik, Uskrsli, privlači dušu u mističnom susretu koji se događa sredstvima mističnog života u Kristu. Klara to izražava izričajima Pjesme nad pjesmama (1,3;2,4;2,69), spominjući tri radnje: „Povuci me za sobom“; „Trčat ću dok me ne uvedeš u odaje vina“; „dok tvoja ljevica bude pod mojom glavom…“ (4PJa 30-32). Odaje vina jesu Zaručnikova duša u kojoj se zbiva najdublje ljubavno sjedinjenje sa Zaručnikom. Ne samo da zaručnica želi Zaručnika, nego se također sjedinjuje s Njime i kuša s Njime učinke njegova uskrsnuća.

Ono što je važno za mistiku uopće, važno je i kod Klare: to nije privatno putovanje prema Bogu; ono uključuje braću i sestre. Na koncu Četvrtoga pisma, njezinoga posljednjeg spisa, Klara preporuča Janji Praškoj sebe, svoje sestre i donositelje pisma. I jedna i druga, Klara i Janja, uronjene u kontemplaciju ne zaboravljaju svoje bližnje; njihova briga ide do u pojedinosti (usp. 4PJa 33-40; vidi sličnu brigu u 3PJa 29-42).

U velikoj ponudi različitih duhovnosti i, možemo reći, velikoj zbrci u nama, Klarina duhovnost svojom jednostavnošću i vjerodostojnošću unosi mir i red, ne samo u dušu nego i u praktičnim stvarima. Obično nas privlače plodovi, a zaboravljamo na put koji vodi do njih, a on je naporan. Klarina duhovnost utemeljena je na Gospodinu našemu Isusu Kristu i u vjeri koju ispovijeda i predaje Crkva. To zvuči tako zastarjelo, ali mi se Klari i danas divimo. Uostalom, jesmo li stali na put?