"Kao druga Rahela gledaj uvijek na svoj početak"

„Kao druga Rahela gledaj uvijek na svoj početak“ (2PJa 11)

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

U Drugome pismu Janji Praškoj Klara piše: „zaklinjem te, i ljubavlju Onoga kojemu si se prikazala kao sveta i ugodna žrtva opominjem te, da se sjećaš uvijek svoje čvrste odluke [o započetom načinu života], te kao druga Rahela gledaj uvijek na svoj početak [...]“ (2PJa 10-11). Klara stavlja Janji za uzor lik biblijske Rahele da poput nje „gleda uvijek na svoj početak“. „Uvijek gledaj na svoj početak“ moto je Jubileja sv. Klare i osamstoljetnice „milosti početaka“ Siromašnih sestara sv. Klare.

Rahela je žena Staroga zavjeta, ljubljena žena patrijarhe Jakova. Bila je lijepa, ali neplodna, za razliku od svoje starije i manje lijepe sestre Lee. Gospodin je ipak udijelio i Raheli dar potomstva, dva sina: Josipa i Benjamina, koje je Jakov ljubio više od ostale svoje djece. Rahela je umrla u porodu, dajući život Benjaminu (Post 35,16-20); zbog toga je ona prefiguracija Isusa Krista koji je umro na križu da nama dadne život u izobilju.

Zašto je Klara stavila Rahelu za uzor Janji? Prema sv. Jeronimu, Rahela znači „ona koja vidi početak“. Rahela je dugo čekala da postane Jakovljevom ženom; čekala je dva puta po sedam godina: punina vremena (usp. Post 29,15-30). Dugih četrnaest godina brzo joj je prošlo jer je znala da je ljubljena, željena, izabrana. Gledala je uvijek na svoj početak: na trenutak njihova prvog susreta (Post 29,9-12). Zbog toga „gledanja“, strpljivog čekanja i ljubavi Rahela je u srednjemu vijeku, pored Marije, Martine sestre, simbolizirala kontemplativni život.

Kada Klara „zaklinje“ i „opominje“ Janju da „kao druga Rahela gleda uvijek na svoj početak“ (2PJa 10.11) ima pred očima točno određena zbivanja koja su bila presudna za očuvanje „započetog načina života“ koji je zacrtala Klara, a Janja ga preuzela za svoj praški samostan. Papa Grgur IX. htio je, naime, Janjin samostan obdariti nekim posjedima i prihodima, što je bilo protivno njezinoj odluci da poput Franje i Klare nasljeduje Krista siromašnoga. Da se Janja opirala papinim ponudama i trajno borila vidimo iz Trećega pisma gdje je Klara „tolikom ispunjena radošću zbog tvojega zdravlja, sretnog duhovnog stanja i divnih uspjeha“ (3PJa 3).

„Početak“ prema kojemu Janja ima neprestano upravljati svoj pogled jest „čvrsta odluka [o započetom načinu života]“, tj. odluka da će „živjeti u najuzvišenijemu siromaštvu“ (usp. PrKl, Uvod 2).

„Početak“ prema kojemu mi današnje siromašne sestre imamo neprestano upravljati pogled svojega razuma i srca jest ono što sv. Klara naziva: „milost kojom se Svevišnji Otac nebeski udostojao rasvijetliti moje srce da činim pokoru po primjeru i učenju preblaženoga oca našega svetoga Franje“ (usp. PrKl 6,1).

Osamstoljetnica „milosti početaka“ našega Reda poziv je da „pomno promotrimo neizmjerne Božje darove koji su nam obilno darovani“ (OporKl 6). Koji su to darovi? „Dar našega poziva“ (isto 2); dar što je „Sin Božji postao naš Put“ (isto 5); dar „našega preblaženoga oca Franje, istinskoga zaljubljenika u Njega i Njegova nasljedovatelja“ (isto); dar „činiti pokoru“ (PrKl 6,1; OporKl 24); dar sestara (OporKl 17); dar što smo jedna drugoj i ljudima u svijetu „oblik, primjer i ogledalo“ (usp. isto 19); dar braće koja su nam dana „kao osobita milost“ (usp. PrKl 12,7) „na pomoć da napredujemo u boljem služenju Bogu, a nadasve u opsluživanju presvetoga siromaštva“ (OporKl 51); dar „sestre Klare“ (PrKl 1,5) „naše voditeljice, naše časne Majke i učiteljice“ (OkrKl 3); dar „svete Majke Rimske crkve“ (OporKl 44) i toliki drugi „darovi koje smo primile, i danomice primamo od našega predarežljivoga Darovatelja, Oca milosrđa, i za koje smo dužne iskazivati veću zahvalnost istomu slavnomu Ocu“ (isto 2).

Ova jubilarna godina milosno je vrijeme da se ispitamo što smo do sada učinile s Božjim darovima, što sada činimo i što namjeravamo učiniti. Promatranje našega „početka“ razumom i srcem, tj. intelektualnim naporom, istraživanjem i svim zanosom srca, moralo bi obnoviti u nama zanos da živimo osobiti dar našega klarijanskoga poziva unutar Crkve i unutar Franjevačke obitelji.

U nastavku usporedbe s Rahelom, Klara potiče Janju: „čuvaj ono što sada čvrsto držiš, nastavi raditi ono što već radiš, ne gubeći snagu, nego žustrim trkom, laganim korakom, nesputanih nogu, da ti se čak ni prašina ne dotiče korakâ, sigurna, radosno i hitro, oprezno stupaj stazom blažene sreće“ (isto 11-13). Klara traži od nas da svoje najbolje snage i sve svoje vrijeme trošimo na vjernost „Sinu Božjemu koji je postao naš Put“ (usp. OporKl 5).

Kako ići tim putem? Klara o tome veoma snažno govori u Oporuci: „Opominjem i potičem u Gospodinu Isusu Kristu sve svoje sestre, koje jesu i koje će doći, da čitavim bićem nastoje nasljedovati put svete prostodušnosti, poniznosti i siromaštva, i k tomu također časnost našega svetoga načina življenja, kako su nas u početku našega obraćenja poučili Krist i preblaženi otac naš Franjo“ (isto 56-57). Nemoguće je ići tim putem a ne biti zahvaćen njegovom ljepotom i ne privući druge. Zato je „od [Krista i preblaženoga oca našega Franje] sam Otac milosrđa, predarežljivi Darovatelj, ne po našim zaslugama, nego po samome svojemu milosrđu i milosti, izlio miomiris dobra glasa na one koji su daleko kao i na one koji su blizu“ (isto 58). „Oni koji su daleko“ jesu svi muškarci i žene, čitav svijet koji treba ispuniti Evanđeljem. „Oni koji su blizu“ jesu braća i sestre naše mnogolike Franjevačke obitelji, koji s nama upijaju miris Kristova Evanđelja i šire ga nasljedovanjem.

U Klarinim spisima ona i njezine sestre idu uvijek zajedno s Franjom i njegovom braćom. Njihovi počeci su zajednički. Gotovo isti. Kada su sestre započele svoj život „po primjeru i učenju preblaženoga oca našega svetoga Franje“ (PrKl 6,1), Franjo je „pomno promatrao“ (isto 6,2) njihov život, „štoviše, istraživao nas je prema primjeru svetaca i svoje braće“ i „mnogo se radovao u Gospodinu“ našavši da se sestre natječu s braćom (usp. OporKl 27-28). Kada promatramo svoj „početak“, mi sestre ne smijemo zaobići ono što sada žive i čine naša braća i sestre čitave Franjevačke obitelji, ne smijemo ne ugledati se na njihov primjer traženja, samoispitivanja, nasljedovanja, vrednovanja. Sv. Klara, naime, u nastavku govora Janji kao drugoj Raheli savjetuje: „da bi mogla što sigurnije prolaziti putem Gospodnjih zapovijedî, slijedi savjet našega časnoga oca, brata našega Ilije, generalnoga ministra, i drži do njega više nego do savjetâ drugih, smatrajući si ga dragocjenijim od ikojega drugoga dara“ (3PJa 15-16). Nismo niti prve niti jedine na ovome putu nasljedovanja Krista siromašnoga i poniznoga. Premda imamo vlastitu fizionomiju i vlastite početke u određenom povijesnom trenutku ipak nam je zajednički poziv s čitavom Franjevačkom obitelji koja želi obnoviti i zanosno u ovome vremenu, među današnjim ljudima, na konkretnim prostorima živjeti Evanđelje.

Još nešto. Počeci svete Klare i njezinih sestara nisu nimalo bili laki i ugodni; bili su obilježeni „oskudicom, siromaštvom, naporom, nevoljom, sramotnošću i prezirom od strane svijeta“ (OporKl 27). Ali one su gledale na onaj krajnji početak svojega poziva, na samoga Boga koji je „za one koji su u nj zaljubljeni već u počecima čuvao [onu skrivenu slatkoću]“ (usp. 3PJa 14). „Oni koji su u nj zaljubljeni“ jesu Franjo i njegova braća, Klara i njezine sestre, danas smo to mi, toliko mnoštvo braće i sestara koji po primjeru Franje i Klare nastoje ići stopama Isusa Krista.

Završavam molitvom sv. Majke Klare, koju je uputila za svoje sestre, i proširujem je na cjelokupnu našu Franjevačku obitelj: „Prigibam svoja koljena pred Ocem Gospodina našega Isusa Krista, da po molitvama i zaslugama slavne i svete djevice Marije, Majke Njegove i preblaženoga oca našega Franje i svih svetih sam Gospodin, koji nam je dao dobar početak, dadne porast i također dadne konačnu ustrajnost. Amen“ (OporKl 77-78).