Klarise u Crkvi danas

 Klarise u Crkvi danas

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Onih posljednjih mjeseci svojega života, posljednjih dana kada nije više „mogla uzimati nikakve hrane“ (LegKl 44) te je bila sva usmjerena na nutrinu svoje duše, Klara se zasigurno vraćala mislima na svoj „početak“ (usp. 2PJa 11) kada se s nekoliko sestara nastanila u svetome Damjanu i započela novi način života. Evanđeoski način života: učenice okupljene oko Isusa, u stavu Marije; malo evanđeosko bratstvo koje je htjelo nasljedovati poniznost i siromaštvo Gospodina našega Isusa Krista. I Franjo im je napisao „oblik života“. Nije napisao: „Pošto smo sagradili (ili obnovili) samostan sv. Damjana, možete se sada u njemu nastaniti i živjeti Evanđelje“, nego je napisao: “postale ste kćeri i službenice (...) Oca nebeskoga i zaručile se s Duhom Svetim izabravši živjeti prema savršenosti svetoga Evanđelja“ (PrKl 6,3) poslušavši Riječ Gospodnju: „Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima“ (Mt 19,21). I to „idi i prodaj“, to jest „biti bez vlasništva“, to sine glossa jest odsada njihov stan. Stan njihove nutrine, njihova najdubljeg bića koje je prožeto Evanđeljem. Zidovi svetoga Damjana bili su vjerni tvarni izričaj te duhovne stvarnosti, kao što je to bila i pergamena „Povlastice siromaštva“.

Otada do 1253. g. proteklo je nešto više od četrdeset godina. Dok bolesna leži na slamarici na podu spavaonice, Klara čuje oko sebe tapkanje pedeset pari bosih nogu, tihi šum grubih tunika i pita se: „Tko mi dade toliko sestara?“ U tih četrdeset godina nije primijetila da se od one nježne „biljčice“ razvila u „stablo visoko i istaknuto, veoma razgranato, koje je na njivi Crkve donijelo slatki plod redovništva, i k čijoj ugodnoj sjeni sa svih strana dohrliše, i još hrle mnoge učenice u vjeri, da tako pod njegovim čarom uživaju njegove plodove“ (BulKl 11). Nije primijetila da je ona skromna posudica iz koje su sestre svakodnevno pile vodu iz svojega zdenca i iz koje je poput sluškinje „polijevala sestrama ruke“ (LegKl 12) ili im „prala noge“ (isto) postala „čista žila Spoletske doline, koja napaja novi izvor žive vode na osvježenje i blagodat dušâ“ (BulKl 11). Tek 10. kolovoza 1253., navečer, postala je svjesna sebe kao majke „obilnog potomstva“ (OkrKl 11). Je li zaplakala prisjetivši se kako „neke oskudijevaju u odjeći, da su gladne, a nema hrane, žedne, a nema napitka“(isto 20) u krutoj stvarnosti „Povlastice siromaštva“ koju mi pjesnički nazivamo „biserom svetoga Damjana“? Jedino što im je mogla ostaviti bila je ona sama, svjedočanstvo njezina života. Zato joj je stalo do potvrde Pravila.

Danas, 800 godina kasnije, Klara je veoma razgranato stablo zasađeno na svim kontinentima. Lice sestre Klare, koje je Franjo promatrao u zdencu, danas nosi crte 20.000 žena različitih rasâ, narodâ i jezikâ; to isto lice koje su sestre vidjele kako se vraća s molitve veoma sjajno i danas je postojano u molitvi, često posred kušnja i opasnosti kakva je bila ona u rujnu 1240. i ljeti 1241. Onaj grubi Klarin habit danas je prošaran tkanjem različitih kultura i aggiornamenta, ali je jednako znak pokore, jednostavnosti, siromaštva, boje majke zemlje, brata pijeska ili kamena te brata pepela.

Što te sestre, Siromašne sestre, kako ih je nazvala Klara, danas znače? Što poručuje njihov život? Tko su one, zapravo? Franjo bi rekao: „kršćanke“, a Klara bi rekla: „nasljedovateljice stopa siromašnoga i poniznoga Isusa Krista“ (3PJa 4). A mi kažemo: „Mi smo, zajedno s Franjom i Klarom, svjedokinje da je 'Sin Božji postao naš put' (OporKl 5)“. Svjedokinje smo na isti način na koji to ima biti svaki kršćanin po samoj naravi svojega kršteničkoga bića. Jer „svi vjernici, snagom svoga preporođenja u Kristu, dijele zajedničko dostojanstvo; svi su pozvani na svetost; svi surađuju na izgradnji jedinoga Kristova Tijela, svatko prema svome zvanju i daru primljenu od Duha“ (Vita Consecrata 31). Ali kako je i „mnogolikost također djelo Duha“ (usp. isto) klarise svjedoče to otajstvo, osim po suobličenju Kristu putem evanđeoskih savjeta, također izborom marginalnosti, živeći na rubu društva u klauzuri, u dragovoljnom isključenju iz onoga svijeta koji nudi privid veličinâ.

Jedna osobita Klarina izreka iz posljednjih dana njezina života na koju se rijetko obaziremo ili je prejednostavno uzimamo jest ova: „otkada sam upoznala milost Gospodina mojega Isusa Krista po njegovu sluzi svetome Franji, nijedna mi patnja nije bila nesnosna, nijedna pokora teška, nijedna mi bolest nije bila nesnosna“ (LegKl 45). „Milost Gospodina Isusa Krista“ jest zemaljska egzistencija Sina Božjega „koji je kao siromah bio položen u jasle, kao siromah živio na ovome svijetu i gol ostao na križu“ (OporKl 45). To je ono što Franjo naziva: „nauk i stope Gospodina našega Isusa Krista“ (NPr 1,1). „Patnja, bolest, pokora“, samoća, šutnja, molitva, i čitav asketski kompleks, sredstva su za suobličenje s Kristom po smrti, ili „smrtima“ (usp. LegKl 18), po kojima Klara sa svojim sestrama u ime cijele Crkve stiže u „zemlju živih“ (PrKl 8,5) gdje, već ovdje na zemlji, „žive sakrivene s Kristom u Bogu“ (usp. Kol 3,3).

„Milost Gospodina Isusa Krista“ koju je Klara danomice objavljivala i objavljuje svojim sestrama jest ona nježna, bolna i ujedno strastvena Božja ljubav koja se otkriva u „zrcalu“ koje visi na križu: „'O vi svi, koji prolazite putem, pogledajte i vidite ima li boli kakva je moja bol“ (4PJa 25). “Odgovorimo – kaže Klara – jednim glasom i jednim duhom Njemu koji viče i jauče: 'Mislit ću neprestano na to i klonut će moja duša u meni'“ (isto, 26). U tome „jednoglasju i jednodušnosti“ tajna je Reda sv. Klare. U tome svakodnevnom „klonuću duše“ u kontemplaciji Krista-patnika tajna je onog suotkupiteljskog poslanja klarisa koje sudjeluju u „klonuću“ „udova Njegova neizreciva Tijela“ postajući tako „pomoćnice samoga Boga“ (usp. 3PJa 8).

Mi, klarise danas, za razliku od naših sestara prijašnjih vremena slobodnije smo opredjeljivati se za karizmu koju nam je ostavila u baštinu sv. Majka Klara i povratiti se na izvore. To nas obvezuje, jer Klara je imala uvijek na umu i nas, „buduće sestre“, „one koje će doći“. Možda nama danas nedostaje one srednjovjekovne dvorske profinjenosti i osjećaja kojim su ona i sestre bile vjerne Gospođi Siromaštini, a koja ima biti značajka Drugoga franjevačkog reda par excellence. Promatrajući svijet oko sebe teško je ne upitati se: „Jesmo li uistinu siromašne sestre? U čemu se danas sastoji Povlastica siromaštva? Čega je klauzura znak? Što to danas vidimo u ogledalu?“ Klarise danas ističu da je njihov život „euharistijski“, izričaj nepoznat Klari i njezinim prvim sestrama. Pravo značenje toga izričaja imalo bi nas uputiti na onu strašnu istinu da je Tijelo Isusovo koje blagujemo, kojemu se klanjamo i kontempliramo ono isto koje vidimo u strahovitim patnjama ovoga čovječanstva. Čitajući Klarina pisma o „ogledalu“ možda nemamo dojam toga, ali Klara je u njemu doista promatrala Krista u cijelome njegovu otajstvu.

Ne mogu se oteti dojmu da klarise danas moraju načini jedan osobiti korak, ili iskorak. Da moraju naprosto osjetiti onaj stid Franje i Klare koji su se osjećali odgovornima za razne pojave u društvu i Crkvi svojega vremena. Taj „iskorak“ nije ništa drugo nego prožetost Evanđeljem, evangelizirana svijest i savjest. Da se ne bismo bojale toga poduhvata, Klara i prve sestre su se „više puta uzastopce dragovoljno obvezale Gospođi našoj presvetoj Siromaštini da (...) one koje će doći imaju jakosti ni na koji način ne udaljiti se od nje“ (OporKl 39), to jest od „nasljedovanja Krista“ (LegKl 14).

Kao što je Crkva u trajnom stavu obraćenja, tako ima biti i Red sv. Klare. U tome je smisao ovoga jubileja kada slavimo 800. obljetnicu „obraćenja“ sv. Klare, to jest prijelaza iz jednog u posve drugačiji način života, ne toliko redovnički koliko evanđeoski.