• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner_kakojedobro_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Primjer sam vam dao: ljubite jedni druge

 

Primjer sam vam dao: ljubite jedni druge

 

 Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Crkva je na zemlji hodočasnica. Sveti Franjo i sveta Klara promatrali u svoj život nasljedovanja siromašnoga raspetoga Krista kao hodočasnički, život koji nam ne pruža gdje ćemo si nasloniti glavu, kao što je ni Sin Božji nije imao gdje nasloniti. Gospodin nas međutim daje jedne drugima ne kao zakon koji imamo vršiti, nego kao nešto vlastito samom božanskom životu: „Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu“ (Iv 17,21).

Pravilo sv. Klare je zakonik o „načinu svetoga jedinstva“ i „najuzvišenijeg siromaštva“ (PrKl, Uvod, 16), nadahnut riječima i spisima svetoga Franje. Način svetoga jedinstva, to jest život bratske zajednice, ima svoj izvor i ujedno svoj najkonkretniji plod u „jedinstvu duha“ (PrKl, Uvod, 5). Izvor, jer je Duh Sveti bit ljubavi koja ujedinjuje različite udove u jedno tijelo; plod, jer uzajamna ljubav sve više otvara daru Duha koji utvrđuje međusobno jedinstvo.

Evo nekih propisa iz Pravila sv. Klare koji poput ograde štite „malo stado“ (OporKl 46) da ostane u tom daru koji ljudski individualizam i isključivost čine osjetljivim. „A opatica i njezine sestre moraju se čuvati da se ne srde i ne uznemiruju zbog čijega grijeha; jer srdžba i uznemirenost priječe ljubav u njima i u drugima. (…) A opominjem i potičem u Gospodinu Isusu Kristu sestre da se čuvaju svake oholosti, isprazne slave, zavisti, pohlepe, brige i skrbi za ovaj svijet, ogovaranja i mrmljanja, nesloge i podjela. A neka se brinu da uvijek jedne s drugima čuvaju jedinstvo uzajamne ljubavi, koje je sveza savršenstva. (…) Opatica se mora osobno i po drugim sestrama pomno raspitati o bolesnim sestrama, glede razgovora, hrane i drugih potreba koje nameće njihova bolest, i za njih se prema mogućnosti mjesta s ljubavlju i milosrdno pobrinuti. Sve se naime moraju brinuti za svoje bolesne sestre i služiti im, kao što bi željele da se njima služi da ih pritišće kakva bolest. Neka s pouzdanjem jedne drugima očituju svoju potrebu. Pa ako majka ljubi i njeguje tjelesnu kćer svoju, koliko jače mora sestra ljubiti i njegovati sestru svoju duhovnu“ (PrKl, 9,5-6;10,6-7;8,12-16). U Oporuci također: „Pa iz ljubavi prema Kristu ljubeći jedne druge vani djelima pokazujte ljubav koju unutra imate, kako bi potaknute ovim primjerom sestre uvijek rasle u ljubavi prema Bogu i u uzajamnoj ljubavi. (OporKl 59-60).

Sljedbenice svete Klare, koje su iza sebe ostavile zapisana svoja duhovna iskustva, progovaraju i o temi bratske ljubavi. Tako sv. Katarina Bolonjska svojim živahnim načinom ukazuje na mrmljanje, pojavu čestu u našim zajednicama, koje bi trebale postati prava bratstva: „Koji bi jezik mogao dostatno ispripovjediti sreću i mir vjerne duše koja vidi samo dobro i ne mrmlja niti sudi? Ne kažem da je ona u miru, lišena morskog valovlja i oluja, nego je u miru njezina volja, jer je jedno sa slatkom voljom Božjom i Njemu prepušta sud i ne uzima na se brigu što drugi čine (…). Sestre moje, samo je Bog bez nedostatka i svaka pojedina neka misli da je gora od svih (…), dužnost nam je misliti radije dobro nego li zlo, i nemojte reći: 'Ne mogu zadržati misli', vjerujem vam, ali uredite svoju volju da se ne slaže, jezik da ne izgovara. Ni glad, ni žeđ, ni progonstvo, ni oganj, ni mač, ni sadašnjost ni budućnost, ni anđeli ni demoni ne mogu me odijeliti od ljubavi Kristove ako ja to neću.“

Bl. Julija Milanska tumači upravo Isusovu zapovijed ljubavi. „Kako treba ljubiti? Kako vas uči Sveto pismo. Pazite dobro na sveta Evanđelja i poslanice: 'Ovo je moja zapovijed, da ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio'. Tko ljubi bližnjega, ljubi Boga i tko ljubi Boga, ljubi i bližnjega. Sve su duše proizišle iz srca Božjega i stoga su sve sestre u Kristu. Potrebno je (…) ljubiti Boga i bližnjega bez obzira, nego samo jer moraju biti ljubljeni pravom i iskrenom ljubavi.“ Blaženica govori nadalje kako sva naša savršenost ima u sebi nesavršenosti, kako uza sva djela koja činimo i koja bi mogla nadilaziti djela svih svetih u nebu možemo završiti u paklu ako ne ljubimo Boga i bližnjega.

Jedan od oblika ljubavi prema bližnjemu jest „nositi breme jedni drugih“ (Gal 6,2). Promatrajući Isusov pad pod križem, č. sl. Valerija Campanazzi (16. st.) spoznaje kako smo pozvani pomoći jedni drugima, bilo u tjelesnim bilo u duhovnim potrebama. „Tako ćemo ispuniti zapovijedi Boga kad reče apostolima: 'Ljubite jedni druge i po tome će znati da ste moji učenici'. I tako će se i za nas znati ljubimo li Boga kada se međusobno ljubimo, i ne može se ljubiti Boga ako se ne ljubi bližnjeg, niti bližnjega bez Boga, jer Bog prebiva u stvorovima jer su načinjena na njegovu sliku i priliku; a napose u bolesnima, jer je u njima sakriven sjaj njegova božanstva pod prostom odjećom naše ljudske naravi.“

Zapisi jeruzalemske klarise, Marije od Trojstva, donose sljedeća razmišljanja koja nisu rasprava na jednu temu, nego svakodnevne kratke zabilješke : „Ljubav ne vidi uvreda, uvijek oprašta, neumorno. Ljubi neprestano i uvijek sve više! Budi velikodušna svojim sestrama! Svu ću te preplaviti. (…) Išti od mene za zajednički život dvije milosti: praštanje drugima – pusti kukolj rasti s pšenicom – jakost u svakoj prigodi, bez umora, nadvladavajući zlo dobrim, u šutnji. (…) Ima više vrsta ljubavi prema bližnjemu: ljubav Samarijanca, koji blaži rane tijela i duše; ljubav koja predusreće rane budnošću da svakom zgodom učini drugima što bismo željeli da se nama učini; no najuzvišenija ljubav jest unutrašnja ljubav koja uranja u Boga i brine se samo za to da On bude otkriven i upoznat. Takva ljubav oslobađa duše da bi one same od sebe došle k meni koji dajem utjehu i jakost i život. (…) Naknađuj, zadovoljavaj za grijehe ljudi, ljubi a da za to ništa ne tražiš za uzvrat i strpljivo čekaj da i tebe uzljube! Ne susteži se da razveseliš drugoga! Tako me častiš i služiš mi finom pažnjom. (…) Boga treba pokazivati. To je ljubav prema bližnjemu. Ne treba se uznemirivati zbog zla, nego treba nadvladati zlo dobrim. Dobro će uvijek u svoje vrijeme slaviti pobjedu. (…) Ljubav je zaodjenuti druge onim što ih čini Bogu ugodnima. Dati im čak i svoje misli, najbolje od svoga uma… Ne samo podnositi da ih se oni domognu, nego ih ukrasiti svime što ih može uljepšati. Tako sam dao svoju krv. Neprestano dajem čovječanstvu svoje Tijelo, svoj Duh, svoju misao, najbolje od svoga uma.“

Kao velika ljubiteljica poniznosti, bl. Marija Magdalena Martinengo prepoznaje poniznost također kao majku bratske ljubavi: „Neka sestra jedna prema dugoj bude ponizna, jer je upravo poniznost istinska majka svih kreposti, od koje se rađaju nužno tri: blagost, poslušnost i ljubav prema svima. O kakav bi raj bio redovnički život kad biste postigle te kreposti! (…) Kažem vam da bez poniznosti ne samo da ne možete biti dobre redovnice, nego se nećete ni spasiti, jer nećete imati nikada mira niti s Bogom niti sa bližnjim niti sa samima sobom ako poniznošću ne umrtvite svoje strasti. Poniznost će vas učiniti izvana blagima, a iznutra poslušnima i ljubaznima sa svima.“

Sv. Veronika Julijani donosi nam zanimljivo iskustvo kada je htjela izbjegavati sestre koje su joj dosađivale svojim molbama i potrebama, a ona je htjela ostati u miru i sama s Bogom. Uputivši se tako k Presvetom Sakramentu s namjerom da se udalji i sakrije od ostalih, začula je glas: „Ne želiš slušati svoje sestre i ja ne želim slušati tebe.“ „To me – kaže ona – uvelike uplašilo. Odmah sam otišla potražiti sestre od kojih sam pobjegla: tješila sam ih i govorila malo s njima da zaniječem svoju volju i onda sam ponovno otišla pohoditi Presveto. Osjećala sam utjehu (…) i začula glas: 'Ako želiš postići božanske milosti, neka ti se svidi ostati uvijek u činu ljubavi prema tvojim bližnjima, kako si učinila maloprije'.“

S. Klara Izabela Formari (18. st.) zaozbiljno uzima Pavlov himan o ljubavi i zaključuje: „Tko nema ljubavi, taj je prava ništica.“ S. Konzolata Betrone (20. st.) svoj neprestani čin ljubavi prema Bogu hranila je stalnim služenjem bližnjima, uvijek s osmjehom na usnama kao znakom njezine velike pobjede nad samom sobom: „Ovo je moja zapovijed: ljubi svoje sestre kako ja ljubim tebe. Reci mi, kako te ljubim? Osobitom nježnošću! Pa dobro, tako ti ljubi svoje sestre: daj svima moju radost i moj osmjeh, pokaži svima na sebi, svojim držanjem i riječima, koliko sam ja dobar i susretljiv. Tako, upravo tako. Ja ti se dajem i dajem ti se sav, a ti daj svu sebe njima i svu svoju pomoć koliko ti je moguće. Budi doista poništena u činu ljubavi prema meni i u činu ljubavi prema svojim sestrama, prema svima.“

„Postoje dvije veoma različite stvari: – piše u svojim bilješkama o Unutranjem govoru s. Marija od Trojstva – dobrota kojom susrećete dušu koju u dnu srca ne cijenite; i dobrota kojom nastojite pronaći ljepotu sakrivenu u duši koju niste skloni cijeniti. 'Moj Gospodine Isuse, koja Ti je od tih dviju dobrota draža? – Druga'.“ Često se događa da osjetimo kako nas drugi ne vole ili ne simpatiziraju. Isus govori s. Mariji neka poradi na tome da je zavole, kako bi im pomogla da vrše zapovijed ljubavi. Uostalom, možda ima nešto u nama što priječi ljubav u nama i u drugima: „Ne smiješ se pomiriti s time da te ova ili ona sestra ne ljubi. Moraš sve, baš sve pokušati da postigneš ljubav svake pojedine, jer to je moja zapovijed, jer samo tako se može među vama širiti i raditi moj Duh, jer se duše samo tako, ljubavlju, otkupljuju.“ To nas dovodi do otajstva općinstva svetih: „Pa kako bi mogla ljubiti dušu nekog grešnika koji možda treba tvoje žrtve, ako bez pridržaja ne ljubiš dušu koja je pokraj tebe, u kojoj ja stanujem i koja je možda veća od tvoje duše? To je zahtjev općinstva svetih.“

Česta bolest u našim zajednicama je i međusobno osuđivanje. Č. sl. Francesca Farnese (17. st) upućuje svoje novakinje: „gdje je srce čisto i volja usmjerena na Boga, nedostatci su u Božjim očima neznatni.“ Mi smo oni koji ih gledamo pod povećalom kod drugih, a samo Bog vidi srce i volju onoga koga sudimo. Zato, kaže ona: „Poštuj ih kao anđele na nebu.“

Naše bratske zajednice su projekcija trojstvenog zajedništva u naš ljudski element. Stoga su one otajstvo u krilu samog otajstva Crkve, sakramenti koji su istovremeno stvarnost i znak. Na upit s. Marije od Trojstva: „Zašto je jedinstvo među nama tako teško? Je li stoga što su nam prirode različite? Ali mi se jedna od druge razlikujemo manje nego sve tri Osobe presvetoga Trojstva u svojim različitim vlastitostima“, Gospodin joj odgovara: „Nema ništa što ne bi bilo za moga Oca i što ne bi pripadalo mome Ocu. Otac nema ništa što ne bi pripadalo meni. Duh Sveti nema ništa što ne bi darivao nama i predavao nama, i što ne bi priopćio svima onima koji to hoće primiti. Nemajte ništa što ne bi pripadalo svakoj vašoj sestri: siromaštvo i ljubav. Ne pridržavaj ništa za se što ne bi bila pripravna dati svakoj susestri: tako će doći jedinstvo.“ I ovdje se zatvara krug. Došli smo ponovno do definicije svete Klare: sveto jedinstvo i najuzvišenije siromaštvo. Da se to očuva, sv. Klara savjetuje neka sestre ne žele biti učene, to jest bogate znanjem koje je samo za njih (usp. PrKl 10,8), a neka nastoje imati čisto srce (usp. isto, 10,10). Bilješke s. Marije od Trojstva to pojašnjavaju: „Jedinstvo je zarazno, neodoljiv plamen. Počinje u malom, u tajnosti srca. Treba uspostaviti jedinstvo svake svoje misli i svih svojih osjećaja s Bogom.“

Naša bratska ljubav već je Kraljevstvo Božje na zemlji. To je stvarnost koju treba najprije imati u sebi da bi se mogla širiti dalje: „Kad god učvršćuješ uzajamno povjerenje i jedinstvo među vama, unapređuješ moje kraljevstvo. To mora biti samo po sebi i stalan cilj tvoga djelovanja, sve drugo mora biti tome podređeno“ (s. Marija od Trojstva).

Tko si ti, Gospodine, a tko sam ja?

 

Tko si ti, Gospodine, a tko sam ja?


 Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Poznata je molitva koju je sveti Franjo molio na La Verni: „Tko si ti, preslatki moj Bože? Tko sam ja, najgadniji crv i beskorisni tvoj sluga?“  Kada ga je brat Leon upitao za objašnjenje te molitve, Franjo mu objasni: „kada sam govorio one riječi koje si čuo, pokazala su mi se dva svjetla: jedno u kojem sam spoznao samoga sebe, a drugo u kojem sam spoznao Stvoritelja. Kada sam govorio: ’Tko si ti, preslatki moj Bože’, tada sam bio u svjetlu u kojem sam vidio bezdan Božje dobrote, mudrosti i sile, a kad sam govorio: ’Tko sam ja…’, bio sam u svjetlu u kojem sam vidio suznu dolinu svoje grešnosti i bijede, pa sam zato govorio: ’Tko si ti, neizmjerno veliki, dobri i mudri Gospodine, da se udostojiš pohoditi mene, neuglednoga i odvratnog crva?’ A u onom plamenu što si ga vidio bio je sam Bog. On mi je govorio u tom liku, kao što je nekoć govorio Mojsiju“ (Cvjet, Treće razmišljanje, FI 1556s).

Sličnu molitvu i slična iskustva kušaju svi koji se odvaže na duhovno putovanje do sjedinjenja s Kristom. Tom sjedinjenju prethodi niz spoznaja vlastite bijede i spoznaja Božje veličine i milosrđa, kao i niz čišćenja, sve dok se naše „ništa“ ne sjedini s Božjim „Sve“. To je iskustvo također svetica Drugog franjevačkog reda.

Sl. B. Klara Izabela Fornari (18. st.) svjedoči ovakvo iskustvo nadasve pred Euharistijskim Kristom. „Često mi u vrijeme kada se nastojim pripraviti da primim svoga ljubljenog sakramentalnog Zaručnika, iznenada dođe u tren takva i tolika spoznaja da vidim kako sam kći nevjernoga Adama, da vidim sve neurednosti svoje buntovne naravi, tako da odmah kušam toliki stid i zbunjenost u samoj sebi (…) Ali ne znam kako, baš kada se vidim prekrivenom svom tom svojom beskorisnošću i u biti i u djelovanju, odmah spoznajem da sam kao biljčica nikla iz posve smradnog korijena i zato sam u svemu sva beskorisna, gnjila i dostojna svačijeg ismjehivanja: tada mi nadođe tako snažna i svestrana želja da primim Spasitelja te mi izgleda da se ne mogu oprijeti: i zato uzdišući, žudeći, čeznem primiti utočište svoje bijede, prebijedne bijede po čistom Isusovom milosrđu, odakle se s ljubavlju i strahom osjećam tjerana da primim svoje najviše Dobro, svoju utvrdu, svoje blago, svog Spasitelja, svog Boga.“

Osjećaj vlastite nemoći, nedostatnosti, ograničenost nasuprot najvišoj i svemogućoj i beskrajnoj dostatnosti Boga, ima za Boga samoga privlačnost praznine koju On želi ispuniti: to je snaga poniznosti, koju tvrdi istina: „Tko se ponizi, bit će uzvišen” (Mt 23, 12), jer Bog ne zna odoljeti poniznome, i „poniznima daje milost” (Jak 4, 6). Upravo ova tajna protjecanja milosti, donosi poniznosti jedan bezdan bez dna, u koji ponizni klizi i uranja. Odlomak iz duhovnih zabilježbi s. Marije Kolete od Presvetog Srca (19. st.) ocrtava spoj poniznosti i ništavila.

„Poniznost je ona koja privlači Božje poglede na dušu, koliko god bi ona mogla biti grešna. To je utješno jer ovako grešna, kako sam uvijek bila, i nevjerna njegovim milostima, ipak, ako vršim ovu krepost, znam da se neće udaljiti od mene. Toliko sam se puta uvjerila da Gospodin toliko ljubi poniznost da se ne može udaljiti od osoba kod kojih je nalazi, bilo one također najbjednije i najnedostojnije. Ne znam jasno reći ono što sam osjetila, što sam shvatila i kušala u pogledu ove kreposti. To je kao bezdan koji privlači dušu i u kojem, koliko se više uranja, toliko se više osjeća jače privučena da dopusti biti progutana, sva prekrivena i proniknuta onim što jest i što ona može: a to je s izvjesnom mukom u naravi, ali s radošću toliko većom, koliko više duša silazi u taj bezdan svog ništavila i u spoznaji sebe (…) I tako, što je duša poniznija također je i jača, jer, poznaje bolje svoju bijedu, utječe se Bogu s većim povjerenjem, a On je zaodijeva svojom milošću, u razmjeru u kojem se ona drži nedostojnom toga.“

Bl. M. M. Martinengo donosi učenje o aktivnoj i pasivnoj spoznaju vlastite bijede, koju ona naziva „ništavilom“. „Promatrajući sebe duša stječe dvije spoznaje, jednu aktivnu, drugu pasivnu; aktivna je vlastito promatranje svoga ništavila prije stvaranja, malo praha u stvaranju, gore od ništavila po svojim grijesima i prošlim i sadašnjim i toliko puta ponavljanima, sva grozna nezahvalnost u neodgovaranju neizmjernim dobročinstvima što ih je Gospodin učinio; a zatim misli na ništavilo u koje će se zamalo povratiti (...) Ovim promatranjima duša se trsi i postaje put da primi poniznost, koju će s pomoću Gospodnjom sigurno steći ako bude ustrajala u promatranju svojih bijeda. Ali drugu, pasivnu, nadahnjuje Gospodin svojom božanskom slavom, zrakama svjetlosti, ognjem ljubavi, pomazanjem, šutnjom, mirom i spokojem; a to je spoznanje njegove božanske Biti, koja u sebe uvlači naše biće. Ovdje se ništa poništava, ostajući samo apsolutni gospodar duše njegove zaručnice; ovdje se nalazi najviši mir i božansko sjedinjenje između ništa i svega. Osjeća se neizmjerno neumrli počinak usred tolikog ništa; ali tu se ne stiže ljudskim nastojanjem, nego samo božanskim udostojanjem.“

„Također i stanje nereda i anarhije, koje nosimo u ljudskoj naravi kao ranu naslijeđenu od praroditeljâ i koje podnosimo s toliko boli, čini dio siromaštva od kojega smo sastavljeni i za kojega Stvoritelj traži naknadu – tvrdi s. Klara Izabela Fornari: „Tek što se moja siromašna duša, stavila u Božju prisutnost, odmah sam se vidjela uronjena u svoj grešni ponor i tu bila zatvorena u tom ponoru bez dna, gdje sam kušala posve nove učinke (...) Spoznala sam da je moje opako biće, proizašlo od grijeha, na toliko načina i u svemu tako bezobrazno i koristoljubivo za svoju udobnost, da u svakom i najmanjem činu što ga čini, hoće, zahtijeva, namjerava, pribavlja da ima ili djelomično ili potpuno gospodstvo, poštovanje, dobitak i udobnost; okužena grijehom, sposobna za toliku neobjašnjivu pakost iskreno sam si prigovorila; na sličan način vidjeh kao da se na tom dnu nalazi tisuću milijuna zrna od kojih od svakoga nastaje novi milijun majušnih zrnaca: tako moja uvijek sve zločestija narav, uvijek bi sve više proizvodila druge i druge čine, razmišljanja, misli, u svakoj i najmanjoj stvari, da bi slijedila svoj probitak, udobnost i koristoljublje, kako rekoh; ne može se ni samom mišlju obuhvatiti ono što sadrži zloća ovog mog grešnog ponora.“

„Život moj je kao ništa pred tobom: tek dašak je svaki čovjek” (Ps 39, 6). Jedno je čitati ove riječi, drugo je iskusiti ih kao istinite na način iskustva u kojemu se ontološka i logička stvarnost slijevaju u samo jednu bitnu očevidnost. To se ipak ostvaruje samo za onoga tko se, prebivajući u svomu ništavilu, predaje već ovdje dolje, bez pridržaja, jedinom pravom Životu koji ne poznaje svršetka. O tome nam govori jedan odlomak sestre della Nativitá (Jeanne Le Royer, 19. st.).

„Gospodin me uveo u promatranje velike praznine, potpunog ništavila stvorenja, pred veličinom i veličanstvom božanskoga Bića. S jedne strane Božja veličina, s druge strane bijede svakog stvorenog bića... Koje li suprotnosti! Vidjeh gdje su se sva stvorenja poništila pred Bogom, da bi dala slavu gospodstvu njegova Bića. Ljudsko tijelo palo je u prah pred mojim očima i bilo primorano poniziti do te točke svoju oholost do nogu Onoga kojemu je htjelo oteti slavu: ali Bog je to pobijedio; i ne samo pobijedio ovu oholost, nego i smrt, koja je razarajuće sredstvo i pobijedio je i samo ništavilo da pokaže da ga se ne može posjedovati. Vidjeh, dakle, gdje se ovo tijelo iznenadnim i savršenim uskrsnućem vratilo u svoje prvotno stanje, a čovjek, tako uništen a zatim uskrsnut, uzvratio je zbog ova dva tako različita stanja, istu čast apsolutnom Gospodaru bitka i ništavila, odao je čast Njemu samomu, koji se čini velik također u majušnosti stvorenja. Sve prolazi, sve svršava, sve na ovom svijetu iščezava, jer je sve imalo početak. Bog sam opstoji bez promjene, jer nije nikada imao početka i ne može nikada ići ususret ikakvoj promjeni. Koje li dubine i uzvišenih misli! Dakle, ova velika praznina svemira, ovo ništavilo stvorenja, ovo umiranje sebi i svim stvorenim stvarima jest izvanredna slika onoga što će se dogoditi u smrti. Duša, oslobođena osjećaja i otcjepljena od vidljivih stvari, pada u ovo savršeno poništenje cijele prirode; sve je iščezlo, sve je svršeno, sve je potpuno mrtvo za nju. Za nju svijet više ne postoji: ona ne vidi više, ne dotiče više drugo nego Boga; u isti čas vidi se sva zadubljena u Božju neizmjernost, kao kapljica vode što pada u utrobu oceana, gdje je u trenutku upijena a da ne gubi vlastitu egzistenciju. Na taj je način praznina savršeno ispunjena, jer se stvoreno biće sada nalazi u svom središtu, dosiže svoju svrhu, uživa svoj konačni cilj i svoje najviše dobro.“ I ova neuka sestra konverza, još više neuka od svetoga Franje, ovaj dubokoumni nauk zaključuje: „Ovdje Gospodin čeka svoje vjerne duše. Ali najprije nas hoće pripraviti: jer u taj ocean sreće samo će zaroniti oni koji će tu zaroniti u vlastitom životu, odričući se svega da se predaju bez pridržaja u očinsko krilo koje ih je stvorilo za sebe.“

Veličina Boga, ništavilo čovjeka: „koje su to krajnosti! Što više imam spoznanja o sebi i o svom ništavilu, to više poznajem Boga, najveću Ljubav, beskrajnu ljubav”, piše u svom Dnevniku sv. Veronika Julijani. U tjeskobama, u kušnjama, u čišćenjima, uvijek u sebi nazire jedno dublje poniranje sebe u ništavilo, kojemu odgovara jedno veće širenje duše, za jedan veći pokret Ljubavi. Spoznaja vlastitog ništavila donosi svjetlost: „U trenu mi je bilo dano prosvjetljenje o mojem ništavilu, i dano mi je da shvatim koliko je to dobitak za dušu da spozna odakle ovo naše poništenje. Ono je sredstvo koje uzvraća Bogu ono što je Božje, a sebi ono što nije; to jest, shvatila sam da sve dobro koje jedna duša može ikada posjedovati, jest sve Božje. Svaka dobra stvar je njegova i od toga naše ništa nema ništa. O, koje li sreće! O, zaista je to pravo lišavanje! O, sretno ništa koje nam otvara vrata i pokazuje nam da sve dobro jest Bog, sve dobro dolazi od Boga, sve dobro vraća se samome Bogu!” Tako bih rekla svakome: 'Ako hoćete znati gdje se duša toliko obogaćuje, zaronite unutra, prema vlastitom ništavilu, koje će vam reći odakle dolaze sva bogatstva, sva dobra, sav mir i sreća duše koja ljubi.'”

To podsjeća na Franjino iskustvo kada je Gospodin zatražio od njega da mu pokloni tri dara. Franjo je odvratio: „Moj Bože, znaš dobro da sam sav tvoj. Ti znaš dobro da nemam ništa osim haljine, pojasa i hlača koje griju moje noge, a i to pripada tebi. Što dakle mogu pokloniti tvomu Veličanstvu?“ I kada mu je Gospodin stavio u krilo ta tri dara – a to su krepost poslušnosti, siromaštva i čistoće - Franjo mu ih je prinosio, kao Njegov dar njemu siromahu (Cvjetići, FI 1557).

Č. Sl. s. Klara Izabela Fornari opisuje „raspadanja duše“ što dovodi do potpunoga mira u Bogu: „Ne kušaju se više ni nadanja ni boli, nego prijatna radost, jer, bez poimanja poima se najviša nepromjenjiva sreća moga dobra, štoviše, moga Boga. Na kraju ostaje samo ovaj jedini čin: prečisto uživanje da je Bog Bog, krajnje presretan, preblažen od samog sebe u samome sebi, sav nedostupan, sav potpuno neshvatljiv. Zato prije nego li se dospije do ove savršenosti, kolikim bezbrojnim, oštrim i prodirućim čišćenjima mora podleći duša, preko kojih će, oh, biti kao obnovljena, ponovno raspaljena i gotovo u novoj biti božanske Ljubavi sazdana moja duša, da bi se vidjela sposobnom da bude uronjena u božansku samoću, da uživa nevidljiva i izvrsna djelovanja Duha Svetoga, koja se tajanstveno vrše u intimnoj dubini duše... spoznajući se uvijek siromašnijom u samoj sebi, a bogatom u Bogu: štoviše, neka bude duša sasvim siromašna a samo da bude jedino bogat preljubljeni Bog.“

Slična iskustva i slične izričaje ne nalazimo u spisima svete Klare. Ali kada ona poziva da uronimo u promatranje zrcala, da se u njemu ogledamo i uskladimo s onime što u njemu vidimo, ona misli na dugi proces preobrazbe. i njezino tako jednostavno, a kratko Pravilo, sadrži pozive ii sredstva na neprestano izvlaštenje, poništenje samoga sebe koje je njezine svete sljedbenice dovelo do tako dubokoga iskustva.

 

Odjeci

 

ODJECI


Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

   Sveta Klara imala je dvanaest ili trinaest godina kada se na Trgu sv. Rufina odigrao onaj poznati prizor Franjina javnog razvlaštenja u nazočnosti asiškoga biskupa i skupljenog mnoštva znatiželjnih i uznemirenih Asižana. Kako je Klarina rodna kuća smještena na tom istom trgu, buka i galama doprla je i u njezine tihe odaje. Zamalo su stigle i vijesti o čemu se točno radi.

   Pisac Legende svete djevice Klare ovako opisuje Klarino odrastanje i duhovno sazrijevanje: „Kad je dakle počela osjećati prve poticaje svete ljubavi, smatrala je da treba prezreti nestalnu sliku svjetskoga blještavila i, poučena pomazanjem Duha, bezvrijednim je stvarima dala bezvrijednu cijenu“ (LegKl 4). Možda nije smjelost pretpostavljati da je upravo gore spomenuti događaj sa svetim Franjom onaj „prvi poticaj svete ljubavi“ i ono „pomazanje Duha“ koje joj je dalo da možda prva od svih u Asizu shvati što se to zapravo zbilo i što to taj njezin sugrađanin Franjo hoće.

   Narednih pet-šest godina Klara je čuvala u sebi tu tajnu i prebirala je u sebi pomalo oponašajući Franju: živjela je njegovu malenost noseći ispod bogate odjeće prostu haljinu; Gospodinu je darovala svu sebe, odbijajući prosce i ženidbene ponude „pretvarajući se da će kasnije sklopiti zemaljski brak“; nosila je mali pokornički pojas, koji je možda bio zapravo konopac kakvim je Franjo bio opasan (usp. (LegKl 4).

   Franjino je dakle obraćenje, očitovano javno, poput skalpela prodrlo kroz debele zidove Klarina doma i zarezalo u njezino srce. Rez je bio dubok i savršen. Klara će to nazvati „rasvjetljenjem“ (usp. PrKl 6,1; OporKl 24). Otada je sa zanimanjem pratila sve što se odnosilo na Franju i njegov novi način života. O tome nam svjedoči Bona di Guelfuccio: Klara joj je naime, „dok je još bila u svijetu, dala (…) iz pobožnosti nešto novca i naložila joj da to odnese onima koji su radili u Svetoj Mariji Porcijunkulskoj da bi kupili mesa“ (PostKl 17,7). Mnogi misle da se radi o Franji i njegovoj maloj zajednici. Na taj način Klara je možda htjela poručiti Franji da pristaje uz njega i da bi se htjela vidjeti s njime. Bio je to vjerojatno prvi Klarin dodir s Franjom. Onaj prvi poticaj svete ljubavi od prije pet-šest godina tražio je sada susret.

   Teško je reći sa sigurnošću tko je napravio prvi korak, Franjo ili Klara. Mnogi ipak misle da je inicijativa Klarina, jer je njoj bilo lakše potražiti Franju, makar izdaleka, nego li njemu stupiti na plemićki dvor. Pisac Legende svete djevice Klare kaže: „Čuvši za slavno ime Franje (…) naskoro ga je poželjela čuti i vidjeti, na što ju je potakao Otac duhova“ (LegKl 5). I dalje: „Posjetio ju je, i ona njega još češće“ (isto). Ista Bona di Guelfuccio svjedoči da je ona sama „više puta s njome [Klarom] išla na razgovor sa svetim Franjom, a išla je potajno da je ne bi vidjela rodbina“ (PostKl 17,3). Nije se Klara bojala toliko za svoj dobri glas koliko da njezina tajna, da slijedi Franju, ne bude otkrivena. O tim susretima Klara nije ništa napisala, nego spominje „primjer i pouku preblaženoga našega oca svetoga Franje“ (PrKl 6,1).

   U čemu se sastojala Franjina pouka Klari? Pisac Legende usredotočio se – budući da piše o posvećenoj djevici, štivo ponajprije za redovnice – na prezir svijeta i na mistične zaruke. Bona jednostavno sažima: „uvijek [joj je] propovijedao da se obrati Isusu Kristu; a slično je činio i brat Filip“ (PostKl 17,3). Valja zapaziti kako su i Franjo i Klara pazili na svetost i na sveto. Klara je „iz pobožnosti“, iz bogoljubnosti, slala novac Franji i drugovima kod Porcijunkule. A sada, ne radi se jednostavno o sastancima, o razgovorima, o pričanjima, druženjima. Franjo i brat Filip su joj „propovijedali“. Klara je išla Božjim ljudima, posvećenima, tražiti Božju riječ za sebe. I nije čudo što je u središtu tih susreta bio Isus Krist. Franjo joj stoga i nije mogao drugo govoriti nego o obraćenju Kristu, Onomu komu je on svim svojim bićem služio i pripadao.

   Kada je riječ o „obraćenju“, na što je to Franjo mislio u Klarinu slučaju? Klara se činila besprijekornom u očima svih koji su je poznavali. Što joj je to nedostajalo? Što je to „jedno potrebno“ koje je trebala steći, a ispustiti sve ostalo? Franjo je dobro znao: malenost, niskost, rubnost. I to konkretna, vidljiva, opipljiva, sa svim posljedicama. Ne dakle samo malenost u duhu, nego i pravno, pred Crkvom i društvom. Malenost, niskost, skandalozna kao kad bi se udala za nekog prosjaka, ili čak gubavca. Koliko god to danas nama imalo prizvuk onog viteškog doba, za Klaru je to značilo nestajanje, brisanje imena, gubljenje tla pod nogama. Malo kasnije, rasprodavši sve što je imala kao baštinu, nije mogla računati da će posjedovati ni komadić asiške zemlje kako bi se mogla prehraniti. Ostajala je stajati bosonoga čvrsto na jednom golom kamenu, onom koji je zaglavni, koji je ugaoni, koji s brda odvaljen ruši sva kraljevstva i sve sile ovoga svijeta: Isus Krist.

   Franjo joj je dakle u svojim propovijedima davao Krista. Hranio ju je Kristom. Duhovno ju je pričešćivao. To zvuči jako pobožno. No za Franju i Klaru pobožno i pobožnost znači odricanje sebe i potpuno okretanje Bogu. Za njih je to stil života, ne samo djelić njihova života.

 

Klarin Božić - primjer franjevačke samoće

 

Klarin Božić, primjer franjevačke samoće

 

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

   U životu svete Klare imamo jedan poznati i dragocjeni događaj; poznat zbog svojega značenja, ali nedovoljno promatran u njegovim izvornim razlozima. Riječ je o jednom mističnom iskustvu koje se zbilo o Božiću 1253. godine, posljednjem Klarinom Božiću na zemlji. O tome nas izvješćuje sestra Filipa: »Još je pripovijedala spomenuta gospođa Klara, kako u skorašnjoj noći Rođenja Gospodnjega zbog teške bolesti nije mogla ustati s ležaja i ići u kapelu. Sve su sestre po običaju otišle na Jutarnju, ostavivši nju samu. Onda je ta gospođa uzdišući rekla: Oh, Gospodine Bože, evo sam ti ovdje ostavljena sama“. Tada je odmah začula orgulje i otpjeve i cijelo bogoslužje braće u crkvi Svetoga Franje, kao da je ondje bila nazočna« (PostKl 3,30).

   Neobična molitva vinula se s Klarinih usana, molitva u kojoj se Klara tuži Gospodinu što je ostala sama sa svojim Bogom. Malo neobično, reklo bi se, očekujući da će svetica biti sretna što je ostala u samoći da proživljava otajstvo koje slavi sav kršćanski svijet. Tuži se Gospodinu kao da bi On bio dužan sada nešto poduzeti. Zapravo, ona tim bolnim uzdahom doista očekuje da joj Gospodin odgovori i to baš na način na koji je odgovorio. I doista, Gospodin je stavlja u komunikaciju s braćom u crkvi svetoga Franje. Gospodin je mogao učiniti i drugačije, onako kako smo navikli da se događa u životu svetaca: prenijeti je u raj među korove anđela i svetaca. Uostalom, sama njegova božanska prisutnost dovoljna je da bi je ispunila neizmjernom dobrotom, ljepotom i mirom. Mogao joj se ukazati Mali Isus i čak je poljubiti, kako je to učinio njezinoj duhovnoj kćeri svetoj Katarini Bolonjskoj dva stoljeća kasnije. Ništa od toga. Klara se htjela utješiti željom da vidi i čuje braću, Franjine sinove i da vidi jaslice podignute u crkvi svetoga Franje. Ono što je Klari toga Božića nedostajalo jesu neposredno njezine kćeri i sestre, ali po njezinoj molitvi, to jest po uslišanju njezine molitve jasno se otkriva također bol zbog udaljenosti braće i sinova, koji su je počeli zanemarivati.

   Ovaj Klarin molitveni bolni vapaj Bogu u samoći nešto je novo i neuobičajeno u životu svetaca i mistika. Obično su sveci čeznuli vidjeti Boga, kušati Božju blizinu i radi toga tražili su sve veću samoću i samotna mjesta. Premda samotništvo nije franjevačko obilježje – ono je samo povremeno – često se želja za njim javlja kao kušnja kojoj se teško oduprijeti. U životu mnogih svetaca susrećemo se s tom kušnjom, osobito kod onih koji su doživjeli obraćenje. Njihova iskustva također govore kako je u tim trenutcima potrebna žarka molitva za prosvjetljenje te savjet drugih kako bi se došlo do razlučivanja. Najčešće svoj mir nalaze u bratstvu.

   Sličnu kušnju i muku nalazimo i kod svetoga Franje: da li se potpuno povući u samoću, daleko od ljudi, daleko od svoje duhovne braće i sestara, ili povremeno i propovijedati. Potražio je savjet kod brata Silvestra i kod sestre Klare. Sveta Klara mu je odgovorila jednako kao i brat Silvestar: »[Bog] ga nije pozvao u red samo radi sebe nego da bude na korist i dušama, i mnogi će se po njemu spasiti« (Cvjet 16). Ovaj Klarin odgovor odjek je njezina osobnog uvjerenja. Klara je svoj život promatrala ne kao potpunu odvojenost od ljudi, nego kao povezanost s njima. Siromašne gospođe, kasnije prozvane Red svete Klare, prve su monahinje koje su se poput rekluza nastanjivale u gradovima i njihova klauzura nije toliko znak osame, odijeljenosti koliko sredstvo komuniciranja s gradom.

   Također za razliku od drugih svetaca, sveta Klara je svoje mistično iskustvo odmah podijelila sa sestrama. Nije to bilo prvi puta da im je pripovijedala što bi doživjela, ali ovaj puta bilo je u njezinim riječima i malo ženskog uzvraćanja: »Vi ste me ostavile ovdje samu i otišle u kapelu čuti jutarnju, ali Gospodin se za mene lijepo pobrinuo kad se nisam mogla ustati s ležaja« (PostKl 7,9). Sestre to nisu zamjerile i u njihovim svjedočanstvima nema ni traga zavisti zbog njezinog mističnog iskustva: »Također je rekla ova svjedokinja da je čula od spomenute gospođe Klare da je u skorašnjoj noći Rođenja Gospodnjega čula jutarnju i ostala bogoslužja koja su se obavljala te noći u crkvi Svetoga Franje, kao da je tu bila nazočna« (isto 7,9) i »također vidjela jaslice Gospodina našega Isusa Krista« (isto 4, 16).

   Poznato nam je da je sveta Klara na temelju ovoga događaja proglašena zaštitnicom televizije. Poznato nam je također koliko je televizija, kao i drugi mediji, zaokupila današnjega čovjeka ne dopuštajući mu onu ljudsku samoću koja je potrebna da čovjek bude ono što jest, da uopće može misliti svojom glavom i da može zdravo komunicirati s drugima i imati zdravi odnos sa stvorenjima, a kamoli onu duhovnu samoću radi molitve, druženja s Bogom. Unatoč tomu, mnogi danas pate od usamljenosti. Sveta Klara nam pokazuje kako je dobro željeti blizinu braće i sestara, pored one najuzvišenije duhovnosti. Također nam kazuje kako Božji ljudi i u samoći nisu daleko od ljudi. Također i to da Gospodin voli spajati ljude. Događaj Božića, Isusova rođenja, upravo je spojio nevjerojatno različite ljude ili bolje reći sva stvorenja: anđele s ljudima, ljude međusobno, ljude i životinje, siromašne i bogate, Boga i čovjeka, Djevicu i Majku. Neka nam ovaj i svaki Božić bude sve veća otvorenost za Boga i za braću i sestre.

Pedagogija svete Klare

Pedagogija svete Klare

 

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

   O pedagogiji svete Klare, kao i svetoga Franje, ne možemo govoriti u modernom smislu te riječi. Pedagogija je suvremena znanost o odgoju. No i sveta Klara je imala određeni način odgajanja svojih sestara. Stoga ćemo promotriti one pojmove koji su za nju bili u službi odgoja: pokora/obraćenje, služenje i poslušnost, uzajamna ljubav i čudesa.

   Temeljni pojam s kojim se susrećemo kod svetoga Franje i svete Klare jest pokora, koja kod njih znači „obraćenje“, to jest izbor života po evanđelju. Za njih je pokora/obraćenje bio stalni napor duboke osobne obnove. Taj napor traje čitav život. Radi se dakle o neprestanom odgajanju, kako samoodgoju tako i o odgoju. Dok je Franjo odgajao samoga sebe, duhovno je vodio i oblikovao svoju braću i Klaru. Tako i Klara u odnosu na svoje sestre. Kada su krenuli putem pokore/obraćenja, Franjo i Klara krenuli su putem slobode, odcjepljenja ponajprije od samih sebe. Ovdje se susrećemo s jednim pitanjem, veoma važnim u odgoju: problem slobode i pokora. Odcijepljenost od samih sebe jest sloboda. Ali sloboda nije dovoljna. Ona može biti šuplja, prazna, bez sadržaja. Sveti Pavao jasno kaže da samo ljubav vrijedi. Stoga, odcjepljenje je put slobode, ali ne sama sloboda.

   Dan je izbor puta pokore da se dođe do slobode, a taj put je sam Sin Božji (usp. OporKl 5).  Suobličiti se Njemu svrha je pokorničkog puta/obraćenja. Važno je sada vidjeti odnos između osobnog izbora i duhovnoga vodstva, prisutnosti nekog starijeg brata/sestre koji nas odgaja. Kod svetoga Franje kao da izostaje to ljudsko posredovanje: „Gospodin ovako dade meni bratu Franji da počnem činiti pokoru… Gospodin mi dade takvu vjeru u crkve… Gospodin [mi] dade i daje takvu vjeru u svećenike… Gospodin mi dade nekoliko braće… sam Svevišnji objavi [mi] kako treba da živim po uzoru na sveto Evanđelje“ (usp. Opor 1.2.4.6.14). Za Franju je dakle osobni izbor u prvom planu; u svom izboru života pokore polazi od neposrednog potpuno osobnog odnosa s Gospodinom.

   Također je i za Klaru polazište očito Gospodin (usp. OporKl 24), ali je također istina da u svojim spisima Klara ne krije, štoviše ističe na sve načine, da je njezin odnos s Gospodinom bio povijesno ljudski posredovan susretom s Franjom. U odgajanju svojih sestara, Klara je ono što je njoj bio Franjo, Božji posrednik. Ovako to ona postavlja u svome Pravilu: „Opatica neka opominje i pohađa svoje sestre i neka ih ponizno i s ljubavlju ispravlja, ali neka im ne zapovijeda nešto što je protiv njihove duše i oblika našega zavjeta“ (PrKl 10,1). U ovom odlomku zanimljiva je riječ „pohađa“. Klara je odlomak doslovno preuzela iz Franjina Pravila i ostavila i tu riječ koja je jasna kada je riječ o ministru koji obilazi i pohađa braću. Međutim, opatica i sestre uvijek su zajedno. Klara hoće da opatica upravo ide od sestre do sestre, da ih vidi, dotakne, uputi riječ i sasluša. Njezina je glavna zadaća da „ih ponizno i s ljubavlju ispravlja, ali neka im ne zapovijeda nešto što je protiv njihove duše i oblika našega zavjeta“. Njezino odgajanje usmjereno je prema onoj slobodi, odcjepljenju: „A opominjem i potičem u Gospodinu Isusu Kristu sestre da se čuvaju svake oholosti, isprazne slave, zavisti, pohlepe, brige i skrbi za ovaj svijet, ogovaranja i mrmljanja, nesloge i podjela“ (PrKl 10,6). Ova dva zadnja zla Klara je sama dodala, nema ih u Franjinom pravilu. I odmah dodaje lijek protiv te opasnosti u čemu je također originalna u odnosu na Franju: „A neka se brinu da uvijek jedne s drugima čuvaju jedinstvo uzajamne ljubavi (dilectio), koje je sveza savršenstva“ (PrKl 10,7). Klara nije upotrijebila ovdje riječ caritas, nego dilectio, misleći upravo na osjećaj. Caritas je više teološki izričaj, dok je dilectio afektivni.

   Naglasak je stavljen na dvostruku stvarnost koju je utemeljio Franjo i preuzela Klara: s jedne strane služenje onoga koji predsjeda (odgaja), s druge strane poslušnost onoga koji je podložnik (odgajanik). Rječnik je feudalni: gospođa i sluškinje: „A podložne sestre neka imaju na pameti kako su se radi Boga odrekle vlastite volje. Stoga se svojim opaticama moraju strogo pokoravati u svemu što su Gospodinu obećale opsluživati a nije protivno duši i našem zavjetovanju. Opatica pak neka im bude tako bliska da joj mogu govoriti i činiti kao gospodarice svojoj sluškinji. Tako naime mora biti da opatica bude sluškinja sviju sestara“ (PrKl 10,2-5). Klara, koja vrlo dobro poznaje odnos gospodarice i sluškinje, u svojoj zajednici preokreće taj društveni odnos: podložnice moraju imati toliku bliskost s opaticom da mogu postupati s njome onako kako gospodarica postupa sa služavkama. Sestre na Postupku stalno potvrđuju Klarino predsjedanje kao služenje.

   Ono što upada u oči međutim jest da u tom govoru o potpunom služenju onoga tko predsjeda, odgovara također potpuna poslušnost podložnika: „A podložne sestre neka imaju na pameti kako su se radi Boga odrekle vlastite volje“ (PrKl 10,2). Odreći se vlastite volje iz ljubavi prema Bogu veoma je snažan izričaj. Poslušnost je dakle potpuna poslušnost. Klara to više puta tvrdi kada govori o sebi. U Oporuci će govoriti, primjerice, o poslušnosti Franji: „S koliko dakle brige i s koliko nastojanja duha i tijela moramo vršiti zapovijedi Božje i oca našega [Franje], kako bismo uz Božju suradnju umnogostručile talent“ (OporKl 18). Cijeli Klarin život bio je poslušnos Božjim i Franjinim zapovijedima. Franjevačka poslušnost preuzima monašku predaju odreknuća vlastite volje, ali veoma snažno ističe granice onoga što jest i što nije poslušnost: „što nije protivno duši i našem zavjetovanju“ (PPr 10,3; PrKl 10,3). Poslušnost ne isključuje osobnu odgovornost, ne smije se poslušati ono što je svjesno protiv dobra duše. Ali poslušnost mora biti potpuna.

   Ovaj govor o poslušnosti najbolje se vidi u odnosu Franje i Klare. Klara je u svemu bila poslušna Franji, ali je u nekim slučajevima njezina poslušnost bila na kušnji. Prva kušnja nastupila je kada joj je Franjo tri godine nakon njezina obraćenja predložio da prihvati naslov i službu opatice. Klara je to odbijala, a pisac Legende obrazlaže zašto: „htjela je radije biti ponizno podložna nego predsjedati, i više ju je veselilo među Kristovim zaručnicama služiti, nego biti služena“ (LegKl 12). Međutim, razlog Klarina odbijanja puno je dublji. Klara nije htjela naslov opatice jer bi to značilo prihvaćanje Pravila sv. Benedikta. Za nju je Franjin prijedlog bio protiv „oblika našega zavjetovanja“, a koje je zavjetovanje siromaštva („bez vlasništva“), dok benediktinsko Pravilo nema takav oblik siromaštva. Kada će Klara prihvatiti da posluša Franju? Sama kaže u Oporuci, nakon što „gospodin papa Inocent, u čije smo vrijeme započele, i drugi njegovi nasljednici svojim povlasticama učvrste naš zavjet presvetoga siromaštva koje obećasmo Gospodinu i blaženom našem ocu [Franji]“ (Opor 42), to jest, kad je osiguran i spašen njezin izvorni poziv. Dakle, Klara nije odbila poslušati Franju da predsjeda sestrama, nego je odbila ono što je bilo protivno zavjetovanju njezina poziva.

   Drugi događaj, vrlo poznat, odnosi se na Klarinu pokoru, na njezin tvrdi ležaj od rogožine na kojemu je ležala dok se nije razboljela. Franjo joj je morao narediti da odsada leži na slamarici (usp. LegKl 17). Ovdje se radi o dvama različitim poimanjima pokore. Franjo je bio čovjek pokore cijeloga života: spavao je malo ili nimalo, jeo je malo ili postio, u hranu je stavljao pepela da ne uživa u jelu, ali radi se o odricanju ugode, ne sna ili hrane. Nikada nije svoga „brata magarca“, tijelo, ugrozio. Naprotiv, Klara je svom tijelu nanijela bolest. Bila je  uvjerena da je takva pokora dobra za njezino spasenje, što je bilo u skladu s ondašnjim shvaćanjima da su žene nositeljice i izvor grijeha. Franjo ju je poučio kako se treba odcijepiti od takvog poimanja pokore. Poslušala ga je, ali je ispod tunike nosila oštru kostrijet. Da je Franjo to znao, sigurno bi joj je oduzeo. No zato su to učinile sestre u duhu svojega oca Franje (usp. PostKl 2,7).

   Treći događaj odnosi se na hranu. Klara ne samo da je držala post kako ga predviđa Hugolinovo Pravilo (ove godine je 800 godina toga Pravila!), dva puta tjedno i u sve korizmene dane, nego tri dana u tjednu nije uzimala baš ništa (usp. PostKl 1,8). Kad se razboljela, posredovali su i asiški biskup i otac Franjo (usp. LegKl 18).    Ovdje je Klarin otpor bio toliki da je Franjo morao doći s „pojačanjem“. I opet se radi o općem duhovnom ozračju u kojemu je odrasla i živjela Klara. Ona je postupno došla do toga što je to prava pokora, kako ju je shvaćao i živio i Franjo. Stoga će dvadesetak godina kasnije i sama odgajati Janju Prašku: „molim te i u Gospodinu tražim, predraga, da mudro i razborito odustaneš od nekog nerazborita i nemoguće stroga posta na koji si se, doznadoh, dala; i to radi toga kako bi živa, živa slavila Gospodina, kako bi svoju razumnu žrtvu i žrtvu uvijek solju začinjenu Gospodinu prikazivala“ (3PJa 40-41).

   S istom slobodom koju je Klara pokazala prema Franji, Klara se odnosila i s Papom. Tako, kada ju je Papa Grgur IX nagovarao da prihvati neke posjede radi sigurnosti, ona je odbila jer je to bilo protivno njezinu zavjetovanju, na što je Papa odgovorio: „Ako se bojiš zbog zavjeta, Mi te od zavjeta odrješujemo“. „Sveti Oče“, reče ona, „ne želim nipošto nikada biti odriješena od nasljedovanja Krista!“ (LegKl 14).

   Preostaje nam sada vidjeti kako Klara, s jednakom slobodom, odgajala svoje sestre. Evanđelje ima svoja sredstva kako „mijenjati“, „obratiti“ nekoga: primjer, riječ, prijateljstvo i ljubav. Ali i dalje ostaje tajna osobne slobode. Posljednjih godina Franjo se pred tom tajnom povukao u samoću i šutnju. Usred svoga bratstva, štoviše cijeloga Reda (dakle i sestara) on je bio samo primjer i šutnja. Dvije posljednje godine sama šutnja, a koliko rječita (usp. 2Čel 207). Braća i sestre morali su prihvatiti ovu provokaciju koja je bila tako pedagoška.

   Slično je bilo i kod svete Klare. Zasigurno, riječ je važna, ali je još važnija međusobna ljubav, „vez savršenstva“. Ponovno se vraćamo na Klarinu pokoru. Franjo je Klaru poučio i ona je pomalo došla do evanđeoskog shvaćanja pokore. I tu je zapravo nadišla Franju. Živeći na istome mjestu zajedno sa svojim sestrama, ona je počela osjećati „tijelo“ zajednice. Više nije mislila na sebe, nego je imala „prošireno tijelo“, tijelo svoje zajednice. Osjetila je svaku sestru i sve njih zajedno. I tu se rodila ona bliskost koju spominje u Pravilu u odnosu opatice i sestara. Klara se toliko stopila sa svojom zajednicom da u Oporuci kaže: „Gospodin postavi nas …drugima za primjer i ogledalo“ (OporKl 19). Nije ona osobno primjer, nego zajedno sa svojim sestrama koje žive složno u sv. Damjanu. Za razliku od Franje, ona je svakodnevno živjela sa svojim sestrama, posluživala ih, prala bolesničke sjedalice (usp. PostKl 1,12). I Franjo je pokazao primjer evanđeoske humanosti, bio je uzor braći u svemu, nije se krio. Ali Klara je nestala iza Franje i unutar svoje zajednice.

   Razmišljanje o „proširenom tijelu“ dovodi nas do govora o pedagogiji čuda. Općenito mislimo kako je Klara činila čudesa znakom križa. Zapravo tom znaku ona se utekla tek kad je upotrijebila sva sredstva kojima je raspolagala u svojoj domišljatoj ljubavi. Poznati primjer je ozdravljenje sestre Balvine koju je jedne noći zahvatila jaka reumatska bol u kuku te se počela žaliti i jaukati. Majka, ne imajući ništa toplo pri ruci, svojim je tijelom zagrijala bolno mjesto i pokrila ga svojom koprenom, ne imajući drugog pokrivača (usp. PostKl 7,12). U toj sestrinoj boli usred siromaštva sv. Damjana, Klara je imala samo svoju osjećajnu domišljatu ljubav. Nije smatrala svoje geste sablažnjivima.

   Imamo slučaj sestre Cecilije koja je jako kašljala „i čim bi započela jesti taj bi se kašalj pojavio tako da se činilo da bi se mogla ugušiti. Zbog toga joj je spomenuta Majka, jednoga dana šestoga u tjednu, dala da pojede malo pogače, što je ona uzela s velikim strahom. Jela je samo zbog naredbe svete Majke. I otada nije više osjetila tu bolest“ (PostKl 4,9). Gdje je tu čudo? U činjenici da je Klara smatrala važnijim sestrino zdravlje nego li post petkom, dok se sama sestra bojala prekršiti taj post. Klarina sloboda i brižljivost čine čudo.

   Kao pedagoška sredstva Klara upotrebljava i opomene koje na više mjesta spominje u Pravilu. Sestre svjedoče kako je to činila: „[Svjedokinja je] rekla kad bi spomenuta gospođa Klara ponekad vidjela neku sestru da trpi napastovanje ili nevolju, ta bi je gospođa potajno pozvala i plačući je tješila, a ponekad bi se preda nju ničice bacila. – Upitana kako to zna, odgovorila je da je vidjela više njih koje je ona zvala da ih utješi. A jedna od njih joj je rekla da se je gospođa preda nju bacila ničice“ (PostKl 10,5). Klara posreduje nasamo, u tajnosti, da ne izvrgne sestru poniženju.

   Vezano uz opomene, ponovno se vraćamo nekim čudesima. Pogledajmo ono nad sestrom Andreom. Taj je slučaj bio toliko bolan i problematičan, da ga je pisac Legende stavio posve na kraju svoga djela. Donosimo cijeli odlomak iz Postupka: „Rekla je također ova svjedokinja da je jedna sestra, zvana sestra Andrea iz Ferrare, trpjela od skrofula u grlu. Spomenuta gospođa Klara u duhu je saznala da je ona bila u velikoj kušnji kako bi od toga ozdravila. I jedne noći, ta sestra Andrea koja je bila u spavalištu ispod, na takav je način i tako jako rukama stisla grlo da je izgubila glas. I to je sveta Majka spoznala u duhu. Zbog toga je odmah pozvala ovu svjedokinju, koja je tu blizu spavala, i rekla joj: 'Siđi brzo dolje u spavalište, jer je sestra Andrea teško bolesna. Očisti od ljuske jedno jaje i daj joj da popije; i kada joj se povrati govor, dovedi je k meni'. I tako bî učinjeno. A kada je ta gospođa upitala sestru Andreu što joj je bilo i što je činila, sestra Andrea joj nije htjela reći. Onda joj je časne uspomene gospođa rekla sve po redu kako se je dogodilo. I to se proširilo među sestrama“ (PostKl 3,16).

   Sestra Andrea je u svojoj zatvorenosti i očaju bila u napasti oduzeti si život. Zadivljujuće je ovdje Klarino držanje. Klara nije spavala, bdjela je jer je osjetila muku svoje duhovne kćeri. To je ono njezino „prošireno tijelo“. Molila je za nju i u duhu spoznala njezinu muku. Budući da je i sama bila bolesna i nepokretna, probudila je sestru do sebe i naredila joj da pripremi sestri Andrei jedno jaje (vjerojatno jedino u samostanu!), a onda da je dovede k njoj. Ovdje nema ničeg čudesnog. Čudesna je jedino činjenica da je Klara bdjela i molila za sestru. I njezina osjećajna ljubav učinila je čudo da se sestra Andrea na kraju otvorila (usp. LegKl 59). Sestru Andreu dotaklo je kad je vidjela brigu Majke koja joj je poslala toplo jaje i kad je doznala da je Majka bdjela i molila za nju. Sestri je zapravo trebala ta pažnja više nego li sam lijek. Zato će Klara napisati u Pravilu: [Opatica] neka tješi žalosne. Neka bude posljednje utočište tjeskobnima, da u slabih ne pobijedi bolest očaja ako u nje ne bude lijeka za ozdravljenje“ (PrKl 4,12).

   Jedno od poznatih čudesa svete Klare je i dražesni događaj s mačkicom: „Rekla je također ova svjedokinja da se jednom spomenuta gospođa Klara nije mogla ustati s ležaja zbog svoje bolesti. Zamolila je da joj se donese neki ubrus, a nije bilo nikoga da joj ga donese. I jedna mačkica, koja je bila u samostanu, stala je vući i potezati taj ubrus da joj ga donese kako god je umjela. A onda je ta gospođa rekla toj mački: 'Zloćo, ne znaš ga nositi; zašto ga potežeš po tlu?' Onda ta mačka, kao da je razumjela tu riječ, stala je umotavati taj ubrus da ne dotiče tlo. – Upitana kako zna to što je rečeno, odgovorila je da joj je to rekla sama spomenuta gospođa“ (PostKl 9,8). Zamislimo Klaru, Majku, bolesnu, nepokretnu, u krevetu, koja želi taj „ubrus“ kako bi mogla raditi, kao svakoga dana. I nitko ne čuje Majčinu molbu. Nije lijepo da baš nitko ne sluša i ne čuje Majčin glas koja i ne traži puno. Tko ga čuje? Jedna mačkica. I ne čuje ga samo jedanput, nego dvaput: kad joj Klara kaže „Zloćo, ne znaš ga nositi“, ona posluša i popravi svoju pogrešku. Klara je događaj ispripovjedila sestri Franciski da je pouči kako je ona (i svaka druga sestra) pozvana slušati, a ne mačkica. Bog se poslužio nerazumnom životinjom kako bi poučio sestre. To je pedagogija ovog malog čuda.

   Slično imamo i kod čuda s uljem. Klara je zamolila brata milostinjara da bi pošao isprositi im ulja jer ga više nisu imale. Brat nije bio baš oduševljen pa je postupio kako mi najčešće postupamo: donijet će ga kad mu se pripremi posuda za ulje. Nije razumio da se radi o važnoj stvari: bilo da je to ulje za bolesnice, bilo da je ono za svjetiljku koja je imala danonoćno gorjeti pred Raspelom (kako je Franjo želio). I nije važno što tu posudu treba pripremiti sama Klara, opatica samostana. Kad se brat dovukao da izvrši naredbu, našao je posudicu punu. Netko drugi je čuo i poslušao i posudicu napunio - Gospodin. Klara je to pripovijedala sestrama. Možda brat milostinjar nije razumio poruku, ali sestre jesu. Treba slušati i poslušati.

   Slično imamo i u posljednjem najpoznatijem čudu, koje se zbilo u Božićnoj noći. Klara ostaje sama u spavaonici, a sestre odlaze u kor na božićnu službu. I onda se događa čudesni prijenos. Klarinu želju i potrebu nitko nije čuo. Nijedna sestra nije odlučila da bi ostala s njome da nije sama barem te noći. Klara se i ovdje povukla, nestala u zajednici, nije naredila (a mogla je, bila je opatica!) da koja sestra ostane kod nje. Kada nije bilo nikoga, Gospodin je opet posredovao.

   U svojoj odgojnoj metodi, kako smo vidjeli, Klara se ne nameće, nikoga ne prisiljava. Njezin je stav put poštovanja, ali ipak ne stav onoga koji će šutnjom odobravati zlo: Klara svaki puta progovara i time poučava i opominje. Prava ljubav se ne nameće, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo…

Pedagogija svete Klare

 

 

O pedagogiji svete Klare, kao i svetoga Franje, ne možemo govoriti u modernom smislu te riječi. Pedagogija je suvremena znanost o odgoju. No i sveta Klara je imala određeni način odgajanja svojih sestara. Stoga ćemo promotriti one pojmove koji su za nju bili u službi odgoja: pokora/obraćenje, služenje i poslušnost, uzajamna ljubav i čudesa.

Temeljni pojam s kojim se susrećemo kod svetoga Franje i svete Klare jest pokora, koja kod njih znači „obraćenje“, to jest izbor života po evanđelju. Za njih je pokora/obraćenje bio stalni napor duboke osobne obnove. Taj napor traje čitav život. Radi se dakle o neprestanom odgajanju, kako samoodgoju tako i o odgoju. Dok je Franjo odgajao samoga sebe, duhovno je vodio i oblikovao svoju braću i Klaru. Tako i Klara u odnosu na svoje sestre. Kada su krenuli putem pokore/obraćenja, Franjo i Klara krenuli su putem slobode, odcjepljenja ponajprije od samih sebe. Ovdje se susrećemo s jednim pitanjem, veoma važnim u odgoju: problem slobode i pokora. Odcijepljenost od samih sebe jest sloboda. Ali sloboda nije dovoljna. Ona može biti šuplja, prazna, bez sadržaja. Sveti Pavao jasno kaže da samo ljubav vrijedi. Stoga, odcjepljenje je put slobode, ali ne sama sloboda.

Dan je izbor puta pokore da se dođe do slobode, a taj put je sam Sin Božji (usp. OporKl 5).  Suobličiti se Njemu svrha je pokorničkog puta/obraćenja. Važno je sada vidjeti odnos između osobnog izbora i duhovnoga vodstva, prisutnosti nekog starijeg brata/sestre koji nas odgaja. Kod svetoga Franje kao da izostaje to ljudsko posredovanje: „Gospodin ovako dade meni bratu Franji da počnem činiti pokoru… Gospodin mi dade takvu vjeru u crkve… Gospodin [mi] dade i daje takvu vjeru u svećenike… Gospodin mi dade nekoliko braće… sam Svevišnji objavi [mi] kako treba da živim po uzoru na sveto Evanđelje“ (usp. Opor 1.2.4.6.14). Za Franju je dakle osobni izbor u prvom planu; u svom izboru života pokore polazi od neposrednog potpuno osobnog odnosa s Gospodinom.

Također je i za Klaru polazište očito Gospodin (usp. OporKl 24), ali je također istina da u svojim spisima Klara ne krije, štoviše ističe na sve načine, da je njezin odnos s Gospodinom bio povijesno ljudski posredovan susretom s Franjom. U odgajanju svojih sestara, Klara je ono što je njoj bio Franjo, Božji posrednik. Ovako to ona postavlja u svome Pravilu: „Opatica neka opominje i pohađa svoje sestre i neka ih ponizno i s ljubavlju ispravlja, ali neka im ne zapovijeda nešto što je protiv njihove duše i oblika našega zavjeta“ (PrKl 10,1). U ovom odlomku zanimljiva je riječ „pohađa“. Klara je odlomak doslovno preuzela iz Franjina Pravila i ostavila i tu riječ koja je jasna kada je riječ o ministru koji obilazi i pohađa braću. Međutim, opatica i sestre uvijek su zajedno. Klara hoće da opatica upravo ide od sestre do sestre, da ih vidi, dotakne, uputi riječ i sasluša. Njezina je glavna zadaća da „ih ponizno i s ljubavlju ispravlja, ali neka im ne zapovijeda nešto što je protiv njihove duše i oblika našega zavjeta“. Njezino odgajanje usmjereno je prema onoj slobodi, odcjepljenju: „A opominjem i potičem u Gospodinu Isusu Kristu sestre da se čuvaju svake oholosti, isprazne slave, zavisti, pohlepe, brige i skrbi za ovaj svijet, ogovaranja i mrmljanja, nesloge i podjela“ (PrKl 10,6). Ova dva zadnja zla Klara je sama dodala, nema ih u Franjinom pravilu. I odmah dodaje lijek protiv te opasnosti u čemu je također originalna u odnosu na Franju: „A neka se brinu da uvijek jedne s drugima čuvaju jedinstvo uzajamne ljubavi (dilectio), koje je sveza savršenstva“ (PrKl 10,7). Klara nije upotrijebila ovdje riječ caritas, nego dilectio, misleći upravo na osjećaj. Caritas je više teološki izričaj, dok je dilectio afektivni.

Naglasak je stavljen na dvostruku stvarnost koju je utemeljio Franjo i preuzela Klara: s jedne strane služenje onoga koji predsjeda (odgaja), s druge strane poslušnost onoga koji je podložnik (odgajanik). Rječnik je feudalni: gospođa i sluškinje: „A podložne sestre neka imaju na pameti kako su se radi Boga odrekle vlastite volje. Stoga se svojim opaticama moraju strogo pokoravati u svemu što su Gospodinu obećale opsluživati a nije protivno duši i našem zavjetovanju. Opatica pak neka im bude tako bliska da joj mogu govoriti i činiti kao gospodarice svojoj sluškinji. Tako naime mora biti da opatica bude sluškinja sviju sestara“ (PrKl 10,2-5). Klara, koja vrlo dobro poznaje odnos gospodarice i sluškinje, u svojoj zajednici preokreće taj društveni odnos: podložnice moraju imati toliku bliskost s opaticom da mogu postupati s njome onako kako gospodarica postupa sa služavkama. Sestre na Postupku stalno potvrđuju Klarino predsjedanje kao služenje.

Ono što upada u oči međutim jest da u tom govoru o potpunom služenju onoga tko predsjeda, odgovara također potpuna poslušnost podložnika: „A podložne sestre neka imaju na pameti kako su se radi Boga odrekle vlastite volje“ (PrKl 10,2). Odreći se vlastite volje iz ljubavi prema Bogu veoma je snažan izričaj. Poslušnost je dakle potpuna poslušnost. Klara to više puta tvrdi kada govori o sebi. U Oporuci će govoriti, primjerice, o poslušnosti Franji: „S koliko dakle brige i s koliko nastojanja duha i tijela moramo vršiti zapovijedi Božje i oca našega [Franje], kako bismo uz Božju suradnju umnogostručile talent“ (OporKl 18). Cijeli Klarin život bio je poslušnos Božjim i Franjinim zapovijedima. Franjevačka poslušnost preuzima monašku predaju odreknuća vlastite volje, ali veoma snažno ističe granice onoga što jest i što nije poslušnost: „što nije protivno duši i našem zavjetovanju“ (PPr 10,3; PrKl 10,3). Poslušnost ne isključuje osobnu odgovornost, ne smije se poslušati ono što je svjesno protiv dobra duše. Ali poslušnost mora biti potpuna.

Ovaj govor o poslušnosti najbolje se vidi u odnosu Franje i Klare. Klara je u svemu bila poslušna Franji, ali je u nekim slučajevima njezina poslušnost bila na kušnji. Prva kušnja nastupila je kada joj je Franjo tri godine nakon njezina obraćenja predložio da prihvati naslov i službu opatice. Klara je to odbijala, a pisac Legende obrazlaže zašto: „htjela je radije biti ponizno podložna nego predsjedati, i više ju je veselilo među Kristovim zaručnicama služiti, nego biti služena“ (LegKl 12). Međutim, razlog Klarina odbijanja puno je dublji. Klara nije htjela naslov opatice jer bi to značilo prihvaćanje Pravila sv. Benedikta. Za nju je Franjin prijedlog bio protiv „oblika našega zavjetovanja“, a koje je zavjetovanje siromaštva („bez vlasništva“), dok benediktinsko Pravilo nema takav oblik siromaštva. Kada će Klara prihvatiti da posluša Franju? Sama kaže u Oporuci, nakon što „gospodin papa Inocent, u čije smo vrijeme započele, i drugi njegovi nasljednici svojim povlasticama učvrste naš zavjet presvetoga siromaštva koje obećasmo Gospodinu i blaženom našem ocu [Franji]“ (Opor 42), to jest, kad je osiguran i spašen njezin izvorni poziv. Dakle, Klara nije odbila poslušati Franju da predsjeda sestrama, nego je odbila ono što je bilo protivno zavjetovanju njezina poziva.

Drugi događaj, vrlo poznat, odnosi se na Klarinu pokoru, na njezin tvrdi ležaj od rogožine na kojemu je ležala dok se nije razboljela. Franjo joj je morao narediti da odsada leži na slamarici (usp. LegKl 17). Ovdje se radi o dvama različitim poimanjima pokore. Franjo je bio čovjek pokore cijeloga života: spavao je malo ili nimalo, jeo je malo ili postio, u hranu je stavljao pepela da ne uživa u jelu, ali radi se o odricanju ugode, ne sna ili hrane. Nikada nije svoga „brata magarca“, tijelo, ugrozio. Naprotiv, Klara je svom tijelu nanijela bolest. Bila je  uvjerena da je takva pokora dobra za njezino spasenje, što je bilo u skladu s ondašnjim shvaćanjima da su žene nositeljice i izvor grijeha. Franjo ju je poučio kako se treba odcijepiti od takvog poimanja pokore. Poslušala ga je, ali je ispod tunike nosila oštru kostrijet. Da je Franjo to znao, sigurno bi joj je oduzeo. No zato su to učinile sestre u duhu svojega oca Franje (usp. PostKl 2,7).

Treći događaj odnosi se na hranu. Klara ne samo da je držala post kako ga predviđa Hugolinovo Pravilo (ove godine je 800 godina toga Pravila!), dva puta tjedno i u sve korizmene dane, nego tri dana u tjednu nije uzimala baš ništa (usp. PostKl 1,8). Kad se razboljela, posredovali su i asiški biskup i otac Franjo (usp. LegKl 18).  Ovdje je Klarin otpor bio toliki da je Franjo morao doći s „pojačanjem“. I opet se radi o općem duhovnom ozračju u kojemu je odrasla i živjela Klara. Ona je postupno došla do toga što je to prava pokora, kako ju je shvaćao i živio i Franjo. Stoga će dvadesetak godina kasnije i sama odgajati Janju Prašku: „molim te i u Gospodinu tražim, predraga, da mudro i razborito odustaneš od nekog nerazborita i nemoguće stroga posta na koji si se, doznadoh, dala; i to radi toga kako bi živa, živa slavila Gospodina, kako bi svoju razumnu žrtvu i žrtvu uvijek solju začinjenu Gospodinu prikazivala“ (3PJa 40-41).

S istom slobodom koju je Klara pokazala prema Franji, Klara se odnosila i s Papom. Tako, kada ju je Papa Grgur IX nagovarao da prihvati neke posjede radi sigurnosti, ona je odbila jer je to bilo protivno njezinu zavjetovanju, na što je Papa odgovorio: „Ako se bojiš zbog zavjeta, Mi te od zavjeta odrješujemo“. „Sveti Oče“, reče ona, „ne želim nipošto nikada biti odriješena od nasljedovanja Krista!“ (LegKl 14).

Preostaje nam sada vidjeti kako Klara, s jednakom slobodom, odgajala svoje sestre. Evanđelje ima svoja sredstva kako „mijenjati“, „obratiti“ nekoga: primjer, riječ, prijateljstvo i ljubav. Ali i dalje ostaje tajna osobne slobode. Posljednjih godina Franjo se pred tom tajnom povukao u samoću i šutnju. Usred svoga bratstva, štoviše cijeloga Reda (dakle i sestara) on je bio samo primjer i šutnja. Dvije posljednje godine sama šutnja, a koliko rječita (usp. 2Čel 207). Braća i sestre morali su prihvatiti ovu provokaciju koja je bila tako pedagoška.

Slično je bilo i kod svete Klare. Zasigurno, riječ je važna, ali je još važnija međusobna ljubav, „vez savršenstva“. Ponovno se vraćamo na Klarinu pokoru. Franjo je Klaru poučio i ona je pomalo došla do evanđeoskog shvaćanja pokore. I tu je zapravo nadišla Franju. Živeći na istome mjestu zajedno sa svojim sestrama, ona je počela osjećati „tijelo“ zajednice. Više nije mislila na sebe, nego je imala „prošireno tijelo“, tijelo svoje zajednice. Osjetila je svaku sestru i sve njih zajedno. I tu se rodila ona bliskost koju spominje u Pravilu u odnosu opatice i sestara. Klara se toliko stopila sa svojom zajednicom da u Oporuci kaže: „Gospodin postavi nas …drugima za primjer i ogledalo“ (OporKl 19). Nije ona osobno primjer, nego zajedno sa svojim sestrama koje žive složno u sv. Damjanu. Za razliku od Franje, ona je svakodnevno živjela sa svojim sestrama, posluživala ih, prala bolesničke sjedalice (usp. PostKl 1,12). I Franjo je pokazao primjer evanđeoske humanosti, bio je uzor braći u svemu, nije se krio. Ali Klara je nestala iza Franje i unutar svoje zajednice.

Razmišljanje o „proširenom tijelu“ dovodi nas do govora o pedagogiji čuda. Općenito mislimo kako je Klara činila čudesa znakom križa. Zapravo tom znaku ona se utekla tek kad je upotrijebila sva sredstva kojima je raspolagala u svojoj domišljatoj ljubavi. Poznati primjer je ozdravljenje sestre Balvine koju je jedne noći zahvatila jaka reumatska bol u kuku te se počela žaliti i jaukati. Majka, ne imajući ništa toplo pri ruci, svojim je tijelom zagrijala bolno mjesto i pokrila ga svojom koprenom, ne imajući drugog pokrivača (usp. PostKl 7,12). U toj sestrinoj boli usred siromaštva sv. Damjana, Klara je imala samo svoju osjećajnu domišljatu ljubav. Nije smatrala svoje geste sablažnjivima.

Imamo slučaj sestre Cecilije koja je jako kašljala „i čim bi započela jesti taj bi se kašalj pojavio tako da se činilo da bi se mogla ugušiti. Zbog toga joj je spomenuta Majka, jednoga dana šestoga u tjednu, dala da pojede malo pogače, što je ona uzela s velikim strahom. Jela je samo zbog naredbe svete Majke. I otada nije više osjetila tu bolest“ (PostKl 4,9). Gdje je tu čudo? U činjenici da je Klara smatrala važnijim sestrino zdravlje nego li post petkom, dok se sama sestra bojala prekršiti taj post. Klarina sloboda i brižljivost čine čudo.

Kao pedagoška sredstva Klara upotrebljava i opomene koje na više mjesta spominje u Pravilu. Sestre svjedoče kako je to činila: „[Svjedokinja je] rekla kad bi spomenuta gospođa Klara ponekad vidjela neku sestru da trpi napastovanje ili nevolju, ta bi je gospođa potajno pozvala i plačući je tješila, a ponekad bi se preda nju ničice bacila. – Upitana kako to zna, odgovorila je da je vidjela više njih koje je ona zvala da ih utješi. A jedna od njih joj je rekla da se je gospođa preda nju bacila ničice“ (PostKl 10,5). Klara posreduje nasamo, u tajnosti, da ne izvrgne sestru poniženju.

Vezano uz opomene, ponovno se vraćamo nekim čudesima. Pogledajmo ono nad sestrom Andreom. Taj je slučaj bio toliko bolan i problematičan, da ga je pisac Legende stavio posve na kraju svoga djela. Donosimo cijeli odlomak iz Postupka: „Rekla je također ova svjedokinja da je jedna sestra, zvana sestra Andrea iz Ferrare, trpjela od skrofula u grlu. Spomenuta gospođa Klara u duhu je saznala da je ona bila u velikoj kušnji kako bi od toga ozdravila. I jedne noći, ta sestra Andrea koja je bila u spavalištu ispod, na takav je način i tako jako rukama stisla grlo da je izgubila glas. I to je sveta Majka spoznala u duhu. Zbog toga je odmah pozvala ovu svjedokinju, koja je tu blizu spavala, i rekla joj: 'Siđi brzo dolje u spavalište, jer je sestra Andrea teško bolesna. Očisti od ljuske jedno jaje i daj joj da popije; i kada joj se povrati govor, dovedi je k meni'. I tako bî učinjeno. A kada je ta gospođa upitala sestru Andreu što joj je bilo i što je činila, sestra Andrea joj nije htjela reći. Onda joj je časne uspomene gospođa rekla sve po redu kako se je dogodilo. I to se proširilo među sestrama“ (PostKl 3,16).

Sestra Andrea je u svojoj zatvorenosti i očaju bila u napasti oduzeti si život. Zadivljujuće je ovdje Klarino držanje. Klara nije spavala, bdjela je jer je osjetila muku svoje duhovne kćeri. To je ono njezino „prošireno tijelo“. Molila je za nju i u duhu spoznala njezinu muku. Budući da je i sama bila bolesna i nepokretna, probudila je sestru do sebe i naredila joj da pripremi sestri Andrei jedno jaje (vjerojatno jedino u samostanu!), a onda da je dovede k njoj. Ovdje nema ničeg čudesnog. Čudesna je jedino činjenica da je Klara bdjela i molila za sestru. I njezina osjećajna ljubav učinila je čudo da se sestra Andrea na kraju otvorila (usp. LegKl 59). Sestru Andreu dotaklo je kad je vidjela brigu Majke koja joj je poslala toplo jaje i kad je doznala da je Majka bdjela i molila za nju. Sestri je zapravo trebala ta pažnja više nego li sam lijek. Zato će Klara napisati u Pravilu: [Opatica] neka tješi žalosne. Neka bude posljednje utočište tjeskobnima, da u slabih ne pobijedi bolest očaja ako u nje ne bude lijeka za ozdravljenje“ (PrKl 4,12).

Jedno od poznatih čudesa svete Klare je i dražesni događaj s mačkicom: „Rekla je također ova svjedokinja da se jednom spomenuta gospođa Klara nije mogla ustati s ležaja zbog svoje bolesti. Zamolila je da joj se donese neki ubrus, a nije bilo nikoga da joj ga donese. I jedna mačkica, koja je bila u samostanu, stala je vući i potezati taj ubrus da joj ga donese kako god je umjela. A onda je ta gospođa rekla toj mački: 'Zloćo, ne znaš ga nositi; zašto ga potežeš po tlu?' Onda ta mačka, kao da je razumjela tu riječ, stala je umotavati taj ubrus da ne dotiče tlo. – Upitana kako zna to što je rečeno, odgovorila je da joj je to rekla sama spomenuta gospođa“ (PostKl 9,8). Zamislimo Klaru, Majku, bolesnu, nepokretnu, u krevetu, koja želi taj „ubrus“ kako bi mogla raditi, kao svakoga dana. I nitko ne čuje Majčinu molbu. Nije lijepo da baš nitko ne sluša i ne čuje Majčin glas koja i ne traži puno. Tko ga čuje? Jedna mačkica. I ne čuje ga samo jedanput, nego dvaput: kad joj Klara kaže „Zloćo, ne znaš ga nositi“, ona posluša i popravi svoju pogrešku. Klara je događaj ispripovjedila sestri Franciski da je pouči kako je ona (i svaka druga sestra) pozvana slušati, a ne mačkica. Bog se poslužio nerazumnom životinjom kako bi poučio sestre. To je pedagogija ovog malog čuda.

Slično imamo i kod čuda s uljem. Klara je zamolila brata milostinjara da bi pošao isprositi im ulja jer ga više nisu imale. Brat nije bio baš oduševljen pa je postupio kako mi najčešće postupamo: donijet će ga kad mu se pripremi posuda za ulje. Nije razumio da se radi o važnoj stvari: bilo da je to ulje za bolesnice, bilo da je ono za svjetiljku koja je imala danonoćno gorjeti pred Raspelom (kako je Franjo želio). I nije važno što tu posudu treba pripremiti sama Klara, opatica samostana. Kad se brat dovukao da izvrši naredbu, našao je posudicu punu. Netko drugi je čuo i poslušao i posudicu napunio - Gospodin. Klara je to pripovijedala sestrama. Možda brat milostinjar nije razumio poruku, ali sestre jesu. Treba slušati i poslušati.

Slično imamo i u posljednjem najpoznatijem čudu, koje se zbilo u Božićnoj noći. Klara ostaje sama u spavaonici, a sestre odlaze u kor na božićnu službu. I onda se događa čudesni prijenos. Klarinu želju i potrebu nitko nije čuo. Nijedna sestra nije odlučila da bi ostala s njome da nije sama barem te noći. Klara se i ovdje povukla, nestala u zajednici, nije naredila (a mogla je, bila je opatica!) da koja sestra ostane kod nje. Kada nije bilo nikoga, Gospodin je opet posredovao.

U svojoj odgojnoj metodi, kako smo vidjeli, Klara se ne nameće, nikoga ne prisiljava. Njezin je stav put poštovanja, ali ipak ne stav onoga koji će šutnjom odobravati zlo: Klara svaki puta progovara i time poučava i opominje. Prava ljubav se ne nameće, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo…

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio