Primjer sam vam dao: ljubite jedni druge

Primjer sam vam dao: ljubite jedni druge

Crkva je na zemlji hodočasnica. Sveti Franjo i sveta Klara promatrali u svoj život nasljedovanja siromašnoga raspetoga Krista kao hodočasnički, život koji nam ne pruža gdje ćemo si nasloniti glavu, kao što je ni Sin Božji nije imao gdje nasloniti. Gospodin nas međutim daje jedne drugima ne kao zakon koji imamo vršiti, nego kao nešto vlastito samom božanskom životu: „Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu“ (Iv 17,21).

Pravilo sv. Klare je zakonik o „načinu svetoga jedinstva“ i „najuzvišenijeg siromaštva“ (PrKl, Uvod, 16), nadahnut riječima i spisima svetoga Franje. Način svetoga jedinstva, to jest život bratske zajednice, ima svoj izvor i ujedno svoj najkonkretniji plod u „jedinstvu duha“ (PrKl, Uvod, 5). Izvor, jer je Duh Sveti bit ljubavi koja ujedinjuje različite udove u jedno tijelo; plod, jer uzajamna ljubav sve više otvara daru Duha koji utvrđuje međusobno jedinstvo.

Evo nekih propisa iz Pravila sv. Klare koji poput ograde štite „malo stado“ (OporKl 46) da ostane u tom daru koji ljudski individualizam i isključivost čine osjetljivim. „A opatica i njezine sestre moraju se čuvati da se ne srde i ne uznemiruju zbog čijega grijeha; jer srdžba i uznemirenost priječe ljubav u njima i u drugima. (…) A opominjem i potičem u Gospodinu Isusu Kristu sestre da se čuvaju svake oholosti, isprazne slave, zavisti, pohlepe, brige i skrbi za ovaj svijet, ogovaranja i mrmljanja, nesloge i podjela. A neka se brinu da uvijek jedne s drugima čuvaju jedinstvo uzajamne ljubavi, koje je sveza savršenstva. (…) Opatica se mora osobno i po drugim sestrama pomno raspitati o bolesnim sestrama, glede razgovora, hrane i drugih potreba koje nameće njihova bolest, i za njih se prema mogućnosti mjesta s ljubavlju i milosrdno pobrinuti. Sve se naime moraju brinuti za svoje bolesne sestre i služiti im, kao što bi željele da se njima služi da ih pritišće kakva bolest. Neka s pouzdanjem jedne drugima očituju svoju potrebu. Pa ako majka ljubi i njeguje tjelesnu kćer svoju, koliko jače mora sestra ljubiti i njegovati sestru svoju duhovnu“ (PrKl, 9,5-6;10,6-7;8,12-16). U Oporuci također: „Pa iz ljubavi prema Kristu ljubeći jedne druge vani djelima pokazujte ljubav koju unutra imate, kako bi potaknute ovim primjerom sestre uvijek rasle u ljubavi prema Bogu i u uzajamnoj ljubavi. (OporKl 59-60).

Sljedbenice svete Klare, koje su iza sebe ostavile zapisana svoja duhovna iskustva, progovaraju i o temi bratske ljubavi. Tako sv. Katarina Bolonjska svojim živahnim načinom ukazuje na mrmljanje, pojavu čestu u našim zajednicama, koje bi trebale postati prava bratstva: „Koji bi jezik mogao dostatno ispripovjediti sreću i mir vjerne duše koja vidi samo dobro i ne mrmlja niti sudi? Ne kažem da je ona u miru, lišena morskog valovlja i oluja, nego je u miru njezina volja, jer je jedno sa slatkom voljom Božjom i Njemu prepušta sud i ne uzima na se brigu što drugi čine (…). Sestre moje, samo je Bog bez nedostatka i svaka pojedina neka misli da je gora od svih (…), dužnost nam je misliti radije dobro nego li zlo, i nemojte reći: 'Ne mogu zadržati misli', vjerujem vam, ali uredite svoju volju da se ne slaže, jezik da ne izgovara. Ni glad, ni žeđ, ni progonstvo, ni oganj, ni mač, ni sadašnjost ni budućnost, ni anđeli ni demoni ne mogu me odijeliti od ljubavi Kristove ako ja to neću.“

Bl. Julija Milanska tumači upravo Isusovu zapovijed ljubavi. „Kako treba ljubiti? Kako vas uči Sveto pismo. Pazite dobro na sveta Evanđelja i poslanice: 'Ovo je moja zapovijed, da ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio'. Tko ljubi bližnjega, ljubi Boga i tko ljubi Boga, ljubi i bližnjega. Sve su duše proizišle iz srca Božjega i stoga su sve sestre u Kristu. Potrebno je (…) ljubiti Boga i bližnjega bez obzira, nego samo jer moraju biti ljubljeni pravom i iskrenom ljubavi.“ Blaženica govori nadalje kako sva naša savršenost ima u sebi nesavršenosti, kako uza sva djela koja činimo i koja bi mogla nadilaziti djela svih svetih u nebu možemo završiti u paklu ako ne ljubimo Boga i bližnjega.

Jedan od oblika ljubavi prema bližnjemu jest „nositi breme jedni drugih“ (Gal 6,2). Promatrajući Isusov pad pod križem, č. sl. Valerija Campanazzi (16. st.) spoznaje kako smo pozvani pomoći jedni drugima, bilo u tjelesnim bilo u duhovnim potrebama. „Tako ćemo ispuniti zapovijedi Boga kad reče apostolima: 'Ljubite jedni druge i po tome će znati da ste moji učenici'. I tako će se i za nas znati ljubimo li Boga kada se međusobno ljubimo, i ne može se ljubiti Boga ako se ne ljubi bližnjeg, niti bližnjega bez Boga, jer Bog prebiva u stvorovima jer su načinjena na njegovu sliku i priliku; a napose u bolesnima, jer je u njima sakriven sjaj njegova božanstva pod prostom odjećom naše ljudske naravi.“

Zapisi jeruzalemske klarise, Marije od Trojstva, donose sljedeća razmišljanja koja nisu rasprava na jednu temu, nego svakodnevne kratke zabilješke : „Ljubav ne vidi uvreda, uvijek oprašta, neumorno. Ljubi neprestano i uvijek sve više! Budi velikodušna svojim sestrama! Svu ću te preplaviti. (…) Išti od mene za zajednički život dvije milosti: praštanje drugima – pusti kukolj rasti s pšenicom – jakost u svakoj prigodi, bez umora, nadvladavajući zlo dobrim, u šutnji. (…) Ima više vrsta ljubavi prema bližnjemu: ljubav Samarijanca, koji blaži rane tijela i duše; ljubav koja predusreće rane budnošću da svakom zgodom učini drugima što bismo željeli da se nama učini; no najuzvišenija ljubav jest unutrašnja ljubav koja uranja u Boga i brine se samo za to da On bude otkriven i upoznat. Takva ljubav oslobađa duše da bi one same od sebe došle k meni koji dajem utjehu i jakost i život. (…) Naknađuj, zadovoljavaj za grijehe ljudi, ljubi a da za to ništa ne tražiš za uzvrat i strpljivo čekaj da i tebe uzljube! Ne susteži se da razveseliš drugoga! Tako me častiš i služiš mi finom pažnjom. (…) Boga treba pokazivati. To je ljubav prema bližnjemu. Ne treba se uznemirivati zbog zla, nego treba nadvladati zlo dobrim. Dobro će uvijek u svoje vrijeme slaviti pobjedu. (…) Ljubav je zaodjenuti druge onim što ih čini Bogu ugodnima. Dati im čak i svoje misli, najbolje od svoga uma… Ne samo podnositi da ih se oni domognu, nego ih ukrasiti svime što ih može uljepšati. Tako sam dao svoju krv. Neprestano dajem čovječanstvu svoje Tijelo, svoj Duh, svoju misao, najbolje od svoga uma.“

Kao velika ljubiteljica poniznosti, bl. Marija Magdalena Martinengo prepoznaje poniznost također kao majku bratske ljubavi: „Neka sestra jedna prema dugoj bude ponizna, jer je upravo poniznost istinska majka svih kreposti, od koje se rađaju nužno tri: blagost, poslušnost i ljubav prema svima. O kakav bi raj bio redovnički život kad biste postigle te kreposti! (…) Kažem vam da bez poniznosti ne samo da ne možete biti dobre redovnice, nego se nećete ni spasiti, jer nećete imati nikada mira niti s Bogom niti sa bližnjim niti sa samima sobom ako poniznošću ne umrtvite svoje strasti. Poniznost će vas učiniti izvana blagima, a iznutra poslušnima i ljubaznima sa svima.“

Sv. Veronika Julijani donosi nam zanimljivo iskustvo kada je htjela izbjegavati sestre koje su joj dosađivale svojim molbama i potrebama, a ona je htjela ostati u miru i sama s Bogom. Uputivši se tako k Presvetom Sakramentu s namjerom da se udalji i sakrije od ostalih, začula je glas: „Ne želiš slušati svoje sestre i ja ne želim slušati tebe.“ „To me – kaže ona – uvelike uplašilo. Odmah sam otišla potražiti sestre od kojih sam pobjegla: tješila sam ih i govorila malo s njima da zaniječem svoju volju i onda sam ponovno otišla pohoditi Presveto. Osjećala sam utjehu (…) i začula glas: 'Ako želiš postići božanske milosti, neka ti se svidi ostati uvijek u činu ljubavi prema tvojim bližnjima, kako si učinila maloprije'.“

S. Klara Izabela Formari (18. st.) zaozbiljno uzima Pavlov himan o ljubavi i zaključuje: „Tko nema ljubavi, taj je prava ništica.“ S. Konzolata Betrone (20. st.) svoj neprestani čin ljubavi prema Bogu hranila je stalnim služenjem bližnjima, uvijek s osmjehom na usnama kao znakom njezine velike pobjede nad samom sobom: „Ovo je moja zapovijed: ljubi svoje sestre kako ja ljubim tebe. Reci mi, kako te ljubim? Osobitom nježnošću! Pa dobro, tako ti ljubi svoje sestre: daj svima moju radost i moj osmjeh, pokaži svima na sebi, svojim držanjem i riječima, koliko sam ja dobar i susretljiv. Tako, upravo tako. Ja ti se dajem i dajem ti se sav, a ti daj svu sebe njima i svu svoju pomoć koliko ti je moguće. Budi doista poništena u činu ljubavi prema meni i u činu ljubavi prema svojim sestrama, prema svima.“

„Postoje dvije veoma različite stvari: – piše u svojim bilješkama o Unutranjem govoru s. Marija od Trojstva – dobrota kojom susrećete dušu koju u dnu srca ne cijenite; i dobrota kojom nastojite pronaći ljepotu sakrivenu u duši koju niste skloni cijeniti. 'Moj Gospodine Isuse, koja Ti je od tih dviju dobrota draža? – Druga'.“ Često se događa da osjetimo kako nas drugi ne vole ili ne simpatiziraju. Isus govori s. Mariji neka poradi na tome da je zavole, kako bi im pomogla da vrše zapovijed ljubavi. Uostalom, možda ima nešto u nama što priječi ljubav u nama i u drugima: „Ne smiješ se pomiriti s time da te ova ili ona sestra ne ljubi. Moraš sve, baš sve pokušati da postigneš ljubav svake pojedine, jer to je moja zapovijed, jer samo tako se može među vama širiti i raditi moj Duh, jer se duše samo tako, ljubavlju, otkupljuju.“ To nas dovodi do otajstva općinstva svetih: „Pa kako bi mogla ljubiti dušu nekog grešnika koji možda treba tvoje žrtve, ako bez pridržaja ne ljubiš dušu koja je pokraj tebe, u kojoj ja stanujem i koja je možda veća od tvoje duše? To je zahtjev općinstva svetih.“

Česta bolest u našim zajednicama je i međusobno osuđivanje. Č. sl. Francesca Farnese (17. st) upućuje svoje novakinje: „gdje je srce čisto i volja usmjerena na Boga, nedostatci su u Božjim očima neznatni.“ Mi smo oni koji ih gledamo pod povećalom kod drugih, a samo Bog vidi srce i volju onoga koga sudimo. Zato, kaže ona: „Poštuj ih kao anđele na nebu.“

Naše bratske zajednice su projekcija trojstvenog zajedništva u naš ljudski element. Stoga su one otajstvo u krilu samog otajstva Crkve, sakramenti koji su istovremeno stvarnost i znak. Na upit s. Marije od Trojstva: „Zašto je jedinstvo među nama tako teško? Je li stoga što su nam prirode različite? Ali mi se jedna od druge razlikujemo manje nego sve tri Osobe presvetoga Trojstva u svojim različitim vlastitostima“, Gospodin joj odgovara: „Nema ništa što ne bi bilo za moga Oca i što ne bi pripadalo mome Ocu. Otac nema ništa što ne bi pripadalo meni. Duh Sveti nema ništa što ne bi darivao nama i predavao nama, i što ne bi priopćio svima onima koji to hoće primiti. Nemajte ništa što ne bi pripadalo svakoj vašoj sestri: siromaštvo i ljubav. Ne pridržavaj ništa za se što ne bi bila pripravna dati svakoj susestri: tako će doći jedinstvo.“ I ovdje se zatvara krug. Došli smo ponovno do definicije svete Klare: sveto jedinstvo i najuzvišenije siromaštvo. Da se to očuva, sv. Klara savjetuje neka sestre ne žele biti učene, to jest bogate znanjem koje je samo za njih (usp. PrKl 10,8), a neka nastoje imati čisto srce (usp. isto, 10,10). Bilješke s. Marije od Trojstva to pojašnjavaju: „Jedinstvo je zarazno, neodoljiv plamen. Počinje u malom, u tajnosti srca. Treba uspostaviti jedinstvo svake svoje misli i svih svojih osjećaja s Bogom.“

Naša bratska ljubav već je Kraljevstvo Božje na zemlji. To je stvarnost koju treba najprije imati u sebi da bi se mogla širiti dalje: „Kad god učvršćuješ uzajamno povjerenje i jedinstvo među vama, unapređuješ moje kraljevstvo. To mora biti samo po sebi i stalan cilj tvoga djelovanja, sve drugo mora biti tome podređeno“ (s. Marija od Trojstva).

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

• < Prethodno
• Slijedeće >