• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-redsvklare_slide.jpg
  • 3banner-svklaraasiska_slide.jpg
  • 4banner-svfranjoasiski_slide.jpg
  • 5banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner-ermentruda_slide.jpg
  • 8banner-samost-unut_slide.jpg
  • 9banner-samost-vani_slide.jpg
  • 10banner-udovi_slide.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

~DEVETNICA SV. FRANJI~

francesco-devetnica

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

U službi pomirenja

 

U službi pomirenja

 

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

 

Za vrijeme postupka proglašenja svetom Klare Asiške, sestra Franciska je iznijela: „kada je drugom zgodom netko rekao spomenutoj gospođi Klari da grad Asiz ima biti izdan, ta je gospođa pozvala svoje sestre i rekla im: 'Mnoga smo dobra primile od ovoga grada i zato moramo moliti Boga da ga brani'“ (PostKl 9,3; usp. LegKl 23). Ovaj događaj je jedan od najpoznatijih zajedno s događajem obrane grada od Saracena (PostKl 9,2; LegKl 21-22).

„Mnoga smo dobra primile od ovoga grada i zato moramo moliti Boga da ga brani.“ Kao da se radi o ispunjavanju uvjeta nekog trgovačkog ugovora: ako je grad snabdijevao sestre materijalnim dobrima, treba mu povratiti duhovnim dobrima. Unutar ove razmjene nalazi se točno određena svijest: Klara i njezine sestre znaju da duguju gradu koji omogućava njihovoj zajednici da živi.

Proučavatelji znamenitih srednjovjekovnih žena[1], napose redovnica, to jest Bogu posvećenih na ovaj ili onaj način, vide osobitu ulogu koju su one igrale u javnome životu gradova. Radi se o mistikinjama koje su pronalazile posebne religiozne simbole i znakovlje kako bi postigle politički utjecaj unutar gradske stvarnosti, napose Italije od sredine 13. do sredine 14. stoljeća. Da bi to ostvarile, ove svetice utjecale su se „tehnikama“ koje su išle od skrovitosti ćelije do proročkih provala na gradskim trgovima (Ruža Viterbska), strastvenih rasprava s hereticima (Klara da Montefalco), mirotvornog rješenja u borbama među gradskim strankama (Humilijana de' Cerchi, Margarita Kortonska), oslobođenja vlastitoga grada od opasnosti osvajanja (Klara Asiška) i do dopisivanja s najvišim autoritetima onoga doba (Katarina Sijenska). Ove svetice izgradile su ugled utemeljen na mističkoj i karizmatskoj moći.

Koja su bila konkretna sredstva u rukama tih žena za vršenje tolike moći? Prvo što im je zajedničko jest da one bježe od javnosti i u isto vrijeme javnost govori o njima na svakom koraku. Bula proglašenja svetom Klare Asiške najbolje to izriče: „Klara je živjela skrovito, ali je njezin život bio očevidan; Klara je šutjela, ali je njezin dobar glas vikao; krila se u ćeliji, a bijaše poznata u gradovima“ (BulKl 4). Sredstva kojima su raspolagale bilo je proroštvo, proročke radnje, molitva i čudesa.

„Proroštvo je služba koja je ponekad bila dana ženama“, kaže Toma Akvinski. Proroštva sv. Klare i drugih talijanskih svetica između 13. i 14. st. nemaju širinu kao u slučaju sv. Hildegarde iz Bingena i kasnije sv. Brigite Švedske i sv. Katraine Sijenske. Radi se o „mjesnim“ proroštvima, vezanima uz okruženje u kojemu su svetice živjele. Imamo primjer bl. Helene Enselmini, Siromašne gospođe iz Arcelle i učenice sv. Antuna Padovanskoga. Pogođena bolešću još kao vrlo mlada, ostala je bez mogućnosti govora. Međutim, njezine susestre razvile su sustav komuniciranja s njome izgovarajući abecedu sve dok ona ne bi dala znak o kojem se slovu radi. I tako su sestre doznale od nje velike Božje objave. Jedna od njih naviješta da su grijesi naroda postali preteški. Ne samo da je Helena imala utjecaja među svojim sestrama, nego i među ljudima vani, napose muškarcima, napose fratrima, upozoravajući ih „da se čuvaju pohlepe“. Tako je na jedinstveni način nadišla mentalitet i crkveni stav od apostolskih vremena neka žene u crkvi šute (usp. 1Kor 14,34). Anđela Folinjska uputila je kritiku umišljenim učiteljima „koji mnogo kažu, a malo čine“. Umiltá da Faenza obraća se neposredno muškoj publici ističući svoju posredničku ulogu: „On [Bog] je govorio meni u tajnosti, ja vam obznanjujem javno“, „znajte, braćo, da ono što vam govorim, nije od mene, nego je to božanski govor“. Sličan mehanizam ugleda čini se da nalazimo u Blagoslovu sv. Klare Asiške kada se obraća istovremeno svojim duhovnim kćerima i sinovima.

Kao i u Starome zavjetu, tako su i ove svetice proricale ne samo riječima nego i određenim radnjama. Radi se o simboličkim činima kao kod Sperandije da Cingoli koja je išla gradom noseći crveni križ u jednoj i bijelu golubicu u drugoj ruci, okružena djecom koja su na njezin povik: „Bogu hvala!“ odgovarala: „Tako je“. Ili neka druga koja je odjenula pokornički habit i godinama propovijedala gradovima i kaštelima evanđeoski mir. U oba primjera radi se o izlasku iz okvira klauzure i provođenju itinerantskog života. Ništa neobično u ono vrijeme, premda su pape osuđivali te redovnice. Slušatelji i promatrači ovakvih proročkih radnji znali su vrlo dobro njihovo značenje. Ne radi se o promicanju nekih pobožnosti, nego o pozivu na promjenu života. Tako treba shvatiti, primjerice, čin sv. Ruže Viterbske koja je „revno hodala gradom noseći križ i hvaleći ime Gospodina našega Isusa Krista i blažene Djevice Marije“. Viterbo je bio poprište sukoba između pape i cara i zbog toga udaren interdiktom. Zauzvrat, gradonačelnik je javno proglasio izgon Ružine obitelji uz oduzimanje dobara. To je dokaz da su podestá i njegova stranka u Ružinoj procesiji s križem pročitali političku, a ne pobožnu poruku.

Osobito snažan je primjer bl. Klare iz Riminija, udovice, zatim pokornice i klarise: „Neka je siromašna žena skupljala milostinju da bi otkupila ruku svojega muža kojemu su je za kaznu imali u zatvoru odsjeći. Međutim, žena nije uspjela isprositi toliki novac koji je općina tražila. Čuvši to, službenica Božja, potaknuta žarkim milosrđem, ode na gradski trg i popne se na kamen i stade vikati hoće li je netko kupiti, da otkupi jednu ruku koju se ima odsjeći. Stvar se razglasila gradom i doprla do gospode Malatesta koji su čuli što je učinila jedna ženica. Poslali su po nju i kazali joj: 'Učinit ćemo ti to besplatno'“. I tako je oslobođen zatvorenik bez ikakve naknade. Ovaj primjer zanimljiv je iz više razloga. Klara ide u pomoć neposredno ženi, ne njezinu mužu. Budući da Općina izriče presudu, odlazi na trg gdje se nalazi općinska zgrada. Uspinje se na kameni blok s kojega su trgovci običavali izvikivati svoju robu i prodaje samu sebe kao ropkinju. Tim činom pokornica je izazvala javno mnijenje. Klara, kći Chiarella di Pietro da Zacheo, potječe iz gibelinske obitelji, čije se propadanje povezuje s usponom gvelfske obitelji Malatesta (otac i brat poginuli su joj u borbi protiv njih). Upravo ta okolnost čini osobito znakovitu cijelu tu predstavu koju je napravila da spasi ruku onom čovjeku. Malateste, izazvani činom jedne „ženice“, iskazuju milost upravo kćeri svojih starih protivnika.

U tom sklopu proročkih radnji smješta se i poznati događaj iz života sv. Klare Asiške kada su Saraceni opsjedali grad i već se pojavili na klauzurnom zidu samostana. Klara, teško bolesna, dala je da je odvedu do vrata i stave pred njih, dok je ispred nje išla „srebrna škrinjica uokvirena bjelokošću, u kojoj se s velikom pobožnošću čuvalo Tijelo Svetoga nad svetima“ LegKl 21). I u ovom slučaju došlo je do ponude same sebe: „Pouzdajte se u Gospodina našega Isusa Krista jer će nas on osloboditi; a ja ću biti vaša straža [tj. jamac] da vam nikakvo zlo neće učiniti; a ako oni dođu, položite me pred njih“ (PostKl 3,18).

U Legendi sv. Klare djevice, kao i u svjedočanstvima na postupku, oslobođenje od Saracena pripisuje se snazi Klarine molitve, više nego li simboličkoj radnji. „I tako se molitvom toliko svete majke samostanu, sestrama i stvarima nije dogodila nikakva šteta“ (PostKl 4,14). Ovdje se radi o drugom obliku javne uloge svetih žena 13. st. One izvršavaju jednu nezamislivu radnju: posreduju kod svoga zaručnika, Krista, za sva pitanja koja prisutnost monaštva u povijesti drži hitnima. Njihova molitva postaje tako akcija: akcija koja prelazi zidine samostana, postajući čimbenikom na kojega se računa. One nastojanje oko osobnog posvećivanja nikada nisu shvaćale kao bijeg od odgovornosti prema svijetu nego, naprotiv, čak i u tjelesnoj odijeljenosti od svijeta, osobno posvećivanje predstavljalo je uvijek prvi bojni red u zajedničkoj borbi protiv zla. Primjer te svijesti nalazimo u jednom viđenju bl. Helene Enselmini: „Vidjela je također jednu lijepu livadu na vrhu nekog visokog brda i mnoštvo redovnika koji silaze natovareni prtljagom. I spoznala je u duhu da su ta prtljaga molitve, discipline i dobra djela koja redovnici prinose Bogu za sve“.

Kod Humilijane de' Cerchi nalazimo sličnu potvrdu gore rečenoga: ostavši udovicom, prvi dio svojega života posvećenog Bogu posvetila je brizi za siromahe. Onda je prekinula svoju aktivnost i povukla se u ćeliju u obiteljskoj kući i više nije izlazila, nego se potpuno posvetila molitvi. Na neki način zaboravila je na siromahe. Međutim, nije ostala nezainteresirana na opći život u gradu. Kada je u gradu došlo do krvavih stranačkih borbi, nije se dala smesti da gleda napolje što se događa nego je ostala ustrajna u molitvi. Služba molitve bila je vrijednost koja je značila i drugim ljudima, zato su se utjecali molitvama tih svetica u trenutcima životnih opasnosti i prijetnje miru. Tim putem su i do sv. Klare Asiške dopre vijesti o pogibeljnom položaju grada. Ove svetice često su uspijevale ondje gdje nisu imali uspjeha ni biskupi ni redovnici. Česta su njihova posredovanja i za oslobođenje osuđenih na smrt. No najčešće je njihovo posredovanje za mir. Radi se ponovno o spomenutom „uzvraćanju milostinje“. Primjerice kod sv. Margarite Kortonske: „Jednoga joj dana Gospodin, koji je posrednik između Boga i ljudi, reče: 'Što bi rekla, kćeri moja, ako je došlo vrijeme da stanovnici Cortone blagoslivljaju milostinju koju su ti davali, kada te učinim glasom u pustinji? Propovijedaj mir među stanovnicima Cortone, jer sam te učinio propovjednicom mira; dao sam im taj dar kao plaću za pobožnost i poštovanje što su ga, iz ljubavi prema meni, imali prema tebi“.

Kada bi sva sredstva bila iscrpljena, preostajalo je još jedno: čudo. Vraćamo se ponovno svetoj Klari Asiškoj u slučaju opsade Vitala iz Aversa: Klara je „zapovjedila da ujutro rano sestre dođu k njoj. Ujutro rano sestre su došle preda nju kako im je zapovjedila. I kada su došle, spomenuta je gospođa naredila da se donese pepela. Skinula je sva platna sa svoje glave i isto naredila svim ostalim sestrama. A zatim, uzevši pepela, posula ga najprije sebi po glavi, vrlo obilno, jer je ponovno ostrigla kosu; a zatim ga posula po glavama svih sestara. Nakon toga zapovjedila je da sve pođu na molitvu u kapelu. A idućega jutra ta je vojska otišla, slomljena i razbijena“ (PostKl 9,3). Svjedokinja još dodaje: „Toga dana molitve sestre su se odricale posteći o kruhu i vodi. A neke od njih toga dana nisu ništa jele“. Pepelom, molitvom i postom Klara se borila protiv rata. Možda obeshrabrena ishodom svoje molitve prethodne godine, kada su Saraceni prodrli i u samostan, Klara se usudila moliti Boga ono što nitko nije mislio da se može dogoditi: oslobođenje grada od vojske Vitala iz Aversa. Priznanje koje je Klari dano zbog toga vidi se u izjavi iste svjedokinje: „I otada nikada više grad Asiz nije nad sobom imao nikakvu vojsku“.



[1] Kao izvor za ovaj članak poslužilo mi je izlaganje M. Bartoli, Chiara e le altre. Il ruolo pubblico delle donne sante nell'Italia del XIII secolo u Atti del Convegno Internazionale Clara claris praeclara. L'esperienza cristiana e la memoria di Chiara d'Assisi in occasione del 750 anniversario della morte, Edizioni Porziuncola, Assisi, 2003., str. 403-417.

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio