• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 8banner-ermentruda_slide.jpg
  • 9banner-udovi_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner-samost-vani_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Pismo Generalnog ministra za svetkovinu sv. Klare 2017

 

“… Brzim trkom i lakim korakom …” (usp.2PJa 12)

Predrage sestre,

Gospodin vam dao svoj mir!

Svetkovina svete majke Klare pruža mi prigodu da s vama razmišljam o nekim pitanjima koja danas na jasan i nedvosmislen način izazivaju i interpeliraju naš život i naše nasljedovanje Gospodina Isusa Krista. Složenost našega vremena zahtijeva da događaje umijemo čitati u dubinu i izaziva nas da nalazimo nove načine da vjerno živimo našu karizmu i da koračamo uz druge današnje muškarce i žene pružajući im riječ nade i milosrđa. Suočavamo se sa scenarijima krize na različitim razinama, od drušvenog ambijenta do onog individualnoga. I mi ne ostajemo izvan tih napora koji dotiču naš život i život naših bratstava.

Neka nam Gospodin udijeli da te krize umijemo gledati kao zgodne prigode. Želimo se dakle zajedno staviti u osluškivanje, dajući se izazvati od Pisma i od svjedočanstva Klare Asiške.

Mi, Manja braća odredili smo teme s kojima će se Plenarno vijeće Reda sljedeće godine suočiti, usredotočujući hod na trima simboličkim temama: slušati, razlučivati i djelovati.

Vjerujem da to mogu biti riječi značajne i za vas, drage sestre, koje ste danas pozvane da se suočite s novim izazovima, da odgovorite na zahtjeve koji nas danas izazivaju i interpeliraju i da prođete kroz složenost ostajući vjerni evanđeoskoj intuiciji svete majke Klare .

SLUŠATI

Poziv na slušanje uvijek se ponovno vraća u Bibliji: čovjek vjernik je onaj koji umije slušati, koji zamjećuje Gospodinov glas i koji slobodno odlučuje odgovoriti pristankom. Knjiga Djela apostolskih pripovijeda neke vrlo rječite epizode o stavu slušanja kojeg su živjele prve kršćanske zajednice. Simboličan je primjer učenika koje je Duh spriječio da navijeste riječ u Aziji i koji su u snu bili potaknuti da pođu u Makedoniju (sp Dj 16, 6-10). Riječ Božja usmjerava i njegov Duh vodi, govoreći kroz život, kroz događaje, prilike i kroz intuicije srca.

Klara je također znala živjeti u trajnom stavu slušanja, kako svjedoče sestre. Slušanje Boga u tišini i u neprestanoj molitvi; brižno slušanje sestara čije potreba zamjećuje i kad ih one ne izriču, spoznavajući “po duhu” njihove patnje i razočaranje (usp. PostKl 2,23); sudjelujuće osluškivanje straha sugrađana pred napadima neprijatelja (usp. PostKl 3,19).

Neka vaše slušanje bude pozorno i slobodno, učinjeno u šutnji osobnoga odnosa s Bogom i u uzajamnom dijeljenju sa sestrama, stavljajući se zajedno oko Riječi i suočavajući se s onim što se oko vas događa. Neka bude slušanje budno, otvoreno, bez predrasuda; neka bude slušanje aktivno, mudro i inteligentno, koje zna dubsti ispod prividâ; neka bude slušanje empatično, strastveno, sudjelujuće. Slušanje onoga što što nam Duh danas hoće sugerirati, djelujući šutljivo u redovitom životu, pretpostvlja svijest vlastitoga identiteta i raspoloživost da se ostane na putu izlaska, usmjeravani obećanjem koje Bog za nas obnavlja. Slušanje nas ne drži nepokretnima. Ponekad nas uznemiruje, čini da iziđemo iz sebe samih i iz naših sigurnosti, postavlja pitanja koja zahtijevaju nove odgovore.

RAZLUČIVATI

Ako je slušanje Božjega glasa u složenosti današnje stvarnosti prvi korak da shvatimo kako danas odgovoriti na naš poziv i kako se usmjeriti na putu, onda se otvara cijeli prostor razlučivanja. Onaj glas i znakove koje zpažamo u razvoju povijesti treba interpretirati, suočiti se s njima, shvatiti ih u njihovoj autentičnosti. Razlučivanje je veoma nužno i hitno koliko je i delikatno i nije slučajno što papa Franjo nastavlja ukazivati na taj postupak kao na prostor koji treba nastanjivati sa strpljivošću i ustrajnošću.

Prve kršćanske zajednice još nas poučavaju o evanđeoskom stavu uzajamnog suočavanja, čitanja Riječi i o raspravi među braćom, o važnosti molitve i rasploživosti da se stavimu u raspravu, i o važnosti traženja zajedničkoga dobra. Svijest dara Duha i njegove djelatne milosti, sabiranje da se suoči s nekim izazovom, jasna i iskrena komunikacija, uzajamo povjerenje, mudro i realno čitanje Pisma bili su za njih temelji na kojima činiti razlučivanje sve do postignuća zajedničke odluke koja nadvladava sukob, koja promiče slobodu i odgovornost, koja potiče radost i koja ohrabruje braću (usp. Dj 15, 1-35).

I Klara se je, u svojoj egzistenciji, više puta našla u potrebi da učini delikatna i odlučna razlučivanja. Mislimo na iskreno i konstruktivno suočenje s kardinalom Hugolinom, kasnijim papom Grgurom IX., o izvornosti oblika života zajednice Sv. Damjana u odnosu sa crkvenom institucijom. Nije bilo u igri samo neko osobno uvjerenje Klare, nego svijest da je riječ o spašavanju dara poziva što ga je primila od Oca milosrđa (usp. OporKl 2). Ta svijest je bila hranjena molitvom u neprestanom odnosu s Ocem, u prijanjanju uz Krista siromašnoga, u sjedinjenju s Duhom Svetim. Molitva za Klaru nije bila neki zatvoreni prostor nego se je znala proširiti, dopuštajuči da je prožimaju Kristova strastvenost i ljubav bez mjere. Upravo stoga je za nju konkretna stvarnost bila mjesto u kojemu treba spoznati i činiti Božju volju. Potrebe sestara, krhkosti koje je iskusila u samoj sebi i u drugima, napore i napetosti nije gledala kao zapreke, nego kao prigode kroz koje se karizma kontemplacije može ispreplesti sa karizmom djelatne ljubavi, u razlučivanju učinjenom zajedno s drugima. Pravilo (usp. PrKl 4,15-18) podsjeća na važnost tjednog kapitula, zajedničkoga traženja načina na koji u punini živjeti vlastiti poziv, u konkretnoj stvarnosti, svakidašnjoj, koja je moguće mjesto u koje stavljati korake nasljedovanja.

I vi, sestre, pozvane ste da činite razlučivanjâ. Današnja stvarnost umnaža duboka pitanja o smislu života. U vremenu označenom brzinom, bukom, trenutnim i globalnim informacijama, nazočnošću digitalnih i društvenih medija koji utječu na promjene na antropološkoj razini, što mogu reći dimenzije šutnje i kontemplacije koje su svojstvene vašemu životu? U svijetu označenom razlomljenošću, razdijeljenošću na sektore, partikularizmima, podjelama, i ujedno nekom težnjom za jednoobličnošću i homologacijom, što može ponuditi vaš život pozvan na jedinstvo u različitosti kako na osobnoj tako i na zajednikoj razini? Koje odgovore pronaći, kako voditi dijalog na način da se zajedno raste, čineći tako da autonomija samostana ne postane zid koji će štititi vlastito postojanje, nego će radije biti bogatstvo koje se pruža zajdničkom razlučivanju?

To su neka pitanja koja, vjerujem, prožimaju vaše zajednice i koja treba ispuniti strastvenošću, uvjerenjem, nadom, u povjerenju da nas vodi Duh.

DJELOVATI

Slušati, razlučivati i onda djelovati. Djelovanje koje, snažno po dubokom i inteligentnom slušnju i po ozbiljnom i otvorenom razlučivanju, ima odvažnosti i hrabrosti za životne geste i koje je bremenito proroštvom, kao proroštva Petra, Jakova i Pavla koja umiju voditi Crkvu da se otvori novosti, proširujući se na pogane (usp. Dj 15, 1-35).

Djelovanje slobodno i plodno milosrđem, kao djelovanje Klare koja ne oklijeva baciti se vlastitim tijelom na bolesni kuk sestre i skinuti svoj veo da bi ga mogla ugrijati, stavljajući u igru vlastiti identitet siromašne žene i sestre (usp. PostKl 7,12); djelovanje odvažnosti nekoga tko se umije probiti prema punini sebedarja u raspoloživosti za mučeništvo, što dovodi Klaru da poželi poći u Maroko (usp. PostKl 6,6).

Sestre, neka i vaše djelovanje bude odvažno! Svjesne izazova, budnim pogledom onoga tko se s nadom otvara budućnosti, vjerne i čvrste u primljenom zvanju, imajte hrabrosti usuditi se učiniti proročke geste života. Ponekad se događa da se konstatira kako se promjene u zajednicama događaju jer su na neki način prisiljene od života. Situacije koje se stvaraju, priječeći da se može nastaviti kao prije, nalažu odluke i rješenja manje više promišljena i učinkovita. Pitam sebe i vas pitam je li neizbježno da bude tako? Ili, nije li ipak moguće izabrati promjenu polazeći od motivacija, uvjerenja u kojima smo zajedno sazrijevali, polazeći od traženj dobra i života, odvažno i s povjerenjem, prihvaćajući izazov, raspoložive da nešto izgubimo da bi život mogao cvasti u punini. Tolika bratstva žive stvarnost starosti i krhkosti što postavlja pitanje o budućnosti; neka bratstva se nalaze uključena u teškim kontekstima i osjećaju se pozvanima na novi oblik uzajamnoga dijeljenja i bliskosti braći; područje formacije postavlja zahtjev da se nauče novi načini i jezici da se razumiju antropološke promjene i da se ostane u pozitivnom i značajnom dijalogu s današnjim čovjekom; dolazak mladih nosi sa sobom potrebu pozornoga razlučivanja i mudre pratnje. Sama struktura vašega oblika života i vaših samostana izazvana je kad resursi autonomije koje imate riskiraju da postanu preslabi i kad zajedništvo postaje jedini mogući i lijepi put kojim koračati da zajedno odgovorite pozivu na život u punini koja biva darovana da se nastavi imati povjerenja u Božje obećanje. Kako je lijepo kad se ima sloboda svjesnih izborâ koji se usude izlaziti iz prakse koja se je uvijek slijedila i predložiti novi put da se promiče život, u vjernosti Evanđelju i konstitutivnim dimenzijama vašega identiteta: siromaštvo i bratstvo koje su nam Klara i Franjo predali kao baštinu!

Vašoj molitvi povjeravam hod braće na istom putu slušanja, razlučivanja i djelovanja.

Neka Otac milosrđa blagoslovi svaku od vas i vaše sestarske zajednice i neka sveta majka Klara prati vaš hod.

Sretan Blagdan!

Rim, 2. kolovoza 2017.

Blagdan Porcijunkulskoga oprosta

                                                                                  Fra Michael Anthony Perry, ofm

Generalni ministar isluga

Prot. 107747

Post u Pravilu sv. Klare

 

Post u Pravilu sv. Klare

 

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

 

Korizma je vrijeme kada se odlučujemo na duhovnu borbu molitvom, postom, sakramentalnim životom i djelima milosrđa. Sv. Klara je to primjenjivala ne samo u nekim razdobljima godine, nego tijekom cijele godine. Izdvajam samo post kao jedan od elemenata koji je Klara smatrala važnim te ga uvrstila u svoje Pravilo.

„Neka sestre sve vrijeme poste. A o Rođenju Gospodinovu, u koji god dan dođe, mogu dvaput jesti. Maloljetnice, slabe i one koje služe izvan samostana neka se, po uviđavnosti opatice, milosrdno oslobode posta. No u vrijeme očite nužde sestre nisu obvezane na tjelesni post“ (PrKl 3,8-11).

Legenda sv. Klare kao i svjedočanstva sestara na postupku ističu Klarin izvanredan post: „U postovima je bila toliko stroga u svojoj uzdržljivosti da bi od mršave poputnine, koju je uzimala, jedva jedvice mogla tjelesno živjeti da je nije hranila druga snaga. Naime, sve dok je bila zdrava, čitavu bi veliku četrdesetnicu i četrdesetnicu sv. Martina propostila o kruhu i vodi, samo bi u nedjelje, ako ga je bilo, okusila malo vina. I da se još diviš, slušatelju, onomu što ne možeš nasljedovati: tri dana u tjednu, to jest ponedjeljkom, srijedom i petkom, u vrijeme onih četrdesetnicâ, nije ništa uzimala za jelo. Tako su se naizmjence, jedan za drugim, izmjenjivali dani oskudne okrjepe i dani oštra mrtvenja, te se bdijenje posvemašnjega gladovanja na neki način prekidalo na svetkovinu kruha i vode“ (LegKl 18). Sestre su „sažalijevale svetu Majku, i suzama oplakivale one 'smrti' koje je dragovoljno podnosila“ te su vjerojatno tražile Franjino posredovanje. „Napokon su blaženi Franjo i asiški biskup zabranili svetoj Klari onaj poguban post triju dana, zapovjedivši joj da ne smije proći nijedan dan, a da ne pojede barem unču i pol kruha“ (isto).

Sličnu strogost prema sebi provodila je i Janja Praška, na što je reagirala Klara u svom Trećem pismu: „Ali jer ni tijelo naše nije tijelo od mjedi, ni snaga naša snaga kamena, naprotiv krhke smo i podložne svakoj tjelesnoj slabosti, molim te i u Gospodinu tražim, predraga, da mudro i razborito odustaneš od nekog nerazborita i nemoguće stroga posta na koji si se, doznadoh, dala; i to radi toga kako bi živa, živa slavila Gospodina, kako bi svoju razumnu žrtvu i žrtvu uvijek solju začinjenu Gospodinu prikazivala“ (3PJa 38-41). Klara je tu opomenu napisala nakon trideset godina iskustva ljudske krhkosti u kojoj je stekla mjerilo milosrđa i umjerenosti koje je uvijek primjenjivala prema drugima.

Zanima nas što je Klara mislila pod propisom svoga Pravila: „Neka sestre sve vrijeme poste“ (PrKl 3,8). Post je bio jedan od elemenata, ne drugotne važnosti, evanđeosko-pokorničkog načina života Siromašnih sestara. Usporedba Klarinog Pravila s ondašnjim postojećim praksama posta drugih redova te kanonskih propisa Crkve pokazuje da je njezin propis o postu jedan od najstrožih i da nema uzora u prethodnim samostanskim zakonodavstvima. Čitamo li naime Klarin propis u svjetlu Hugolinovog pravila i Trećeg pisma Janji Praškoj, u kojemu Klara opisuje način posta u svetom Damjanu, zaključujemo da je njezin post: neprestani post, ili jedan obrok dnevno kroz cijelu godinu, osim Božića i nedjelje, uvijek korizmena jela (isključeni su, dakle, mliječni proizvodi). Hugolinovo pravilo (1218.-1219.) donosi potanje propise o postu, tako da neki smatraju kako je Klara u svome Pravilu ublažila post. Međutim, usporedba pokazuje suprotno, što daje zaključiti da zakonodavac, kakav je Hugolin, ne bi napisao tako stroge propise koji nadilaze crkvenu i samostansku praksu, nego je unio u pravilo ono što je vidio da se živi u samostanima damjanitkinja, to jest u sv. Damjanu i s njime povezanim samostanima. Bio je to post svojstven pokretu gradskih rekluza onoga vremena, kojemu su Klara i njezine sestre na neki način pripadale.

Post je jedna od vlastitih karizmatskih crta Reda siromašnih sestara, a ne samo osobni Klarin poziv na askezu. Klara ne bi unijela u pravilo nešto što je svojstveno samo njoj ili nekolicini sestara. To što ona u svoje pravilo nije unijela ublaženi post iz Hugolinovog ili Inocentovog pravila (1247.) znači da su sestre rado postile i post smatrale važnim.

Pitamo se zašto su Klara i njezine sestre postile i zašto tako strogo? Najstariji izvori, kao što je Vita prima Tome Čelanskoga, za razliku od kasnijih izvora koji ističu Klarinu askezu, povezuju njihov post sa siromaštvom: „Sve su ukrašene zaslugom najuzvišenijega siromaštva te jedva kada ili nikada pristaju na to da se u krajnjem slučaju iziđe u susret njihovoj prehrani i odijevanju“ (1Čel 19). Klara sama povezuje post sa siromaštvom kada piše Janji Praškoj: „svom ste dušom i nagnućem srca radije izabrali presveto siromaštvo i tjelesnu oskudicu“ (1PJa 6). Također u svojoj Oporuci spominje: „oskudice, siromaštva, napore, nevolje“ (OporKl 27). „Oskudica“ se ponajprije odnosi na odijevanje i prehranu, ono najnužnije za preživljavanje.

Sestre su to mogle izabrati i živjeti „svom dušom i nagnućem srca“ (1PJa 6) i čak smatrati sve to „velikom nasladom“ (OporKl 28) jer su imale jedan drugi razlog: nasljedovanje Krista siromašnoga i raspetoga. Nekoliko redaka prije propisa o postu Klara govori o odijevanju sestara gdje to upravo potvrđuje: „Iz ljubavi prema presvetome i preljubljenome djetetu povijenom u pelene i položenom u jasle i presvetoj majci njegovoj opominjem, molim i potičem svoje sestre da uvijek nose jeftinu odjeću“ (PrKl 2,25). Dakle, iz ljubavi prema Kristu sestre su htjele živjeti siromašne poput pravih siromaha: biti gladne, trpjeti hladnoću i nositi jeftinu odjeću.

Nasljedovati Krista siromašnoga može se shvatiti na različite načine i prema tome pojedini samostani ili Redovi točno određuju u svojim pravilima kako treba živjeti siromašno. Tako s jedne strane siromaštvo može biti asketsko iskustvo pa će i propisi o postu biti točno određeni u koje se dane smije što jesti. S druge strane, može se izabrati siromaštvo kao nesigurnost: siromasi ne znaju hoće li sutra imati što ili dovoljno za pojesti, ide se u prošnju i radosno se prima što god se dobije. Znamo da se Klara veselila komadićima kruha (LegKl 14). Iz toga razloga vidimo Klaru pomalo uznemirenu i zabrinutu kada se približilo vrijeme objeda a u samostanu nije bilo dovoljno kruha ili ulja da se začini jelo za bolesne sestre (LegKl 15-16).

Sveta Klara i sv. Janja Praška osobno su živjele asketsko siromaštvo u svim njegovim oblicima, ali za svoje samostane izabrale su „povlasticu siromaštva“, a to znači siromaštvo kao nesigurnost: postiti i živjeti od milostinje, onako kako to žive nedragovoljni siromasi.

Međutim, unutar strogog propisa o neprestanom postu, vidimo zlatnu riječ: milosrđe. Opatica je pozvana promatrati svoje sestre i uvidjeti njihove potrebe i mogućnosti, uzeti u obzir njihovu krhkost i milosrdno ublažiti strogost načina života. Ponekad će morati umirivati skrupuloznost neke sestre, kao primjerice sestre Cecilije: „Jedna [je] sestra, zvana sestra Cecilija, jako kašljala i čim bi započela jesti taj bi se kašalj pojavio tako da se činilo da bi se mogla ugušiti. Zbog toga joj je spomenuta Majka, jednoga dana šestoga u tjednu, dala da pojede malo pogače, što je ona uzela s velikim strahom. Jela je samo zbog naredbe svete Majke. I otada nije više osjetila tu bolest“ (PostKl 4,9). Sestra Cecilija se bojala pojesti pogaču ne zbog kašlja nego jer je pravilom bilo zabranjeno petkom jesti kuhanu hranu, no Klara ju je umirila.

U Legendi sv. Janje Praške imamo čak primjer kako su sestre dugo gladovale i jednoga petka netko je stavio sestrama u vrtuljak ribe. Premda je bio petak, dan strogog posta, sestre su jele, a s njima i Janja i još k tomu riba je bila pripremljena po njenu ukusu (J. Nemec, Sv. Janja Praška, Symposion, Split 1991, str. 66.). Ovdje imamo primjer dvostrukog milosrđa, poglavarice Janje koja je dopustila da se petkom zajednica nasiti i Božjeg milosrđa koje je potaknulo nepoznatog dobročinitelja da sestrama pribavi hrane.

Poznato je da je i sv. Franjo puno postio, no u svoje je Pravilo unio veoma ublaženi način posta. Zašto propisi o postu za Manju braću nisu tako strogi kao za Siromašne sestre? Odgovor je vjerojatno u tome što post sestara odgovara itinerantskom načinu života braće koja su, idući svijetom i propovijedajući, podnosila brojna odricanja, oskudice, hladnoću i glad. Budući da sestre nisu mogle putovati niti propovijedati, nadopunjavale su što su najbolje mogle rad Manje braće odričući se hrane.

Klarin propis o neprestanom postu poticaj je nama da od korizme ne pravimo vrijeme za izvanredne stvari. Ne, korizma je vrijeme kada moramo sve što redovito činimo činiti uredno, sve staviti u svoj red, od kaosa načiniti red. Sebe staviti u red. To trebamo činiti zapravo uvijek, ne samo u korizmi. Stoga naša odluka da postimo u ovome ili onome, od ovoga ili onoga, na ovaj ili onaj način, ima biti neprestana. Vrijedi dakle Klarin propis da se posti „u svako vrijeme“.

Nova pjesma siromahâ

 

Nova pjesma siromahâ


Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

 

Nakon poglavlja o primanju sestara u zajednicu, na ugaonom kamenu evanđeoske riječi: „Idi, prodaj što imaš i podaj siromasima… A onda dođi i idi za mnom“ (Mt 19,21), Klara gradi zgradu Oblika života Siromašnih sestara. Treće poglavlje posvećeno je trilogiji: liturgijska molitva, post i sakramenti. Molitva, post i sakramentalni život, koje ne nalazimo zajedno ni u jednom od zakonodavnih izvora kojima se Klara služila pri sastavljanju Pravila, čine temelj evanđeoskog duhovnog života Siromašnih sestara, glavno oružje u njihovom crkvenom poslanju, što odgovara trilogiji u Potvrđenom pravilu za Manju braću: liturgijska molitva, post i itinerantski život.

U ovom izlaganju posvetit ćemo se početnim redcima 3. poglavlja: „Pismene sestre neka mole božanski časoslov po običaju Manje braće, za što mogu imati brevijare, i neka čitaju bez pjevanja“ (PrKl 3,1). Prvotna zadaća sestara jest molitva i to molitva Crkve. Evanđeoski život Siromašnih sestara poprima liturgijski naglasak, u kontinuitetu s monaškom tradicijom, ali s posebnošću čak i u odnosu na Manju braću.

Ponajprije, Klara dopušta da sestre imaju brevijar. Brevijar je bio veliko bogatstvo; da ga se napiše bila je potrebna barem godina dana neprekidnog rada na njemu i vrijedio je koliko jedna kuća ili jedno gospodarstvo. Zbog skupoće, nije ga bilo lako nabaviti. Vjerojatno se Klara pitala u savjesti kako to pomiriti s najuzvišenijim siromaštvom, no, kao i sv. Franjo u Potvrđenom pravilu, mirno je prepisala dopuštenje koje je Franjo dao braći. To je svojstveno njezinoj razboritosti koja zna sve smjestiti prema ljestvici vrijednosti; ovdje uzvišeno siromaštvo daje prednost većoj vrijednosti: cjelovitom slavljenju Božanskoga časoslova u punom zajedništvu s Manjom braćom i Rimskom crkvom.

Osobitost liturgije sestara u odnosu na Manju braću i papinska pravila očituje se u kratkom zbijenom izričaju: „neka čitaju bez pjevanja“. Kada Klara tu ne daje nikakva objašnjenja, vjerojatno se radi o nečemu njoj veoma važnom. Isključivanje pjevanja u Božanskoj službi razlikuje Siromašne sestre od tradicionalnog monaštva kojemu je i sveti Damjan neko vrijeme pripadao kad ga je kardinal Hugolin uvrstio u Red svetoga Damjana. Naime, Hugolinovo i kasnije Inocentovo pravilo pridaju važnosti liturgijskom pjevanju monahinja. Međutim, Manja braća su također pjevala Božansku službu i sama Klara je, prema iskazu svjedoka, doživjela mistična iskustva vezana uz pjevanje braće. Poznato je njezino mistično božićno iskustvo kada je bila duhom prenesena u crkvu sv. Franje i „čula jutarnju i ostala bogoslužja koja su se obavljala te noći u crkvi Svetoga Franje, kao da je tu bila nazočna“ (PostKl 7,9). Sestre su u taj čas otišle u kapelu „čuti jutarnju“ (isto), što znači da su slušale braću kako u crkvi pjevaju i pratile ih tiho moleći svoju službu. Barem se tako zaključuje prema svjedočanstvima o liturgiji u dvostrukim samostanima, u kojima su monasi pjevali, a monahinje ih pratile u šutnji ili čitajući (tako svjedoči Jakov Vitrijski u svojoj Historia occidentalis, cap. XXII). Jednom, u Vazmeno vrijeme, Klara je tako čula kako braća na Misi pjevaju antifonu Vidi aquam i to je se veoma dojmilo (usp. PostKl 14,8). Čini se da su Klara i sestre bile veoma pozorne na to slušanje i da je ono utjecalo na njihov duhovni život. Da bi bolje čula riječ, Klara dopušta da se skine zavjesa i vratašca s rešetke s koje su sestre slušale „Božju riječ“ ili „službu Božju“ (usp. PrKl 5,10.13)

Klarin strogi propis o nepjevanju možemo protumačiti jedino njezinom željom da se među sestrama održi „sveto jedinstvo“, da ne dođe do podjele na one više i one niže, na konverze koje obavljaju kućne poslove, i korske sestre koje su stoga slobodne posvetiti se liturgiji i studiju. U svetome Damjanu postojale su već razlike među sestrama s obzirom na pismenost i s obzirom na klauzuru (klauzurne i one koje obavljaju poslove izvan klauzure). Unatoč tim razlikama, sestre su ljubomorno čuvale duh bratstva.

Drugi razlog jednostavnosti liturgije u svetome Damjanu leži u težnji da zajednica zadrži svoj prvobitni evanđeosko-pokornički identitet što obuhvaća jednostavnost života, puno sati rada i puno sati jednostavne molitve, napose noću. To nam je poznato i iz života prvobitnog Franjinog bratstva. Sestre su, kao i braća, danju radile radi uzdržavanja, a noću se predale kontemplaciji. Njihovo jednostavno i jednolično govorenje časoslova odgovaralo je onomu što je Franjo poručio braći: „da klerici mole časoslov pobožno pred Bogom, ne pazeći na melodičnost glasa, nego na skladnost duha: da glas bude skladan s duhom, a duh skladan s Bogom, kako bi mogli čistim srcem ugoditi Bogu, a ne slatkim glasom gladiti uši puka“ (PRe 41-42). Ta željena pobožnost i sklad glasa i duha te duha i Boga plod je djelovanja Duha Gospodnjega kojega Klara toliko želi sestrama koje „ne znaju slova“ (PrKl 10,8).

Neukost sestara, bilo književna bilo glazbena, stavlja sestre u položaj siromašnih i malenih i naoko na rub predivne liturgije Zapadne crkve. Međutim, Klara potiče sestre neka nauče jednu osobitu znanost: „neka paze na ono što uvijek iznad svega moraju željeti: da imaju duh Gospodnji i njegovo sveto djelovanje, da mu se uvijek mole čista srca, da imaju poniznosti i strpljenja u nevolji i bolesti, da ljube one koji nas progone, kore i optužuju. Ta Gospodin veli: Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen“ (PrKl 10,9-13). To što Klara traži od svojih sestara neumoran je posao, sličan pripremi brevijara: čitav postupak dok se ne dobije fina pergamena pa do ispisivanja svetoga teksta.

Na koncu dragovoljna neukost koja ne teži za poznavanjem slova i odriče se melodičnosti glasa dovodi do preobrazbe u Krista progonjenoga, raspetoga, koji obećava kraljevstvo nebesko. To je Klara htjela od svojih sestara. Unutarnju preobrazbu. Poruka je nama da od svakog svojeg nedostatka možemo načiniti pjesmu Gospodinu. Traži se čisto srce koje teži za Duhom Gospodnjim i predaje se njegovom svetom djelovanju, a očituje se u poniznosti i strpljivosti u bolesti i svemu što nas progoni i ponižava. To čini naš prijelaz, našu Pashu.

Tjedni kapitul kod sv. Klare

 

Tjedni kapitul kod sv. Klare

 

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

 

Važni element povezanosti u Franjinome bratstvu bili su redoviti kapituli. U početku se radilo o redovitom sakupljanju sve braće, koja su gotovo spontano dolazila k Franji nakon dužeg izbivanja, pošto bi ih Franjo bio poslao „dvojicu po dvojicu“ da naviještaju pokoru. Uzajamna čežnja vratila bi ih sve istovremeno k Franji. Braća bi zatim izvješćivala Franju o svemu što su doživjela, priznavala prekršaje i molila za ukor i pokoru. Franjo im je pak temeljitije izlagao nakane njihova načina života (usp. 1Čel 29-30).

U Pravilu sv. Klare nalazimo govora o tjednom kapitulu: „Opatica je dužna najmanje jedanput tjedno sazvati svoje sestre na kapitul, na kojemu i ona i sestre moraju ponizno ispovjediti opće i javne pogreške i nemarnosti. Neka tu o stvarima o kojima treba raspravljati radi koristi i časti samostana raspravlja sa svim svojim sestrama: jer često Gospodin mlađoj objavljuje što je bolje“ (PrKl 4,15-18). Govor o tjednom kapitulu umetnut je unutar govora o ulozi i zadaći opatice. Propis o tjednom kapitulu ima svoj izvor u Benediktovu pravilu, ali se od njega u mnogočemu razlikuje.

Ponajprije, sv. Benedikt ne upotrebljava pojam capitulum u tom smislu, nego je on nastao koje stoljeće kasnije iz običaja da se nakon Prvog časa čita poglavlje (capitulum) iz Pravila, na što opat daje kratko tumačenje i slijedi podjela dnevnih poslova. Zatim sv. Benedikt propisuje da „svaki put kad se u samostanu radi o nečem važnijem, opat sazove cijelu zajednicu te sam iznese o čemu se radi. Saslušavši savjet braće, sam razmotri stvar i uradi što misli da je korisnije. Zato odredismo da se svi pozovu na savjetovanje jer Gospodin često mlađemu otkriva što je bolje“ (Pravilo sv. Benedikta 3,1-3).

Prema Pravilu sv. Klare opatica ima pravnu dužnost – „opatica je dužna“ – sazvati „najmanje jedanput tjedno“ sestre na kapitul, a ne samo kada je potrebno raspraviti o važnim pitanjima. Bio je to susret redovitog karaktera, sastavni dio redovitog života zajednice. Kapitul je započinjao pokorničkim činom „poniznog ispovijedanja općih i javnih pogrešaka i nemarnosti“. Klara u tom pokorničkom činu izjednačava opaticu sa svim sestrama. „Ona i sestre moraju ponizno ispovjediti“ svoje nedostatke protiv zajednice i zajedništva. Tako se njihova srca stavljaju u položaj poniznosti i istine, što su veoma važni uvjeti za raspravljanje o onomu što se odnosi na dobro svih, bez osobnih interesa ili negativnih osjećaja. Ništa kao priznavanje vlastitog grijeha ne otvara srce djelovanju Duha Svetoga. Istina, poniznost i obiteljski duh obilježavaju kapitule Siromašnih sestara, prema Klarinu pravilu.

Nakon toga prelazi se na raspravljanje o stvarima koje su na korist i na čast samostana. Opatica raspravlja sa svim svojim sestrama ne praveći razliku između važnijih i manje važnih pitanja. Na srcu joj je da sve bude na korist (utilitas) i na čast (honestas) samostana. Dok sv. Benedikt govori samo o utilitas, sv. Klara u stoljeću općina i trgovine mora dodati i honestas jer ono što je korisno ne mora nužno uvijek biti u skladu s vlastitim životnim staležom, u ovom slučaju s Oblikom života Siromašnih sestara. Dok kod sv. Benedikta opat zatim razmišlja sam nakon što je čuo mišljenje sve braće, kod sv. Klare konačna odluka nije prepuštena opatici samoj: sve se rješava na sastanku na kojemu majka sudjeluje kao „prva među jednakima“. Kapitul kakav je zamislila sv. Klara nije savjetodavno tijelo, nego organ vlasti kojim opatica stvarno dijeli svoju zadaću upravljanja, u pitanjima koja se tiču zajedničkog dobra. Time je vlast opatice ograničena.

Kapituli sv. Klare odvijaju se u ozračju sestarskog susreta i zajedništva. U zajednici koja živi u ozračju šutnje, povučenosti, pokore, kapitul je povlašteno mjesto susreta zajednice u kojemu jedinstvo uzajamne ljubavi, preko oproštenja koje je dano i primljeno, jača se i raste u raspoznavanju zajedničkog dobra.

Odlomak o tjednom kapitulu završava mudrom izrekom, preuzetom doslovno od sv. Benedikta: „jer često Gospodin mlađoj objavljuje što je bolje“. Ovdje „mlađi/iunior“ jest mlađi u redovničkom životu. Od XV. st. u rukopisima se umjesto iuniori pojavljuje minori, međutim najnovija istraživanja izvorne pergamene Pravila sv. Klare pokazuju da stoji „iuniori“. Premda je prvi izričaj više monaški, a drugi više franjevački, u oba slučaja riječ je o otvorenosti Duhu Svetom, o njegovom osobitom daru što ga daje čistom i poučljivom srcu.

Redovito „najmanje jednom tjedno“ razgovora među članovima jedne obitelji ili zajednice, prema modelu sv. Klare, ojačalo bi naše međusobne veze ljubavi i dalo prostora Duhu u našim odlukama prema Klarinom kriteriju procjenjivanja stvari: jesu li za nas korisne i časne.

U službi pomirenja

 

U službi pomirenja

 

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

 

Za vrijeme postupka proglašenja svetom Klare Asiške, sestra Franciska je iznijela: „kada je drugom zgodom netko rekao spomenutoj gospođi Klari da grad Asiz ima biti izdan, ta je gospođa pozvala svoje sestre i rekla im: 'Mnoga smo dobra primile od ovoga grada i zato moramo moliti Boga da ga brani'“ (PostKl 9,3; usp. LegKl 23). Ovaj događaj je jedan od najpoznatijih zajedno s događajem obrane grada od Saracena (PostKl 9,2; LegKl 21-22).

„Mnoga smo dobra primile od ovoga grada i zato moramo moliti Boga da ga brani.“ Kao da se radi o ispunjavanju uvjeta nekog trgovačkog ugovora: ako je grad snabdijevao sestre materijalnim dobrima, treba mu povratiti duhovnim dobrima. Unutar ove razmjene nalazi se točno određena svijest: Klara i njezine sestre znaju da duguju gradu koji omogućava njihovoj zajednici da živi.

Proučavatelji znamenitih srednjovjekovnih žena[1], napose redovnica, to jest Bogu posvećenih na ovaj ili onaj način, vide osobitu ulogu koju su one igrale u javnome životu gradova. Radi se o mistikinjama koje su pronalazile posebne religiozne simbole i znakovlje kako bi postigle politički utjecaj unutar gradske stvarnosti, napose Italije od sredine 13. do sredine 14. stoljeća. Da bi to ostvarile, ove svetice utjecale su se „tehnikama“ koje su išle od skrovitosti ćelije do proročkih provala na gradskim trgovima (Ruža Viterbska), strastvenih rasprava s hereticima (Klara da Montefalco), mirotvornog rješenja u borbama među gradskim strankama (Humilijana de' Cerchi, Margarita Kortonska), oslobođenja vlastitoga grada od opasnosti osvajanja (Klara Asiška) i do dopisivanja s najvišim autoritetima onoga doba (Katarina Sijenska). Ove svetice izgradile su ugled utemeljen na mističkoj i karizmatskoj moći.

Koja su bila konkretna sredstva u rukama tih žena za vršenje tolike moći? Prvo što im je zajedničko jest da one bježe od javnosti i u isto vrijeme javnost govori o njima na svakom koraku. Bula proglašenja svetom Klare Asiške najbolje to izriče: „Klara je živjela skrovito, ali je njezin život bio očevidan; Klara je šutjela, ali je njezin dobar glas vikao; krila se u ćeliji, a bijaše poznata u gradovima“ (BulKl 4). Sredstva kojima su raspolagale bilo je proroštvo, proročke radnje, molitva i čudesa.

„Proroštvo je služba koja je ponekad bila dana ženama“, kaže Toma Akvinski. Proroštva sv. Klare i drugih talijanskih svetica između 13. i 14. st. nemaju širinu kao u slučaju sv. Hildegarde iz Bingena i kasnije sv. Brigite Švedske i sv. Katraine Sijenske. Radi se o „mjesnim“ proroštvima, vezanima uz okruženje u kojemu su svetice živjele. Imamo primjer bl. Helene Enselmini, Siromašne gospođe iz Arcelle i učenice sv. Antuna Padovanskoga. Pogođena bolešću još kao vrlo mlada, ostala je bez mogućnosti govora. Međutim, njezine susestre razvile su sustav komuniciranja s njome izgovarajući abecedu sve dok ona ne bi dala znak o kojem se slovu radi. I tako su sestre doznale od nje velike Božje objave. Jedna od njih naviješta da su grijesi naroda postali preteški. Ne samo da je Helena imala utjecaja među svojim sestrama, nego i među ljudima vani, napose muškarcima, napose fratrima, upozoravajući ih „da se čuvaju pohlepe“. Tako je na jedinstveni način nadišla mentalitet i crkveni stav od apostolskih vremena neka žene u crkvi šute (usp. 1Kor 14,34). Anđela Folinjska uputila je kritiku umišljenim učiteljima „koji mnogo kažu, a malo čine“. Umiltá da Faenza obraća se neposredno muškoj publici ističući svoju posredničku ulogu: „On [Bog] je govorio meni u tajnosti, ja vam obznanjujem javno“, „znajte, braćo, da ono što vam govorim, nije od mene, nego je to božanski govor“. Sličan mehanizam ugleda čini se da nalazimo u Blagoslovu sv. Klare Asiške kada se obraća istovremeno svojim duhovnim kćerima i sinovima.

Kao i u Starome zavjetu, tako su i ove svetice proricale ne samo riječima nego i određenim radnjama. Radi se o simboličkim činima kao kod Sperandije da Cingoli koja je išla gradom noseći crveni križ u jednoj i bijelu golubicu u drugoj ruci, okružena djecom koja su na njezin povik: „Bogu hvala!“ odgovarala: „Tako je“. Ili neka druga koja je odjenula pokornički habit i godinama propovijedala gradovima i kaštelima evanđeoski mir. U oba primjera radi se o izlasku iz okvira klauzure i provođenju itinerantskog života. Ništa neobično u ono vrijeme, premda su pape osuđivali te redovnice. Slušatelji i promatrači ovakvih proročkih radnji znali su vrlo dobro njihovo značenje. Ne radi se o promicanju nekih pobožnosti, nego o pozivu na promjenu života. Tako treba shvatiti, primjerice, čin sv. Ruže Viterbske koja je „revno hodala gradom noseći križ i hvaleći ime Gospodina našega Isusa Krista i blažene Djevice Marije“. Viterbo je bio poprište sukoba između pape i cara i zbog toga udaren interdiktom. Zauzvrat, gradonačelnik je javno proglasio izgon Ružine obitelji uz oduzimanje dobara. To je dokaz da su podestá i njegova stranka u Ružinoj procesiji s križem pročitali političku, a ne pobožnu poruku.

Osobito snažan je primjer bl. Klare iz Riminija, udovice, zatim pokornice i klarise: „Neka je siromašna žena skupljala milostinju da bi otkupila ruku svojega muža kojemu su je za kaznu imali u zatvoru odsjeći. Međutim, žena nije uspjela isprositi toliki novac koji je općina tražila. Čuvši to, službenica Božja, potaknuta žarkim milosrđem, ode na gradski trg i popne se na kamen i stade vikati hoće li je netko kupiti, da otkupi jednu ruku koju se ima odsjeći. Stvar se razglasila gradom i doprla do gospode Malatesta koji su čuli što je učinila jedna ženica. Poslali su po nju i kazali joj: 'Učinit ćemo ti to besplatno'“. I tako je oslobođen zatvorenik bez ikakve naknade. Ovaj primjer zanimljiv je iz više razloga. Klara ide u pomoć neposredno ženi, ne njezinu mužu. Budući da Općina izriče presudu, odlazi na trg gdje se nalazi općinska zgrada. Uspinje se na kameni blok s kojega su trgovci običavali izvikivati svoju robu i prodaje samu sebe kao ropkinju. Tim činom pokornica je izazvala javno mnijenje. Klara, kći Chiarella di Pietro da Zacheo, potječe iz gibelinske obitelji, čije se propadanje povezuje s usponom gvelfske obitelji Malatesta (otac i brat poginuli su joj u borbi protiv njih). Upravo ta okolnost čini osobito znakovitu cijelu tu predstavu koju je napravila da spasi ruku onom čovjeku. Malateste, izazvani činom jedne „ženice“, iskazuju milost upravo kćeri svojih starih protivnika.

U tom sklopu proročkih radnji smješta se i poznati događaj iz života sv. Klare Asiške kada su Saraceni opsjedali grad i već se pojavili na klauzurnom zidu samostana. Klara, teško bolesna, dala je da je odvedu do vrata i stave pred njih, dok je ispred nje išla „srebrna škrinjica uokvirena bjelokošću, u kojoj se s velikom pobožnošću čuvalo Tijelo Svetoga nad svetima“ LegKl 21). I u ovom slučaju došlo je do ponude same sebe: „Pouzdajte se u Gospodina našega Isusa Krista jer će nas on osloboditi; a ja ću biti vaša straža [tj. jamac] da vam nikakvo zlo neće učiniti; a ako oni dođu, položite me pred njih“ (PostKl 3,18).

U Legendi sv. Klare djevice, kao i u svjedočanstvima na postupku, oslobođenje od Saracena pripisuje se snazi Klarine molitve, više nego li simboličkoj radnji. „I tako se molitvom toliko svete majke samostanu, sestrama i stvarima nije dogodila nikakva šteta“ (PostKl 4,14). Ovdje se radi o drugom obliku javne uloge svetih žena 13. st. One izvršavaju jednu nezamislivu radnju: posreduju kod svoga zaručnika, Krista, za sva pitanja koja prisutnost monaštva u povijesti drži hitnima. Njihova molitva postaje tako akcija: akcija koja prelazi zidine samostana, postajući čimbenikom na kojega se računa. One nastojanje oko osobnog posvećivanja nikada nisu shvaćale kao bijeg od odgovornosti prema svijetu nego, naprotiv, čak i u tjelesnoj odijeljenosti od svijeta, osobno posvećivanje predstavljalo je uvijek prvi bojni red u zajedničkoj borbi protiv zla. Primjer te svijesti nalazimo u jednom viđenju bl. Helene Enselmini: „Vidjela je također jednu lijepu livadu na vrhu nekog visokog brda i mnoštvo redovnika koji silaze natovareni prtljagom. I spoznala je u duhu da su ta prtljaga molitve, discipline i dobra djela koja redovnici prinose Bogu za sve“.

Kod Humilijane de' Cerchi nalazimo sličnu potvrdu gore rečenoga: ostavši udovicom, prvi dio svojega života posvećenog Bogu posvetila je brizi za siromahe. Onda je prekinula svoju aktivnost i povukla se u ćeliju u obiteljskoj kući i više nije izlazila, nego se potpuno posvetila molitvi. Na neki način zaboravila je na siromahe. Međutim, nije ostala nezainteresirana na opći život u gradu. Kada je u gradu došlo do krvavih stranačkih borbi, nije se dala smesti da gleda napolje što se događa nego je ostala ustrajna u molitvi. Služba molitve bila je vrijednost koja je značila i drugim ljudima, zato su se utjecali molitvama tih svetica u trenutcima životnih opasnosti i prijetnje miru. Tim putem su i do sv. Klare Asiške dopre vijesti o pogibeljnom položaju grada. Ove svetice često su uspijevale ondje gdje nisu imali uspjeha ni biskupi ni redovnici. Česta su njihova posredovanja i za oslobođenje osuđenih na smrt. No najčešće je njihovo posredovanje za mir. Radi se ponovno o spomenutom „uzvraćanju milostinje“. Primjerice kod sv. Margarite Kortonske: „Jednoga joj dana Gospodin, koji je posrednik između Boga i ljudi, reče: 'Što bi rekla, kćeri moja, ako je došlo vrijeme da stanovnici Cortone blagoslivljaju milostinju koju su ti davali, kada te učinim glasom u pustinji? Propovijedaj mir među stanovnicima Cortone, jer sam te učinio propovjednicom mira; dao sam im taj dar kao plaću za pobožnost i poštovanje što su ga, iz ljubavi prema meni, imali prema tebi“.

Kada bi sva sredstva bila iscrpljena, preostajalo je još jedno: čudo. Vraćamo se ponovno svetoj Klari Asiškoj u slučaju opsade Vitala iz Aversa: Klara je „zapovjedila da ujutro rano sestre dođu k njoj. Ujutro rano sestre su došle preda nju kako im je zapovjedila. I kada su došle, spomenuta je gospođa naredila da se donese pepela. Skinula je sva platna sa svoje glave i isto naredila svim ostalim sestrama. A zatim, uzevši pepela, posula ga najprije sebi po glavi, vrlo obilno, jer je ponovno ostrigla kosu; a zatim ga posula po glavama svih sestara. Nakon toga zapovjedila je da sve pođu na molitvu u kapelu. A idućega jutra ta je vojska otišla, slomljena i razbijena“ (PostKl 9,3). Svjedokinja još dodaje: „Toga dana molitve sestre su se odricale posteći o kruhu i vodi. A neke od njih toga dana nisu ništa jele“. Pepelom, molitvom i postom Klara se borila protiv rata. Možda obeshrabrena ishodom svoje molitve prethodne godine, kada su Saraceni prodrli i u samostan, Klara se usudila moliti Boga ono što nitko nije mislio da se može dogoditi: oslobođenje grada od vojske Vitala iz Aversa. Priznanje koje je Klari dano zbog toga vidi se u izjavi iste svjedokinje: „I otada nikada više grad Asiz nije nad sobom imao nikakvu vojsku“.



[1] Kao izvor za ovaj članak poslužilo mi je izlaganje M. Bartoli, Chiara e le altre. Il ruolo pubblico delle donne sante nell'Italia del XIII secolo u Atti del Convegno Internazionale Clara claris praeclara. L'esperienza cristiana e la memoria di Chiara d'Assisi in occasione del 750 anniversario della morte, Edizioni Porziuncola, Assisi, 2003., str. 403-417.

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio