• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner_kakojedobro_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Bdjeti i moliti

 

Bdjeti i moliti

 

 Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


„O, zaista blažena noć, u kojoj se nebesko sa zemaljskim, božanskom s ljudskim povezuje“, veli poznati hvalospjev uskrsnoj svijeći. Ono što čini misterij te noći, obilježava svako kršćansko bdjenje: spoj onoga što je nespojivo, neba i zemlje, čovjeka i Boga. Kršćani su već od najranijih vremena njegovali noćnu molitvu ili bdjenje, bilo zajednički u liturgiji, bilo u osobnoj askezi. Svrha bdjenja jest preteći vrijeme, čekati dolazak Gospodnji, koji se događa u milosnom pohodu duši i napokon pobožanstvenjenje. Bdjenjem su kršćani također nasljedovali Isusa koji se povlačio noću na molitvu dok svijet spava (usp. Lk 6,12; 9,18; 22,45). Svaki je kršćanin pozvan posvetiti molitvi određeni dio noći. Pritom dužina bdjenja nije tako važna. Dovoljno je oduzeti si onoliko vremena od sna koliko možemo, i posvetiti ga molitvi, druženju s Gospodinom.

U svoj program nasljedovanja Gospodina našega Isusa Krista, sv. Franjo i sv. Klara nisu mogli mimoići i noćnu molitvu, molitveno bdjenje. Kad je vitez Bernard ugostio obraćenog Franju, koji je već živio pokornički i propovijedao pokoru „promatrao ga je kako cijelu noć moli, kako veoma malo spava i kako veliča Boga i slavnu Djevicu Majku Božju“ (1 Čel 24). Franjo i braća njegovali su bdjenje, kako ono liturgijsko molitvom noćnog časoslova (Matutin), tako i onu osobnu molitvu koju si je svatko uredio kako mu je odgovaralo. Za jednog takvog bdjenja pridružila im se i djevica Klara. I ona je ustrajno njegovala taj oblik molitve, zajedno sa svojim sestrama.

„Dane i noći provodila je osobito posvećujući se sveudilj bdjenjima i molitvama“ (BulKl 16). „Duša [joj] neprestano bijaše obuzeta svetim molitvama i božanskim pohvalama. Veoma živu pozornost unutarnje želje već je uprla u Svjetlo i, kao ona koja se izdigla iznad kruga zemaljskih promjenjivosti, širom je rastvorila krilo pljuskovima milostî. Dugo bi vremena nakon povečerja molila sa sestrama, a potoci suza, kad bi provalili u nje, potakli bi i druge na plač. A nakon što bi druge pošle k tvrdim ležajevima da zagriju iznemogle udove, ona je ostajala budna i postojana u molitvi da, kad tvrdi san obuzme druge, kradom uhvati trag božanskoga šapta. Najčešće je, prostrta ničice na molitvu, zemlju natapala suzama i milovala poljupcima te se činilo da uvijek drži u rukama svojega Isusa na čije noge su tekle njezine suze i na koje je utiskivala cjelove“ (LegKl 19).

U ovom opisu Klarina bdjenja imamo gotovo sva obilježja kršćanskoga bdjenja, kao i obilježja koja se spominju u svjedočanstvima pravoslavnih monaha, napose hezihastâ. Ponajprije, to je molitva noću, dok svijet spava. To je neodvojenost bdjenja i molitve, kako Isus poučava: „Bdijte i molite“ (Mt 26,41).

Kod Klare su zatim prisutne i suze. Klara kao da drži „u rukama svojega Isusa“, poput druge Magdalene, i cjeliva ih i natapa svojim suzama. „Oplakivanje muke Gospodnje priraslo joj je srcu; iz svetih rana je sad crpla smirnu gorkih osjećaja, sad sisala veoma slatke radosti. Suza Krista patnika neodoljivo ju je opijala i pamćenje joj je često predočivalo onoga kojega joj je ljubav duboko utisnula u srce. (…) A da bi neprekidno napasala dušu slastima Raspetoga, češće je 'preživala' molitvu na čast Gospodinovih pet ranâ“ (LegKl 30). Hezihasti uče da bdjenje ne bi trebalo proći bez suza; suze trebaju biti stalni suputnik monaha. Monah bi trebao neprestano plakati: najprije zbog svojih grijeha i zbog grijeha drugih, a zatim bi trebao doseći stupanj kada će plakati zbog ljubavi prema Bogu. Te suze ne smiju se shvaćati u sentimentalnom smislu. One u drevnim spisima asketa izražavaju radost i slatkoću Gospodinove prisutnosti kao i tjeskobu zbog čovjekove udaljenosti od Boga. Sveto pismo često spominje takve suze: „Iznemogoh od pusta jecanja, u noći postelju plačem zalijevam, suzama ležaj natapam“ (Ps 6,7). Zato Oci preporučaju to biblijsko iskustvo. Sv. Grgur Nazijanski naziva suze petim krštenjem. Prvo je ono alegorijsko, Mojsijevo u vodama Crvenoga mora (usp. 1 Kor 10,2), drugo čisto pokorničko Ivana Krstitelja, treće Kristovo u Duhu Svetom i četvrto mučenika u krvi. I prva Franjina braća „dizali su se o ponoći i s nebrojenim su suzama i uzdisajima sabrano i vrlo pobožno molili“ (LegTd 41).

U svom bdjenju Klara nije zaboravljala druge. Poznati su primjeri njezine prošnje za druge, napose u trenutcima velike opasnosti, kao u slučaju navale Saracena i opsade od strane Vitala Averškoga (LegKl 22.23) te žarke molitve za obraćenjem njezine sestre Katarine (Janje).

Bdjeti s Isusom znači uvijek bdjeti s njegovom Riječi, koja je kao „svjetiljka što svijetli na mrklu mjestu dok Dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašim“ (2 Pt 1,19). Zato je Klara nastojala „kradom uhvatiti trag božanskog šapta“, a to je ona Riječ što je međusobno izmjenjuju tri božanske Osobe. Klara u svom Pravilu ne spominje lectio divina. Njezin Red nije nikada njegovao takav oblik prisnosti s Riječju. Sestre su živjele od liturgije i pobožnosti koje su u dnevnoj adoraciji i napose bdjenjima “preživale“. Bila je to najčešće misao o Muci Kristovoj i Isusovoj euharistijskoj prisutnosti. Hezihasti preporučuju da se najprije razmatraju posljednje stvari: smrt, sud, raj i pakao, zatim Muka Kristova, kako bi se probudilo skrušenje i poniznost pred Bogom. Zato je sv. Franjo po cijele noći vapio: „Tko si ti, o preslatki moj Bože? Tko sam ja, najneznatniji crv i nekorisni tvoj sluga?“

Glavni neprijatelj monahu tijekom bdjenja jest san, njegove misli i zlodusi. Da otklone san, monasi se služe usmenom molitvom, poklonima, stajanjem. Bdjenje zahtijeva velik napor. I Franjo i Klara uključili su svoje tijelo u bdjenje. Tijelo naime mora pratiti duh u njegovom klanjanju Bogu: „Kad čujete njegovo ime, klanjajte mu se sa strahom i poštovanjem pavši na zem­lju. Ime mu je Gospodin Isus Krist, Sin Svevišnjega, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen“ (PRe 4).

Kršćansko bdjenje znači iščekivanje Zaručnika. Crkva bdije poput mudre djevice sa svjetiljkom punom ulja. Franjino i Klarino bdjenje također ima zaručničko obilježje. Franjo je u samoći „često riječima razgovarao s Gospodinom (…) zabavljao [se] sa Zaručnikom“ (2 Čel 95). Za jednog takvog bdjenja Klara se posvetila Kristu kao zaručnica. O tome svjedoči zaručnički jezik njezinih pisama. Prema učenju Otaca „monah će se svojim bdjenjem uskoro naći u rukama Isusovim“ (sv. Izak Sirski). To je onaj „zaručnikov doticaj“ što ga je Franjo pred drugima sakrivao (2 Čel 94). To je onaj zagrljaj koji „steže“ (1 PJa 10), zagrljaj Zaručnikov koji završava u poljupcu sjedinjenja s dušom-zaručnicom (4 PJa 32).

Noćna molitva ne može proći bez borbe. Ona mora imati obilježja Isusove posljednje noćne molitve u kojoj se vodila žestoka borba i dogodilo predanje Ocu: „Ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26,39). Noću su molitelji na poseban način napastovani od zloduha. Tako je „jednom, u dubokoj noći, dok je [Klara] plakala, stao pred nju anđeo tminâ u liku crnoga dječačića i opomenuo je, govoreći: 'Ne plači toliko jer ćeš oslijepiti!' Kad mu je smjesta odvratila: 'Neće oslijepiti onaj tko gleda Boga!', zbunjen je nestao. Iste noći, nakon jutarnje, dok je Klara bila u molitvi i kao obično natopljena potokom suza, pristupio joj je himbeni savjetnik: 'Ne plači toliko', kazao je, 'jer će ti se inače mozak rastvoriti i iscuriti kroz nos pa ćeš onda imati iskrivljen nos'. Na njezin hitri odgovor: 'Ništa se ne iskrivljuje onomu tko služi Gospodinu', smjesta je utekavši iščeznuo“ (LegKl 19). Franjo je znao moliti noću u zapuštenim crkvama, na osamljenim mjestima. „U njima je uz pomoć Božje milosti nadvladavao mnoge strahove i mnoge tjeskobe srca“ (1 Čel 71). Oboje su u tim trenutcima spoznavali volju Božju za sebe i za svoju braću i sestre.

Učitelji molitve naglašavaju da bez redovitog bdjenja i brižljivog monaškog života, monah ostaje lišen uzvišenih i izuzetnih Božjih darova. Klara nam je i u tome primjer: „Kako već uistinu bijaše mrtva puti, tako bijaše posve tuđa svijetu te joj duša neprestano bijaše obuzeta svetim molitvama i božanskim pohvalama. Veoma živu pozornost unutarnje želje već je uprla u Svjetlo i, kao ona koja se izdigla iznad kruga zemaljskih promjenjivosti, širom je rastvorila krilo pljuskovima milostî“ (LegKl 19). I doživjela je preobrazbu. „Koliku je preobrazbu stjecala u peći svoje žarke molitve, koliko joj je u onom uživanju postajala slatka božanska dobrota, dokazuju uobičajeni znakovi. Kad se naime sva radosna vraćala od svete molitve, donosila je s ognja Gospodnjeg žrtvenika žarke riječi koje su rasplamsavale također srca njezinih sestara. One su naime ostajale zadivljene što takva slatkoća izlazi iz njezinih usta i što joj lice izgleda sjajnije negoli obično. Sigurno je Bog u svojoj slatkoći pripravio siroti i svjetlo istinsko, koje se očitovalo na tijelu, ispunilo je u molitvi njezin duh“ (LegKl 20).

Ovaj zaključak pisca Legende: „sigurno je Bog u svojoj slatkoći pripravio siroti“ ukazuje na to da je Franjino i Klarino bdjenje u skladu s njihovim stavom siromaha. Nasljedovanje Kristove kenoze uključuje preobrazbu, preobrazbu u Krista raspetoga i u Krista slavnoga. To je milost koja siromaha zaodijeva u „svečani izgled i radosno lice“ (isto, 18).

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio