• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner_kakojedobro_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Pedagogija svete Klare

Pedagogija svete Klare

 

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

   O pedagogiji svete Klare, kao i svetoga Franje, ne možemo govoriti u modernom smislu te riječi. Pedagogija je suvremena znanost o odgoju. No i sveta Klara je imala određeni način odgajanja svojih sestara. Stoga ćemo promotriti one pojmove koji su za nju bili u službi odgoja: pokora/obraćenje, služenje i poslušnost, uzajamna ljubav i čudesa.

   Temeljni pojam s kojim se susrećemo kod svetoga Franje i svete Klare jest pokora, koja kod njih znači „obraćenje“, to jest izbor života po evanđelju. Za njih je pokora/obraćenje bio stalni napor duboke osobne obnove. Taj napor traje čitav život. Radi se dakle o neprestanom odgajanju, kako samoodgoju tako i o odgoju. Dok je Franjo odgajao samoga sebe, duhovno je vodio i oblikovao svoju braću i Klaru. Tako i Klara u odnosu na svoje sestre. Kada su krenuli putem pokore/obraćenja, Franjo i Klara krenuli su putem slobode, odcjepljenja ponajprije od samih sebe. Ovdje se susrećemo s jednim pitanjem, veoma važnim u odgoju: problem slobode i pokora. Odcijepljenost od samih sebe jest sloboda. Ali sloboda nije dovoljna. Ona može biti šuplja, prazna, bez sadržaja. Sveti Pavao jasno kaže da samo ljubav vrijedi. Stoga, odcjepljenje je put slobode, ali ne sama sloboda.

   Dan je izbor puta pokore da se dođe do slobode, a taj put je sam Sin Božji (usp. OporKl 5).  Suobličiti se Njemu svrha je pokorničkog puta/obraćenja. Važno je sada vidjeti odnos između osobnog izbora i duhovnoga vodstva, prisutnosti nekog starijeg brata/sestre koji nas odgaja. Kod svetoga Franje kao da izostaje to ljudsko posredovanje: „Gospodin ovako dade meni bratu Franji da počnem činiti pokoru… Gospodin mi dade takvu vjeru u crkve… Gospodin [mi] dade i daje takvu vjeru u svećenike… Gospodin mi dade nekoliko braće… sam Svevišnji objavi [mi] kako treba da živim po uzoru na sveto Evanđelje“ (usp. Opor 1.2.4.6.14). Za Franju je dakle osobni izbor u prvom planu; u svom izboru života pokore polazi od neposrednog potpuno osobnog odnosa s Gospodinom.

   Također je i za Klaru polazište očito Gospodin (usp. OporKl 24), ali je također istina da u svojim spisima Klara ne krije, štoviše ističe na sve načine, da je njezin odnos s Gospodinom bio povijesno ljudski posredovan susretom s Franjom. U odgajanju svojih sestara, Klara je ono što je njoj bio Franjo, Božji posrednik. Ovako to ona postavlja u svome Pravilu: „Opatica neka opominje i pohađa svoje sestre i neka ih ponizno i s ljubavlju ispravlja, ali neka im ne zapovijeda nešto što je protiv njihove duše i oblika našega zavjeta“ (PrKl 10,1). U ovom odlomku zanimljiva je riječ „pohađa“. Klara je odlomak doslovno preuzela iz Franjina Pravila i ostavila i tu riječ koja je jasna kada je riječ o ministru koji obilazi i pohađa braću. Međutim, opatica i sestre uvijek su zajedno. Klara hoće da opatica upravo ide od sestre do sestre, da ih vidi, dotakne, uputi riječ i sasluša. Njezina je glavna zadaća da „ih ponizno i s ljubavlju ispravlja, ali neka im ne zapovijeda nešto što je protiv njihove duše i oblika našega zavjeta“. Njezino odgajanje usmjereno je prema onoj slobodi, odcjepljenju: „A opominjem i potičem u Gospodinu Isusu Kristu sestre da se čuvaju svake oholosti, isprazne slave, zavisti, pohlepe, brige i skrbi za ovaj svijet, ogovaranja i mrmljanja, nesloge i podjela“ (PrKl 10,6). Ova dva zadnja zla Klara je sama dodala, nema ih u Franjinom pravilu. I odmah dodaje lijek protiv te opasnosti u čemu je također originalna u odnosu na Franju: „A neka se brinu da uvijek jedne s drugima čuvaju jedinstvo uzajamne ljubavi (dilectio), koje je sveza savršenstva“ (PrKl 10,7). Klara nije upotrijebila ovdje riječ caritas, nego dilectio, misleći upravo na osjećaj. Caritas je više teološki izričaj, dok je dilectio afektivni.

   Naglasak je stavljen na dvostruku stvarnost koju je utemeljio Franjo i preuzela Klara: s jedne strane služenje onoga koji predsjeda (odgaja), s druge strane poslušnost onoga koji je podložnik (odgajanik). Rječnik je feudalni: gospođa i sluškinje: „A podložne sestre neka imaju na pameti kako su se radi Boga odrekle vlastite volje. Stoga se svojim opaticama moraju strogo pokoravati u svemu što su Gospodinu obećale opsluživati a nije protivno duši i našem zavjetovanju. Opatica pak neka im bude tako bliska da joj mogu govoriti i činiti kao gospodarice svojoj sluškinji. Tako naime mora biti da opatica bude sluškinja sviju sestara“ (PrKl 10,2-5). Klara, koja vrlo dobro poznaje odnos gospodarice i sluškinje, u svojoj zajednici preokreće taj društveni odnos: podložnice moraju imati toliku bliskost s opaticom da mogu postupati s njome onako kako gospodarica postupa sa služavkama. Sestre na Postupku stalno potvrđuju Klarino predsjedanje kao služenje.

   Ono što upada u oči međutim jest da u tom govoru o potpunom služenju onoga tko predsjeda, odgovara također potpuna poslušnost podložnika: „A podložne sestre neka imaju na pameti kako su se radi Boga odrekle vlastite volje“ (PrKl 10,2). Odreći se vlastite volje iz ljubavi prema Bogu veoma je snažan izričaj. Poslušnost je dakle potpuna poslušnost. Klara to više puta tvrdi kada govori o sebi. U Oporuci će govoriti, primjerice, o poslušnosti Franji: „S koliko dakle brige i s koliko nastojanja duha i tijela moramo vršiti zapovijedi Božje i oca našega [Franje], kako bismo uz Božju suradnju umnogostručile talent“ (OporKl 18). Cijeli Klarin život bio je poslušnos Božjim i Franjinim zapovijedima. Franjevačka poslušnost preuzima monašku predaju odreknuća vlastite volje, ali veoma snažno ističe granice onoga što jest i što nije poslušnost: „što nije protivno duši i našem zavjetovanju“ (PPr 10,3; PrKl 10,3). Poslušnost ne isključuje osobnu odgovornost, ne smije se poslušati ono što je svjesno protiv dobra duše. Ali poslušnost mora biti potpuna.

   Ovaj govor o poslušnosti najbolje se vidi u odnosu Franje i Klare. Klara je u svemu bila poslušna Franji, ali je u nekim slučajevima njezina poslušnost bila na kušnji. Prva kušnja nastupila je kada joj je Franjo tri godine nakon njezina obraćenja predložio da prihvati naslov i službu opatice. Klara je to odbijala, a pisac Legende obrazlaže zašto: „htjela je radije biti ponizno podložna nego predsjedati, i više ju je veselilo među Kristovim zaručnicama služiti, nego biti služena“ (LegKl 12). Međutim, razlog Klarina odbijanja puno je dublji. Klara nije htjela naslov opatice jer bi to značilo prihvaćanje Pravila sv. Benedikta. Za nju je Franjin prijedlog bio protiv „oblika našega zavjetovanja“, a koje je zavjetovanje siromaštva („bez vlasništva“), dok benediktinsko Pravilo nema takav oblik siromaštva. Kada će Klara prihvatiti da posluša Franju? Sama kaže u Oporuci, nakon što „gospodin papa Inocent, u čije smo vrijeme započele, i drugi njegovi nasljednici svojim povlasticama učvrste naš zavjet presvetoga siromaštva koje obećasmo Gospodinu i blaženom našem ocu [Franji]“ (Opor 42), to jest, kad je osiguran i spašen njezin izvorni poziv. Dakle, Klara nije odbila poslušati Franju da predsjeda sestrama, nego je odbila ono što je bilo protivno zavjetovanju njezina poziva.

   Drugi događaj, vrlo poznat, odnosi se na Klarinu pokoru, na njezin tvrdi ležaj od rogožine na kojemu je ležala dok se nije razboljela. Franjo joj je morao narediti da odsada leži na slamarici (usp. LegKl 17). Ovdje se radi o dvama različitim poimanjima pokore. Franjo je bio čovjek pokore cijeloga života: spavao je malo ili nimalo, jeo je malo ili postio, u hranu je stavljao pepela da ne uživa u jelu, ali radi se o odricanju ugode, ne sna ili hrane. Nikada nije svoga „brata magarca“, tijelo, ugrozio. Naprotiv, Klara je svom tijelu nanijela bolest. Bila je  uvjerena da je takva pokora dobra za njezino spasenje, što je bilo u skladu s ondašnjim shvaćanjima da su žene nositeljice i izvor grijeha. Franjo ju je poučio kako se treba odcijepiti od takvog poimanja pokore. Poslušala ga je, ali je ispod tunike nosila oštru kostrijet. Da je Franjo to znao, sigurno bi joj je oduzeo. No zato su to učinile sestre u duhu svojega oca Franje (usp. PostKl 2,7).

   Treći događaj odnosi se na hranu. Klara ne samo da je držala post kako ga predviđa Hugolinovo Pravilo (ove godine je 800 godina toga Pravila!), dva puta tjedno i u sve korizmene dane, nego tri dana u tjednu nije uzimala baš ništa (usp. PostKl 1,8). Kad se razboljela, posredovali su i asiški biskup i otac Franjo (usp. LegKl 18).    Ovdje je Klarin otpor bio toliki da je Franjo morao doći s „pojačanjem“. I opet se radi o općem duhovnom ozračju u kojemu je odrasla i živjela Klara. Ona je postupno došla do toga što je to prava pokora, kako ju je shvaćao i živio i Franjo. Stoga će dvadesetak godina kasnije i sama odgajati Janju Prašku: „molim te i u Gospodinu tražim, predraga, da mudro i razborito odustaneš od nekog nerazborita i nemoguće stroga posta na koji si se, doznadoh, dala; i to radi toga kako bi živa, živa slavila Gospodina, kako bi svoju razumnu žrtvu i žrtvu uvijek solju začinjenu Gospodinu prikazivala“ (3PJa 40-41).

   S istom slobodom koju je Klara pokazala prema Franji, Klara se odnosila i s Papom. Tako, kada ju je Papa Grgur IX nagovarao da prihvati neke posjede radi sigurnosti, ona je odbila jer je to bilo protivno njezinu zavjetovanju, na što je Papa odgovorio: „Ako se bojiš zbog zavjeta, Mi te od zavjeta odrješujemo“. „Sveti Oče“, reče ona, „ne želim nipošto nikada biti odriješena od nasljedovanja Krista!“ (LegKl 14).

   Preostaje nam sada vidjeti kako Klara, s jednakom slobodom, odgajala svoje sestre. Evanđelje ima svoja sredstva kako „mijenjati“, „obratiti“ nekoga: primjer, riječ, prijateljstvo i ljubav. Ali i dalje ostaje tajna osobne slobode. Posljednjih godina Franjo se pred tom tajnom povukao u samoću i šutnju. Usred svoga bratstva, štoviše cijeloga Reda (dakle i sestara) on je bio samo primjer i šutnja. Dvije posljednje godine sama šutnja, a koliko rječita (usp. 2Čel 207). Braća i sestre morali su prihvatiti ovu provokaciju koja je bila tako pedagoška.

   Slično je bilo i kod svete Klare. Zasigurno, riječ je važna, ali je još važnija međusobna ljubav, „vez savršenstva“. Ponovno se vraćamo na Klarinu pokoru. Franjo je Klaru poučio i ona je pomalo došla do evanđeoskog shvaćanja pokore. I tu je zapravo nadišla Franju. Živeći na istome mjestu zajedno sa svojim sestrama, ona je počela osjećati „tijelo“ zajednice. Više nije mislila na sebe, nego je imala „prošireno tijelo“, tijelo svoje zajednice. Osjetila je svaku sestru i sve njih zajedno. I tu se rodila ona bliskost koju spominje u Pravilu u odnosu opatice i sestara. Klara se toliko stopila sa svojom zajednicom da u Oporuci kaže: „Gospodin postavi nas …drugima za primjer i ogledalo“ (OporKl 19). Nije ona osobno primjer, nego zajedno sa svojim sestrama koje žive složno u sv. Damjanu. Za razliku od Franje, ona je svakodnevno živjela sa svojim sestrama, posluživala ih, prala bolesničke sjedalice (usp. PostKl 1,12). I Franjo je pokazao primjer evanđeoske humanosti, bio je uzor braći u svemu, nije se krio. Ali Klara je nestala iza Franje i unutar svoje zajednice.

   Razmišljanje o „proširenom tijelu“ dovodi nas do govora o pedagogiji čuda. Općenito mislimo kako je Klara činila čudesa znakom križa. Zapravo tom znaku ona se utekla tek kad je upotrijebila sva sredstva kojima je raspolagala u svojoj domišljatoj ljubavi. Poznati primjer je ozdravljenje sestre Balvine koju je jedne noći zahvatila jaka reumatska bol u kuku te se počela žaliti i jaukati. Majka, ne imajući ništa toplo pri ruci, svojim je tijelom zagrijala bolno mjesto i pokrila ga svojom koprenom, ne imajući drugog pokrivača (usp. PostKl 7,12). U toj sestrinoj boli usred siromaštva sv. Damjana, Klara je imala samo svoju osjećajnu domišljatu ljubav. Nije smatrala svoje geste sablažnjivima.

   Imamo slučaj sestre Cecilije koja je jako kašljala „i čim bi započela jesti taj bi se kašalj pojavio tako da se činilo da bi se mogla ugušiti. Zbog toga joj je spomenuta Majka, jednoga dana šestoga u tjednu, dala da pojede malo pogače, što je ona uzela s velikim strahom. Jela je samo zbog naredbe svete Majke. I otada nije više osjetila tu bolest“ (PostKl 4,9). Gdje je tu čudo? U činjenici da je Klara smatrala važnijim sestrino zdravlje nego li post petkom, dok se sama sestra bojala prekršiti taj post. Klarina sloboda i brižljivost čine čudo.

   Kao pedagoška sredstva Klara upotrebljava i opomene koje na više mjesta spominje u Pravilu. Sestre svjedoče kako je to činila: „[Svjedokinja je] rekla kad bi spomenuta gospođa Klara ponekad vidjela neku sestru da trpi napastovanje ili nevolju, ta bi je gospođa potajno pozvala i plačući je tješila, a ponekad bi se preda nju ničice bacila. – Upitana kako to zna, odgovorila je da je vidjela više njih koje je ona zvala da ih utješi. A jedna od njih joj je rekla da se je gospođa preda nju bacila ničice“ (PostKl 10,5). Klara posreduje nasamo, u tajnosti, da ne izvrgne sestru poniženju.

   Vezano uz opomene, ponovno se vraćamo nekim čudesima. Pogledajmo ono nad sestrom Andreom. Taj je slučaj bio toliko bolan i problematičan, da ga je pisac Legende stavio posve na kraju svoga djela. Donosimo cijeli odlomak iz Postupka: „Rekla je također ova svjedokinja da je jedna sestra, zvana sestra Andrea iz Ferrare, trpjela od skrofula u grlu. Spomenuta gospođa Klara u duhu je saznala da je ona bila u velikoj kušnji kako bi od toga ozdravila. I jedne noći, ta sestra Andrea koja je bila u spavalištu ispod, na takav je način i tako jako rukama stisla grlo da je izgubila glas. I to je sveta Majka spoznala u duhu. Zbog toga je odmah pozvala ovu svjedokinju, koja je tu blizu spavala, i rekla joj: 'Siđi brzo dolje u spavalište, jer je sestra Andrea teško bolesna. Očisti od ljuske jedno jaje i daj joj da popije; i kada joj se povrati govor, dovedi je k meni'. I tako bî učinjeno. A kada je ta gospođa upitala sestru Andreu što joj je bilo i što je činila, sestra Andrea joj nije htjela reći. Onda joj je časne uspomene gospođa rekla sve po redu kako se je dogodilo. I to se proširilo među sestrama“ (PostKl 3,16).

   Sestra Andrea je u svojoj zatvorenosti i očaju bila u napasti oduzeti si život. Zadivljujuće je ovdje Klarino držanje. Klara nije spavala, bdjela je jer je osjetila muku svoje duhovne kćeri. To je ono njezino „prošireno tijelo“. Molila je za nju i u duhu spoznala njezinu muku. Budući da je i sama bila bolesna i nepokretna, probudila je sestru do sebe i naredila joj da pripremi sestri Andrei jedno jaje (vjerojatno jedino u samostanu!), a onda da je dovede k njoj. Ovdje nema ničeg čudesnog. Čudesna je jedino činjenica da je Klara bdjela i molila za sestru. I njezina osjećajna ljubav učinila je čudo da se sestra Andrea na kraju otvorila (usp. LegKl 59). Sestru Andreu dotaklo je kad je vidjela brigu Majke koja joj je poslala toplo jaje i kad je doznala da je Majka bdjela i molila za nju. Sestri je zapravo trebala ta pažnja više nego li sam lijek. Zato će Klara napisati u Pravilu: [Opatica] neka tješi žalosne. Neka bude posljednje utočište tjeskobnima, da u slabih ne pobijedi bolest očaja ako u nje ne bude lijeka za ozdravljenje“ (PrKl 4,12).

   Jedno od poznatih čudesa svete Klare je i dražesni događaj s mačkicom: „Rekla je također ova svjedokinja da se jednom spomenuta gospođa Klara nije mogla ustati s ležaja zbog svoje bolesti. Zamolila je da joj se donese neki ubrus, a nije bilo nikoga da joj ga donese. I jedna mačkica, koja je bila u samostanu, stala je vući i potezati taj ubrus da joj ga donese kako god je umjela. A onda je ta gospođa rekla toj mački: 'Zloćo, ne znaš ga nositi; zašto ga potežeš po tlu?' Onda ta mačka, kao da je razumjela tu riječ, stala je umotavati taj ubrus da ne dotiče tlo. – Upitana kako zna to što je rečeno, odgovorila je da joj je to rekla sama spomenuta gospođa“ (PostKl 9,8). Zamislimo Klaru, Majku, bolesnu, nepokretnu, u krevetu, koja želi taj „ubrus“ kako bi mogla raditi, kao svakoga dana. I nitko ne čuje Majčinu molbu. Nije lijepo da baš nitko ne sluša i ne čuje Majčin glas koja i ne traži puno. Tko ga čuje? Jedna mačkica. I ne čuje ga samo jedanput, nego dvaput: kad joj Klara kaže „Zloćo, ne znaš ga nositi“, ona posluša i popravi svoju pogrešku. Klara je događaj ispripovjedila sestri Franciski da je pouči kako je ona (i svaka druga sestra) pozvana slušati, a ne mačkica. Bog se poslužio nerazumnom životinjom kako bi poučio sestre. To je pedagogija ovog malog čuda.

   Slično imamo i kod čuda s uljem. Klara je zamolila brata milostinjara da bi pošao isprositi im ulja jer ga više nisu imale. Brat nije bio baš oduševljen pa je postupio kako mi najčešće postupamo: donijet će ga kad mu se pripremi posuda za ulje. Nije razumio da se radi o važnoj stvari: bilo da je to ulje za bolesnice, bilo da je ono za svjetiljku koja je imala danonoćno gorjeti pred Raspelom (kako je Franjo želio). I nije važno što tu posudu treba pripremiti sama Klara, opatica samostana. Kad se brat dovukao da izvrši naredbu, našao je posudicu punu. Netko drugi je čuo i poslušao i posudicu napunio - Gospodin. Klara je to pripovijedala sestrama. Možda brat milostinjar nije razumio poruku, ali sestre jesu. Treba slušati i poslušati.

   Slično imamo i u posljednjem najpoznatijem čudu, koje se zbilo u Božićnoj noći. Klara ostaje sama u spavaonici, a sestre odlaze u kor na božićnu službu. I onda se događa čudesni prijenos. Klarinu želju i potrebu nitko nije čuo. Nijedna sestra nije odlučila da bi ostala s njome da nije sama barem te noći. Klara se i ovdje povukla, nestala u zajednici, nije naredila (a mogla je, bila je opatica!) da koja sestra ostane kod nje. Kada nije bilo nikoga, Gospodin je opet posredovao.

   U svojoj odgojnoj metodi, kako smo vidjeli, Klara se ne nameće, nikoga ne prisiljava. Njezin je stav put poštovanja, ali ipak ne stav onoga koji će šutnjom odobravati zlo: Klara svaki puta progovara i time poučava i opominje. Prava ljubav se ne nameće, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo…

Pedagogija svete Klare

 

 

O pedagogiji svete Klare, kao i svetoga Franje, ne možemo govoriti u modernom smislu te riječi. Pedagogija je suvremena znanost o odgoju. No i sveta Klara je imala određeni način odgajanja svojih sestara. Stoga ćemo promotriti one pojmove koji su za nju bili u službi odgoja: pokora/obraćenje, služenje i poslušnost, uzajamna ljubav i čudesa.

Temeljni pojam s kojim se susrećemo kod svetoga Franje i svete Klare jest pokora, koja kod njih znači „obraćenje“, to jest izbor života po evanđelju. Za njih je pokora/obraćenje bio stalni napor duboke osobne obnove. Taj napor traje čitav život. Radi se dakle o neprestanom odgajanju, kako samoodgoju tako i o odgoju. Dok je Franjo odgajao samoga sebe, duhovno je vodio i oblikovao svoju braću i Klaru. Tako i Klara u odnosu na svoje sestre. Kada su krenuli putem pokore/obraćenja, Franjo i Klara krenuli su putem slobode, odcjepljenja ponajprije od samih sebe. Ovdje se susrećemo s jednim pitanjem, veoma važnim u odgoju: problem slobode i pokora. Odcijepljenost od samih sebe jest sloboda. Ali sloboda nije dovoljna. Ona može biti šuplja, prazna, bez sadržaja. Sveti Pavao jasno kaže da samo ljubav vrijedi. Stoga, odcjepljenje je put slobode, ali ne sama sloboda.

Dan je izbor puta pokore da se dođe do slobode, a taj put je sam Sin Božji (usp. OporKl 5).  Suobličiti se Njemu svrha je pokorničkog puta/obraćenja. Važno je sada vidjeti odnos između osobnog izbora i duhovnoga vodstva, prisutnosti nekog starijeg brata/sestre koji nas odgaja. Kod svetoga Franje kao da izostaje to ljudsko posredovanje: „Gospodin ovako dade meni bratu Franji da počnem činiti pokoru… Gospodin mi dade takvu vjeru u crkve… Gospodin [mi] dade i daje takvu vjeru u svećenike… Gospodin mi dade nekoliko braće… sam Svevišnji objavi [mi] kako treba da živim po uzoru na sveto Evanđelje“ (usp. Opor 1.2.4.6.14). Za Franju je dakle osobni izbor u prvom planu; u svom izboru života pokore polazi od neposrednog potpuno osobnog odnosa s Gospodinom.

Također je i za Klaru polazište očito Gospodin (usp. OporKl 24), ali je također istina da u svojim spisima Klara ne krije, štoviše ističe na sve načine, da je njezin odnos s Gospodinom bio povijesno ljudski posredovan susretom s Franjom. U odgajanju svojih sestara, Klara je ono što je njoj bio Franjo, Božji posrednik. Ovako to ona postavlja u svome Pravilu: „Opatica neka opominje i pohađa svoje sestre i neka ih ponizno i s ljubavlju ispravlja, ali neka im ne zapovijeda nešto što je protiv njihove duše i oblika našega zavjeta“ (PrKl 10,1). U ovom odlomku zanimljiva je riječ „pohađa“. Klara je odlomak doslovno preuzela iz Franjina Pravila i ostavila i tu riječ koja je jasna kada je riječ o ministru koji obilazi i pohađa braću. Međutim, opatica i sestre uvijek su zajedno. Klara hoće da opatica upravo ide od sestre do sestre, da ih vidi, dotakne, uputi riječ i sasluša. Njezina je glavna zadaća da „ih ponizno i s ljubavlju ispravlja, ali neka im ne zapovijeda nešto što je protiv njihove duše i oblika našega zavjeta“. Njezino odgajanje usmjereno je prema onoj slobodi, odcjepljenju: „A opominjem i potičem u Gospodinu Isusu Kristu sestre da se čuvaju svake oholosti, isprazne slave, zavisti, pohlepe, brige i skrbi za ovaj svijet, ogovaranja i mrmljanja, nesloge i podjela“ (PrKl 10,6). Ova dva zadnja zla Klara je sama dodala, nema ih u Franjinom pravilu. I odmah dodaje lijek protiv te opasnosti u čemu je također originalna u odnosu na Franju: „A neka se brinu da uvijek jedne s drugima čuvaju jedinstvo uzajamne ljubavi (dilectio), koje je sveza savršenstva“ (PrKl 10,7). Klara nije upotrijebila ovdje riječ caritas, nego dilectio, misleći upravo na osjećaj. Caritas je više teološki izričaj, dok je dilectio afektivni.

Naglasak je stavljen na dvostruku stvarnost koju je utemeljio Franjo i preuzela Klara: s jedne strane služenje onoga koji predsjeda (odgaja), s druge strane poslušnost onoga koji je podložnik (odgajanik). Rječnik je feudalni: gospođa i sluškinje: „A podložne sestre neka imaju na pameti kako su se radi Boga odrekle vlastite volje. Stoga se svojim opaticama moraju strogo pokoravati u svemu što su Gospodinu obećale opsluživati a nije protivno duši i našem zavjetovanju. Opatica pak neka im bude tako bliska da joj mogu govoriti i činiti kao gospodarice svojoj sluškinji. Tako naime mora biti da opatica bude sluškinja sviju sestara“ (PrKl 10,2-5). Klara, koja vrlo dobro poznaje odnos gospodarice i sluškinje, u svojoj zajednici preokreće taj društveni odnos: podložnice moraju imati toliku bliskost s opaticom da mogu postupati s njome onako kako gospodarica postupa sa služavkama. Sestre na Postupku stalno potvrđuju Klarino predsjedanje kao služenje.

Ono što upada u oči međutim jest da u tom govoru o potpunom služenju onoga tko predsjeda, odgovara također potpuna poslušnost podložnika: „A podložne sestre neka imaju na pameti kako su se radi Boga odrekle vlastite volje“ (PrKl 10,2). Odreći se vlastite volje iz ljubavi prema Bogu veoma je snažan izričaj. Poslušnost je dakle potpuna poslušnost. Klara to više puta tvrdi kada govori o sebi. U Oporuci će govoriti, primjerice, o poslušnosti Franji: „S koliko dakle brige i s koliko nastojanja duha i tijela moramo vršiti zapovijedi Božje i oca našega [Franje], kako bismo uz Božju suradnju umnogostručile talent“ (OporKl 18). Cijeli Klarin život bio je poslušnos Božjim i Franjinim zapovijedima. Franjevačka poslušnost preuzima monašku predaju odreknuća vlastite volje, ali veoma snažno ističe granice onoga što jest i što nije poslušnost: „što nije protivno duši i našem zavjetovanju“ (PPr 10,3; PrKl 10,3). Poslušnost ne isključuje osobnu odgovornost, ne smije se poslušati ono što je svjesno protiv dobra duše. Ali poslušnost mora biti potpuna.

Ovaj govor o poslušnosti najbolje se vidi u odnosu Franje i Klare. Klara je u svemu bila poslušna Franji, ali je u nekim slučajevima njezina poslušnost bila na kušnji. Prva kušnja nastupila je kada joj je Franjo tri godine nakon njezina obraćenja predložio da prihvati naslov i službu opatice. Klara je to odbijala, a pisac Legende obrazlaže zašto: „htjela je radije biti ponizno podložna nego predsjedati, i više ju je veselilo među Kristovim zaručnicama služiti, nego biti služena“ (LegKl 12). Međutim, razlog Klarina odbijanja puno je dublji. Klara nije htjela naslov opatice jer bi to značilo prihvaćanje Pravila sv. Benedikta. Za nju je Franjin prijedlog bio protiv „oblika našega zavjetovanja“, a koje je zavjetovanje siromaštva („bez vlasništva“), dok benediktinsko Pravilo nema takav oblik siromaštva. Kada će Klara prihvatiti da posluša Franju? Sama kaže u Oporuci, nakon što „gospodin papa Inocent, u čije smo vrijeme započele, i drugi njegovi nasljednici svojim povlasticama učvrste naš zavjet presvetoga siromaštva koje obećasmo Gospodinu i blaženom našem ocu [Franji]“ (Opor 42), to jest, kad je osiguran i spašen njezin izvorni poziv. Dakle, Klara nije odbila poslušati Franju da predsjeda sestrama, nego je odbila ono što je bilo protivno zavjetovanju njezina poziva.

Drugi događaj, vrlo poznat, odnosi se na Klarinu pokoru, na njezin tvrdi ležaj od rogožine na kojemu je ležala dok se nije razboljela. Franjo joj je morao narediti da odsada leži na slamarici (usp. LegKl 17). Ovdje se radi o dvama različitim poimanjima pokore. Franjo je bio čovjek pokore cijeloga života: spavao je malo ili nimalo, jeo je malo ili postio, u hranu je stavljao pepela da ne uživa u jelu, ali radi se o odricanju ugode, ne sna ili hrane. Nikada nije svoga „brata magarca“, tijelo, ugrozio. Naprotiv, Klara je svom tijelu nanijela bolest. Bila je  uvjerena da je takva pokora dobra za njezino spasenje, što je bilo u skladu s ondašnjim shvaćanjima da su žene nositeljice i izvor grijeha. Franjo ju je poučio kako se treba odcijepiti od takvog poimanja pokore. Poslušala ga je, ali je ispod tunike nosila oštru kostrijet. Da je Franjo to znao, sigurno bi joj je oduzeo. No zato su to učinile sestre u duhu svojega oca Franje (usp. PostKl 2,7).

Treći događaj odnosi se na hranu. Klara ne samo da je držala post kako ga predviđa Hugolinovo Pravilo (ove godine je 800 godina toga Pravila!), dva puta tjedno i u sve korizmene dane, nego tri dana u tjednu nije uzimala baš ništa (usp. PostKl 1,8). Kad se razboljela, posredovali su i asiški biskup i otac Franjo (usp. LegKl 18).  Ovdje je Klarin otpor bio toliki da je Franjo morao doći s „pojačanjem“. I opet se radi o općem duhovnom ozračju u kojemu je odrasla i živjela Klara. Ona je postupno došla do toga što je to prava pokora, kako ju je shvaćao i živio i Franjo. Stoga će dvadesetak godina kasnije i sama odgajati Janju Prašku: „molim te i u Gospodinu tražim, predraga, da mudro i razborito odustaneš od nekog nerazborita i nemoguće stroga posta na koji si se, doznadoh, dala; i to radi toga kako bi živa, živa slavila Gospodina, kako bi svoju razumnu žrtvu i žrtvu uvijek solju začinjenu Gospodinu prikazivala“ (3PJa 40-41).

S istom slobodom koju je Klara pokazala prema Franji, Klara se odnosila i s Papom. Tako, kada ju je Papa Grgur IX nagovarao da prihvati neke posjede radi sigurnosti, ona je odbila jer je to bilo protivno njezinu zavjetovanju, na što je Papa odgovorio: „Ako se bojiš zbog zavjeta, Mi te od zavjeta odrješujemo“. „Sveti Oče“, reče ona, „ne želim nipošto nikada biti odriješena od nasljedovanja Krista!“ (LegKl 14).

Preostaje nam sada vidjeti kako Klara, s jednakom slobodom, odgajala svoje sestre. Evanđelje ima svoja sredstva kako „mijenjati“, „obratiti“ nekoga: primjer, riječ, prijateljstvo i ljubav. Ali i dalje ostaje tajna osobne slobode. Posljednjih godina Franjo se pred tom tajnom povukao u samoću i šutnju. Usred svoga bratstva, štoviše cijeloga Reda (dakle i sestara) on je bio samo primjer i šutnja. Dvije posljednje godine sama šutnja, a koliko rječita (usp. 2Čel 207). Braća i sestre morali su prihvatiti ovu provokaciju koja je bila tako pedagoška.

Slično je bilo i kod svete Klare. Zasigurno, riječ je važna, ali je još važnija međusobna ljubav, „vez savršenstva“. Ponovno se vraćamo na Klarinu pokoru. Franjo je Klaru poučio i ona je pomalo došla do evanđeoskog shvaćanja pokore. I tu je zapravo nadišla Franju. Živeći na istome mjestu zajedno sa svojim sestrama, ona je počela osjećati „tijelo“ zajednice. Više nije mislila na sebe, nego je imala „prošireno tijelo“, tijelo svoje zajednice. Osjetila je svaku sestru i sve njih zajedno. I tu se rodila ona bliskost koju spominje u Pravilu u odnosu opatice i sestara. Klara se toliko stopila sa svojom zajednicom da u Oporuci kaže: „Gospodin postavi nas …drugima za primjer i ogledalo“ (OporKl 19). Nije ona osobno primjer, nego zajedno sa svojim sestrama koje žive složno u sv. Damjanu. Za razliku od Franje, ona je svakodnevno živjela sa svojim sestrama, posluživala ih, prala bolesničke sjedalice (usp. PostKl 1,12). I Franjo je pokazao primjer evanđeoske humanosti, bio je uzor braći u svemu, nije se krio. Ali Klara je nestala iza Franje i unutar svoje zajednice.

Razmišljanje o „proširenom tijelu“ dovodi nas do govora o pedagogiji čuda. Općenito mislimo kako je Klara činila čudesa znakom križa. Zapravo tom znaku ona se utekla tek kad je upotrijebila sva sredstva kojima je raspolagala u svojoj domišljatoj ljubavi. Poznati primjer je ozdravljenje sestre Balvine koju je jedne noći zahvatila jaka reumatska bol u kuku te se počela žaliti i jaukati. Majka, ne imajući ništa toplo pri ruci, svojim je tijelom zagrijala bolno mjesto i pokrila ga svojom koprenom, ne imajući drugog pokrivača (usp. PostKl 7,12). U toj sestrinoj boli usred siromaštva sv. Damjana, Klara je imala samo svoju osjećajnu domišljatu ljubav. Nije smatrala svoje geste sablažnjivima.

Imamo slučaj sestre Cecilije koja je jako kašljala „i čim bi započela jesti taj bi se kašalj pojavio tako da se činilo da bi se mogla ugušiti. Zbog toga joj je spomenuta Majka, jednoga dana šestoga u tjednu, dala da pojede malo pogače, što je ona uzela s velikim strahom. Jela je samo zbog naredbe svete Majke. I otada nije više osjetila tu bolest“ (PostKl 4,9). Gdje je tu čudo? U činjenici da je Klara smatrala važnijim sestrino zdravlje nego li post petkom, dok se sama sestra bojala prekršiti taj post. Klarina sloboda i brižljivost čine čudo.

Kao pedagoška sredstva Klara upotrebljava i opomene koje na više mjesta spominje u Pravilu. Sestre svjedoče kako je to činila: „[Svjedokinja je] rekla kad bi spomenuta gospođa Klara ponekad vidjela neku sestru da trpi napastovanje ili nevolju, ta bi je gospođa potajno pozvala i plačući je tješila, a ponekad bi se preda nju ničice bacila. – Upitana kako to zna, odgovorila je da je vidjela više njih koje je ona zvala da ih utješi. A jedna od njih joj je rekla da se je gospođa preda nju bacila ničice“ (PostKl 10,5). Klara posreduje nasamo, u tajnosti, da ne izvrgne sestru poniženju.

Vezano uz opomene, ponovno se vraćamo nekim čudesima. Pogledajmo ono nad sestrom Andreom. Taj je slučaj bio toliko bolan i problematičan, da ga je pisac Legende stavio posve na kraju svoga djela. Donosimo cijeli odlomak iz Postupka: „Rekla je također ova svjedokinja da je jedna sestra, zvana sestra Andrea iz Ferrare, trpjela od skrofula u grlu. Spomenuta gospođa Klara u duhu je saznala da je ona bila u velikoj kušnji kako bi od toga ozdravila. I jedne noći, ta sestra Andrea koja je bila u spavalištu ispod, na takav je način i tako jako rukama stisla grlo da je izgubila glas. I to je sveta Majka spoznala u duhu. Zbog toga je odmah pozvala ovu svjedokinju, koja je tu blizu spavala, i rekla joj: 'Siđi brzo dolje u spavalište, jer je sestra Andrea teško bolesna. Očisti od ljuske jedno jaje i daj joj da popije; i kada joj se povrati govor, dovedi je k meni'. I tako bî učinjeno. A kada je ta gospođa upitala sestru Andreu što joj je bilo i što je činila, sestra Andrea joj nije htjela reći. Onda joj je časne uspomene gospođa rekla sve po redu kako se je dogodilo. I to se proširilo među sestrama“ (PostKl 3,16).

Sestra Andrea je u svojoj zatvorenosti i očaju bila u napasti oduzeti si život. Zadivljujuće je ovdje Klarino držanje. Klara nije spavala, bdjela je jer je osjetila muku svoje duhovne kćeri. To je ono njezino „prošireno tijelo“. Molila je za nju i u duhu spoznala njezinu muku. Budući da je i sama bila bolesna i nepokretna, probudila je sestru do sebe i naredila joj da pripremi sestri Andrei jedno jaje (vjerojatno jedino u samostanu!), a onda da je dovede k njoj. Ovdje nema ničeg čudesnog. Čudesna je jedino činjenica da je Klara bdjela i molila za sestru. I njezina osjećajna ljubav učinila je čudo da se sestra Andrea na kraju otvorila (usp. LegKl 59). Sestru Andreu dotaklo je kad je vidjela brigu Majke koja joj je poslala toplo jaje i kad je doznala da je Majka bdjela i molila za nju. Sestri je zapravo trebala ta pažnja više nego li sam lijek. Zato će Klara napisati u Pravilu: [Opatica] neka tješi žalosne. Neka bude posljednje utočište tjeskobnima, da u slabih ne pobijedi bolest očaja ako u nje ne bude lijeka za ozdravljenje“ (PrKl 4,12).

Jedno od poznatih čudesa svete Klare je i dražesni događaj s mačkicom: „Rekla je također ova svjedokinja da se jednom spomenuta gospođa Klara nije mogla ustati s ležaja zbog svoje bolesti. Zamolila je da joj se donese neki ubrus, a nije bilo nikoga da joj ga donese. I jedna mačkica, koja je bila u samostanu, stala je vući i potezati taj ubrus da joj ga donese kako god je umjela. A onda je ta gospođa rekla toj mački: 'Zloćo, ne znaš ga nositi; zašto ga potežeš po tlu?' Onda ta mačka, kao da je razumjela tu riječ, stala je umotavati taj ubrus da ne dotiče tlo. – Upitana kako zna to što je rečeno, odgovorila je da joj je to rekla sama spomenuta gospođa“ (PostKl 9,8). Zamislimo Klaru, Majku, bolesnu, nepokretnu, u krevetu, koja želi taj „ubrus“ kako bi mogla raditi, kao svakoga dana. I nitko ne čuje Majčinu molbu. Nije lijepo da baš nitko ne sluša i ne čuje Majčin glas koja i ne traži puno. Tko ga čuje? Jedna mačkica. I ne čuje ga samo jedanput, nego dvaput: kad joj Klara kaže „Zloćo, ne znaš ga nositi“, ona posluša i popravi svoju pogrešku. Klara je događaj ispripovjedila sestri Franciski da je pouči kako je ona (i svaka druga sestra) pozvana slušati, a ne mačkica. Bog se poslužio nerazumnom životinjom kako bi poučio sestre. To je pedagogija ovog malog čuda.

Slično imamo i kod čuda s uljem. Klara je zamolila brata milostinjara da bi pošao isprositi im ulja jer ga više nisu imale. Brat nije bio baš oduševljen pa je postupio kako mi najčešće postupamo: donijet će ga kad mu se pripremi posuda za ulje. Nije razumio da se radi o važnoj stvari: bilo da je to ulje za bolesnice, bilo da je ono za svjetiljku koja je imala danonoćno gorjeti pred Raspelom (kako je Franjo želio). I nije važno što tu posudu treba pripremiti sama Klara, opatica samostana. Kad se brat dovukao da izvrši naredbu, našao je posudicu punu. Netko drugi je čuo i poslušao i posudicu napunio - Gospodin. Klara je to pripovijedala sestrama. Možda brat milostinjar nije razumio poruku, ali sestre jesu. Treba slušati i poslušati.

Slično imamo i u posljednjem najpoznatijem čudu, koje se zbilo u Božićnoj noći. Klara ostaje sama u spavaonici, a sestre odlaze u kor na božićnu službu. I onda se događa čudesni prijenos. Klarinu želju i potrebu nitko nije čuo. Nijedna sestra nije odlučila da bi ostala s njome da nije sama barem te noći. Klara se i ovdje povukla, nestala u zajednici, nije naredila (a mogla je, bila je opatica!) da koja sestra ostane kod nje. Kada nije bilo nikoga, Gospodin je opet posredovao.

U svojoj odgojnoj metodi, kako smo vidjeli, Klara se ne nameće, nikoga ne prisiljava. Njezin je stav put poštovanja, ali ipak ne stav onoga koji će šutnjom odobravati zlo: Klara svaki puta progovara i time poučava i opominje. Prava ljubav se ne nameće, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo…

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio