„Zdravo, odjećo njegova!“ (PozBDM 5)

 "Zdravo, odjećo njegova!" (PozBDM 5)

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Tako Franjo, izvrsni poznavatelj tkanina i lijepih odijela, pozdravlja „Gospođu, svetu Kraljicu, svetu Bogorodicu Mariju“ (PozBDM 1), kao onu koju je Bog Otac izabrao kao najprikladniju odjeću za svoga Sina. Marija je najljepša i najdostojnija odjeća koju je zemlja darovala svojemu Gospodaru u trenutku njegova silaženja i sniženja u otajstvu Utjelovljenja.

Odjeća i odijevanje često se spominje u franjevačkim izvorima i tijekom povijesti često je bilo predmetom rasprava. I u Svetome pismu odjeća i odijevanje imaju svoje značenje i poruku, što možemo pratiti od Knjige Postanka (usp. Post 3,21) do Knjige Otkrivenja (usp. Otk 22,14).

Sveti Pavao upotrijebio je sliku odijevanja da opiše naše bogosinstvo: „koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste“ (Gal 3,27; usp. Rim 13,14). Zato i pisac Legende svete djevice Klare, misleći na pokorničku haljinu koju je nosila ispod „skupocjenih i mekušastih“ haljina, kaže za Klaru da je „iznutra oblačila Krista“ (usp. LegKl 4). Klarina pokornička haljina bila je zapravo „košulja od bijelog etamina“, kako svjedoči sluga u njezinoj kući, Ivan Venturin (PostKl 20,4). Bila je to odjeća kakvu su nosile služavke. Ova priprosta služinska košulja bila je Klarina prava krštenička odjeća, jer ju je nasljedovanje sniženosti Sina Božjega ponovno rodilo, preporodilo za Boga, u Isusu Kristu.

Pišući ili kazujući u pero svoje Pravilo, govoreći o odjeći Siromašnih sestara Klara nije mogla naći bolju odjeću za njih od one „Djeteta povijenog u pelene i položenog u jasle i presvete Majke njegove“ (usp. PrKl 2,25). Kakva je to odjeća koju Klara naziva „priprostom odjećom“? U istome retku ona „Dijete“ Isusa naziva „presvetim i preljubljenim“, što nas upućuje na Franjin božićni psalam iz Časoslova Muke Gospodnje, gdje Franjo pjeva: „Jer presveti nam je ljubljeni dječak darovan; rodi se za nas na putu i bi položen u jasle, jer nemaše mjesta u svratištu“ (ČMu 15,7). Odjeća Sina Božjega bila je, dakle, to: „biti na putu“, „u jaslama“, „izvan svratišta“, negdje na rubu društva.

Priprostost odjeće Klarinih Siromašnih sestara ne čini toliko tvar od koje je načinjena ili vrsta tkanja niti boja, nego spuštanje od „dragovoljnih siromaha“ na „prave siromahe“, stanje ponižene niskosti, rubnosti.

Jednostavna, priprosta, jeftina odjeća nije nužno znak promjene srca. Klara je trebala prijeći dugi put od „košulje od bijelog etamina“ (PostKl 20,4) preko habita di lazzo, „od neobrađenoga tkanja“ (PostKl 2,4) do one rubnosti u vlastitoj zajednici, koja joj je na Badnju večer 1252. g. otela bolni uzdah: „Pogledaj, Gospodine Bože, kako sam ti sama ostavljena na ovome mjestu!“ (LegKl 29), i još više, do one rubnosti koja je bit povlastice siromaštva, to jest „ne imati uopće ikakve posjede, slijedeći u svemu stope Onoga koji je radi nas postao siromah“ (PovSir 3), „položen u jasle“ (usp. OporKl 45).

Za Klaru je, dakle, istinska odjeća njezinih sestara sam Sin Božji u svojem poniženju, napose u otajstvu Betlehema, gdje ga vidimo „položenoga u jasle i povijenoga u pelene“ (4PJa 19). Riječ je uistinu o sakramentu – netko je to nazvao „franjevački sakrament“ (usp. Pismo Gen. ministra, Pogleda uprtog u početke, br. 30) – koji je, zapravo, svjesno opredjeljenje i življenje onoga što smo postali i prihvatili na krštenju. Istovremeno, Siromašne sestre su, poput Marije, Isusova odjeća, ukoliko utjelovljuju i životom svjedoče Kristovo poništenje (kenozu). „Njegova odjeća“, „Kristova odjeća“ drugi je naziv za Siromašne sestre. Ali i za svakoga kršćanina. Naziv i poziv.

• < Prethodno
• Slijedeće >