• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner_kakojedobro_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

Devetnica Duhu Svetomu

Devetnica Duhu Svetom

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Klarin dar evanđeoske razboritosti i razlučivanja

Klarin dar evanđeoske razboritosti i razlučivanja

 

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

        U spisima sv. Klare često se spominje riječ discretio  u raznim inačicama. Prema sadržaju i okolnostima mi to prevodimo kao razboritost, uviđavnost, obazrivost. Discretio je krepost veoma cijenjena kod pustinjskih otaca i u monaštvu, napose kod sv. Benedikta za kojega je ona uvijek povezana s promišljanjem, odvagivanjem, propitkivanjem. I mi danas često koristimo riječ diskrecija i diskretan misleći pritom na čuvanje tajne i nenametljivost. Za svetu Klaru ta je kreposti toliko važna i prisutna, kao i dar razlučivanja vezan uz nju, da je samostanske savjetnice nazvala diskretama, a vijeće diskretorij.

        Pogledajmo mjesta u Klarinim spisima na kojima se spominje discretio pod raznim naslovima: kapelan i njegov pratilac moraju biti „dobra glasa, providonosne razboritosti (discretionis)“ (PrKl 12,5); kandidaticu se upućuje „razboritim (discretos) i bogobojaznim ljudima“ da je savjetuju kako razdijeliti svoja dobra siromasima (isto 2,11); sestre koje se biraju za savjetnice opatici moraju biti izabrane „između razboritijih (discretoribus)“ (isto 4,23); u vezi prevelike strogosti Janje Praške, Klara joj piše  neka se ravna „mudro i razborito (discrete)“ (3PJa 40). Na koncu, kada govori u Pravilu o vratarici, kaže da ova ima biti „zrela u ponašanju i razborita (discreta)“ (11,1). U svim tim slučajevima možemo otkriti da se razboritost odnosi na duhovno razlučivanje i na razlučivanje utemeljeno na moralnoj kreposti razboritosti, kreposti koja igra veliku ulogu u duhovnom razlučivanju kod franjevačkih učitelja.

       U drugim slučajevima discretio se odnosi na brigu koju opatica mora imati u odnosu na tjelesne i duhovne potrebe sestara (2,17; OporKl 63) ili kada Klara piše Janji Praškoj o brizi prema bolesnim i slabijim sestrama „za koje nas je [sveti Franjo] potaknuo i zapovjedio nam da ih s velikom obazrivošću (discretionem) hranimo bilo kojom hranom“ (3PJa 31); ili se općenito odnosi na sestre kojima je u bolesničkoj sobi uvijek dopušteno „obazrivo (discrete) govoriti za odmor i službu bolesnica“ (PrKl 5,3). U tim slučajevima discretio se nadahnjuje Franjinim riječima što ih je uputio „siroticama“, Klari i njezinim sestrama kada kaže: „Velikom vas ljubavlju molim da razborito (discrecione) trošite milostinju što vam je Gospodin daje“ (PjČuj 4), a to je razboritost koja je jednaka moralnoj kreposti slobode i velikodušnosti koja upravlja krajnje strogosti i čini da poglavarica providi i ima razumijevanja za osobno stanje i potrebe svake sestre.

       Osim discretio  kao razboritosti, u Klarinim spisima nalazimo niz pojmova koji se odnose na vršenje razboritosti i razlučivanja, kao: smatrati, prosuditi, više voljeti, cijeniti, slijediti (i pitati) savjet, tražiti suglasnost, rasvijetliti srce, ne dati se zavesti, podijeliti sa (dijalogizirati). Kod duhovnih pisaca često susrećemo slične izričaje, dok je sam izričaj „razlučivanje“ pridržan za donošenje čvrste, ozbiljne, konačne osobne odluke, čemu mora uvijek prethoditi molitva, intimni razgovor s Bogom.

        Kod svete Klare nemamo toliko znanstvenih spisa uopće, a napose o kreposti razboritosti i daru razlučivanja, nego njezino živo iskustvo, kako u njezinom životu tako i u odnosu sa sestrama koje je imala zadaću voditi. Kao potvrdu toga donosimo neke ulomke iz Bule kanonizacije i Legende koje nam predstavljaju Klaru kao ženu obdarenu Duhom Božjim koji ju čini sposobnom spoznavati njegove tajne i naume.

„Ona bijaše prvakinja siromašnih, voditeljica poniznih, učiteljica čistih i opatica pokornicâ. Ona je brižno i razborito upravljala svojim samostanom i obitelji koja joj je u njemu povjerena, u strahu i službi Gospodnjoj i u savršenom opsluživanju Reda: budna u skrbi, revna u obavljanju službe, obzirna u poticanju, pažljiva u opominjanju, u ispravljanju blaga, promišljena u zapovijedanju, neusporediva po sućuti, razborita u šutnji, mudra u govoru, i iskusna u svemu što se odnosi na savršeno upravljanje, hoteći radije služiti negoli gospodariti, radije častiti negoli čašću biti uzdizana. Njezin život drugima bijaše poduka i nauk: u ovoj knjizi života neke su učile pravilo življenja; u ovome ogledalu života, ostale su motrile staze života“ (BulKl 13-14).

„Bijaše doista učiteljicom neukih i na neki način na čelu djevojaka u palači velikoga Kralja, odgajala ih je takvim načinom postupanja i brinula se za njih s tolikom nježnom ljubavi da se to riječima ne može potpuno izreći“ (LegKl 36).

I Bula i Legenda upotrebljavaju sliku svjetla, čineći egzegezu Klarina imena, što odgovara njezinim darovima duhovne voditeljice i učiteljice: „Klara je, ostajući zatvorena, počela sjati po čitavome svijetu i odsijevala je presjajna po naslovima kreposti“ (isto 11). „Ona bijaše visoki svijećnjak svetosti koji živo treperi u šatoru Gospodnjem, čijem neizmjernom sjaju pohitješe i još hite mnoge, da na njegovu svjetlu pripale svoje svjetiljke“ (BulKl 12). Klarina svjetlost bijaše zapravo taj dar razboritosti i razlučivanja, svjetlo Duha Svetoga u njezinu srcu, da je mogla jasno razabrati i odabrati i usvojiti i pokazati životom oblik života predan joj od svetoga Franje u Crkvi i za Crkvu, život po svetom Evanđelju u vjernom nasljedovanju Isusa Krista. Dar razlučivanja nije samo prepoznavanje volje Božje, nego i njezino izvršenje.

Bit Klarina života i tajna njezinog duhovnog putovanja sastoji se u njezinome stavu pred Bogom i pred ljudima. To se duhovno putovanje događa između dva pola: siromaštva i kraljevstva Božjega. Polazišna točka ovoga puta je istina što ju je Krist proglasio na gori (Mt 5,3): istina blaženstva koje Klara preuzima u prvome pismu Janji Praškoj: „Gospodin samo siromasima kraljevstvo nebesko obećaje i daje“ (1PJa 25). Cilj motiviran evanđeoskim obećanjem siromasima jest posjedovanje Kraljevstva, koje Klara izražava zaručničkim jezikom kao sjedinjenje sa samim Kraljem (3PJa 5). Prvi korak do toga sjedinjenja je da postane „sljedbenicom presvetoga siromaštva“ „u duhu velike poniznosti i prežarke ljubavi“ stopama Onoga čijom je zaručnicom zavrijedila biti (usp. 2PJa 6-7).

U čemu se sastoji to biti sljedbenicom presvetoga siromaštva? Prije svega u tome da se više voli siromaštvo nego li vremenita i svjetovna bogatstva (1PJa 25.27). Slijedi zatim otklanjanje zemaljskih dobara da bi se imalo ona nebeska (isto 30). O tome Klarinome iskustvu na početku njezina novoga života piše pisac Legende: „Otada je, ostavivši svijet vani i obogativši se duhom unutra, rasterećena trčala za Kristom bez kese. Uopće, toliko je ušla u savez sa svetim siromaštvom i toliko ga uzljubila da nije htjela imati ništa osim Gospodina Isusa“ (LegKl 13). Preko takvoga siromaštva, koje ju je potpuno ogolilo, tako da se posve oslonila na Gospodina, ona će moći otkrivati Božje djelovanje u svojemu životu i u životu sestara. Možemo reći da je izbor potpunoga siromaštva kod Klare preduvjet za razlučivanje.

Više puta javlja se u njezinim spisima također pojam „prosvjetljenje srca“: OporKl 24. 25-26; PrKl 6,1; 9,4. Prosvjetljenje srca vezano je uvijek uz izbor obraćenja, pokore, novoga života. Riječ je o milosti, o Duhu Svetome koji prosvjetljuje srce i dijeli svoje darove prema božanskom naumu. I Franjini počeci vezani su uz prosvjetljenje srca: „Višnji i slavni Bože, rasvijetli tmine srca moga (…), Gospodine, da vršim tvoju svetu i istinitu zapovijed“ (MRas).

Evanđelje nam daje brojna svjedočanstva o zahtjevima nasljedovanja Isusa koje nosi sobom također riskiranje vlastita života, sve dotle da ga se mora izgubiti da bi se zadobilo Kraljevstvo (usp. Lk 9,23;14,25-27; Mt 5,11-12). Zato i u Klarinim spisima nailazimo na temu o neprijateljima i zaprekama nasljedovanja kao i o oružjima u obrani protiv njih.

Đavao je neprijatelj o kojemu Klara više puta izričito govori:  on je „lukavi i prepredeni neprijatelj“ kojega je Janja pobijedila ustrajnošću na putu obraćenja i evanđeoskoga života(3PJa 6). Ermentrudi iz Brugesa preporuča da ne sluša „zov pakla“ te da „hrabro skrši njegove kušnje“ (PEr 6). Misleći također na njega, Klara preporuča Janji da ne dopusti da joj srce „obuzme gorčina i tmina“, što nije plod Duha i što Franjo otvoreno odbija (usp. NPr 7,16).

Drugi neprijatelj je tijelo. Klara vidi kako Janja pobjeđuje također „oholost koja upropaštava ljudsku narav“ (3PJa 6), a koja,  čineći da prevlada vlastiti sud nad Božjom voljom i naumom, priječi razlučivanje. Ermentrudu poziva neka se čuva da je „sreća i dobro ne uzohole“ (PEr 7). Klara u Pravilu, kao i Franjo u svom, poziva sestre neka se posvete nekom poslu da uklone „nerad kao neprijatelja duše“ i koji bi mogao „utrnuti duh svete molitve i pobožnosti“ (PrKl 7,2). Plod tijela je također tvrdokornost i ustrajnost u grijehu, za što Klara savjetuje neka sestre mole za prosvjetljenje srca one koja se nalazi u takvu stanju (usp. isto  9,4). I odmah spominje druga dva neprijatelja, koji su plod tjelesne oholosti: srdžbu i uznemirenost koje priječe ljubav i strpljivost prema onoj koja je sagriješila (5-6).

Treći neprijatelj je svijet, možda za Klaru najvažniji, jer se đavao njime najviše služi. U slučaju Janje Praške to je svijet carskoga dvora. Stoga Klara piše Janji da se „gubi plod ljubavi kad se ljubi vremenita stvar“ (1PJa 25) i da „ispraznost zaluđuje ljudska srca“ (3PJa 6), i da se „čovjekov neprijatelj“ služi „sjajem trenutačne i lažne slave“ da „sroza ni na što ono što je veće od neba“ (isto 20). „U tome se – kaže Klara - neki svjetovni kraljevi i kraljice varaju“ (isto 27). Zato Klara ne dopušta sestrama da se bave vremenitim dobrima kandidatkinje nego neka ona sama učini s njima kako je Gospodin nadahne (usp. PrKl 2,10). Opominje sestre neka se čuvaju „brige i skrbi za ovaj svijet“ (isto 10,6).

Ostale zapreke ili neprijatelji koji otežavaju razlučivanje jesu svi oni koji, ne nužno zli, predstavljaju druge i drugačije vrijednosti, a koje priječe ili umanjuju odgovor na Božji poziv i prihvaćanje njegova nauma: „ne vjerujući ničemu, ne pristajući ni uza što što bi te od tog nauma odvratiti htjelo, što bi ti na put stupicu stavljalo, kako ne bi u onom savršenstvu kojim te Duh Gospodnji pozva ispunila Višnjemu zavjete svoje (…). A ako ti tko što drugo rekne, ako te htjedne nagovoriti na što drugo što bi tvoje savršenstvo sprečavalo, što bi se činilo protivnim božanskome pozivu, makar ga morala poštivati, njegov savjet ipak ne slijedi“ (2PJa 14.17).

Klara donosi i duhovna oružja u borbi protiv neprijatelja i zapreka u procesu razlučivanja. Za Klaru, odgojenu u školi svetoga Franje, prvo oružje jest mudrost koja – prema Svetome pismu (Izr 2,6) - izlazi „iz usta samoga Boga“ i kojom Janja „strašno i neočekivano pobjeđuje“ sva tri neprijatelja: „lukavstvo prepredena neprijatelja, oholost koja upropaštava ljudsku narav i ispraznost koja zaluđuje ljudska srca“ (usp. 3PJa 6). Za Franju „sveta mudrost ometa Sotonu i sve zloće njegove“ (PozKr 6).

Poniznost, siromaštvo i vjera, u istome pismu Janji, jesu sredstva kojima se kupuje „neusporedivo blago“, sam Isus Krist (usp. isto 7). Sveti Franjo pozdravlja i tumači i te kreposti: „Sveto siromaštvo ometa svaku požudu i pohlepu i brige ovoga svijeta. Sveta poniznost ometa oholost i sve ljude koji su na svijetu isto tako i sve što je na svijetu (PozKr 11-12). Prema svetome Ivanu, vjera, koja proglašava da je Isus Sin Božji, jest snaga koja pobjeđuje svijet (1Iv 5,45).

Molitva je oružje koje Klara također spominje u određenim okolnostima. Ermentrudi savjetuje da „uvijek moli i bdije“ kako bi djelo i služenje koje je započela i prihvatila dovršila i ispunila „u svetom siromaštvu i iskrenoj poniznosti“ (PEr 13-14). Poziva sestre neka se mole dok neka sestra tvrdoglavo ustrajava u smrtnome grijehu, kako bi joj Gospodin prosvijetlio srce na pokoru (usp. PrKl 9,4).

Napokon, tu je i ljubav, premda je Klara izričito ne spominje kao oružje protiv neprijatelja razlučivanja. No to se zaključuje iz sadržaja: „srdžba i uznemirenost priječe ljubav“ (isto 9,6), što znači da je ljubav oružje protiv tih plodova tijela.

Sveta Klara je, kako vidimo, pisala praktično, iskustveno. Stoga je njezin nauk jednostavan i dostupan svima nama u našemu svakidašnjemu životu. 

Klarin dar evanđeoske razboritosti i razlučivanja

 

 

U spisima sv. Klare često se spominje riječ discretio  u raznim inačicama. Prema sadržaju i okolnostima mi to prevodimo kao razboritost, uviđavnost, obazrivost. Discretio je krepost veoma cijenjena kod pustinjskih otaca i u monaštvu, napose kod sv. Benedikta za kojega je ona uvijek povezana s promišljanjem, odvagivanjem, propitkivanjem. I mi danas često koristimo riječ diskrecija i diskretan misleći pritom na čuvanje tajne i nenametljivost. Za svetu Klaru ta je kreposti toliko važna i prisutna, kao i dar razlučivanja vezan uz nju, da je samostanske savjetnice nazvala diskretama, a vijeće diskretorij.

Pogledajmo mjesta u Klarinim spisima na kojima se spominje discretio pod raznim naslovima: kapelan i njegov pratilac moraju biti „dobra glasa, providonosne razboritosti (discretionis)“ (PrKl 12,5); kandidaticu se upućuje „razboritim (discretos) i bogobojaznim ljudima“ da je savjetuju kako razdijeliti svoja dobra siromasima (isto 2,11); sestre koje se biraju za savjetnice opatici moraju biti izabrane „između razboritijih (discretoribus)“ (isto 4,23); u vezi prevelike strogosti Janje Praške, Klara joj piše  neka se ravna „mudro i razborito (discrete)“ (3PJa 40). Na koncu, kada govori u Pravilu o vratarici, kaže da ova ima biti „zrela u ponašanju i razborita (discreta)“ (11,1). U svim tim slučajevima možemo otkriti da se razboritost odnosi na duhovno razlučivanje i na razlučivanje utemeljeno na moralnoj kreposti razboritosti, kreposti koja igra veliku ulogu u duhovnom razlučivanju kod franjevačkih učitelja.

U drugim slučajevima discretio se odnosi na brigu koju opatica mora imati u odnosu na tjelesne i duhovne potrebe sestara (2,17; OporKl 63) ili kada Klara piše Janji Praškoj o brizi prema bolesnim i slabijim sestrama „za koje nas je [sveti Franjo] potaknuo i zapovjedio nam da ih s velikom obazrivošću (discretionem) hranimo bilo kojom hranom“ (3PJa 31); ili se općenito odnosi na sestre kojima je u bolesničkoj sobi uvijek dopušteno „obazrivo (discrete) govoriti za odmor i službu bolesnica“ (PrKl 5,3). U tim slučajevima discretio se nadahnjuje Franjinim riječima što ih je uputio „siroticama“, Klari i njezinim sestrama kada kaže: „Velikom vas ljubavlju molim da razborito (discrecione) trošite milostinju što vam je Gospodin daje“ (PjČuj 4), a to je razboritost koja je jednaka moralnoj kreposti slobode i velikodušnosti koja upravlja krajnje strogosti i čini da poglavarica providi i ima razumijevanja za osobno stanje i potrebe svake sestre.

Osim discretio  kao razboritosti, u Klarinim spisima nalazimo niz pojmova koji se odnose na vršenje razboritosti i razlučivanja, kao: smatrati, prosuditi, više voljeti, cijeniti, slijediti (i pitati) savjet, tražiti suglasnost, rasvijetliti srce, ne dati se zavesti, podijeliti sa (dijalogizirati). Kod duhovnih pisaca često susrećemo slične izričaje, dok je sam izričaj „razlučivanje“ pridržan za donošenje čvrste, ozbiljne, konačne osobne odluke, čemu mora uvijek prethoditi molitva, intimni razgovor s Bogom.

Kod svete Klare nemamo toliko znanstvenih spisa uopće, a napose o kreposti razboritosti i daru razlučivanja, nego njezino živo iskustvo, kako u njezinom životu tako i u odnosu sa sestrama koje je imala zadaću voditi. Kao potvrdu toga donosimo neke ulomke iz Bule kanonizacije i Legende koje nam predstavljaju Klaru kao ženu obdarenu Duhom Božjim koji ju čini sposobnom spoznavati njegove tajne i naume.

„Ona bijaše prvakinja siromašnih, voditeljica poniznih, učiteljica čistih i opatica pokornicâ. Ona je brižno i razborito upravljala svojim samostanom i obitelji koja joj je u njemu povjerena, u strahu i službi Gospodnjoj i u savršenom opsluživanju Reda: budna u skrbi, revna u obavljanju službe, obzirna u poticanju, pažljiva u opominjanju, u ispravljanju blaga, promišljena u zapovijedanju, neusporediva po sućuti, razborita u šutnji, mudra u govoru, i iskusna u svemu što se odnosi na savršeno upravljanje, hoteći radije služiti negoli gospodariti, radije častiti negoli čašću biti uzdizana. Njezin život drugima bijaše poduka i nauk: u ovoj knjizi života neke su učile pravilo življenja; u ovome ogledalu života, ostale su motrile staze života“ (BulKl 13-14).

„Bijaše doista učiteljicom neukih i na neki način na čelu djevojaka u palači velikoga Kralja, odgajala ih je takvim načinom postupanja i brinula se za njih s tolikom nježnom ljubavi da se to riječima ne može potpuno izreći“ (LegKl 36).

I Bula i Legenda upotrebljavaju sliku svjetla, čineći egzegezu Klarina imena, što odgovara njezinim darovima duhovne voditeljice i učiteljice: „Klara je, ostajući zatvorena, počela sjati po čitavome svijetu i odsijevala je presjajna po naslovima kreposti“ (isto 11). „Ona bijaše visoki svijećnjak svetosti koji živo treperi u šatoru Gospodnjem, čijem neizmjernom sjaju pohitješe i još hite mnoge, da na njegovu svjetlu pripale svoje svjetiljke“ (BulKl 12). Klarina svjetlost bijaše zapravo taj dar razboritosti i razlučivanja, svjetlo Duha Svetoga u njezinu srcu, da je mogla jasno razabrati i odabrati i usvojiti i pokazati životom oblik života predan joj od svetoga Franje u Crkvi i za Crkvu, život po svetom Evanđelju u vjernom nasljedovanju Isusa Krista. Dar razlučivanja nije samo prepoznavanje volje Božje, nego i njezino izvršenje.

Bit Klarina života i tajna njezinog duhovnog putovanja sastoji se u njezinome stavu pred Bogom i pred ljudima. To se duhovno putovanje događa između dva pola: siromaštva i kraljevstva Božjega. Polazišna točka ovoga puta je istina što ju je Krist proglasio na gori (Mt 5,3): istina blaženstva koje Klara preuzima u prvome pismu Janji Praškoj: „Gospodin samo siromasima kraljevstvo nebesko obećaje i daje“ (1PJa 25). Cilj motiviran evanđeoskim obećanjem siromasima jest posjedovanje Kraljevstva, koje Klara izražava zaručničkim jezikom kao sjedinjenje sa samim Kraljem (3PJa 5). Prvi korak do toga sjedinjenja je da postane „sljedbenicom presvetoga siromaštva“ „u duhu velike poniznosti i prežarke ljubavi“ stopama Onoga čijom je zaručnicom zavrijedila biti (usp. 2PJa 6-7).

U čemu se sastoji to biti sljedbenicom presvetoga siromaštva? Prije svega u tome da se više voli siromaštvo nego li vremenita i svjetovna bogatstva (1PJa 25.27). Slijedi zatim otklanjanje zemaljskih dobara da bi se imalo ona nebeska (isto 30). O tome Klarinome iskustvu na početku njezina novoga života piše pisac Legende: „Otada je, ostavivši svijet vani i obogativši se duhom unutra, rasterećena trčala za Kristom bez kese. Uopće, toliko je ušla u savez sa svetim siromaštvom i toliko ga uzljubila da nije htjela imati ništa osim Gospodina Isusa“ (LegKl 13). Preko takvoga siromaštva, koje ju je potpuno ogolilo, tako da se posve oslonila na Gospodina, ona će moći otkrivati Božje djelovanje u svojemu životu i u životu sestara. Možemo reći da je izbor potpunoga siromaštva kod Klare preduvjet za razlučivanje.

Više puta javlja se u njezinim spisima također pojam „prosvjetljenje srca“: OporKl 24. 25-26; PrKl 6,1; 9,4. Prosvjetljenje srca vezano je uvijek uz izbor obraćenja, pokore, novoga života. Riječ je o milosti, o Duhu Svetome koji prosvjetljuje srce i dijeli svoje darove prema božanskom naumu. I Franjini počeci vezani su uz prosvjetljenje srca: „Višnji i slavni Bože, rasvijetli tmine srca moga (…), Gospodine, da vršim tvoju svetu i istinitu zapovijed“ (MRas).

Evanđelje nam daje brojna svjedočanstva o zahtjevima nasljedovanja Isusa koje nosi sobom također riskiranje vlastita života, sve dotle da ga se mora izgubiti da bi se zadobilo Kraljevstvo (usp. Lk 9,23;14,25-27; Mt 5,11-12). Zato i u Klarinim spisima nailazimo na temu o neprijateljima i zaprekama nasljedovanja kao i o oružjima u obrani protiv njih.

Đavao je neprijatelj o kojemu Klara više puta izričito govori:  on je „lukavi i prepredeni neprijatelj“ kojega je Janja pobijedila ustrajnošću na putu obraćenja i evanđeoskoga života(3PJa 6). Ermentrudi iz Brugesa preporuča da ne sluša „zov pakla“ te da „hrabro skrši njegove kušnje“ (PEr 6). Misleći također na njega, Klara preporuča Janji da ne dopusti da joj srce „obuzme gorčina i tmina“, što nije plod Duha i što Franjo otvoreno odbija (usp. NPr 7,16).

Drugi neprijatelj je tijelo. Klara vidi kako Janja pobjeđuje također „oholost koja upropaštava ljudsku narav“ (3PJa 6), a koja,  čineći da prevlada vlastiti sud nad Božjom voljom i naumom, priječi razlučivanje. Ermentrudu poziva neka se čuva da je „sreća i dobro ne uzohole“ (PEr 7). Klara u Pravilu, kao i Franjo u svom, poziva sestre neka se posvete nekom poslu da uklone „nerad kao neprijatelja duše“ i koji bi mogao „utrnuti duh svete molitve i pobožnosti“ (PrKl 7,2). Plod tijela je također tvrdokornost i ustrajnost u grijehu, za što Klara savjetuje neka sestre mole za prosvjetljenje srca one koja se nalazi u takvu stanju (usp. isto  9,4). I odmah spominje druga dva neprijatelja, koji su plod tjelesne oholosti: srdžbu i uznemirenost koje priječe ljubav i strpljivost prema onoj koja je sagriješila (5-6).

Treći neprijatelj je svijet, možda za Klaru najvažniji, jer se đavao njime najviše služi. U slučaju Janje Praške to je svijet carskoga dvora. Stoga Klara piše Janji da se „gubi plod ljubavi kad se ljubi vremenita stvar“ (1PJa 25) i da „ispraznost zaluđuje ljudska srca“ (3PJa 6), i da se „čovjekov neprijatelj“ služi „sjajem trenutačne i lažne slave“ da „sroza ni na što ono što je veće od neba“ (isto 20). „U tome se – kaže Klara - neki svjetovni kraljevi i kraljice varaju“ (isto 27). Zato Klara ne dopušta sestrama da se bave vremenitim dobrima kandidatkinje nego neka ona sama učini s njima kako je Gospodin nadahne (usp. PrKl 2,10). Opominje sestre neka se čuvaju „brige i skrbi za ovaj svijet“ (isto 10,6).

Ostale zapreke ili neprijatelji koji otežavaju razlučivanje jesu svi oni koji, ne nužno zli, predstavljaju druge i drugačije vrijednosti, a koje priječe ili umanjuju odgovor na Božji poziv i prihvaćanje njegova nauma: „ne vjerujući ničemu, ne pristajući ni uza što što bi te od tog nauma odvratiti htjelo, što bi ti na put stupicu stavljalo, kako ne bi u onom savršenstvu kojim te Duh Gospodnji pozva ispunila Višnjemu zavjete svoje (…). A ako ti tko što drugo rekne, ako te htjedne nagovoriti na što drugo što bi tvoje savršenstvo sprečavalo, što bi se činilo protivnim božanskome pozivu, makar ga morala poštivati, njegov savjet ipak ne slijedi“ (2PJa 14.17).

Klara donosi i duhovna oružja u borbi protiv neprijatelja i zapreka u procesu razlučivanja. Za Klaru, odgojenu u školi svetoga Franje, prvo oružje jest mudrost koja – prema Svetome pismu (Izr 2,6) - izlazi „iz usta samoga Boga“ i kojom Janja „strašno i neočekivano pobjeđuje“ sva tri neprijatelja: „lukavstvo prepredena neprijatelja, oholost koja upropaštava ljudsku narav i ispraznost koja zaluđuje ljudska srca“ (usp. 3PJa 6). Za Franju „sveta mudrost ometa Sotonu i sve zloće njegove“ (PozKr 6).

Poniznost, siromaštvo i vjera, u istome pismu Janji, jesu sredstva kojima se kupuje „neusporedivo blago“, sam Isus Krist (usp. isto 7). Sveti Franjo pozdravlja i tumači i te kreposti: „Sveto siromaštvo ometa svaku požudu i pohlepu i brige ovoga svijeta. Sveta poniznost ometa oholost i sve ljude koji su na svijetu isto tako i sve što je na svijetu (PozKr 11-12). Prema svetome Ivanu, vjera, koja proglašava da je Isus Sin Božji, jest snaga koja pobjeđuje svijet (1Iv 5,45).

Molitva je oružje koje Klara također spominje u određenim okolnostima. Ermentrudi savjetuje da „uvijek moli i bdije“ kako bi djelo i služenje koje je započela i prihvatila dovršila i ispunila „u svetom siromaštvu i iskrenoj poniznosti“ (PEr 13-14). Poziva sestre neka se mole dok neka sestra tvrdoglavo ustrajava u smrtnome grijehu, kako bi joj Gospodin prosvijetlio srce na pokoru (usp. PrKl 9,4).

Napokon, tu je i ljubav, premda je Klara izričito ne spominje kao oružje protiv neprijatelja razlučivanja. No to se zaključuje iz sadržaja: „srdžba i uznemirenost priječe ljubav“ (isto 9,6), što znači da je ljubav oružje protiv tih plodova tijela.

Sveta Klara je, kako vidimo, pisala praktično, iskustveno. Stoga je njezin nauk jednostavan i dostupan svima nama u našemu svakidašnjemu životu. 

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori

PJESMA FRANJO I KLARA

franjo klara

~~ HVALA REDOVNIKA~~

RBA

bg

logo GP




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio