• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-redsvklare_slide.jpg
  • 3banner-svklaraasiska_slide.jpg
  • 4banner-svfranjoasiski_slide.jpg
  • 5banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner-ermentruda_slide.jpg
  • 8banner-samost-unut_slide.jpg
  • 9banner-samost-vani_slide.jpg
  • 10banner-udovi_slide.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

"Dajte mi jednu trešnju..."

 "Dajte mi jednu trešnju..."

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


s KLara tresnjaU klaustru svetoga Damjana raslo je stablo trešnje. Klara i njezine sestre veselile su se njegovim plodovima. Bile su vesele kao djeca. Možda su trešnju zasadila braća kada su se sestre tu nastanile. Kako je rasla trešnja, tako je rasla i Klarina zajednica. Klara je uvidjela kako je s vremenom njezina mala zajednica postala razgranato stablo bogato plodovima. Dok je to stablo bilo nježna biljka, stabalce, trebalo ga je brižno zaštićivati, njegovati. „Biljčica“ je postala vrtlaricom, kako kazuje drevna molitva koja se moli u njezinim samostanima: „Pogledaj, sveta Majko Klaro, s neba i vidi i pohodi svoj vinograd što ga je zasadila desnica tvoja...“ Pred kraj svojega života, Klara se mogla odmarati u sjeni stabla svoje zajednice, koja je možda premalo bila svjesna da je ova nemoćna starica zdravo korijenje toga debla.

Neki stari rukopisi[1] donose zgodu u kojoj je Klara u siječnju 1253. g. u svojoj bolesti zaželjela pojesti koju trešnju. Premda nije bilo vrijeme trešanja, jedan se Manji brat uputio k stablu i na svoje čuđenje opazio granu punu zrelih i lijepih trešanja. Brat se popeo na drvo, ubrao trešnje i odnio ih Klari. Ona se obradovala i pojela ih nekoliko, a ostalo dala razdijeliti bolesnim sestrama.

Mjuzikl Carla Tedeschija Chiara di Dio, načinjen na temelju franjevačkih izvora, ima za leitmotiv upravo ovu Klarinu želju: „Dajte mi jednu trešnju“. Želju toliko ljudski i nevinu, koliko neobičnu za ovu ženu koja je sav život provela u odricanju, u postu o kruhu i vodi ili čak i bez toga.

Ovu zgodu povezala bih s onim poznatim božićnim događajem, kada je Klara, ostavljena sama, našla utjehu u zajedništvu s braćom u crkvi sv. Franje. Svega nekoliko tjedana dijeli ova dva događaja. Posljednih godina sve više se promišlja i kroz spise i povijesne činjenice dolazi do uvjerenja da je Klara s vremenom u svojoj zajednici bila stavljena na rub. Pomalo zaboravljena i zapostavljena. Na teret.[2] I ne više zanimljiva. Novi naraštaji sestara ne poznaju Klaru iz 1212. ili 1228. godine, kao što niti novi naraštaji Manje braće ne poznaju Franju. Novi način razmišljanja u Redu manje braće polako ulazi i među sestre. Klaru pomalo obuzima zima u kojoj ipak želi ubrati i uživati slatki plod trešanja: „Iz ljubavi prema Kristu ljubeći jedne druge vani djelima pokazujte ljubav koju unutra imate“ (OporKl 59), tako da se „majci (...) zbog njihova sveta vladanja ono što je teško i gorko obrati u slast“ (isto 68.70). Znači li bolna opomena koju je umetnula u Pravilo da se sestre „čuvaju (...) nesloge i podjela“ (10,6) da su sestre bile time već zahvaćene?

Svjedočanstva sestara na Postupku, premda štura, daju naslutiti nešto o tome. Izjave sestara koje čine jezgru svetodamjanske zajednice, tj. Pacifika, Benvenuta, Cecilija i Filipa, jedine nam donose svjedočanstva o važnim i značajnim događajima vezanima uz povijesni razvoj Svetoga Damjana. Stalo im je do toga da se to istakne, da bude poznato i zapamćeno. Tako nam Pacifika govori o početcima institucionalizacije zajednice kada je sv. Franjo primorao Klaru da prihvati vodstvo zajednice i naslov opatice (PostKl 1,6); ista je posvjedočila o Klarinom siromaštvu: „vidjela [je] i čula kad joj je svete uspomene gospodin papa Grgur htio dati mnoge stvari i kupiti posjede za samostan, ali ona nikada nije htjela na to pristati“ (1,13); sestra Benvenuta također govori „da je bila nazočna i čula kada joj je spomenuti papa govorio da prihvati posjede; taj je papa osobno došao u samostan sv. Damjana“ (2,22). Nije slučajno da o tom važnom događaju svjedoče upravo Klarine prve družice kojima je to značilo isto što i Klari. Filipa je opet „vidjela i bila nazočna“ kada je Inocent IV. pohodio Klaru (3,24); bio je to trenutak konačnog priznanja sa strane najviše crkvene vlasti.[3]

U slučaju gore spomenutih sestara, Klara je igrala važnu ulogu u njihovu pozivu; ona je krenula za Kristom, što je privuklo i njih. Sestra Filipa svjedoči da joj je Klara govorila o Kristu (1,1),, kao što je, prema iskazu Bone Guelfucciove, Franjo Klari „uvijek propovijedao da se obrati Isusu Kristu“ (17,3). Iskaz sestre Amate, koja je ušla u samostan oko 1228. g. ima posve drugačiji prizvuk, ona je, naime, ušla u samostan „da je svijet ne prevari i da ne ostane u svijetu“ (4,1). Od slijeđenja Krista prešlo se na bijeg od svijeta.[4]

Klara spominje u Oporuci da „ako se jednom dogodi da sestre napuste rečeno obitavalište [sveti Damjan] i presele se na neko drugo, gdje god bile nakon moje smrti, jednako moraju opsluživati spomenuti oblik siromaštva“ (OporKl 52). Nakon njezine smrti zajednica se preselila unutar gradskih zidina, istina, slijedeći njezine posmrtne ostatke oko kojih se razvio kult, ali vjerojatno i stoga što im sveti Damjan nije značio ono što je bio za Klaru i što ipak nije pružao nikakve sigurnosti.

Klara je bila realna kao što je realna studen zimskih noći koju je strpljivo i radosno podnosila kroz 42 godine života u ovom samostanu. Prihvatila je povijesni razvoj svoje zajednice, predavši sestrama na čuvanje onoga što je primila. Ipak, do toga predanja morala je proći kušnju i borbu svoje ljudske naravi. Običaj je u našem samostanu da se subotom čita Klarina Oporuka. Uvijek su mi se činile s Klarom nespojive njezine stroge riječi: „Ako smo dakle krenule putem Gospodnjim, čuvajmo se da svojom krivnjom i neznanjem nikad nipošto s njega ne odstupimo (…) Pisano je naime: Prokleti koji odstupaju od zapovijedi tvojih“ (OporKl 74.76). Sada se pitam: ne krije li se u ovim riječima njezina unutarnja borba? Borba utemeljiteljice, nositeljice karizme?

Na kraju života, ostala je samo Klara majka i sluškinja (isto 79). Prenijela je i predala ono što je primila. Posljednje godine svojega života odmarala se u sjeni stabla svoje zajednice jer je dopustila da druge uživaju njegove plodove.

U spomenutom mjuziklu Chiara di Dio Klara je izdahnula ne okusivši trešnju koju je sestra uspjela pronaći u vrtu. Zapravo je ona sama postala sočna i zrela trešnja koju je ubrao Gospodin. Međutim, njezina želja ostaje, lebdi nad našim samostanima, prolazi našim hodnicima, šapće našim srcima. Je li Klara i danas na rubu naših zajednica? Mislim na svetu Klaru, ali i na pojedinog brata i sestru.

Zasadimo trešnju u svome vrtu za brata i sestru. Trešnju bratske ljubavi i trešnju franjevačke karizme.



[1] Riječ je o nekoliko legendi sv. Klare nastalih u Njemačkoj, na vulgarnom njemačkom, koje su objavljene na talijanskom u: Fonti Clariane. Documentazione antica su santa Chiara di Assisi. Scritti, biografie, testimonianze, testi liturgici e sermoni, prir. G. Boccali ofm, Edizioni Porziuncola, S. Maria degli Angeli – Assisi, 2013. Zgoda s trešnjama nalazi se i u: Legende minores latine Sancte Clare Virginis Assisiensis. Testi latini con traduzione italiana a fronte, prir. G. Boccali ofm, Edizioni Porziuncola, S. Maria degli Angeli – Assisi, 2008, str. 556.

[2] Zgoda s mačkicom (PostKl 9,8) koja joj donosi ubrus govori da joj ga nije imao tko drugi donijeti. Vjerojatno nije to bila njezina trenutna potreba, nego se dugo nije nitko navraćo k njoj u bolesničku sobi da je obiđe.

[3] O tome vidi Giovanna Casagrande, Intorno a Chiara, Edizioni Porziuncola, S. Maria degli Angeli – Assisi, 2011, str. 59.

[4] G. Casagrande, Intorno a Chiara, str. 53.

laudatoTV banner

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori

PJESMA FRANJO I KLARA

franjo klara

~~ HVALA REDOVNIKA~~

RBA

bg

logo GP




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio