• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner_kakojedobro_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

„Zajedno sa svojim sestrama“ (PrKl 1,4)

 "Zajedno sa svojim sestrama" PrKl 1, 4)

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Sveti Franjo u svojoj Oporuci izjavljuje: „nitko mi nije pokazao što bih morao činiti, nego mi sam Svevišnji objavi da moram živjeti po načinu svetoga Evanđelja“ (OR 16-17). Franjo je prvi u svome pozivu. Ili, bolje rečeno, Isus je prvi u tome pozivu sniženosti, služenja i malenosti, a Franjo je onaj koji je, odbacivši sve druge uzore i učitelje, otkrio i vjerno slijedio njegove stope kao jedino pismo i pravilo koje upravlja njegovim životom.

Klara nikada nije izjavila da nema drugog učitelja i vođu osim Isusa Krista. Naprotiv, više puta izjavljuje kako je krenula za Franjom. Ona, koju nisu zanimala govorkanja (usp. LegKl 4), uhvatila se za vijest o Franjinu obraćenju i poduzela sve korake da se susretne s njime. Klara u Franji gleda svoj poziv. Da bi slijedila Krista, ona slijedi Franju i njegove drugove. Njega je „smatrala, nakon Boga, vodičem na njezinu putu“ (LegKl 6). Otac nebeski je svojom milošću rasvijetlio njezino srce da čini pokoru „po primjeru i učenju (...) Franje“ (usp. PrKl 6, 1). Ona je u Franji vidjela ostvarenje Isusova savjeta: „Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima“ (Mt 19, 21).

Klara nije dugo ostala sama na putu kojim je krenula. Pridružile su joj se: sestra Janja, Pacifika, kasnije Benvenuta, pa četvrta, peta, šesta... Godine 1230. bilo ih je pedeset. Do dolaska sestara Klara je uvijek bila „ja“. Sada ona, Franjina prva sljedbenica, postaje sestra među sestrama. Ona o kojoj se gradom širio glas o njezinoj dobroti (usp. LegKl 4) postala je sada dio skupine gospođa „koje će svojim svetim načinom suživota, koji će postati glasovit, proslaviti našega nebeskoga Oca po sveopćoj njegovoj svetoj Crkvi“ (OporKl 14).

Klara se u svojim spisima pojavljuje „zajedno sa svojim sestrama“, skrivena u „mi“ i „nas“. Voljeli bismo u tom „mi“ nazreti nju, Klaru, koja se toliko stopila sa svojim sestrama da ih je „ljubila kao samu sebe“ (PostKl 4,18). Ovaj „mi“ zauvijek determinira Klarinu osobnost i njezin oblik života. Kada je u pitanju osobna odgovornost i očuvanje poziva, Klara se predstavlja sa „ja, Klara“ (PrKl 1,4; 6,1; OporKl 25.37). U svemu ostalome ona je „una cum sororibus meis“, „zajedno sa svojim sestrama“ (PrKl 6,1.10; OporKl 25.37.53). Zajedništvo je jedan od stožera karizme Siromašnih sestara i povlašteno mjesto susreta s Bogom.

Kada je Klara „zajedno s nekoliko sestara koje mi Gospodin bijaše dao“ (OporKl 25) Franji obećala poslušnost, započeo je novi oblik života u Crkvi. Nakon četrdeset godina zajedničkog življenja, traženja i razmišljanja (usp. PrKl 4,17) novi oblik života je uzakonjen. Tako je nastalo Pravilo koje redovito nazivamo Pravilo sv. Klare. Klara je utemeljiteljica i ono je dobrim dijelom plod njezine intuicije. Klara je prva, ali ne i jedina čuvarica karizme. O tome i sama svjedoči u Pravilu kada na više mjesta kaže: „oblik našega života“ (4,23), „našega zavjetovanja“ (2,20.23; 9,1; 12,3), „našega siromaštva“ (2,13; 4,5) kao i to da se sestre imaju „barem jedanput u tjednu“ sastajati na kapitul na kojemu će „pretresati“ o onome „što je za samostan korisno i prikladno“ (usp PrKl 4,15-17). Plod tih tjednih sastanaka su mnoge zabrane i opomene koje nalazimo u tekstu Pravila.

U kojim se trenutcima ili segmentima života u svetome Damjanu pojavljuje Klara „zajedno sa svojim sestrama“? Kada govori o počecima zajednice Svetoga Damjana: „malo nakon njegova [Franjina] obraćenja ja sam mu, zajedno s nekoliko sestara koje mi Gospodin bijaše dao malo nakon mojega obraćenja, dragovoljno obećala poslušnost, onako kako Gospodin bijaše upravio svjetlo svoje milosti u nas po njegovu zadivljujućem životu i njegovu učenju“ (OporKl 25-26). Klara se ovdje prisjeća kako su ona i prve sestre primljene u Franjino bratstvo. One su se same za to opredijelile jer su se osjetile pozvanima živjeti ono što su vidjele da živi Franjo.

Nakon njegove smrti Klara je „zajedno sa svojim sestrama“ „pomno razmišljala o našem tako uzvišenom zavjetovanju i o zapovijedi tako velikoga Oca“ i „razmišljale smo o krhkosti ostalih koje smo se i mi bojale u nama samima nakon smrti svetoga Oca Franje“ (isto 37-38). Vidjevši promjene koje su zahvatile Manju braću nakon Franjine smrti, Klara i sestre udružuju se međusobno i potvrđuju „više puta uzastopce“ svoju vjernost „Gospođi našoj presvetoj Siromaštini“ kako bi „imale jakosti ni na koji način ne udaljiti se od nje“ (isto 37-39).

Klara je toliko jedno „sa svojim sestrama“ da, kada u Pravilu traži od sestara poslušnost prema svojoj službi opatice, sebe jednostavno naziva „sestra“: „sestre su dužne uvijek pokoravati se [...] sestri Klari“ (PrKl 1,5).

Klara je „zajedno sa svojim sestrama bila uvijek brižna čuvati sveto siromaštvo, koje smo obećale Gospodinu Bogu i blaženomu Franji“ (PrKl 6,10). Ona i njezine sestre čuvarice su karizme: uzvišenoga poziva Oca milosrđa (usp. OporKl 2) koji im je primjerom pokazao i naukom predao sveti Franjo. Klara izjavljuje da su ona i njezine sestre kroz četrdeset godina vjerno očuvale taj poziv.

Izričaj „zajedno sa svojim sestrama“ otkriva brižljivost svake pojedine sestre u njegovanju svetoga poziva; one su tako izgradile „oblik života prema kojemu imate živjeti zajedno u jedinstvu mislî i srdaca te u zavjetu najuzvišenijega siromaštva, [oblik života] koji vam je predao blaženi Franjo i koji ste vi dragovoljno prihvatile“ (PrKl, Solet Annuere 1). Isti izričaj nipošto ne umanjuje zalaganje i odgovornost svake pojedine sestre, skrivanje iza zajednice. Jer ne radi se o nekom privatnom životu u svetome Damjanu, nego o životu koji su sestre obećale Gospodinu i blaženomu Franji. Njihov život stoga pripada Bogu i Crkvi (usp. OporKl 40.42.47.48.52).

Česti Klarin izričaj „sadašnje i buduće sestre“ dotiče svaku pojedinu sestru, sve do konca vremena. Sve zajedno u određenom vremenu nositeljice su karizme za one koje će doći poslije njih. Kao što je to 1253. bila Klara „zajedno sa svojim sestrama“ onima koje će doći, tako smo to danas mi, Siromašne sestre u Splitu, Zagrebu, Brestovskom, Požegi... onima koje će doći poslije nas.

Nakon 1212.

 Nakon 1212.

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Proslavili smo jubilej obraćenja sv. Klare. Njezino obraćenje posvjedočeno je nizom znakova i događaja u kojima je sv. Klara igrala glavnu ulogu. Pred nama je mlada djevojka puna života, poleta, zanosa, ljubavi, odvažnosti, poduzetnosti i jasnoće. Možemo slobodno reći da su slično bile obdarene i njezine prve sljedbenice. U jesen 1212. bilo ih je barem tri i nastanjene su u Svetome Damjanu.

O njihovom mladenačkom žaru svjedoči Klara u svojoj Oporuci kada spominje kako ih je sveti Franjo „promatrao“, štoviše „istraživao“ i vidjevši kako „premda tjelesno krhke i slabe, ipak nismo odbile nikakvu oskudicu, siromaštvo, napor, nevolju ili sramotnost i prezir od strane svijeta“ obećao im je svoju trajnu pomoć i prisutnost (usp. OporKl 27-29). Sveti Franjo je možda preuzetno očekivao od male ženske zajednice da ima „mušku“ snagu kakvu su imali on i njegova braća, jer Klara piše: „često nas je istraživao prema primjeru svetaca i svoje braće“ (isto 28). Zapravo je isti unutarnji žar – kasnije će sv. Franjo to nazvati „isti Duh Sveti“ – nosio ove sestre da potpuno prionu uza stope siromašnoga i poniznoga Krista po primjeru Franje i njegove braće. Franjo se, piše Klara, zbog njih „mnogo radovao u Gospodinu“ (Isto 28).

Drugo svjedočanstvo o Franjinoj radosti zbog tako radikalnih početaka damjanitkinja pruža nam Franjin mali spis koji je Klara umetnula u 6. poglavlje svojega Pravila, Forma vivendi: „Budući da ste po božanskome nadahnuću postale kćeri i službenice Svevišnjega Vrhovnoga Kralja, Oca nebeskoga i zaručile se s Duhom Svetim izabravši živjeti prema savršenosti svetoga Evanđelja, hoću i obećavam da ću uvijek, sam i po svojoj braći, imati o vama takvu pažljivu brigu i takvu posebnu skrb kakvu imam o njima“ (PrKl 6,3-4). Povežemo li ove riječi s onima iz Klarine Oporuke, vidjet ćemo duboku teologiju duhovnog života i praksu Klarine prvobitne zajednice.

Tri godine kasnije vidimo Klaru koja poslušno prihvaća naslov i službu opatice. Iza toga čina krije se duboka promjena u životu njezine zajednice. Ne radi se o tome da je Klara jednostavno postala poglavaricom i odgovornom za njoj povjerenu zajednicu, nego se radi o institucionaliziranju njezine zajednice, o smještaju njezine zajednice u krilo Crkve, u okvire crkvenoga prava. Za Klaru i sestre nastupilo je razdoblje žurnog i veoma mudrog pružanja odgovora na upite crkvenih vlasti. One su se u to vrijeme na svojim kapitulima ispitivale tko su i koje je njihovo poslanje. Mudro – jedna autorica kaže: bez evanđeoskog „fundamentalizma“ – spojile su originalne evanđeoske crte s tradicionalnim monaškim strukturama.

Dvanaest godina kasnije kao da je Bog prepustio zajednicu samoj sebi. Zapravo, on ju je sada počeo oblikovati postavivši Klaru u stanje nemoći, teške bolesti i nepokretnosti. Da je Klarinom bolešću započelo novo razdoblje u životu nje i zajednice, vidimo iz svjedočanstava sestara koje često spominju izričaj: „bilo je to prije nego se gospođa Klara razboljela“ ili „nakon što se razboljela“ (usp. 1,16; 2,7.8.17; 6,6 itd.). Dok je prvih dvanaest godina obilježeno krajnjim junaštvom: oštre pokore, strogi postovi, duga bdijenja, teški rad, s godinom 1224. nastupa razdoblje krajnje nemoći: Klara je ovisna o drugima, često nepokretna, prikovana uz postelju na kojoj trpi, moli, radi i s koje upravlja svojom zajednicom.

I na početku ovoga razdoblja života Klare i zajednice nalazimo Franjino pismo: Pjesmu utješnicu. To je pjesma koja govori o stvarnosti života u Svetome Damjanu. Onaj koji ju je napisao sada je i sam u krajnjoj nemoći, možda ga koji dan dijeli od smrti. Ne obećava im svoju pomoć kao u Forma vivendi niti im oduševljeno kliče kao kćerima i službenicama Očevim i zaručnicama Duha Svetoga, nego ih upućuje jedne na druge u vjernosti onome što su izabrale. Dok im je prije ponudio svoju blizinu, sada im usmjerava pogled prema posljednjoj nagradi. On odlazi.

Zanima nas kakav bi bio susret Klare i saracenâ u onom prvom razdoblju njezina života u kojemu je više puta pokazala svoju energičnost. Sjetimo se onog njezinog poznatog razgovora s papom Grgurom IX., u srpnju 1228. ili dvije godine kasnije kada je reagirala na papinu bulu Quo elongati otpustivši braću milostinjare. Bolest je Klaru oblikovala u svetu Klaru. Okusila je dubine onog siromaštva koje je radosno izabrala i vjerno do kraja slijedila.

Klara nije ostala potpuno pasivna. Kad je prihvatila svoje stanje nastavila je živjeti oblik života svoje zajednice, o čemu opet svjedoče sestre: „spomenuta gospođa Klara bila je tako brižna u opsluživanju svoga Reda i u upravljanju svojim sestrama, kao što bi se netko brinuo za svoje vremenito blago“ (PostKl 2,14; usp. 3,31; 4,17 itd.). Klarina bolesnička postelja postala je također mjestom dubokih razmatranja, promišljanja, studiranja čega je plod njezino kratko i skladno Pravilo sa svom svojom zahtjevnošću ali i dubokom humanošću.

Poruka jednog prozorčića

 Poruka jednog prozorčića

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

U Svetome Damjanu postojao je jedan prozorčić, fenestra parvula (1 Čel 116), kroz kojega su sestre primale Tijelo Kristovo. Pravilo sv. Klare osigurava sestrama sedam godišnjih pričesti, što ne znači da se nisu smjele niti običavale pričešćivati češće. Svetkovine na koje su se, prema Klarinu Pravilu, imale pričestiti jesu sljedeće: Božić, Veliki Četvrtak, Uskrs, Duhovi, Uznesenje bl. Djevice, svetkovina sv. Franje i Svi Sveti.

U izboru svetkovina otkriva se Klarin liturgijski osjećaj: u središtu je Krist u čijim otajstvima Klara želi sudjelovati od njegova rođenja do poslanja Duha Svetoga, zajedno s Marijom, Ocem Franjom i svima svetima. Ovih sedam svetkovina, sedam otajstava koje je zajednica Svetoga Damjana najsvečanije slavila, oblikovalo je njezinu duhovnu fizionomiju i utjecalo na njezin duhovni put. Primjerice, Klara i njezine sestre svakog su četvrtka obnavljale uspomenu na Veliki Četvrtak obredom pranja nogu koji je utisnuo u njih duh služenja, a zapovijed ljubavi bila je glavnim predmetom dnevne i tjedne provjere njihova života (usp. PrKl 4, 15-16; 9, 7-10; 10, 6-7). Jednako tako je proizišao i običaj koji je Klara uvela čuvši jedne vazmene nedjelje kako braća pjevaju: Vidi aquam egredientem de templo a latere dextro (usp. Ez 47,1.2): „To ju je toliko razveselilo i držala je to na pameti te je uvijek poslije jela i poslije Povečerja uzimala blagoslovljenu vodu i davala je svojim sestrama te govorila: 'Sestre i kćeri moje, uvijek se morate spominjati i imati na pameti onu blagoslovljenu vodu koja je potekla iz desnoga boka našega Gospodina Isusa Krista koji je visio na križu'“ (PostKl 14, 8). Otajstvo Božića često je prisutno u njezinim pismima, a u Pravilu se čak pojavljuje povezano s propisom o odijevanju sestara i ukidanjem posta na dan Božića.

Pravilo Urbana IV. u svome popisu blagdana u koje se sestre imaju pričestiti umjesto Uznesenja bl. Djevice donosi Očišćenje (Svijećnica); umjesto Velikog Četvrtka Pepelnicu (početak korizme) i dodaje svetkovinu sv. Petra i Pavla i sv. Klare (koja je već bila kanonizirana). Tako je Urban IV. raspodijelio pričešćivanje tijekom cijele godine u određenom vremenskom razmaku. Svetoj Klari bila je važnija liturgijska upotpunjenost (Veliki Četvrtak i Uskrs) negoli vremenska učestalost.

Vratimo se prozorčiću kroz koji su se sestre pričešćivale. Da bi došle do njega, sestre su se morale uspeti na nekoliko stepenica. To znači da tijekom liturgije nisu mogle vidjeti na oltar. Papinska pravila koja su dugi niz godina upravljala život u Svetome Damjanu zabranjivala su sestrama da budu viđene i da gledaju izvan klauzure, a pričest se u klauzuru smjela donositi samo teškim bolesnicama i umirućima. Stoga je Janja Praška molila kao posebnu povlasticu da smije pet puta godišnje promatrati kroz rešetku liturgijsko slavlje. Svetoj Klari bilo je važno da barem tih sedam puta godišnje, kada svečano slave Kristova otajstva i pričešćuju se njegovim presvetim Tijelom, sestre vide „tjelesnim očima“ (Opom 1, 21) ono što se slavi. Zato je u svome Pravilu ozakonila ono što je do tada njoj i Janji Praškoj bila povlastica, a kardinal i papa su odobrili: da tih dana „kada se zdrave ili bolesne sestre imaju pričestiti, kapelan smije ući unutra slaviti [liturgiju]“ (PrKl 3, 15).

Ovaj suhoparni propis kojim se zaključuje 3. poglavlje Pravila, koje uređuje molitveni, pokornički i sakramentalni život sestara, otkriva nam duhovnu slobodu Franjine biljčice koja je imala jasnu ljestvicu vrijednosti. Vidjeti, gledati, promatrati česti su glagoli u njezinim pismima koji otkrivaju njezinu duboku uronjenost u otajstvo Utjelovljenja koje se produžuje u Euharistiji. Mnogi u tom kratkom propisu nisu vidjeli ono što je Klari bilo važno, stoga su ga, pod utjecajem duha Urbanova Pravila, čitali: „radi pričesti sestara ne zdravih nego bolesnih kapelanu je dopušteno slaviti [liturgiju] unutra“. Za svetu Klaru to nije bilo izuzeće od propisa zbog neke nužnosti (bolest), nego pravo da sestre čitavim bićem sudjeluju u Kristovim otajstvima koja se u liturgiji slave.

U tome svjetlu valja čitati i izjavu pisca Legende sv. Klare: „A kada je imala primiti Gospodinovo tijelo, najprije se natopila vrelim suzama i, pristupivši s drhtanjem, bojala se Sakrivenoga ništa manje negoli Onoga koji upravlja nebom i zemljom“ (LegKl 28). Klarina vjera bila je velika; ona je bila svjesna da prima pravo Tijelo Sina Božjega koji se „danomice ponizuje“ i „dolazi k nama u poniznu obličju“ (usp. Opom 1, 9. 16-18). Njezine suze znak su njezine vjere u „Onoga koji upravlja nebom i zemljom“ i ganuća zbog njegova poniženja i znak su da u njoj prebiva Duh Gospodnji „koji prebiva u vjernicima, i on je onaj koji prima Gospodinovo tijelo i krv“ (Opom 1, 13).

Pričesni prozorčić u Svetome Damjanu govori nam kolika su bila „vrata vjere“ Klare i sestara koje su sedam puta godišnje svečano dolazile na Gozbu Jaganjčevu, a u ostale dane klanjale se, zahvaljivale i pripremale za novu svetkovinu pričešćivanja Tijelom Kristovim.

Grijeh u zajednici

 Grijeh u zajednici

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Sv. Klara ustanovila je zajednicu Siromašnih sestara koje žive „zajedno u jedinstvu misli i srdaca te u najuzvišenijem siromaštvu“ (PrKl, Solet annuere, 2). Njihov oblik života temelji se na Evanđelju. Njezina zajednica želi biti evanđeoska. Evanđeoska zajednica nije mjesto gdje ne postoji grijeh, nego je mjesto gdje se evanđeoskom ljubavlju pomaže onomu tko (sa)griješi.

Tako sv. Klara posvećuje 9. poglavlje svojega Pravila toj stvarnosti našega života: grijehu. Započinje ga ovako: „Ako bi neka sestra, nahuškana od strane neprijatelja, smrtno sagriješila protiv oblika našega zavjetovanja...“ (PrKl 9, 1).

U prethodnome poglavlju, povela je sestre na vrhunce „najuzvišenijega siromaštva“ i pokazala im kako su po njemu postale „baštinicama i kraljicama nebeskoga kraljevstva“ (PrKl 8, 4). No, dogodi se da nas „neprijatelj“ povede na jedan drugi vrhunac i pokaže nam i obeća kraljevstva zemaljska. Klara računa na mogućnost da si neka sestra, „nahuškana od strane neprijatelja“, prigrabi pravo ostvariti svoj život bez Boga i tada pada u „smrtni grijeh protiv oblika našega zavjetovanja“. Sv. Franjo to naziva „živjeti po tijelu“ (NPr 22, 5). Ton ovoga poglavlja Klarina Pravila ozbiljan je, dramatičan jer radi se – kao u drami prve stranice Knjige Postanka ili u evanđelju o Isusovoj kušnji u pustinji – o tome da nam „tijelo“ „hoće oduzeti ljubav Gospodina našega Isusa Krista i život vječni i samo sebe sa svime upropastiti u paklu“ (isto).

Klara ističe važnu činjenicu: postoji jedno zlo biće koje nagovara, huška, obilazi, opsjeda. Ona ga naziva „neprijatelj“. U pismima Janji Praškoj na nekoliko mjesta dolazi do izražaja Klarina svijest o borbi koju vjernici imaju voditi protiv sotonskih zasjeda (usp. 1PJa 27-29). Klara ga naziva „lukavi neprijatelj“ (3PJa 6), „knez tame“ pod čiju smo vlast potpali „zbog prijestupa našega Praroditelja (...) stegnuti okovima“ (usp. 1PJa 14), „ljudski neprijatelj koji smišlja kako da po drskoj nadutosti časovitih i obmanjujućih časti potpuno uništi ono što je veće od samoga neba“ (3PJa 20), tj. „dušu vjerna čovjeka koja je – po milosti Božjoj najvrjednija od svih stvorenja i veća od samoga neba“ (usp. 3PJa, 21). U Pismu Ermentrudi Klara još snažnijim, čak veoma modernim izričajima opisuje tu borbu: „... neka te ne smućuju senzacije ovoga svijeta koji bježi poput sjene; neka te ne zalude lažne utvare ovoga prijevarnoga svijeta; začepi svoje uši od zviždanja pakla i snažno skrši njegove nalete“ (PEr 5-6).

„... ako se sestra, dva ili tri puta opomenuta od opatice ili drugih sestara, ne bi popravila...“ (PrKl 9, 2). Klara nastavlja dramu grijeha. Grijeh nije samo osobna stvar. On dotiče i druge. Ranjava zajednicu ili, kako snažno kaže Franjo: „ubija“ braću i sestre (usp. Opom 3, 11). Zajednica, kao tijelo, osjeća da je jedan njezin ud bolestan. Stoga traži lijeka: bratska/sestrinska riječ, savjet, opomena, razgovor, ali i pokora: „neka jede kruh i vodu na podu u blagovaonici“ (isto). Znakovito je to da Klara govor o grijehu nadovezuje na govor o brizi za bolesne sestre. „Uzvišeno siromaštvo“ i „sveto jedinstvo“ (PrKl, Solet annuere, 3) idu zajedno. Život bez vlasništva, u svakodnevnom neposjedovanju ičega, u kušanju oskudice, čak i gladi, lako zatvara i ukrućuje srce. Stoga Klara otvara srca sestara majčinskoj brizi za najslabije: bolesnice. Ona se ne zaustavlja na tome. Traži od svojih sestara da otvore srca i prema bolesnima na duši.

Klarino vrijeme bilo je vrijeme strogih podjela: političkih (gvelfi i gibelini), klasnih (minores i maiores), vjerskih (kršćani i muslimani, pravovjerni i heretici), društvenih (zdravi i gubavi), građanskih (važnost časti i javnog mišljenja) i mnogih drugih. I sama je iskusila, kao i Franjo, što to znači biti drugačiji. Evanđeoski put kojim su ona i njezine sestre krenule ne dopušta takvih podjela. Traži se promjena vlastitog srca i približavanje onomu koji je drugačiji. Takav stav Klara zauzima i prema sestri koja je u zajednici postala javna grešnica, tj. ona čiji je grijeh svima poznat. Ona sestru ne isključuje iz zajednice, za razliku od sv. Benedikta koji, poput kirurga, reže, odstranjuje bolesni ud, isključuje monaha iz zajedničkog života i brani da mu se itko približi (usp. RB 24-25). Istina, Klara nalaže da sestra „koliko bi dana bila prkosna, toliko dana neka jede kruh i vodu na podu u blagovaonici“ (PrKl 9, 2), tj. neka bude isključena od zajedničkog stola, ali dodaje: „pred svim sestrama“. Klara nastupa poput njegovateljice „palih udova“ (3PJa 8). Kažnjenicu ostavlja među sestrama, u zajednici. I učinak je drugačiji. U tom pokorničko-kaznenom činu nasred refektora u sv. Damjanu uključene su sve sestre. Sve postaju svjesne svoje odgovornosti i težine stanja u kojemu se sada sve nalaze. Zapravo, ovaj Klarin postupak ima više simboličko nego kazneno značenje. Sestra koja kleči i blaguje na podu, ne sjedi više sa sestrama za stolom; vidi svoje mjesto prazno i postaje svjesna da je svojim grijehom prekinula vez jedinstva, cjelovitost zajednice. I još više. To je slika onog mjesta među blaženicima u nebu koje će ostati prazno ako ona ustraje u svome neobraćenju.

„Međutim, sve dok ona bude prkosna, neka se moli da joj Gospodin prosvijetli srce na pokoru“ (PrKl 9, 4). Na ovoj rečenici zadržala bih se malo više. Čitajući je na izvorniku, shvatila sam snagu i jasnoću Klarine misli. Izričaj „neka se moli“, u izvorniku „oretur“, neki prevode u smislu: „neka se [ona] moli“. Drugi prevode: „neka se mole“, misleći na sestre ili neodređeno: „neka se moli“, što ja shvaćam kao: „neka se moli [u zajednici]“. Ovim glagolom u pasivu Klara kao da želi pokazati težinu stanja u kojemu se nalazi čitava zajednica, ali i to da si sestre ne mogu prisvojiti pravo da misle kako su bolje od one koja je sagriješila. Stoga ne kaže izričito: „neka sestre mole“. „Neka se [u zajednici] moli“ znači ozračje sestrinske ljubavi, plašt ljubavi kojim se obavija onu koja je sagriješila.

Za onu koja je još u tvrdokornosti, koja se još odupire, moli se „da joj Gospodin prosvijetli srce na pokoru“ (PrKl 9,4). Klara se do kraja bori za dušu svoje sestre. Upotrebljava iste riječi kojima opisuje svoje obraćenje: „Svevišnji Otac nebeski udostojao se svojom milošću rasvijetliti moje srce da činim pokoru“ (PrKl 6, 1). I Franjo je molio pred križem da mu Gospodin rasvijetli srce. To je lijek koji se mora od samoga početka primjenjivati, ali ne da bi dotična sestra postala boljom poradi mene, ili zajednice, nego poradi vlastite sreće. „Činiti pokoru“ za Klaru i Franju znači krenuti putem Evanđelja. Htjeti da se netko obrati po mojoj mjeri jest idolopoklonstvo i znači ograničavati Božju milost. Htjeti da Gospodin rasvijetli srce drugoga znači moju otvorenost Bogu i vjeru u Njega koji može stvoriti iz ničega. Prečesto postupam na prvi način čega je pokazatelj ona uznemirenost i srdžba koju Klara zabranjuje da se pojavi u srcu opatice i sestara „jer srdžba i uznemirenost [zbog nečijega grijeha] priječi ljubav u njima samima i u drugima“ (usp. PrKl 9, 5-6).

Možda nas ova Klarina izjava vraća na početak govora o grijehu u zajednici. Svatko je potrebit obraćenja i pozvan na nj. Mnogi znakovi pokazuju da naše srce još ne pripada Gospodinu. Možda je moje srce ponekad zatvoreno sestri i ona ostane izložen neprijatelju koji traži ranjeno srce da ga ugrabi za sebe. Imam li snage srcem koje je obuzeto „srdžbom i nemirom“ osuditi drugoga i uz to moliti za njegovo obraćenje? U ovoj jubilarnoj godini u kojoj slavimo 800. obljetnicu Klarina obraćenja, molimo Gospodina da rasvijetli i naše srce da činimo pokoru na evanđeoski način.

Voda iz Kristova boka

 Voda iz Kristova boka

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Sestra Angeluccia, XIV. Svjedokinja na Postupku za Klarino proglašenje svetom, izjavila je „kako je jednom nakon Uskrsa spomenuta sveta majka gospođa Klara čula pjevanje riječi Vidi aquam egredientem de templo a latere dextro (usp. Ez 47,1.2). To ju je toliko razveselilo i držala je to na pameti te je uvijek poslije jela i poslije povečerja uzimala blagoslovljenu vodu i davala je svojim sestrama te govorila: 'Sestre i kćeri moje, uvijek se morate spominjati i imati na pameti onu blagoslovljenu vodu koja je potekla iz desnoga boka našega Gospodina Isusa Krista koji je visio na križu'“ (PostKl 14,8).

Ovaj odlomak otkriva nam mnogo toga o Klari i njezinoj zajednici. Jednoga jutra na misi Klaru se dojmilo pjevanje braće, pjevanje koje joj je usjeklo u pamet tekst liturgije jedne vazmene nedjelje: Vidjeh vodu gdje izlazi iz hrama s desne strane, aleluja… Tekst joj nije bio nepoznat, a znala je i to da ga crkveni oci primjenjuju na onu vodu koja je potekla iz Kristova probodenog boka. Klara se obradovala jer je „vidjela“ i kušala ljubav Krista, dobrog Pastira koji se neusporedivo brinuo za nju i njezino „stado malo“ (OporKl 46).

Pretpostavljam da se ovaj mali događaj zbio nakon Franjine smrti. Koliko je Franjina smrt bila za Klaru i njezine sestre potresna, govori nam Čelanov opis njihova plača nad mrtvim Franjom (usp. 1Čel 117), kao i sama Klara u svojoj Oporuci: „Ja Klara, nedostojna sluškinja Kristova i siromašnih sestara samostana Svetoga Damjana i biljčica svetoga oca, razmišljala sam s ostalim svojim sestrama o našem uzvišenom pozivu, o zapovijedi tolikoga oca i krhkosti ostalih koje smo se bojale u sebi nakon smrti svetoga našeg oca Franje, koji bijaše naš stup, nakon Boga jedina naša utjeha i uporište (usp. 1 Tim 3, 15). Stoga smo se uvijek iznova dragovoljno obvezivale na svoju gospođu presvetu siromaštinu, da sadašnje i buduće sestre nakon moje smrti ne mognu od nje nipošto odstupiti“ (OporKl 37-39). Naziremo tjeskobu i napuštenost u kojoj su sestre kušale vlastitu krhkost. U tim trenutcima, koji su trajali godinama, ove riječi liturgije jedne vazmene nedjelje dale su im snagu. Zato se Klara obradovala i tu radost podijelila sa sestrama.

Nastojala je da te riječi i njihov smisao imaju uvijek na pameti, a kao podsjetnik na to uvela je obredno pranje ruku nakon jela – a to je upravo u vrijeme Isusove smrti na križu – i na kraju dana proživljenog s njime, kada „u ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj“ (otpjev na povečerju).

Ova voda iz Kristova boka o kojoj je Klara slušala pevanje, podsjeća na ono njezino snoviđenje o Franji koji je poziva da siše mlijeko s njegovih grudi. I Krist i Franjo za Klaru su majka, iz njihovih grudi ona pije i siše vodu koja je pere, čisti, poji i preporađa i evanđeosko mlijeko koje je hrani.

Voda koja izvire iz Kristova boka podsjećala je Klaru i sestre na krštenje iz kojega izvire i njihovo odlučno nasljedovanje Krista te mistično zaručništvo s njime. Možda je jedna od najljepših definicija posvećene osobe,, ali i i svakog krštenika, ona Klarina: „zaručnica nevinoga Jaganca koji odnosi grijeh svijeta“ (4PJa 8). Povezanost s Kristom, koja po krštenju postaje duboka i neraskidiva, ima zaručničko-svadbeno i otkupiteljsko obilježje. Na tom tragu je i sv. Franjo kada piše: „Gledajmo dobrog pastira, koji podnese muku križa da spasi ovce svoje (usp. Iv 10, 11). Za Gospodinom su išle ovce njegove u trudu i naporu, u sramoti i gladi (usp. Rim 8, 35; 2 Kor 11, 27), u slabosti i kušnji i u svemu ostalome, i za to su od Gospodina primile život vječni“ (Opom 6,1-2). Ili kada kliče: „O, kako je sveto i utješno imati tako lijepa i divna zaručnika! O, kako je sveto i kako milo imati tako dobrostiva, ponizna, miroljubiva, slatka, ljubljena i nada sve poželjna brata i sina: Gospodina našega Isusa Krista, koji život [svoj] položi za ovce svoje (usp. Iv 10, 15)“ (1PVj 12-13). Kako gore u Opomeni tako i ovdje Franjo završava s našim zajedništvom sa Sinom Božjim dovijeka: „… i pomoli se Ocu govoreći: (…) I hoću, Oče, gdje sam ja da i oni budu sa mnom, da gledaju moju slavu (Iv 17, 24) u tvome kraljevstvu (Mt 20, 21). Amen“ (isto 13.19).

Da, voda koja izvire iz probodenog boka izlijeva se, razlijeva i prelijeva na radost i spasenje. Antifona, naime, nastavlja: i spasiše se svi do kojih dođe ova voda i reći će: aleluja, aleluja.

Koje li utjehe za Klaru ostavljenu samu u srcu karizme nakon Franjine smrti! Klara je čula pjevanje, vidjela vodu, prala se u njoj, pila je i sama postala „čista žila Spoletske doline, koja napaja novi izvor žive vode na osvježenje i blagodat dušâ (usp. Iv 4,14; Est 10,6. 11,10), izvor koji je, odvođen različitim potočićima, na zemljištu Crkve već natopio rasadnik redovništva“ (BulKl 11).

Radost jedne vazmene nedjelje postala je vazmena radost Klare, njezinih sestara, čitave Crkve, sve do danas.

Spasonosna voda iz probodenog Srca jedina utažuje žeđ naših duša i jedina vodi u život vječni.

Predah na franjevačkim izvorima

 Predah na franjevačkim izvorima

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

„Pošto se svevišnji Otac nebeski po svojoj milosti udostojao prosvijetliti moje srce da činim pokoru po primjeru i pouci preblaženoga našega oca svetoga Franje, kratko nakon njegova obraćenja, dragovoljno sam mu skupa sa svojim sestrama obećala poslušnost“ (PrKl 6,1).

Prvi životopisci opisuju Klaru kao veliku pokornicu, jednu u nizu onih srednjovjekovnih žena koje, zaljubljene u Raspetoga, razapinju svoje tijelo raznovrsnim pokorama. Međutim, kada Klara govori o pokori, ne misli na pojedinačne izvanjske čine, nego na prijelaz iz jednog ljudskog stanja/staleža u drugo. Ona govori o pokori/obraćenju „po primjeru i pouci“ svetoga Franje. A za Franju činiti pokoru znači, kako opet nastavlja Klara njegovim riječima, „nasljedovati život i siromaštvo svevišnjega Gospodina Isusa Krista i presvete Majke Njegove“ (PrKl 6,7).

Životopisci, a potom i zakonodavstvo, smatraju da se to odnosi na hranu i odjeću. Niti današnje Generalne Konstitucije OSC nisu previše daleko od toga shvaćanja. Klara nije izabrala djelomično siromaštvo, nego siromaštvo u svim njegovim vidicima. Slično možemo reći i za kontemplaciju i klauzuru. Nema kod sv. Klare: „Zatvori oči i predaj se kontemplaciji. Moli za siromahe i gladne, da Bog učini čudo u njihovom životu. Naš život mora biti smiren, povučen. Ta sv. Franjo nam je rekao: 'Ne obazirite se na život vani, jer je bolji onaj u duhu' (SirČuj 3, Mostar-Zagreb, 2003.)“.

Ne, Klara drži širom otvorene oči: „Motri... gledaj... promatraj...“ Ona drži širom otvorena vrata – ona teška vrata, simbol sigurnosti i zaštite, koja su se jednoga dana pokazala nesigurnima (usp. PostKl 5,5) – i pušta k sebi potrebite koji su je prepoznali kao svoju, kao jednu od njih. Njezin klaustar nipošto nije bio neosvojiva utvrda. Skupina saracena lako je preskočila zid, a Klara je svoj klaustar pretvorila ne u mjesto sukoba nego u mjesto susreta.

Sv. Klara imala je širom otvorene oči na zbivanja u Crkvi i u svijetu. S obzirom na Crkvu znala je da je pozvana unutar nje biti sa sestrama ne „uzvišena građevina“ niti „visoko stablo“ niti „vinograd na zemljištu Crkve“ (usp. BulKl 9.11.12), nego „malo stado koje nasljeduje siromaštvo i poniznost“ Isusa Krista i njegove Majke (usp. OporKl 46). A to znači opet nešto sasvim drugo nego li živjeti jednostavno, neupadno, siromašno. To znači živjeti malenost, što je mnogo dublje i zahtjevnije. To je odgovor koji je Klara ponudila svijetu, onom svijetu „od kojega svednevice primamo mnoga dobra; velik je grijeh ne priteknemo li mu u pomoć, kako možemo, sada kad je njemu potrebno“ (usp. LegKl 23).

Svijet je danas u većoj opasnosti negoli je to bio grad Asiz u vrijeme saracena. Uskratiti odgovor na potrebe ovoga svijeta, od kojega ipak primamo mnoga dobra (Gospodin uvijek polovicu kruha čuva za svoje!), za Klaru je „veliki grijeh“. Klara se nije opterećivala time kako svijetu treba pružiti oazu mira i tišine, dijeliti svoja molitvena iskustva; ljepota i zrelost njezinih spisa plod su suza i jecaja (usp. LegKl 22.23), zabrinutosti (isto 44) i nemoći (isto 22). Njezino Pravilo prožeto je njezinim molbama, prostracijom (usp. OporKl 44), „podložnošću i podvrgnutošću stopama svete Crkve“ (usp. PrKl 1213). Malenost, škola malenosti ili života bez ikakva vlasništva jest ono što ona nudi svijetu kao odgovor i kao lijek.

Gdje se Klara napajala, gdje je to učila? Ona će reći, u Isusu Kristu, u njegovu Evanđelju koje joj je pokazao i kojemu ju je poučio sveti Franjo. Njezin redovnički život nije bio općeniti, jedan od mnogih drugih, pa makar se odlikovao revnošću, kako to opisuje Bula kanonizacije. Njezin Red danas, nakon sedam stoljeća ravnanja zakonodavstvima stranim duhu sv. Klare, u potrazi je za svojom izvornošću, koja ga ima razlikovati od ostalih klauzurnih i monaških zajednica. Contemplatio Klare i sestara ima prijeći u actio, poprimiti opipljivo, stvarno tijelo, kao što se Sin Božji utjelovio.

U tome smislu Generalni ministar OFM, fra Jose R. Carballo, smatra da su „Siromašne sestre pozvane učiniti predah na svom putu i upitati se nije li se stabilnost, koja je zasigurno obilježje kontemplativnog života, pretvorila u nepokretnost i ne može li se i dalje govoriti o stabilnosti čak i onda kada se prihvati teologija šatora, tako da bi stabilnost i klauzura mogle nastaviti biti živi znak nade među onima koji žive rastreseno i kao da Bog ne postoji“ (Pogleda uprtog u početke, str. 40).

Imajući na umu kako naša narav hoće da sve prođe bezbolno, želim podsjetiti na to da „Svevišnjemu pripada sve dobro“ (Opom 7,4; 2PJa 3); da smo pozvani biti „blagi, miroljubivi i čedni, krotki i ponizni“ (PPr 3,11), navjestitelji mira i pravde, ne osuđujući nikoga, ne smatrajući odbojnim ništa, napose ne grijeh brata/sestre (usp. Opom 11; PrKl 9,5), biti smatrani „nevrijednima, , priprostima i prezrenima... pod nogama drugih“ (usp. Opom 20).

To je ono „činiti pokoru“ po primjeru svetoga Franje, na što se Klara odlučila „dragovoljno“ i što je sa svojim sestrama obećala u „poslušnosti“.

"Dajte mi jednu trešnju..."

 "Dajte mi jednu trešnju..."

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


s KLara tresnjaU klaustru svetoga Damjana raslo je stablo trešnje. Klara i njezine sestre veselile su se njegovim plodovima. Bile su vesele kao djeca. Možda su trešnju zasadila braća kada su se sestre tu nastanile. Kako je rasla trešnja, tako je rasla i Klarina zajednica. Klara je uvidjela kako je s vremenom njezina mala zajednica postala razgranato stablo bogato plodovima. Dok je to stablo bilo nježna biljka, stabalce, trebalo ga je brižno zaštićivati, njegovati. „Biljčica“ je postala vrtlaricom, kako kazuje drevna molitva koja se moli u njezinim samostanima: „Pogledaj, sveta Majko Klaro, s neba i vidi i pohodi svoj vinograd što ga je zasadila desnica tvoja...“ Pred kraj svojega života, Klara se mogla odmarati u sjeni stabla svoje zajednice, koja je možda premalo bila svjesna da je ova nemoćna starica zdravo korijenje toga debla.

Neki stari rukopisi[1] donose zgodu u kojoj je Klara u siječnju 1253. g. u svojoj bolesti zaželjela pojesti koju trešnju. Premda nije bilo vrijeme trešanja, jedan se Manji brat uputio k stablu i na svoje čuđenje opazio granu punu zrelih i lijepih trešanja. Brat se popeo na drvo, ubrao trešnje i odnio ih Klari. Ona se obradovala i pojela ih nekoliko, a ostalo dala razdijeliti bolesnim sestrama.

Mjuzikl Carla Tedeschija Chiara di Dio, načinjen na temelju franjevačkih izvora, ima za leitmotiv upravo ovu Klarinu želju: „Dajte mi jednu trešnju“. Želju toliko ljudski i nevinu, koliko neobičnu za ovu ženu koja je sav život provela u odricanju, u postu o kruhu i vodi ili čak i bez toga.

Ovu zgodu povezala bih s onim poznatim božićnim događajem, kada je Klara, ostavljena sama, našla utjehu u zajedništvu s braćom u crkvi sv. Franje. Svega nekoliko tjedana dijeli ova dva događaja. Posljednih godina sve više se promišlja i kroz spise i povijesne činjenice dolazi do uvjerenja da je Klara s vremenom u svojoj zajednici bila stavljena na rub. Pomalo zaboravljena i zapostavljena. Na teret.[2] I ne više zanimljiva. Novi naraštaji sestara ne poznaju Klaru iz 1212. ili 1228. godine, kao što niti novi naraštaji Manje braće ne poznaju Franju. Novi način razmišljanja u Redu manje braće polako ulazi i među sestre. Klaru pomalo obuzima zima u kojoj ipak želi ubrati i uživati slatki plod trešanja: „Iz ljubavi prema Kristu ljubeći jedne druge vani djelima pokazujte ljubav koju unutra imate“ (OporKl 59), tako da se „majci (...) zbog njihova sveta vladanja ono što je teško i gorko obrati u slast“ (isto 68.70). Znači li bolna opomena koju je umetnula u Pravilo da se sestre „čuvaju (...) nesloge i podjela“ (10,6) da su sestre bile time već zahvaćene?

Svjedočanstva sestara na Postupku, premda štura, daju naslutiti nešto o tome. Izjave sestara koje čine jezgru svetodamjanske zajednice, tj. Pacifika, Benvenuta, Cecilija i Filipa, jedine nam donose svjedočanstva o važnim i značajnim događajima vezanima uz povijesni razvoj Svetoga Damjana. Stalo im je do toga da se to istakne, da bude poznato i zapamćeno. Tako nam Pacifika govori o početcima institucionalizacije zajednice kada je sv. Franjo primorao Klaru da prihvati vodstvo zajednice i naslov opatice (PostKl 1,6); ista je posvjedočila o Klarinom siromaštvu: „vidjela [je] i čula kad joj je svete uspomene gospodin papa Grgur htio dati mnoge stvari i kupiti posjede za samostan, ali ona nikada nije htjela na to pristati“ (1,13); sestra Benvenuta također govori „da je bila nazočna i čula kada joj je spomenuti papa govorio da prihvati posjede; taj je papa osobno došao u samostan sv. Damjana“ (2,22). Nije slučajno da o tom važnom događaju svjedoče upravo Klarine prve družice kojima je to značilo isto što i Klari. Filipa je opet „vidjela i bila nazočna“ kada je Inocent IV. pohodio Klaru (3,24); bio je to trenutak konačnog priznanja sa strane najviše crkvene vlasti.[3]

U slučaju gore spomenutih sestara, Klara je igrala važnu ulogu u njihovu pozivu; ona je krenula za Kristom, što je privuklo i njih. Sestra Filipa svjedoči da joj je Klara govorila o Kristu (1,1),, kao što je, prema iskazu Bone Guelfucciove, Franjo Klari „uvijek propovijedao da se obrati Isusu Kristu“ (17,3). Iskaz sestre Amate, koja je ušla u samostan oko 1228. g. ima posve drugačiji prizvuk, ona je, naime, ušla u samostan „da je svijet ne prevari i da ne ostane u svijetu“ (4,1). Od slijeđenja Krista prešlo se na bijeg od svijeta.[4]

Klara spominje u Oporuci da „ako se jednom dogodi da sestre napuste rečeno obitavalište [sveti Damjan] i presele se na neko drugo, gdje god bile nakon moje smrti, jednako moraju opsluživati spomenuti oblik siromaštva“ (OporKl 52). Nakon njezine smrti zajednica se preselila unutar gradskih zidina, istina, slijedeći njezine posmrtne ostatke oko kojih se razvio kult, ali vjerojatno i stoga što im sveti Damjan nije značio ono što je bio za Klaru i što ipak nije pružao nikakve sigurnosti.

Klara je bila realna kao što je realna studen zimskih noći koju je strpljivo i radosno podnosila kroz 42 godine života u ovom samostanu. Prihvatila je povijesni razvoj svoje zajednice, predavši sestrama na čuvanje onoga što je primila. Ipak, do toga predanja morala je proći kušnju i borbu svoje ljudske naravi. Običaj je u našem samostanu da se subotom čita Klarina Oporuka. Uvijek su mi se činile s Klarom nespojive njezine stroge riječi: „Ako smo dakle krenule putem Gospodnjim, čuvajmo se da svojom krivnjom i neznanjem nikad nipošto s njega ne odstupimo (…) Pisano je naime: Prokleti koji odstupaju od zapovijedi tvojih“ (OporKl 74.76). Sada se pitam: ne krije li se u ovim riječima njezina unutarnja borba? Borba utemeljiteljice, nositeljice karizme?

Na kraju života, ostala je samo Klara majka i sluškinja (isto 79). Prenijela je i predala ono što je primila. Posljednje godine svojega života odmarala se u sjeni stabla svoje zajednice jer je dopustila da druge uživaju njegove plodove.

U spomenutom mjuziklu Chiara di Dio Klara je izdahnula ne okusivši trešnju koju je sestra uspjela pronaći u vrtu. Zapravo je ona sama postala sočna i zrela trešnja koju je ubrao Gospodin. Međutim, njezina želja ostaje, lebdi nad našim samostanima, prolazi našim hodnicima, šapće našim srcima. Je li Klara i danas na rubu naših zajednica? Mislim na svetu Klaru, ali i na pojedinog brata i sestru.

Zasadimo trešnju u svome vrtu za brata i sestru. Trešnju bratske ljubavi i trešnju franjevačke karizme.



[1] Riječ je o nekoliko legendi sv. Klare nastalih u Njemačkoj, na vulgarnom njemačkom, koje su objavljene na talijanskom u: Fonti Clariane. Documentazione antica su santa Chiara di Assisi. Scritti, biografie, testimonianze, testi liturgici e sermoni, prir. G. Boccali ofm, Edizioni Porziuncola, S. Maria degli Angeli – Assisi, 2013. Zgoda s trešnjama nalazi se i u: Legende minores latine Sancte Clare Virginis Assisiensis. Testi latini con traduzione italiana a fronte, prir. G. Boccali ofm, Edizioni Porziuncola, S. Maria degli Angeli – Assisi, 2008, str. 556.

[2] Zgoda s mačkicom (PostKl 9,8) koja joj donosi ubrus govori da joj ga nije imao tko drugi donijeti. Vjerojatno nije to bila njezina trenutna potreba, nego se dugo nije nitko navraćo k njoj u bolesničku sobi da je obiđe.

[3] O tome vidi Giovanna Casagrande, Intorno a Chiara, Edizioni Porziuncola, S. Maria degli Angeli – Assisi, 2011, str. 59.

[4] G. Casagrande, Intorno a Chiara, str. 53.

"Ja, mali brat Franjo, hoću"

"Ja, mali brat Franjo, hoću"

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


sveti franjo„Ja, mali brat Franjo, hoću…“ (PrKl 6,7). Tim riječima započinje Franjina Posljednja volja upućena Siromašnim gospođama svetoga Damjana, malo prije njegove smrti.

U 6. poglavlju Klarinog Pravila, u srcu Pravila, u kojemu je riječ o samoj biti oblika života Siromašnih sestara, Klara umeće Franjinu Posljednju volju za koju bismo mogli reći da je to njegova obnova zavjeta, ponovno obećanje i zavjetovanje vjernosti milosti koju je primio od „samog Svevišnjega“ (Opor 14). Samo iz toga razloga Franjo si dopušta na prvo mjesto staviti svoje „ja“, ali odmah nadodaje i pridjev „maleni“, „parvulus“, što bi se moglo prevesti i kao „neznatni“. U opisu Klarinog posljednjeg Božića, pisac Legende svete djevice Klare pridaje Djetetu Isusu isti pridjev. Franjo je ukorijenjen u Kristovoj kenozi.

U Posljednjoj volji, Franjo, koji pred kraj života nosi Kristove rane, suobličen njemu, obraća se sestrama kao manji, posve malen, neznatan i kao „brat“. Veoma slab tjelesno, izmučen moralno, nosi u sebi snagu Kristovu. Otuda uz njegovu „neznatnost“ onaj snažni „hoću nasljedovati… i ustrajati do kraja“.

Dirljiv je ovaj Franjin „do kraja“, „usque in finem“. Uvodi nas u ostajstvo Posljednje večere: „do kraja ih je ljubio“ (Iv 13,1). Franjino Preminuće, kao i Klarino, u znaku je toga „do kraja… ljubio“. Isusovo „do kraja“ bilo je Franji stalno pred očima. Njegovi spisi puni su teme, poticanja i zahtjevnosti na ustrajnost „do kraja“. Kojom vlašću on to čini? Uvijek u ime onoga čiji je on maleni sluga, u ime Svevišnjega.

Slijediti i nasljedovati Krista „sve do kraja“ nije moguće bez „Duha Gospodnjega i njegova svetog djelovanja“ (PPr 10,9; PrKl 10,9). To je onaj Duh kojeg je Isus darovao s križa kad je došao „do kraja“: „'Dovršeno je!' I prignuvši glavu, preda duh“ (Iv 19,30). Možda je u svjetlu toga trenutka i Klara promatrala poziv nje i sestara koji su primile od Franje. U buli Solet annuere, koja sadrži pismo pape Inocenta IV. i ono kardinala Rajnalda, oba autoriteta spominju da je ovaj Oblik života sestrama „predao blaženi Franjo“, „blaženi vaš otac sveti Franjo“ (PrKl, Bula 6.16). Glagol „predati“ nalazimo kod Klare u Prvom pismu Janji Praškoj kada opisuje krajnje siromaštvo Sina Božjega dok je živio na zemlji: „Reče naime: Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji, to jest Krist, nema gdje bi glavu naslonio, pa prignuvši glavu, preda duh“ (1PJa 18).

Oboje svetaca, Franjo i Klara, imajući tako pred očima posljednje trenutke Sina Božjega na zemlji, ušli su u njegov „čas“ i nikada se nisu okretali niti vraćali natrag. Oni se nisu samo nadahnjivali Evanđeljem, nego su cijelim svojim bićem zanosno i zaljubljeno upijali Kristovo biće, njegove riječi i čine. Slijedili su ga, kako Klara kaže za Franju, upravo „u stopu“ (OporKl 46)[1].

Za vjerno, „u stopu“ nasljedovanje Krista potrebno je imati „Duh Gospodnji i njegovo sveto djelovanje“. Duh Gospodnji, „koji prebiva u vjernima svojim“ i koji je u vjernicima onaj „koji prima presveto tijelo i krv Gospodinovu“ (Opom 1,12), kako piše Franjo, isti je onaj koji u „vjernima svojim“ oblikuje Gospodinove vjerne nasljedovatelje i zaljubljenike (usp. OporKl 5). Nasljedovati Gospodina našega Isusa Krista na neki je način pričešćivanje njime. Ići za njim „u stopu“ znači pri-čestiti se Njemu, postati s Njime dio. Nije li Franjo to htio poručiti kad je na koncu života, poput Gospodina Isusa Krista, razdijelio braći kruh, kruh nasljedovanja Krista, „do kraja“?



[1] Glagol insequendo što ga je Klara ovdje upotrijebila može se prevesti: „slijedeći u stopu“.

Jedno Dijete u Svetom Damjanu

Jedno Dijete u Svetom Damjanu

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

 

Klara i IsusOpisujući događaj čudesnog oslobođenja grada Asiza od Saracena, s. Franciska je na postupku izjavila da je iz „kutijice gdje je bio sveti Sakrament Tijela našega Gospodina Isusa Krista“ progovorio „čudesno mio glas“ (PostKl 9,2). Pisac Legende sv. Klare Asiške u stihu na temelju gore spomenutog svjedočanstva kaže da je Klari „u učima zazvonio glasić dječaka“ (LegKlst 737). Legenda u prozi, nakon pomnog opisa dragocjene „srebrne škrinjice“ također spominje „kao glas dječačića“ (LegKl 22).

Ovaj zvonki glasić Djeteta Isusa davao je intonaciju sestrama u njihovom svakodnevnom životu. U svetome Damjanu vladalo je osobito duhovno ozračje koje je svoj izvor imalo u velikom štovanju otajstva Utjelovljenja.

Primjerice, sv. Klara donosi u Pravilu propis o prekidu posta na Božić: „Neka sestre poste u sve vrijeme. A o Rođenju Gospodinovu, u koji god dan dođe, mogu dvaput jesti“ (PrKl 3,8), ali ne iznosi razlog kao Franjo: „Iako je Gospodin i po otajstvima ostalih svetkovina izveo djela našega spasenja, ipak kad nam bijaše rođen (…) on nas je spasio“ (AsZb 14). Klara je, naime, zadivljena prvim trenutkom Utjelovljenja. Već sama bit njezina Oblika života, što ga je primila od Franje, upućuje na Navještenje i Utjelovljenje: „Postale ste kćerima i službenicama (…) Oca nebeskoga, i zaručile se s Duhom Svetim te izabrale živjeti po savršenstvu svetoga evanđelja“ (usp. PrKl 6,3). Klara zatim u Trećem pismu Janji Praškoj poziva na ljubav prema Sinu Svevišnjega koga „Djevica rodi i nakon njegova rođenja djevica ostade“ (3PJa 17). Zatim prelazi na promatranje Marijine trudnoće koja ju osobito zadivljuje: „ona je tolikoga Sina koga nebesa ne mogu obuhvatiti ipak primila i zatvorila u maleni prostor svete utrobe i u djevičanskom krilu nosila“ (3PJa 18-19). Koju godinu nakon ovoga pisma Klara će u čudu sa Saracenima opipljivo vidjeti i čuti kolika se božanska snaga krije u „zvonkom glasu dječačića“ koji se opet „sažeo“ u komadić kruha.

Klara vidi mogućnost da i ona sa sestrama na duhovan način može nasljedovati Djevicu Mariju u njezinoj trudnoći i rađanju „Sina Svevišnjega“: „Kao što ga je dakle slavna Djevica djevicâ nosila tvarno, tako ga i ti (…) bez svake sumnje možeš uvijek nositi duhovno“ (3PJa 25). Otuda velika usredotočenost Klare i sestara na otajstvo Presvete Euharistije kao sakramentalni produžetak Utjelovljenja.

Ona u sudjelovanju u otajstvu Utjelovljenja vidi najveće čovjekovo dostojanstvo: „Da, [tako] ćeš obuhvatiti [u sebi] Onoga koji obuhvaća i tebe i sve [što postoji], i posjedovat ćeš ono što se posjeduje sigurnije u odnosu na ostala prolazna posjedovanja ovoga svijeta. Kako su u tome neki kraljevi i kraljice ovoga svijeta zavedeni: premda se njihova oholost uzdizala do neba i glava im doticala oblake, na koncu bivaju ruševina [i] gotovo poput smetlišta“ (3PJa 26-28, prijevod je moj).

Dječak Isus bio je stalni stanovnik svetoga Damjana. Susrećemo ga više puta u svjedočanstvima sestara. On je stajao uz Klaru za vrijeme jedne propovijedi brata Filipa i „razveseljavao je svojim umiljavanjem“ (LegKl 37). Svjedokinja je tom prigodom čula u duhu riječi: „Spiritus Sanctus superveniet in te./Duh Sveti sići će na te“ (PostKl 10,8). Jedna druga svjedokinja vidjela je „u krilu gospođe Klare, pred njezinim grudima, tako prekrasnoga dječačića da se njegova ljepota ne da iskazati (…) Nije dvojila da je taj dječačić bio Sin Božji“ (PostKl 9,4). Dijete Isusa susrećemo još jednom u otajstvu euharistije. „Kada su jednom sestre mislile da je ta blažena majka bila na času smrti i svećenik joj dao svetu pričest tijela našega Gospodina Isusa Krista“ s. Franciski se učinilo „da je tijelo Gospodinovo bilo maleni i veoma lijepi dječačić“ (PostKl 9,10). To nas upućuje da u Klarinoj brizi oko pripravljanja oltarnoga ruha vidimo brižljivost Djevice Marije oko potreba božanskoga Djeteta.

Nije zapisano što je Klara poduzimala kako na Božić – po Franjinoj vrućoj želji (usp. Aszb 14) – nitko ne bi oskudijevao, napose siromasi, ali nam je poznato da „ova časna opatica“ – i to, vjerujem, u svjetlu otajstva Utjelovljenja – „nije ljubila samo duše svojih kćeri nego se, dapače, s osobitom pomnjom milosrdne ljubavi brinula o njihovim tijelima. Veoma često ih je naime za noćne studeni svojom rukom pokrivala dok su spavale“ (LegKl 38) ili ih je bodrila: „Podnosite veselo! Strpljivo podnosite bremena siromaštva“ (OkrKl 21). Jednako tako više puta posvjedočena je njezina velika ljubav prema siromašnoj djeci, možda stoga što su ona bila potpuno obespravljena.

Je li se Klara radovala božanskom Djetetu poput Franje koji bi se sav raznježio i tepao poput male djece? Ako se veoma radovala i „klicala od radosti“ zbog ostataka milostinje i komadića kruha koje bi braća milostinjari isprosili za sestre (usp. LegKl 14), onda je zasigurno „klicala od radosti“ i zbog rođenja Djeteta Isusa koji se rodi „radi nas na putu i bi položen u jasle, jer nemaše mjesta u svratištu“ (ČMu XV, 7). Izričitu Klarinu radost zbog rođenja Gospodinova susrećemo u njezinom Prvom pismu Janji Praškoj u kojemu svojoj učenici želi predočiti uzvišenost sniženosti Sina Božjega. Njegova kenoza uzrokom je naše radosti: „Ako se, dakle, Gospodin tako velik i tako veličanstven, dolazeći u djevičansko krilo htio pokazati na ovome svijetu kao prezren, ubog i siromašan (…) plešite [od radosti] i silno se veselite! ispunjeni golemom radošću i duhovnim veseljem“ (1PJa 19.21, prijevod je moj).

Vjerujem da je i Klara tepala malom Isusu jer su sestre više puta posvjedočile kako je bila nježna. I sestrama je znala tepati: „Dječice moja“ (LegKl 22), „sestrice premila“ (isto, 43), a često je tješila ožalošćene „majčinskim milovanjima“ (isto, 38), što je zasigurno popratila i tepanjima. Ima jedna minijatura rukopisa Thennenbach (XV. st.), koja prikazuje Klaru kako sjedi u postelji i želi pomoći bucmastom Djetetu Isusu sa zlatnim uvojcima da siđe iz jasala k njoj na postelju. Ovaj dražesni prizor prate anđeli svojom pjesmom. Dijete Isus lijepo se osjećalo kod Klare i sestara u svetome Damjanu.

Zgoda o Klarinom posljednjem Božiću upućuje na dvije važne stvari. Prva je, da je Dijete Isus došao utješiti Klaru, prenijevši je k braći u baziliku sv. Franje, ne toliko zbog njezine žalosti što ne može sudjelovati u prekrasnoj božićnoj službi, nego stoga što je sama, osamljena usred karizme Reda kojemu je Franjo udario temelj. A temelj je Kristova kenoza koja je započela Utjelovljenjem. Dijete Isus na neki način potvrđuje njezino Pravilo osam   mjeseci prije svojega Namjesnika na zemlji. Kao da hoće reći da je Klarin život Crkvi ponovno rodio Sina Božjega u uvjetima siromaštva, rubnosti, poniženja.

Drugo na što nas upućuje ova zgoda jest da imamo osjećaja za one koji su „uz put“, za koje nema mjesta „u svratištu“ našega društva. Možda je sv. Franjo svojim Časoslovom Muke, u kojemu se nalazi i božićni psalam, htio proširiti među ljude poruku da imaju sluha za Sina Božjega koji se i danas rađa u neljudskim uvjetima, koji je siromah, ponižen, obespravljen. Pitanje koje je papa Ivan Pavao II. postavio na kraju svoje enciklike Ecclesia de Eucharistia: „Ako zanemarimo euharistiju, kako ćemo moći svladati svoje siromaštvo?“ mogli bismo primijeniti na svako Kristovo otajstvo.

Dijete Isus, Božić među Siromašnim sestrama u svetome Damjanu bio je neprocjenjivo blago čuvano u toj kamenoj školjci, okružen ljubavlju, klanjanjem, služenjem i nasljedovanjem.


Ispit o vjeri

Ispit o vjeri

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Vrata vjere

„Ako koja po božanskom nadahnuću dođe k nama htijući prihvatiti ovaj život (…) neka je [opatica] pomno ispita, ili dadne ispitati, o katoličkoj vjeri i crkvenim sakramentima. Pa ako sve to vjeruje, hoće vjerno priznavati i sve do svršetka opsluživati (…) neka joj se pomno izloži bit našega života“ (PrKl 2,1.3.7).

Propis o ispitivanju kandidatkinja o katoličkoj vjeri i sakramentima Crkve Klara je doslovno preuzela iz Potvrđenog pravila. Ovim ispitom započinje razlučivanje o autentičnosti nečijega poziva. Za Klaru, kao i za Franju, prvi kriterij razlučivanja poziva je ispravna vjera i potpuno prihvaćanje svetih otajstava posredstvom Crkve. U pozadini toga propisa nalazi se Franjino i Klarino nastojanje da uklone svaku sumnju o bilo kakvom dodiru s herezama onoga vremena, kao i to da spriječe njihovo uvlačenje među braću i sestre.

Možemo reći da je u ovome propisu nešto više od same čistoće vjere; Klara je svjesna da ona i sestre pripadaju Majci Crkvi koja im Božjom Riječju i sakramentima dariva život. Zauzvrat, Klara i sestre podupiru klonule udove mističnoga Tijela, Crkve (usp. 3PJa 8).

Klara je vjeru primila od svoje majke Hortulane: „Poučljivim srcem je najprije iz majčinih usta primila temelje vjere“ (LegKl 3). Uz pouke, Klara je vidjela i djela svoje majke: molitvu i djela milosrđa. Vjera koju je Klara hranila sakramentima, molitvom i dobrim djelima dovela ju je do razlučivanja istinskih vrijednosti od onih lažnih i vječnih od vremenitih. I dala joj je snage da se opredijeli za one istinske i vječne: „poučena pomazanjem Duha, bezvrijednim je stvarima dala bezvrijednu cijenu“ (isto, 4). Dopustila je Duhu da je iznutra rasplamsa i oblikuje te je tako sačuvala posvetnu milost (usp. isto, 3). Pisac Legende upotrebljava snažan izričaj kada kaže: „ova uistinu prečista posuda očitovala se kao posuda milosti“ (isto). Klara nije bila toga svjesna, ali desetljećima kasnije, kada će dublje uroniti u mistični život milosti, reći će: „po milosti Božjoj duša čovjeka vjernika (…) veća [je] od neba (…) jedino duša čovjeka vjernika njegovo [Božje] je boravište i sjedište, i to samo po ljubavi koje bezbožnici nemaju“ (3PJa 21.22).

Kako je vjera pomogla Klari da nađe svoj put? Kada ona u svojoj Oporuci kaže: „Sin nam je Božji postao put“ (OporKl 5), time ispovijeda ono što je sv. Ivan napisao u svojoj Prvoj poslanici: „U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. (…) I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj“ (1Iv 4,9.16). Zato Klara uporno traži: „Upoznaj zvanje svoje“ (OporKl 4).

Vjera u Božju ljubav te poznavanje povijesti spasenja pobudilo je u Klari odgovor jednakom ljubavlju. Premda „posudica milosti“, nije umjela ili se nije usudila moliti Gospodina ono što je nadilazilo mentalitet njezine obitelji i društva. Vjerujem da joj je duša jecala pred Gospodinom, a ono što je najvažnije jest da je Duh Gospodnji u njoj bez zapreke djelovao i neizrecivim se uzdasima zauzimao za nju (usp. Rim 8,26). Klara će tome djelovanju Duha uvijek davati prednost pred svakom ljudskom mudrošću, stoga će u Pravilu napisati sestrama: „neka paze na ono što uvijek iznad svega moraju željeti: da imaju duh Gospodnji i njegovo sveto djelovanje“ (PrKl 10,9).

Zanimljivo mi je Klarino ponizno priznanje da se „svevišnji Otac nebeski – kojega ona naziva još i Otac milosrđa (OporKl 2) – po svome milosrđu i milosti udostojao prosvijetliti moje srce“ (OporKl 24; usp. PrKl 6,1). Znamo da joj je svjetlo došlo „po primjeru i pouci preblaženoga našega oca Franje“ (OporKl 24). Klara se ovdje gotovo izjednačuje s gubavcima prema kojima je Franjo iskazao milosrđe (Opor 2).

Krenuvši za Franjom, Klara se sa sestrama nastanila kod crkvice svetoga Damjana. Ova crkvica slika je sveopće Crkve, mističnog Tijela kojemu su po vjeri pripadale. Iz te crkvice one će „u cijeloj njegovoj svetoj Crkvi“ svojim životom proslaviti „Oca našega nebeskoga“ (usp. OporKl 14).

Pravilo završava poticajem: „da uvijek podložne i podvrgnute stopama iste svete Crkve, utemeljene u katoličkoj vjeri, zauvijek opslužujemo siromaštvo i poniznost Gospodina našega Isusa Krista i Njegove presvete Majke i sveto evanđelje, što smo čvrsto obećale. Amen“ (PrKl 12,13). Podsjeća na obnovu krsnih obećanja. Klarin život i njezino Pravio nemoguće je razumjeti i živjeti izvan vjere u kojoj su oblikovani. Svaki paragraf Pravila proizlazi iz vjere koju se prima od Crkve i u njoj razvija i donosi plod. Zato papa u Buli kanonizacije kaže da je Klara “na njivi vjere zasadila i oplemenila vinograd siromaštva, iz kojega se ubiru sočni i obilni plodovi spasenja. Ona je na posjedu Crkve uredila vrt poniznosti“ (BulKl 12).

Klara i njezine sestre nisu to postigle bez suradnje s Božjom milosti. Zato propis Pravila o ispitu o vjeri traži da sestra „sve to vjeruje, hoće vjerno priznavati i sve do svršetka čvrsto opsluživati“ (PrKl 2,4). Znakovito je da Klara ne govori o redovničkom opsluživanju, za razliku od Hugolina i Inocenta IV., nego o opsluživanju katoličke vjere i sakramenata svete Crkve. U tome ne dopušta nikakvo srednje rješenje. Koliko je bila osjetljiva u tome svjedoči s. Filipa na Postupku za proglašenje svetom: „[Klara] je cijele noći onoga dana kada je prešla iz ovoga života opominjala sestre propovijedajući im. I na kraju je izrekla tako lijepu i dobru ispovijest (…) A tu je ispovijest izrekla jer je dvojila nije li u čemu povrijedila vjeru zadanu na krštenju“ (PostKl 3,23).

U ovoj Godini vjere pitam se: počiva li moj život na temeljima katoličke vjere, vjere koju živi i prenosi Crkva ili ima u meni pomalo hereza ili nevjere? Je li moj život propovijed o vjeri? Mogu li staviti na svoj vjerski život „Amen“, kako ga je stavila Klara na kraju svojega Pravila? Poznajem li uopće svoju vjeru? Bez toga temelja ne možemo razumjeti niti živjeti naš franjevački identitet.


laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori

PJESMA FRANJO I KLARA

franjo klara

~~ HVALA REDOVNIKA~~

RBA

bg

logo GP




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio