• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner_kakojedobro_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Pod okriljem Oca milosrđa

 

Pod okriljem Oca milosrđa

 


Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Sveti Otac otvorit će 8. prosinca 2015. Svetu godinu milosrđa koju prati moto: Milosrdni kao Otac. Obje riječi, i milosrdan i Otac, već su mi domaće jer ih susrećemo više puta u Oporuci sv. Klare, koja se u našoj zajednici čita svake subote. Budući da smo još u Godini posvećenoga života, želim prikazati kako sv. Klara shvaća svoj poziv i služenje Bogu kao dar Oca milosrđa. Njezina teologija duhovnog poziva uvodi nas u svijet saveza milosti s Ocem milosrđa.

Prisjetimo se njezinih početaka: ostavlja sve, svoje plemenito podrijetlo te se s potpunim povjerenjem i ljubavlju predaje Gospodinu. Kada će četrdeset godina nakon Cvjetnice 2011. pisati svoju Oporuku, opisujući svoj poziv čak će pet puta spomenuti Božje milosrđe, a Boga nazvati Otac milosrđa.

„Među ostalim dobročinstvima koja smo primile i svaki dan primamo od darovatelja našega, Oca milosrđa, pa stoga još više moramo zahvaljivati istom slavnom Ocu, jest naše zvanje. Što je ono savršenije i veće, to više Njemu dugujemo zahvalnost“ (OporKl 2-4). Klara promatra svoj i poziv sestara kao jedno od, ali ipak najveće od svih, dobročinstava što ih danomice primaju od „Darovatelja našega“. Ovdje Klara gleda taj odnos u svjetlu srednjovjekovnog društva. Dobročinitelj se stalno brine o zajednici siromašnih sestara jer Klara i sestre pripadaju sloju siromaha, bespomoćne su, slabe, nezaštićene. One su slika čovječanstva koje milosrdni Otac ne želi ostaviti u raljama zla, što je Papa htio znakovito pokazati time da Godinu milosrđa otvara na svetkovinu Bezgrešne, jedine izuzete od povrede grijehom snagom djelovanja Božjeg milosrđa.

Klara zna da ne posjeduje ništa kako bi uvijek bila spremna primiti svaki dar od Oca milosrđa. I to je glavni razlog njezina neprestanog zahvaljivanja kroz cijelu Oporuku. Nadalje, ona se divi velikoj Božjoj dobroti prema maloj zajednici promatrajući kako se Otac milosrđa poslužio svetim Franjom s obzirom na njihov poziv. Franjo je naime, popravljajući crkvu sv. Damjana prorekao da će tu doći „gospođe, čiji će slavan život i sveto vladanje proslaviti Oca našega nebeskog u cijeloj njegovoj svetoj Crkvi“ (OporKl 13-14). Prisjećajući se tog Franjinog proroštva, Klara se osjetila uronjenom u „obilno milosrđe i ljubav“ Boga koji iskazuje „izobilnu dobrohotnost“ maloj zajednici kada se „po svome Svecu udostojao tako govoriti o našem pozivu i izabranju“ (isto, 15-16). Ove riječi podsjećaju nas na Pavlov kristološki himan iz Poslanice Efežanima, gdje govori o našem izabranju u Božjem naumu „prije postanka svijeta“, „dobrohotnošću“ njegove „volje“ (usp. Ef 1,4-5). Božja dobrohotnost ne ograničuje se vremenom i prostorom, stoga: „to je naš preblaženi otac Franjo prorekao ne samo o nama, nego i o ostalima koje će doći u sveti poziv u koji je Gospodin nas pozvao“ (OporKl 17).

„Pošto se svevišnji Otac nebeski udostojao po svome milosrđu i milosti prosvijetliti moje srce da, po primjeru i pouci preblaženoga našega oca Franje, činim pokoru, malo nakon njegova obraćenja, skupa s malobrojnim sestrama koje mi malo nakon moga obraćenja Gospodin bijaše dao, dragovoljno mu obećah poslušnost, kako nam Gospodin po njegovu čudesnu životu i nauku bijaše udijelio svjetlo svoje milosti“ (isto, 24-26). Nije samo Klarin osobni poziv djelo Božjeg milosrđa, nego je njegovo djelo također taj osobiti način života ili pravac unutar Crkve „po primjeru i pouci preblaženoga našega oca Franje“. Očevo milosrđe dalo je da Klara nakon traženja i lutanja od samostana sv. Pavla do sv. Anđela pronađe napokon svoje mjesto. A „po volji Božjoj i preblaženoga našega oca Franje“ to je mjesto bilo „uz crkvu svetoga Damjana, gdje nas je Bog po svome milosrđu i milosti za kratko vrijeme umnožio, da se ispuni što Gospodin po svome Svecu bijaše prorekao“ (isto, 30-32). Volja Božja, ona „dobrohotnost“ Božja bila je da se nastane pored sv. Damjana. To je bila i Franjina volja jer je o tome primio radost i prosvjetljenje Duha Svetoga (usp. isto, 11). Isti Gospodin koji ju je po svojem milosrđu i milosti pozvao da živi taj način života, čudesno je „po svome milosrđu i milosti za kratko vrijeme umnožio“ svoje odabranice i tako ispunio proročanstvo izrečeno na Franjina usta „visokim glasom na francuskom jeziku“ (usp. isto, 12).

Na koncu, način života Klare i njezinih sestara doista je u Crkvi proslavio Oca nebeskoga putem „svete jednostavnosti, poniznosti, siromaštva i časna i sveta vladanja“ (usp. isto, 56), ali, Klara ističe, ta slava ne dolazi od sestara, nego „jedino po milosrđu i milosti darovatelja“, to jest Oca milosrđa koji je „raširio miris dobra glasa kako do onih koji su daleko tako i do onih koji su blizu“ (isto, 58). Najveća zahvalnost Klare i sestara Ocu milosrđa jest uzvratiti mu umnogostručen talent (usp. isto, 18), a to je upravo spomenuti put kreposti koje čovjeka lišavaju, čine ga praznim za Božje kraljevstvo, za primitak bezbrojnih svakodnevnih dobročinstava božanskoga Darovatelja.

Odmah nakon toga Klara prelazi na poticaj neka se sestre ljube uzajamno, pokazujući to djelima (usp. isto, 59-60). Znala je da milost što svakodnevno kušaju Božje milosrđe mora biti živa i u njihovim međusobnim odnosima. Sama je vršila u zajednici djela milosrđa. Premda stroga prema samoj sebi u nanošenju tjelesnih odricanja svomu tijelu, u Pravilu traži neka se opatica „milosrdno pobrine“ za bolesne sestre (PrKl 8,13), a mladim, slabašnim i onima koje poslužuju izvan samostana neka „milosrdno dadne oprost od posta“ (isto, 3,10).

Klara je gradila svoju zajednicu na milosrđu. Sestre, živeći u tjelesnoj oskudici, bile su upućene jedna na drugu, bile su izvor milosrđa i ljubavi jedna drugoj. Klara je tražila da ta ljubav bude veća od one tjelesne koju majka ima prema svojoj kćeri: „Neka s pouzdanjem jedne drugima očituju svoju potrebu. Pa ako majka ljubi i njeguje tjelesnu kćer svoju, koliko jače mora sestra ljubiti i njegovati sestru svoju duhovnu“ (isto, 8,15-16). Nadasve milosrđe ima biti prisutno kada su u pitanju grijesi i padovi pojedinih članova zajednice. Tada se „opatica i njezine sestre moraju čuvati da se ne srde i ne uznemiruju zbog čijega grijeha; jer srdžba i uznemirenost priječe ljubav u njima i u drugima“ (isto, 5-6). Sestra koja sagriješi postaje sakrament ljubavi i milosrđa, ona pred kojom je opatica dužna djelovati poput Isusa koji je žrtvovao vlastiti život da bismo ga mi imali u izobilju. Stoga će opatica onoj koja pogriješi milosrdno naložiti pokoru (usp. isto, 9,18), kao spasonosni čin koji će izgubljenu ovcu povratiti u stado.

Milosrđe je također na djelu kada dopusti drugome stvaralačku slobodu. Klara nije donijela potanko strogo određene propise, nego je više puta naglasila neka sestre same prosude prema prilikama kako će postupiti, stoga u njezinu Pravilu nailazimo na ovakve izričaje: „osim ako to traži očita nužda“ (PrKl 9,12); „osim ako to zahtijeva očit, razuman i neumitan razlog“ (11,8); „po uviđavnosti opatice“ (3,10).

Na koncu, Klara je moliteljica. U liturgiji i osobnoj molitvi susreće se s Božjim milosrđem. Na koncu života progovorit će svojoj duši koja se hranila tim susretima s milosrdnim Bogom: „Pođi sa sigurnošću, jer imaš dobru putnu pratilicu. Pođi, jer te je onaj koji te stvorio i posvetio, uvijek čuvao kao majka svoje čedo i ljubio nježnom ljubavlju“ (LegKl 46). Pozdrav kojim završava njezino Prvo pismo Janji Praškoj otkriva nam što je ona molila za druge i što je bila svrha njezina života: „Molim vas također u Gospodinu, koliko samo mogu, da mene, svoju sluškinju, premda beskorisnu, i ostale odane nam sestre koje sa mnom u samostanu borave preporučite u svojim presvetim molitvama, kako bismo uz njihovu potporu mogle zaslužiti milosrđe Isusa Krista te skupa s vama zavrijedimo uživati u vječnom gledanju“ (1PJa 33-34).

I ne samo to, Otac milosrđa jest onaj koji nadopunja njezine ograničenosti. U svome Blagoslovu sestrama ona moli: „Gospodina našega Isusa Krista po njegovu milosrđu (…) da vam sam nebeski Otac dadne i potvrdi ovaj svoj presveti blagoslov na nebu i na zemlji“ (BlKl 7-8). Ona daje što najviše može: „Blagoslivljam vas za svojega života i nakon svoje smrti, koliko mogu“ (r. 11), ali da nadiđe svoje granice zaziva Oca milosrđa: „i više nego što mogu, svim blagoslovima kojima je Otac milosrđa blagoslovio i blagoslovit će sinove i kćeri na nebu i na zemlji“ (r. 12). Tako ostavlja svojim sestrama sigurnost da će se Otac milosrđa uvijek i preobilno brinuti za njih.

Uđimo u ovoj milosnoj Godini na vrata milosrđa, na vrata „premilosrdnog srca Boga našega“ (Lk 1,78) i dopustimo da drugi uđu kroz vrata milosrđa našega srca. Sveta Klara nam pokazuje jednostavan put da je to moguće i da taj put dovodi do samog prijestolja Božjeg milosrđa.

Hodočasnici i pridošlice sa svim stvorenjima

 

Hodočasnici i pridošlice sa svim stvorenjima


Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Generalni ministar fra Michael Anthony Perry OFM uputio je Siromašnim sestrama pismo povodom svetkovine sv. Klare naslovljeno: „Hodočasnice i pridošlice sa svim stvorenjima“. U sastavljanju pisma Generalni ministar nadahnjivao se Papinim okružnim pismom Laudato si' u kojemu papa Franjo donosi razmišljanja o „brizi za zajedničku kuću“. Generalni ministar je pronašao u Klarinu životu primjere koje je uspio povezati s Papinim mislima. Pokušat ću promatrati sv. Klaru prateći njegovo pismo.

Uzmemo li da je stvoreni svijet naša zajednička kuća, da smo, kako je sv. Franjo doista razumijevao, svi braća i sestre, onda naši čini nisu samo naši, nego se odražavaju na sve ukućane. Mi smo oni koji ponajprije svojim duhom zagađujemo ili pročišćavamo zrak koji svi udišemo. U svjetlu toga zaustavljam se ponajprije na Klarinom imenu.

Samo njezino ime povezano je s prvim stvorenjem koje je pozvano u postojanje snagom Božje volje: svjetlost. Ako je u nakani majke Hortulane i bilo potajne želje da njezina kći bude sjajna, svijetla i slavna po mjeri društva, Klara je shvatila da je njezino ime poziv da obasjava svijet sebedarjem, a ne da zgrće slavu. Privučena primjerom sv. Franje prigrlila je život neposjedovanja, neprisvajanja, izvlaštenja. I u tome pozivu nije se smatrala divom, nego krhkom biljčicom.

Siromaštvo i bolest, koje joj je Gospodin poslao da ostane malena i u svemu ovisna o Njemu, otvorili su joj oči za bližnjega: opažala je potrebe sestara i odgovorila na njih majčinskom brigom i brižnošću. Prihvativši sestre kao Očev dar (usp. OporKl 25), ona se stavila u službu poziva svake pojedine, brinući se i za njihove duše i za njihova tijela (usp. LegKl 38). U sv. Damjanu razvila je ono što Papa naziva „kultura brige i njege“ (Laudato si', 231). U tu kulturu brige i njege osim sestara bili su uključeni svi potrebiti koji su kucali na vrata samostana. Klara je i dar molitve upotrijebila kao oblik brige za druge, počevši od molitve za očuvanje poziva svoje sestre Janje, preko molitve za ozdravljenje ovoga ili onoga, do molitve u trenutcima opasnosti rata i nasilja.

U svojoj Oporuci, na samome početku, Klara spominje nebrojena Božja dobročinstva za koja ona i sestre zahvaljuju (usp. OporKl 2). Njezina pisma dokazuju da je bila duša zahvaljivanja i klicanja. Znamo da je to plod malenosti. Generalni ministar u pismu spominje Klarino klicanje nad isprošenim komadićima kruha. Te je komadiće netko odbacio, a za nju oni predstavljaju brigu Oca milosrđa, „Darovatelja našega“ (isto). Kako bi mogla odbaciti ono što joj je milosrdni Otac darovao? „Ne polaže pravo – piše Generalni ministar – i ne žudi za suvišnim: njoj dostaje nužno, zadovoljava se dostatnim, svjesna da 'je hrana koja se baca kao nešto što bi se kralo sa stola siromaha' (Laudato si')“. Klara nam pokazuje kako ne pripada konzumističkom mentalitetu i „kulturi odbacivanja“, koje spominju i Papa i Generalni ministar u svojim pismima, pojave koje danas toliko uvjetuju međuljudske odnose kao i naš odnos prema stvarima. Kaže se da kakav stav čovjek ima prema kruhu takav ima i prema drugome čovjeku. Klara se veselila svakoj svojoj sestri. Nije nijednu odbacivala. U svome Pravilu donosi propise o tome neka se opatica ne priklanja samo jednoj strani, nego neka sve sestre ljubi jednako, kao i to neka sestre slušaju potrebe jedne drugih i odgovore ljubavlju i brigom još većom od majčine (usp. PrKl 4. i 8. pogl.).

Odabravši živjeti prepuštena brizi Oca milosrđa, Klara je bila ovisna o milosrdnoj ljubavi dobročinitelja. No i u tome može se živjeti na račun drugih i zgrtati ili nepromišljeno trošiti. Stoga sv. Franjo u pjesmi Siromašice, čujte opominje sestre neka mudro postupaju s „Gospodnjim milodarom“ (SirČuj 5). Generalni ministar spominje prizor kada je Klara jedini preostali kruh podijelila na dva jednaka dijela, namijenivši jedan za četvoricu braće, a drugi za pedeset sestara. Ovo nerazmjerno dijeljenje kruha otkriva nam njezino duboko povjerenje u Gospodina koji neće dopustiti da uzmanjka kruha onima koji se u njega pouzdaju, „dokazujući da 'je bolje i malo u pravednika no golemo blago u zlotvora' (Ps 37,16)“ (fra M. A. Perry, Hodočasnice i pridošlice).

Na zahvaljivanje i zahvalnost u staležu siromaha nadovezuje se pitanje rada. Za Klaru rad je milost, dar od Boga, stoga taj dar valja upotrijebiti vjerno i predano na zajedničku korist, u skladu s načinom života što su ga sestre odabrale i zavjetovale (usp. PrKl 7). Studije o Klari i životu prvih damjanitkinja pokazuju kako su one preokrenule vrijednost rada. Njihova gospodarska djelatnost bila je vođena protugospodarskim mjerilima. Radile su da bi poklanjale siromašnim crkvama, a možda su izrađivale odjeću i za gubavce koje su njegovala braća. Premda sposobne, Klara i sestre nisu htjele postati gospodarska sila svojim izvrsnim ručnim radovima, kako se dogodilo s flandrijskim beginama i humilijatima (usp. studiju M. Bartolija, Klara Asiška, Samostan sv. Klare & Laudato d.o.o., Zagreb, 2009, str.80-87).

I još jedno zapažanje Generalnog ministra: Klara je bila otvorena promatranju ljepote Stvoriteljevih djelâ. Tako je poticala vanjske sestre „da slave Boga kad vide lijepa, rascvala i kićena stabla“ (PostKl 14,9). Sestre su izlazile iz klauzure s određenim zadatkom što su ga imale obaviti u korist zajednice i, kako propisuje Pravilo, ne izbivati dugo, „osim ako traži očita nužda. A moraju se časno ponašati i malo govoriti, kako bi se mogli uvijek izgrađivati oni koji ih promatraju“ (PrKl 9,12-13). Unutar tog strogog propisa Klara potiče sestre da prošire svoj pogled na stvoreni svijet, da u njemu potraže ono što nam Gospodin besplatno daje i što je lijepo i korisno samim svojim postojanjem. Time Klara potiče sestre i nas danas, da, kako kaže Papa, iziđu iz utilitarističkog pragmatizma, kako ne bismo – ne znajući se diviti i cijeniti lijepo u Božjem stvorenju – svaku stvar pretvorili u predmet za uporabu i zloporabu bez skrupula (usp. Laudato si', 215). Spomenula bih na tu temu i Klarinu pokoru koju mi danas smatramo pretjeranom. I nju valja promatrati kroz besplatnost Božjega dara u stvarima koje nas okružuju. Klara se usudila krajnje odricati u hrani, snu i odjeći kako bi stavila granice svojim neposrednim interesima.

Sv. Franjo i sv. Klara smatrali su sebe i svoje sljedbenike hodočasnicima i pridošlicama na ovome svijetu. Tako je Generalni ministar i naslovio svoje pismo tumačeći kako hodočasnik sa sobom nosi ono bitno, ne rasipa i ne zgrće, nego sve prima kao dar i sve uzvraća u zahvaljivanju. Pridošlica je gost, u prolazu je, ne može si prisvojiti ništa, ne zahtijeva prava ni povlastice, osim povlastice da ništa ne posjeduju.

Čitajući oba pisma, i Papino i ono Generalnog ministra, u svjetlu života i poruke sv. Klare, imamo se što zapitati o svojim odnosima prema Gospodinu, prema njegovim djelima i darovima. Za nas sljedbenike sv. Franje i sv. Klare uvijek ostaje poziv na malenost, besplatnost, zahvaljivanje i uzvraćanje svega Gospodinu. Kontemplacija na koju nas oboje naših svetaca potiče pomoći će nam da se ne izgubimo u pretjeranoj ili slijepoj borbi za očuvanje stvorenoga, a zaboravimo na Stvoritelja i njegove zasade. Jer premda nam stvorenja govore o Stvoritelju, Franjo je izjavio da na ovome svijetu „ništa tjelesnoga nemamo i ne vidimo od samoga Svevišnjega osim tijela i krvi, imena i riječi, po kojima smo postali i po kojima smo otkupljeni od smrti za život“ (2PKle 3). Istinski klanjatelji bit će uvijek odcijepljeni od stvorenoga i stoga istinski čuvari stvorenoga.

Nadmoćno pobjeđujemo

 

„Nadmoćno pobjeđujemo u onome koji nas uzljubi“

(Rim 8,37)


Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

 

Nasljedovanje Isusa Krista za sv. Klaru uključuje određenu borbu protiv „bijednog i ispraznog svijeta“ (OporKl 8), izlazak iz njega, ulazak u život pokore (usp. OporKl 24; PrKl VI,1) te pobjedu u Kristu pobjedniku, „da ne mognete posve podleći onomu s kojim se borite i da mognete uskim putem i na tijesna vrata ući u kraljevstvo nebesko“ (1PJa 29). Duhovna borba česta je tema u otačkoj književnosti i bila je Klari dobro poznata; iz nje preuzima i sliku borbe gologa s golim: „znate da se obučeni ne može boriti s golim, jer će brže biti oboren na zemlju onaj koga imaš za što primiti“ (isto, 27). Slika je preuzeta iz Homilije o evanđeljima sv. Grgura Velikoga i govori o duhovnoj borbi kršćanina protiv demona. Klara je preuzima jer potkrepljuje njezino uvjerenje o nužnosti potpunoga siromaštva kako bismo mogli i „kraljevati s Kristom“ (isto).

Nasljedovanje Isusa Krista jest sudjelovanje u cjelokupnom otajstvu Krista koji se gol borio s golim „gol viseći na križu“ (OporKl 45) te kao „siromašni Raspeti“ „za sve nas podnese muku križa, izbavi nas iz vlasti kneza tame koja nas je držala sputane u okovima zbog prijestupa prvog roditelja i pomiri nas s Bogom Ocem“ (1PJa 14). U Klarinoj soteriološkoj misli siromaštvo je bilo za Krista sredstvom pobjede u borbi protiv starog neprijatelja „koji nas je držao sputane u okovima“. Krist, Kralj svih vjekova ne ulazi u borbu s oružjem u koje se pouzdajemo mi ljudi, bilo siromašni bilo bogati; on ulazi u borbu gol, bez bogatstva i moći, „oplijenivši sama sebe“, „uzevši lik sluge“ (usp. Fil 2,6.7). Vrhunac borbe bio je na križu kada ga protivnik nije nikako mogao oboriti na zemlju povicima: „Siđi s križa!“ (Mk 15,30). Gospodin naš Isus Krist pobijedio je zlo i Zloga dajući i nama sposobnost da pobijedimo u njegovoj bitci: „Gospodin samo siromasima kraljevstvo nebesko obećava i daje (…); znate da se ne može služiti Bogu i bogatstvu (…); znate da se obučeni ne može boriti s golim (…); znate da se ne može ostati slavan na svijetu i ondje s Kristom kraljevati; znate da će prije deva moći proći kroz uši iglene nego bogataš u kraljevstvo nebesko“ (usp. 1PJa 25-28).

Do Kristova dolaska, piše Klara, ljudi „bijahu veoma siromašni i ubogi, trpeći preveliku oskudicu nebeske paše“, ali u njemu su „postali bogati posjedujući kraljevstvo nebesko“ (isto, 20). Snažna je Klarina vjera u Kristovo obećanje kraljevstva nebeskoga, a da bi njezino opredijeljenje i borba za posvemašnje siromaštvo proizlazilo samo iz osobne askeze. Ne, radi se doista o sudjelovanju u borbi koju je započeo Gospodin Isus Krist da zbaci staroga neprijatelja i „razori djela đavolska“ (1Iv 3,8). Klara, kršćanka, krštena imenom koje podsjeća na Uskrs i pobjedu svjetla nad tamom, u nasljedovanju siromašnoga i poniznoga Krista iskusila je preporođenje svojega bića u Kristu, kao novo krštenje. Krist siromašni, koji je za nju uvijek „Sin Svevišnjega“ (3PJa 17), za nju je istinsko svjetlo, prosvjetljenje i mudrost kojom ona također pobjeđuje svijet i kneza ovoga svijeta: „vidim kako ti, potpomognuta divnom povlasticom mudrosti iz usta samoga Boga, strašno i neočekivano pobjeđuješ lukavstvo prepredena neprijatelja, oholost koja upropaštava ljudsku narav i ispraznost koja zaluđuje ljudska srca“ (isto, 6).

Slično kao Franjo koji potiče braću neka pomno čuvaju riječ Božju – jer sotona „želi da čovjek ne upravlja svoj duh i srce Gospodinu Bogu, pa obilazeći okolo želi (…) ugrabiti srce čovjekovo i iz pamćenja izagnati riječ i zapovijedi Gospodnje“ (NPr XXII 16-20) – Klara također potiče: „drži se njegove presvete majke koja rodi tolikoga Sina da ga nebesa ne mogu obuhvatiti, a ona ga je ipak primila i zatvorila u maleni prostor svete utrobe i u djevičanskom krilu nosila“ (3PJa 18-19). Nositi Riječ u svom srcu, čuvati je, zadržati i donositi rod u ustrajnosti (usp. NPr XXII 17) najveće je čovjekovo dostojanstvo, jer on poput Marije postaje Božje „boravište i sjedište“. Klara vidi opasnost da nam se iz srca ugrabi Riječ: „Tko da se ne boji zasjeda čovjekova neprijatelja, koji sjajem trenutačne i lažne slave smišlja da sroza ni na što ono što je veće od neba“ (3PJa 20), tj. vjernu dušu Kristova učenika koja se po Duhu Svetomu – po ljubavi koje bezbožnici nemaju – sjedinjuje s Gospodinom našim Isusom Kristom (usp. 1PVj 8; 3PJa 20-22)? U toj borbi pobjeđujemo oslanjajući se na onoga koji je Istina koja oslobađa: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“ (Iv 8,31-32). Očuvati ovu nastanjenost Bogom, koju nam je zaslužio Gospodin Isus Krist, ostati u njegovoj riječi, u njemu samome, za Klaru je, kao i za Franju, prvi zadatak „pošto ostavismo svijet“ (NPr XXII 9). To zahtijeva veliku borbu, budnost, ustrajnu molitvu „da mognete umaći svemu zlu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega“ (usp. NPr XXII 27).

Kao glavno oružje u tom duhovnom boju Klara uzima „poniznost i siromaštvo“, put kojim je hodio Gospodin i njegova presveta Majka (usp. 3PJa 25; PrKl VI,7; XII,13). Varaju se oni koji svoje pouzdanje stavljaju u zemaljsko bogatstvo, moć i slavu: „makar se njihova oholost do neba uzdigla i njihova glava oblake dotakla, na kraju će poput smeća propasti“ (3PJa 28). Stoga, „što držiš, drži, što činiš, čini, ne puštaj“, „ne spotiči se, neka ti se ni prašina ne hvata stopala“, „ne vjeruj ničemu, ne pristaj ni uza što, što bi te od nauma odvratiti htjelo, što bi ti na put stupicu stavljalo kako ne bi u onom savršentvu kojim te Duh Gospodnji pozva ispunila Višnjemu zavjete svoje“ (usp. 2PJa 11-14).

Sama sv. Klara „plamtjela je odlučnošću snage“, “pojasom razboritosti opasana (…), ognjem ljubavi zapaljena! Ona je nježnim rukama“ – „poniznošću, snagom vjere i rukama siromaštva“ (3PJa 7), tj. svojim sudjelovanjem u kenozi Sina Božjega – „tako izmicala jedra bijesnim vjetrovima da navala podrugljive oluje nije mogla uništiti mirnoću njezina duha“ (OkrKl 14.17-18). Slično ona potiče i Ermentrudu: „Neka te ne zbuni buka svijeta koji poput sjene bježi. Neka te ne zalude isprazne utvare varljiva svijeta. Na zov pakla zatisni uši i hrabro skrši njegove kušnje“ (PEr 6).

Kao utočište za vrijeme borbe Klari služi molitva koja je jedan oblik siromaštva i poniznosti jer siromah sve prima od Gospodina: „Uvijek moli i bdij“ (PEr 13). To je molitva „čista srca“ (usp PrKl X,10), „beskvasna“ života (usp. LegKl 7). To nije molitva usredotočena na naše malo ja, nego je to klanjanje u duhu i istini (Iv 4,23.24), molitva osjećajima i dušom samoga Sina (usp. Fil 2,5; usp. Časoslov Muke) koji moli „za njih, a ne za svijet. Blagoslovi i posveti ih i za njih posvećujem samog sebe. I hoću, Oče, gdje sam ja da i oni budu sa mnom, da gledaju moju slavu u tvome kraljevstvu. Amen“ (usp. 1PVj 16-19). Iz toga razloga se Klara stalno preporučivala u molitve onih s kojima se dopisivala (usp. 1PJa 35; 2PJa 25; 3PJa 42; 4PJa 39; Per 17) i dijelila istu duhovnu borbu.

Klara je malu povijest svoje osobe i svoje zajednice promatrala smještenu u okvir velike povijesti spasenja. Zato su njezini izričaji snažni, zahtjevi uporni i poticaji ustrajni. Kad nas je Gospodin jednom odabrao i pozvao, zauvijek smo neopozivo njegovi i borimo se za njegovu stvar. Postajemo dionici njegove (Kristove) kenoze, ali i njegove slave – „S njim ako trpiš, s njim ćeš kraljevati“ (usp. 2PJa 21) – i moći: „Izgorjesmo od molitava one svetice“, vikali su zlodusi (usp. PostKl IV,20; VII,14; LegKl 27). Onaj koga slijedimo jest nevini Jaganjac koji odnosi grijeh svijeta (usp. 4PJa 8), a koji nas želi za svoje suradnike koji pridižu „klonule udove njegova neizrecivog tijela“ (usp. 3PJa 8).

Plodovi dostojni pokore

 

„Plodovi dostojni pokore“ (1PVj 4)


Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

 

Jakov Vitrijski, svjedok pojave novih duhovnih strujanja unutar zapadnog kršćanstva 13. stoljeća, ovako piše o prvobitnim sljedbenicima sv. Franje i sv. Klare: „Mnoge osobe obaju spolova, bogataši i svjetovnjaci, ostavivši sve poradi Krista, bježali su iz svijeta. Nazivali su se manja braća i manje sestre (…). Danju ulaze u gradove i sela trudeći se djelovanjem pridobiti druge, a noću se vraćaju u eremitorij ili na samotna mjesta te bdiju u kontemplaciji. Žene pak zajedno borave u različitim hospicijima blizu gradova. Ništa ne primaju, nego žive od rada svojih ruku“ (1Vitr: FI str. 1585s). U ovome odlomku nalazimo nekoliko elemenata koje bismo mogli nazvati plodovima pokore/obraćenja spomenute braće i sestara: izvlaštenje, izlazak iz svijeta, malenost, rubnost, djelovanje među ljudima, kontemplativna molitva, bdijenja, zajedništvo, besplatnost, uzdržavanje vlastitim radom. Zaustavila bih se na jednome od tih plodova njihove pokore: rad „vlastitim rukama“.

Ulaskom u Red, braća i sestre morali su rasprodati svoju baštinu i razdijeliti novac siromasima (usp. NPr 2,4; PPr 2,5; PrKl 2,8). Kao siromašni, bez posjeda i prihoda morali su pronaći novi način stjecanja sredstava za život i novi oblik odnosa s drugim ljudima. Počeli su raditi među ljudima i naviještati mir (usp. Opor 27), dijeliti s njima – „sva dobra uzvraćati Gospodinu Bogu“ (usp. Opom 17,2) – i nisu se borili niti branili materijalna dobra i društveni položaj.

Asiška Povelja mira iz 1203., dopunjena onom iz 1210., zahtijevala je od vodećih stranaka međusobnu suradnju radi „slave i dobrobiti grada Asiza“. Spomenute stranke imale su stoga dobar razlog za pospješivanjem mira i privrede. Franjo je sa svojim sljedbenicima prozreo trik. On i njegovi radili su s posve drugim ciljem. Iz tog ekonomskog obrata proizlazi njihova povijest. Nepotvrđeno pravilo (NPr) govori o njihovoj povijesti koja nastaje iz rada; Klarino Pravilo je poziv Redu – koji je u trenutku potvrde njezina Pravila bio preplavljen velikim kontroverzijama – da se vrati početnoj zamisli Utemeljitelja upravo u točki koja se odnosi na siromaštvo, malenost, rad i služenje.

Toma Čelanski je u Prvom životopisu, i to u drugom dijelu koji opisuje posljednje dvije godine Franjina života, nesvjesno prenio poruku. U § 104 nalazimo kako Franjo kritizira izmijenjeno poimanje braće o radu. Neka su braća zauzela položaje kao svećenici i prelati, dok su druga izgubila zanimanje za prvobitni oblik rada, „prvotna djela“ (prima opera). U prethodnom odlomku Franjo se želi povratiti „prvobitnoj poniznosti (…). Ponovno je htio dvoriti gubavce i želio biti izvrgnut preziru kako je to nekoć bilo“ (1Čel 103). Braća su ne samo napustila prvobitni rad nego su prestala raditi dok su, međutim, Franjo i njegovi prvi drugovi postavili rad kao temelj svoje vita (kako su nazivali svoj zajednički život).

Pišući životopis na temelju materijala prikupljenog za svečevu kanonizaciju, Toma Čelanski iznosi činjenice na svoj način. Franjinu želju da „počne služiti Bogu savršenije“, kao i onu poznatu izreku: „Započnimo, braćo, služiti Gospodinu Bogu jer dosada jedva da smo malo ili ništa napredovali“ (1Čel 103) on tumači u svrhu isticanja svečevih kreposti i želje da ih još stekne. Međutim, Franjina žalost značila je nešto drugo.

Usporedimo li odlomak Tome Čelanskoga s Franjinom Oporukom, bit će nam jasnije. U Oporuci Franjo izjavljuje: „I ja sam svojim rukama radio i hoću raditi i odlučno hoću da sva druga braća rade častan posao. Oni koji ne znaju – a Franjo vrlo dobro zna koja su to braća (vidi 1Čel 104) – neka nauče, ne radi pohlepe da prime plaću za rad, nego radi primjera i da odagnaju besposlenost“ (Opor 24-25).

U 1Čel 103 Franjo se želi povratiti početcima kako bi braći pružio primjer. Svjestan je da zbog tjelesne nemoći i bolesti to ne može. U Oporuci Franjo izjavljuje da sva braća imaju raditi „radi primjera“ drugima. Ne radi se o tome da braća općenito rade i odagnaju besposlicu, nego da rad bude takav da ima pravu društvenu poruku: „Sva pak braća neka propovijedaju djelima (operibus)“ (NPr 17,3). Braća su radila za one koji su bili isključeni iz društva i u velikoj potrebi. Radila su za pravednu raspodjelu dobara koja nam Bog daje, Franjo bi rekao: „sva dobra uzvratiti Gospodinu Bogu“ (usp. Opom 18,2). Izričaj „dati primjer“ kod Franje i kod Klare ne smijemo svesti na uzorno vladanje. Uzorno vladanje bilo je ono koje poštuje dogovorena pravila, ne ugrožava postojeće društvo i doprinosi ugledu grada. Za prvobitno franjevaštvo „dati primjer“ znači upravo suprotno: snažnu kritiku na postojeću etiku koju su braća izričito i načelno odbacila u NPr 17,10-13.

Sedmo poglavlje NPr govori nam o prvobitnom načinu rada braće: braća su služila i radila „u drugih“ (7,1). Budući da je Pravilo plod izmjene iskustava na bratskim sastancima, ono donosi kriterij izbora rada i služenja koji su za braću – kako će reći sv. Klara sestrama – „časna i korisna zajednici“ (PrKl 7,1). Braća moraju biti „manja i podložna svima“ kod kojih rade i služe.

Riječ sluga (servus) i njezine istoznačice česte su u ranoj franjevačkoj književnosti i označava ponajprije njihov rad, a onda općenito sve djelovanje braće i sestara. Razlog je tomu što su oni vidjeli čitav svoj život kao služenje djelovanju Duha Svetoga. U odnosu na druge smatrali su se „beskorisnim slugama“, tj. onima od kojih ne dolazi nikakvo dobro, nego svako dobro dolazi od Gospodina. Jednako tako, smatrali su bogohuljenjem ljubomoru i zavist na dobra koja vide kod drugih, jer i u drugome dobro izvodi i dariva Gospodin.

Sv. Klara smjestila je propis o radu u središte svojega Pravila, odmah nakon forma vitae (6. poglavlje). Time pokazuje da se radi o nečemu od velike važnosti za njezin način života. I za nju nasljedovanje Krista ide preko poniznog napora tjelesnog rada kao oblika svakodnevnog izvlaštenja. Za nju je rad vlastitim rukama jedan od temeljnih vidika vlastitog iskustva. Nakon obraćenja i primanja znakova pokore u noći Cvjetnice, Klara započinje svoj pokornički život upravo kao radnica, služavka u benediktinskoj opatiji. To je bio razlog velikog bijesa njezinih rođaka. Klara je sve do posljednjeg dana svojega života htjela raditi, ne samo da ukloni opasnost besposlice, nego da pruži primjer sestrama koje će doći nakon nje. Za nju je to bio znak malenosti.

Raditi vlastitim rukama nije izvorno Klarina zamisao za posvećene žene. Bilo je to zajedničko svim ženskim pokorničkim pokretima njezina vremena. Čak niti vrsta rada koji se obavljao u sv. Damjanu nije izvorno njezina. Izradom i obradom različitih tkanina bavile su se i ostale ženske zajednice. Razlika je, međutim, u samom načinu rada. Klara nije htjela od rada načiniti trgovinu niti slavu. Dok su samostani beginâ i humilijatâ postajali sve poznatiji po bujnoj tkalačkoj djelatnosti, Klara i njezine sestre proizvodile su da bi poklanjale siromašnim crkvama ili odjenule bolesne, siromašne i gubavce, a živjele su od milostinje koja bi im se dala za rad. Bilo je to s njihove strane ono „duhovno ponašanje“, „podložnost svakom ljudskom stvorenju“ koje Franjo spominje u Nepotvrđenom pravilu (16,7).

To što je Klara i kao teško bolesna toliko držala do rada i što je teško bolesni Franjo žarko želio ponovno dvoriti gubavce bilo je stoga što je rad bio tijesno povezan s njihovim životnim izborom služinskog stanja: „budući da sam svima sluga i podložnik, svima moram služiti“ (usp. 2PVj 1.2), piše Franjo, a za Klaru se svjedoči da „nije zazirala upravo ni od jednoga služničkog čina“ (LegKl 12). Misliti i činiti drugačije značilo je živjeti po tijelu, „ne činiti pokoru“ (usp. 2PVj 63-65), „biti tjelesan“ i na koncu „ne spadati među braću“ (usp. NPr 10,4).

Franjo i Klara te njihovi prvi sljedbenici svojim su radom izgrađivali ljude i povratili dostojanstvo radnicima. Nisu se bojali niti odbacivali laborem, napor, teški rad (usp. OporKl 27; PrKl 6,2) jer su neprestano promatrali u „zrcalu“, „u sredini zrcala“ „bezbrojne napore i muke“ koje je Gospodin naš Isus Krist „podnio radi otkupljenja ljudskoga roda“ (4PJa 22) te su tako i sami svojim oblikom života drugima postali „ogledalo“ i „plemeniti primjer“ (usp. OporKl 21.22).

Franjino spominjanje na početku Oporuke njegova boravka među gubavcima, kao početka njegova „činiti pokoru“, nije toliko ispovijest koliko opomena da je i naše mjesto među njima. To i samo to preokreće „u duševnu i tjelesnu slast sve ono što je gorko“ (usp. Opor 1-3). Franjo i Klara prigrlili su za sebe „najniže poslove“ (PostKl 2,1) kojih je naša svakodnevica prepuna. Samo takve poslove smatrali su „časnima“ i „korisnima“, dostojnima njihova oblika života (usp. PrKl 7,1). Svi drugi napori i brige više su tjelesne naravi koji nam na koncu – piše Franjo – oduzimaju sve talente i moć i znanje koje mislimo da imamo (usp. 2PVj 83) dok ovaj „kratkotrajan napor/labor“ – piše Klara – donosi nagradu vječnoga blaženstva i umnožen „njegov“ (Gospodinov) talent (usp. OporKl 23.18) ili „slovo“ koje nije pripisano „tijelu“ nego je riječju i primjerom uzvraćeno „višnjemu Gospodinu komu pripada sve dobro“ (7Opom 4).

Pismo Generalnog ministra za svetkovinu sv. Klare

 

HODOČASNICE I PRIDOŠLICE

SA SVIM STVORENJIMA


Predrage sestre,

ove godine okružno pismo Laudato si’ pape Franje pruža nam prigodu da uzajamno podijelimo nekoliko razmišljanja o “brizi za zajedničku kuću” suočavajući se sa iskustvom Klare Asiške. Smatram važnim zajedno s vama ponovno pročitati snažni poticaj Pape na onu kršćansku ekologiju koja se tiče svih nas. Znamo da Klara ne govori izričito o toj tematici, ali je moguće u njezinom životu i u njezinim spisima pronaći neke tragove koji otkrivaju njezin senzibilitet i koji mogu pružiti neke izazove za vas današnje Siromašne sestre.


Biti rođeni da rađamo

Klara je u sebe duboko ucijepila svijest da je bila rođena i da neprestano prima život i hranu iz ruku Oca milosrđa “koji hrani ptice nebeske i odijeva ljiljane poljske” (PovSir 6): osjeća se ljubljenom kćeri i prepoznaje Božje očinske crte na licu njegova sluge Franje. Otac sveti Franjo je za nju “saditelj” (OporKl 38) i više puta, definirajući se u odnosu na njega, Klara izabire sliku  biljčice (plantula). “Ja, Klara, biljčica svetoga Oca” (OporKl 37) piše također na završetku života u svojoj Oporuci, koristeći tu sliku koja izražava potrebu strpljive i ljubezne brige i njege, potrebu da bude hranjena i podržana u njezinoj vlastitoj krhkosti. Klara zna da je potrebita da prima njegu i priznaje se biljčicom, ali jednako se zna staviti u odnos s drugima kao majka koja hrani i brine se:   poznaje mudrost i strpljivost ratara kad ide ususret potrebama sestara. Tolika svjedočanstva u Postupku proglašenja svetom otkrivaju njezinu sposobnost slušanja i nježne brige prema svakoj, u jedinstvenosti svake sestre. Za nju su sestre dar primljen iz ruku Očevih (usp. OporKl 25): dobro koje treba čuvati s nježnošću i snagom, stavljajući se u službu poziva svake pojedine.

 

Klara ima sućuti i brige za dušu i tijelo sestara (usp. PostKl 8,3): odgajajmo se i mi za tu “kulturu brige i njege” (Laudato si’, 231), da ostvarimo jedinstvo u svome životu, da ne suprotstavljamo tijelo duhu: “naučiti se prihvaćati vlastito tijelo, brinuti se za njega i poštovati njegova značenja jest bitno za istinsku ljudsku ekologiju” (Laudato si’, 155). To može izazvati i uključiti vas sestre i vaše zajednice: pitajte se kako njegujete i brinete se za svoj unutarnji život, kako su njegovani i hranjeni odnosi među sestrama, koliko se dajete odgajati od mudrosti stvorenja, koliko jednostavne i svakidašnje geste i za vas postaju prispodobe Evanđelja nasljedujući Isusa koji je u naviještanju Kraljevstva polazio upravo od konkretnoga života: od kruha, sjemena, loze, žita... (usp. Laudato si’, 97).

 

Zahvalnost i uzajamno dijeljenje

Jedan drugi vidik što ga ističu izvori upućuje nas na odnos Klare sa dobrima stvorenjâ. Kao siromašna, “veoma veselo je primala ostatke milostinjâ i komadiće kruha koje bi milostinjari donijeli i, gotovo rastužena nad cijelim kruhovima, veoma je klicala od radosti zbog komadića”, kako podsjeća Legenda (LegKl 14). Postoji u njoj neki odgovor zahvalnosti, uvažavanja, priznavanja za ono što joj biva darivano. Njezino ponašanje prožeto umjerenošću i trezvenošću pokazuje sa svom jasnoćom krajnji odmak od konzumističkog mentaliteta i od “kulture odbacivanja” (usp. Laudato si’, 16.22.43.123.220) koji toliko uvjetuju naš način odnosa sa osobama i sa stvarima. Komadići kruha, odbačeni sa stola bogataša, za nju postaju motiv radosti, jer joj omogućuju da potpunije kuša okus siromaštva. Klara umije prihvatiti dar  komadića kruha koji joj daju kao milostinju pronalazeći u njemu dar Darivatelja. Ne polaže pravo i ne žudi za suvišnim: njoj dostaje nužno, zadovoljava se dostatnim, svjesna da “je hrana koja se baca kao nešto što bi se kralo sa stola siromaha” (Laudato si’, 50).

Klara ne izrabljuje stvorena dobra, nego ih prihvaća kao dar, primajući ih u funkciji života i kao odgovor na vlastitu potrebu, ali tako da ih ne prisvaja. Stoga može biti otvorena uzajamnom velikodušnom dijeljenju onoga što je primila. Sestra Cecilija pripovijeda da Klara polovicu jednog jedinog kruha koji je ostao u samostanu šalje fratrima (usp. LegKl 15), ostvarujući nerazmjerno dijeljenje tako što je jednako podijelila kruh među sestrama – kojih je bilo pedeset – i među braćom, kojih je vjerojatno bilo četvorica (usp. PrKl 12,5-7). Klara se, puna povjerenja, prepušta providonosnim rukama Oca milosrđa koji ne dopušta da uzmanjka hrana onima koji se u njega uzdaju, dokazujući da “je bolje i malo u pravednika no golemo blago u zlotvora” (Ps 37,16). Dijeli s drugima što je primila da bi mogla poslužiti sve; zna primati, ali ne zlorabi dara, uzvraćajući ga s povjerenjem i velikodušnošću u dijeljenju sa braćom.

To je stil koji stavlja u pitanja vas sestre i nas braću s obzirom na uporabu dobara i upravljanje sredstvima koja posjedujemo; raskrinkava naše traženje i možda polaganje prava na povlastice koje će nas dovesti da očekujemo primiti nešto više u odnosu na druge; stavlja nas u pitanje s obzirom na mjeru dijeljenja s našom braćom, na stav zahvalnosti ili pohlepe i zgrtanja. Zar nas zdrav i ispravan odnos sa stvorenim dobrima, u konačnici, ne vraća ponovno onom izboru malenosti koju smo prigrlili, pozivajući nas da ne zgrćemo, da si ne prisvajamo, da ne rasipamo, nego da primamo sa zahvalnošću i da uzvraćamo u uzajamnom dijeljenju?

 

Udivljenje i pohvala za ljepotu stvorenoga

Slobodni stav Klare prema stvorenjima dopušta joj da bude otvorena da u ljepoti djela prepozna nazočnost Stvoritelja. Sestra Angelucia pripovijeda da, kad je slala sestre izvan samostana za neku službu, “poticala ih je da slave Boga kad vide lijepa, rascvala i kićena stabla” (PostKl 14,9). Sestre kojima se Klara obraća imaju zadatak koji treba izvršiti, ali njihova pozornost ne smije biti obuzeta samo stvarima koje treba učiniti ili obvezama, nego se njihov pogled treba proširiti na svijet i na ono što je Bog u njega stavio: “biti pozorni na ljepotu i ljubiti je pomaže nam da iziđemo iz utilitarističkog pragmatizma. Kad se ne nauči zaustaviti se da se divi i cijeni lijepo, nije čudno da se svaka stvar pretvara u predmet za uporabu i zloporabu bez skrupula” (Laudato si’, 215). To je gledanje s pozornošću onoga koji umije zamijetiti ljepotu, sklad i život stvorenih stvari: Klara umije vidjeti lijepo i dobro, prije nego ono korisno. I nasljedujući primjer Franje, kaže nam da iz takvog “gledanja” treba proizaći “vjerovanje” koje se izražava u pjesmi pohvale Stvoritelju. Pohvala Bogu ima primat nad djelima, također i nad onima koja su  dobra, i vaš život treba biti himan pohvale Gospodinu također i za dar stvorenja koje treba gledati s pažnjom, poštivanjem, zahvalnošću (usp. Laudato si’, 85.233).

Papa nas podsjeća da “ako pristupamo prirodi i okolišu bez te otvorenosti udivljenju, ako više ne govorimo jezikom bratstva i ljepote u našem odnosu sa svijetom, naši stavovi će biti stavovi gospodara i potrošača ili samo izrabljivača prirodnih bogatstava, nesposobni da postavimo granice svojim neposrednim interesima. Naprotiv, ako se osjećamo duboko ujedinjeni sa svim onim što postoji, uzdržljiva skromnost i briga proizaći će na spontan način” (Laudato si’, 11). To postaje izazovom za svaku sestru da njeguje i čuva stav uzvraćanja u pohvali Darivatelju za sve njegove darove. I ujedno je poziv za zajednicu da učini izbore poštivanja okoliša, skromnosti života i pozornosti prema rasipnosti, upravljanju zgradama na mudar i dalekovidan način, vrednovanju okoliša, brizi za ljepotu i sklad prostora (usp. Laudato si’, 147), to jest uspostavi “odnosa odgovorne recipročnosti između ljudskog bića i prirode” (Laudato si’, 67).


Od pohvale do sudjelovanja u stvarateljskom djelu gospodina

Klara ima duboku svijest da je stvorenje, ali isto tako osjeća se pozvanom surađivati u stvarateljskom djelu Božjem. Za nju je rad milost koju joj Gospodin daje, i treba biti u službi svih: “Sestre, kojima je Bog dao milost da rade, neka poslije Trećeg časa vjerno i predano obavljaju posao koji je častan i zajednici koristan” (PrKl 7,1).

Također što se tiče posla pojavljuju se iste crte: to je služenje općoj potrebi koje od svake sestre zahtijeva “vjernost i predanost”; to je prostor u kojemu pružati brigu i pozornost, u kojem se osjećati čuvarima dobra sestara i braće, u kojemu tražiti i izražavati ljepotu “znaka” lijepog lica Božjega. Rad shvaćen kao sredstvo uzdržavanja i mogućnost služenja, protiv svakog oblika prisvajanja ili traženja priznanja, ostaje povlašteno mjesto u kojemu treba živim držati “duh svete molitve i pobožnosti, kojemu sve druge vremenite stvari trebaju služiti” (PrKl 7,2), tražeći “sazrijevanje i posvećenje u ispreplitanju između sabranosti i rada” (Laudato si’, 126).

Možda nije beskorisno upitati se o dimenziji rada u vašem životu i u tkivu zajednice. Pitati se, naime, je li vrijeme rada u funkciji služenja sestrama i braći, je li življeno s uvjerenjem da se time sudjeluje u stvarateljskom djelu Božjem i s odgovornošću da se zna da se je čuvar drugih i čuvar stvorenja. To su pitanja na koja se samo prividno može dati lak odgovor, ali koja se stvarno tiču područja upravljanja vremenom, zajedničarskog stila, različitih mogućnosti svake pojedine sestre, različitih doba života.

Predrage sestre, Klara vam, po Franjinu primjeru, povjerava stil života koji se može sažeti u malo riječi: biti “hodočasnice i pridošlice u ovome svijetu” (PrKl 8,2). Hodočasnik ima sa sobom bitno, ne rasipa i ne zgrće, nego sve prima kao dar i sve uzvraća u zahvaljivanju. Pridošlica je gost. On je na prolazu, ne može si prisvojiti ništa, niti zahtijevati prava i povlastice, nego se sav povjerava velikodušnosti ljudi i Božjoj providnosti. Kako je aktualan ovaj ekološki stil franjevačkoga života! Ako smo u tom pravcu prevalili malo puta, molimo Gospodina za dar “ekološkoga obraćenja  koje uključuje da dopustimo da se pojave sve posljedice susreta s Isusom u odnosima sa svijetom koji nas okružuje. Živjeti poziv da se bude čuvari Božjeg djela je bitni dio kreposna postojanja, ne sačinjava nešto opcionalno niti drugotni vidik kršćanskoga iskustva” (Laudato si’, 217). Ne možemo ostati ravnodušni pred tom hitnošću. Trebamo se formirati, kako nas potiče Papa, “na odgovornu skromnost, na zahvalnu kontemplaciju svijeta, na brigu za krhkost siromaha i okoliša”  (Laudato si’, 214). Budućnost zajedničkoga doma prolazi također kroz život naših kuća! Odgajajmo se, stoga, za ekologiju svakidašnjega života koja je izraz zdrave kršćanske i franjevačke duhovnosti, povjeravajući Bogu svoje zalaganje u brizi za život u svim njegovim dimenzijama.

Pozivam vas, na kraju, da molite i zazivate Gospodina da sve one koji imaju političke, društvene i ekonomske odgovornosti za budućnost planeta, da on sve više bude ljubljen, življen i čuvan kao naš zajednički dom.

Želim sretan blagdan!

 

Rim, 15. srpnja 2015.

Blagdan svetoga Bonaventure,

Naučitelja Crkve

Fra Michael Anthony Perry, ofm

Generalni ministar i sluga

 


 

Isti duh, isti kruh

 

Isti duh, isti kruh

 

 

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


kruhFiK„Jednom, kad se već pojavila glad i stiglo vrijeme blagovanja, u samostanu se našao jedan jedini kruh. Pozvavši djeliteljicu, svetica [Klara] joj naloži da razdijeli kruh te jedan dio pošalje braći, a drugi zadrži unutra za sestre. Od one zadržane polovice naredila je da izreže pedeset kriškâ, prema broju gospođâ, i postavi ih na siromašni stol“ (LegKl 15).

Pisac Legende sv. Klare donosi ovaj prizor – koji završava čudom umnažanja kruha – kako bi istakao Klarinu svetost koja je u poteškoćama svakodnevnoga života sestara znala izmoliti čudesni Božji zahvat. Premda spomenuti događaj opisuje Klarinu brigu za sestre, vidljiva je i njezina briga za braću kojoj, u vrijeme nestašice kruha u samostanu, šalje cijelu polovicu kruha. Treba naglasiti da je braće bilo puno manje, trojica ili četvorica nastanjenih pored sv. Damjana, a sestara, kako se dalje spominje, bilo je pedeset. Klara je dakle čitavu polovicu kruha dala malobrojnoj braći, a drugu polovicu ostavila za sestre da na njoj Gospodin izvede svoje čudo. Velika je stvar znati se u svome siromaštvu još „oplijeniti“.

Braća, nastanjena pored zajednice sestara, redovito su išla u prošnju milostinje za sebe i za sestre. Poznato je kako se Klara radovala isprošenim komadićima kruha (usp. LegKl 14). Ovaj puta milostinja je očito izostala. Bio je to jedan od onih slučajeva kada su braća nailazila na zatvorena vrata. Možda upravo zato, kao što je svojim vanjskim sestrama običavala po povratku prati i poljubiti noge, daje polovicu kruha najprije braći, kao svojim miljenicima koji se izlažu poniženjima. Također i stoga što su braća bila „milostivo“, iz ljubavi, dodijeljena sestrama „na pomoć našemu siromaštvu“ (usp. PrKl XII,7). Pod siromaštvom Klara misli na cjelokupni način života u kojemu je siromaštvo obilježje svega.

Kada se Klara pridružila Franji i njegovu bratstvu, prigrlila je duh njihova načina života. A duh se očituje ponajprije u kruhu, kako ga stječemo, kakvog ga blagujemo, kako ga i s kime dijelimo. Franjo je jednom izjavio da je jedan te isti Duh izveo iz svijeta i braću i siromašne gospođe (usp. 2Čel 204). U gore navedenom događaju vidimo da je Klara toga svjesna i zato s braćom dijeli isti duh i isti kruh. Braća nastanjena kod sv. Damjana nisu bila prije svega sakupljači milostinje za sestre. „Pomoć našemu siromaštvu“ znači puno više: oni su bili „milostinjari duhovnoga kruha“, kako je Klara bila poručila papi Grguru kad joj je htio dignuti braću. Euharistijski kruh mogli su Klari i sestrama podijeliti i drugi svećenici, ali „duhovni kruh“ do kojega joj je jednako stalo bio je duh karizme, tj. riječi i primjeri sv. Franje i njegove braće, istinskih nasljedovatelja siromašnoga Krista. Nazočnost braće od samoga početka i njihova riječ hranile su Klaru i sestre da su mogle imati snage jesti tvrdi kruh nasljedovanja Krista: „siromaštvo, nevolje, omalovažavanje i prezir svijeta“ (usp. PrKl VI,2; usp. OporKl 27).

Maloj jezgri buduće brojne zajednice za koju će trebati pedeset kriškâ kruha, Franjo daje „unču i pol“ krušića (usp. LegKl 18)[1] Forma vivendi/Oblika življenja. Krepkost ovog sažetog i teološki besprijekornog spisa (kojega je papa ipak nazvao „mlijekom za dojenčad“) davala je sestrama snage te su se odvažile odreći se materijalne sigurnosti radi nasljedovanja Krista siromašnoga i poniznoga. Ove žene, pozvane na put „božanskoga nadahnuća“ (OblŽiv 1) slika su blažene Djevice Marije, ponizne službenice Gospodnje koja prima Očevu Riječ. I Franjo dobro kaže – i naš prevoditelj na hrvatski u Franjevačkim izvorima dobro prevodi – „učiniste se“: „po božanskom nadahnuću učiniste [se] kćerima i službenicama svevišnjega vrhovnoga Kralja, Oca nebeskoga, (…) zaručiste [se] s Duhom Svetim izabravši da živite po savršenstvu svetoga evanđelja“ (isto). Po krštenju smo već sinovi i kćeri Oca nebeskoga, braća/sestre i subaštinici Isusa Krista, hram Duha Svetoga. Obraćenjem, svojevoljnim činom, potpunim predanjem jesmo to novim naslovom. Slično Franjo govori i u Pismu vjernicima (usp. 2PVj 48-53).

Snagom toga novog naslova, proizišlog iz Forma vivendi, kao posljedica obraćenja, braća i sestre jedu novi kruh. Kruh koji doista pripravlja sam Gospodin. Možda je smiono reći da je Duh Sveti, „koji prebiva u vjernima svojim“ i koji u nama prima euharistijski kruh, pravo Tijelo Kristovo (usp. 1Opom 12) isti onaj koji u nama prima kruh siromaha Gospodnjih koji nam pripravlja i sa svog stola daje sam Gospodin. Na to upućuje i događaj čuda s uljem koji pisac Legende sv. Klare smješta odmah nakon gore spomenutoga s kruhom, ali koji se stvarno zbio na samome početku života u sv. Damjanu: „ona je posuda nađena puna [ulja] samo po Božjem izlijevanju“ (LegKl 16). Ulje i glagol „izlijevati“ upućuju na Duha Svetoga i na njegove plodove: obilje, život, radost, blagoslov… Ona siromašna polovica kruha Božjim se zahvatom umnožila u „pedeset dobrih velikih kriškâ“ (PostKl VI, 16). Za siromašne gospođe bilo je to obilje. Da nije među njima bilo „jedinstva duha“ i zavjeta „krajnjeg siromaštva“ (usp. PrKl , Bula 3), ne bi mogle blagovati isti kruh, isprošen, razdijeljen i umnožen.

Naš je prevoditelj altissima paupertas preveo sa „kraljnje siromaštvo“. Navikli smo na „najuzvišenije siromaštvo“. No u povezanosti sa zgodom umnažanja kruha, kada je Klara čekala zadnji čas, vrijeme blagovanja,[2] a da prije toga nije ništa poduzimala, ovaj prijevod dobro stoji. Zašto je Klara čekala zadnji čas, baš kad su sestre išle za stol? Vjerovala je da, ako Božja providnost nije udijelila braći milostinju redovitim putem prošnje, da će to učiniti izvanrednim zahvatom. Bi li Gospodin mogao ne odgovoriti onima koje su zavjetovale Povlasticu siromaštva, a koja im obećava njegovu brigu kao za ptice nebeske i ljiljane poljske? Papa u Povlastici siromaštva jamči sestrama da „vas neće iznevjeriti ni u hrani ni u odjeći, sve dok vam u vječnosti ne daruje samoga sebe (…) u punini Njegova motrenja“ (PovSir 6). Sestre su, kako kaže isti spis, „nemoći tijela“ „uređenom ljubavlju podložile zakonu duha“ (usp. PovSir 4). Tom istom uređenom ljubavlju bila su povezana i oba bratstva, ono malo Manje braće i ono veće siromašnih sestara.

I mi smo danas gladni i Duha i kruha, Duha i kruha isprošenog, očekivanog i darovanog nam od Gospodina.



[1] Unča i pol je manje od 50 gr. Franjin spis Forma vivendi, dan Klari i sestrama vjerojatno na samome početku njihova iskustva u sv. Damjanu, uspoređujem s unčom i pol kruha zbog kratkoće spisa, ali i zbog Franjina autoriteta kojim je vodio Klaru dotle da je iz poslušnosti njegovoj zapovijedi (da svakoga dana ima pojesti unču i pol kruha) prekinula mistično iskustvo Kristove muke na Veliki petak (usp. LegKl 31).

[2] „Spomenuta je gospođa zapovjedila ovoj svjedokinji da od ove polovice kruha izreže pedeset kriška i odnese ih sestrama koje su išle za stol“ (PostKl VI,16).

Značajke duhovnosti sv. Klare

 

Značajke duhovnosti sv. Klare


Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

 

santa chiara ssPoznato je da sv. Klara nije ostavila rasprave o svojim mističnim iskustvima niti je razradila put duše k Bogu, za razliku od, primjerice, sv. Bonaventure, velikog franjevačkog crkvenog naučitelja, koji pod sličnim naslovom opisuje stupnjeve po kojima se čovjekov duh uspinje k Bogu. Na temelju Klarinih malobrojnih pisama stručnjaci pronalaze neke sličnosti između nje i sv. Bonaventure što se tiče mističnog nauka. Poznavatelji sv. Klare i njezinih spisa otkrili su u njezinim spisima, napose pismima, kao glavna sljedeća obilježja njezine kontemplativne duhovnosti: imaginacija, poistovjećenje, nastanjenje, preobraženje i proslava, koje bismo mogli smatrati i određenim stupnjevima na duhovnome putovanju; stupnjevima od kojih svaki na neki način sadrži sva obilježja. Donosim kratki prikaz Klarina puta duše k Bogu.

 

Duhovnost kao imaginacija

 

Sv. Klara koja je u naše vrijeme proglašena zaštitnicom televizije, moćnog sredstva javnog priopćavanja putem slike, i sama je voljela upotrebljavati imaginaciju pozivajući tako svoje učenice da upotrijebe svoje sposobnosti zamišljanja kako bi unišle u otajstva Kristova života. U Četvrtome pismu Klara poziva da si zorno predstavimo Kristov život, od jasala, preko javnog djelovanja do smrti na križu: „Promatraj… siromaštvo onoga položenoga u jasle i povijenoga u pelene… bezbrojne napore i muke koje je podnio radi otkupljenja ljudskoga roda… neizrecivu ljubav kojom je htio trpjeti na drvu križa i na njemu umrijeti najsramotnijom vrstom smrti“ (usp. 4PJa 19.22.23). Klara se ne zaustavlja samo na zamišljanju jasala, napora i križa, nego ulazi u otajstvo koje zamišlja i razmišlja. Promatra i nastoji uhvatiti poruku Kristovih jasala, javnoga života i križa i prihvatiti je. Unijeti je u sebe. U jaslama ona prepoznaje Kristovo siromaštvo; u godinama njegova javnog nastupa prepoznaje poslušnost, a u križu prepoznaje njegovu ljubav. To su tri unutarnja Kristova stava koja oblikuju život Klare i njezinih sestara i zapravo svih koji žele nasljedovati Krista. U tome smislu Klara shvaća da se redovnički zavjeti imaju živjeti tako da je u središtu Krist, a ne samo kao moralna i asketska priprema da postanemo savršeni. Slike koje Klara stavlja pred nas utječu na našu imaginaciju. Tko god ih u sebi spoznaje, dariva samoga sebe: „gledaj, promatraj i razmatraj te njega nasljedovati nastoj“ (3PJa 20). Nasljedovatelj i molitelj (to ide zajedno!) biva uvučen u otajstvo, osvojen i njegov život poprima oblik Kristova života. Zato Klara govori da je oblik života nje i sestara jednostavno Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista (usp. PrKl 1,1), tj. sam Gospodin Isus Krist.

 

Duhovnost kao poistovjećenje

 

Drugo obilježje njezine duhovnosti je poistovjećenje. Nalazimo ga napose u Drugome pismu: „S njim ako trpiš… s njim ćeš kraljevati, ako s njime tuguješ, s njime ćeš se radovati, ako u muci križa s njime umreš, s njim… ćeš u nebeskim odajama boraviti“ (21-22). Sve što se događa Kristu dotiče njezino biće. To je kriterij po kojemu imamo pristupati Gospodinu, inače će on za nas postati samo povijesna osoba od koje nas dijele tisuće godina i s kojom naš život nema neke veze. Ono što se odnosi na Isusa Krista tiče me se i bitno mi je: to je ljubav. Kod Klare to je izraženo riječju „sa“ koja izražava unutarnje jedinstvo s Kristovim „Ti“. Dolazimo do odnosa „zamjene“, tako dragog Franji i Klari i koji ih ispunja radošću i udivljenjem: Onaj s kojim se poistovjećujem već se prije poistovjetio sa mnom tako da ja mogu ići njegovim putem s Njime: „Gledaj kako se radi tebe prezrenim učini i slijedi ga, postavši radi njega prezrena na ovome svijetu“ (2PJa 19).

 

Duhovnost kao nastanjenje

 

U Trećemu pismu Klara razvija temu nastanjenja Boga i napose Sina Božjega u nutrini nasljedovatelja. Duša „čovjeka vjernika njegovo je boravište i sjedište, i to samo po ljubavi… Jer Istina veli: 'Tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega, k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti'“ (usp. 3PJa 22-23). Nastanjenje trojedinoga Boga u duši Klara potkrjepljuje Isusovim riječima iz Iv 14,21.23 i nastavlja usporedbom s Marijom koja u sebi nosi utjelovljenu Riječ, Sina Božjega: kako ga je Marija, naime, nosila u svom tijelu tvarno, „tako ga i ti… bez svake sumnje možeš uvijek nositi duhovno“ (usp. 3PJa 24.25). Ne postiže se to odmah, nego vjernim slijeđenjem njegovih stopa, „osobito poniznosti i siromaštva“ (isto, 25) koje pripravlja dušu da se isprazni te se ispuni ljubavlju. Za Klaru nije dovoljna samo ljubav prema Gospodinu, nego to ima biti takva ljubav koja u duši stvara toliku prazninu (slijeđenjem Njegovih stopa poniznosti i siromaštva) da duša može u sebe primiti i nositi samoga Sina Svevišnjega (3PJa 17) kojega ništa ne može obuhvatiti, a „koji i tebe i sve ostalo obuhvaća“ (usp. 3PJa 21-22.26). Za Klaru je to vrhunac, punina nastanjenja Boga u duši. To je duboko ali ne nedohvatljivo otajstvo. Klara, naime, kaže da je ono „neusporedivo blago skriveno na njivi svijeta i ljudskih srdaca“ kojega se zgrće „poniznošću, snagom vjere i rukama siromaštva“ (3PJa 7). Onaj tko tako obuhvati neizmjernoga Boga u sebi biva također obuhvaćen od Boga: „obuhvatit ćeš onoga koji i tebe i sve ostalo obuhvaća“ (isto, 26).

Slično govori i sv. Franjo: „Mi koji smo posebno određeni za božansku službu moramo ne samo slušati i činiti što Gospodin govori nego i čuvati“ sve što je „povezano s njegovim svetim riječima, kako bismo u sebe usadili uzvišenost svoga Stvoritelja, a u njega svoju pokornost“ (PRe 34). Plod ovog nastanjenja Boga u duši je „tolika radost“ „i toliko oduševljenje u Gospodinu“ i „nitko mi te radosti ne može oduzeti, jer već imam za čim sam pod nebom čeznula“ (3PJa 4.5). Drugi plod je zauzetost za Božju stvar: „Smatram te pomoćnicom samoga Boga i podizateljicom klonulih udova njegova neizreciva tijela“ (isto, 8); „Hvalite ga jer je dobar i veličajte ga djelima svojim; jer stoga vas posla po svem svijetu da riječju i djelom posvjedočite njegovu vijest i svima obznanite kako nema svemogućega osim njega“ (PRe 8-9).

 

Duhovnost kao preobraženje

 

Četvrto obilježje Klarine duhovnosti je preobraženje u Krista. U Drugome pismu Klara upotrebljava tri glagola, intuere, considerare i contemplare, koje bismo mogli nazvati stupnjevima u nutrinu i iz nutrine u dubinu koja ima veličinu ljubavne želje (desiderare) nasljedovati Krista: „gledaj, promatraj i razmatraj te ga želi nasljedovati“ (2PJa 20). Ovi stupnjevi motrenja koji završavaju žarkom željom za nasljedovanjem dovode do preobrazbe u Krista: u gledanju „trpiš s njim“; u promatranju „tuguješ s njim“, u razmatranju „u muci križas njime umireš“ (usp. 2PJa 21). Na ovome stupnju Krist postaje vidljiv u osobi koja je preobražena u njega.

 

Duhovnost kao proslava

 

Napokon, Klara je sigurna da ćemo „zauvijek i u vijeke vjekova baštiniti slavu nebesku“ (2PJa 23), u sjaju svetaca u njihovim nebeskim odajama, u kraljevstvu nebeskom (isto, 22). Klara ne smatra da nas to čeka tek nakon smrti, nego duša to već sada može kušati, „pred prijestoljem Božjim i Jaganjčevim pjevajući pjesmu novu i pratiti Jaganjca kamo god pođe“ (4PJa 3). Ona je sada napokon zaručnica Zaručnika, „nevinog Jaganjca“ (isto, 8) koja sudjeluje u njegovoj slavi uskrsnuća. Klara ne poznaje bespredmetnu kontemplaciju. Njezina duhovnost je duhovnost susreta „ja“ sa božanskim „Ti“. Stoga je ispunjena divljenjem, milinom, okrepom, slašću, što je opisala u 4PJa 9-14, kao nekoj Pjesmi nad pjesmama. To je sudjelovanje u Kristovu Uskrsnuću, što njezinoj duhovnosti daje i obilježje proslave.

 

Ispunjenje u mistici

 

Klarina duhovnost nalazi svoju puninu u mistici. Važno je: „trčanje za mirisom tvojih pomasti“ (usp. 4PJa 30) i ulaženje u život Uskrsloga koji je pomazan mirisnim pomastima koje je na njega izlila njezina ljubav. Zaručnik, Uskrsli, privlači dušu u mističnom susretu koji se događa sredstvima mističnog života u Kristu. Klara to izražava izričajima Pjesme nad pjesmama (1,3;2,4;2,69), spominjući tri radnje: „Povuci me za sobom“; „Trčat ću dok me ne uvedeš u odaje vina“; „dok tvoja ljevica bude pod mojom glavom…“ (4PJa 30-32). Odaje vina jesu Zaručnikova duša u kojoj se zbiva najdublje ljubavno sjedinjenje sa Zaručnikom. Ne samo da zaručnica želi Zaručnika, nego se također sjedinjuje s Njime i kuša s Njime učinke njegova uskrsnuća.

Ono što je važno za mistiku uopće, važno je i kod Klare: to nije privatno putovanje prema Bogu; ono uključuje braću i sestre. Na koncu Četvrtoga pisma, njezinoga posljednjeg spisa, Klara preporuča Janji Praškoj sebe, svoje sestre i donositelje pisma. I jedna i druga, Klara i Janja, uronjene u kontemplaciju ne zaboravljaju svoje bližnje; njihova briga ide do u pojedinosti (usp. 4PJa 33-40; vidi sličnu brigu u 3PJa 29-42).

U velikoj ponudi različitih duhovnosti i, možemo reći, velikoj zbrci u nama, Klarina duhovnost svojom jednostavnošću i vjerodostojnošću unosi mir i red, ne samo u dušu nego i u praktičnim stvarima. Obično nas privlače plodovi, a zaboravljamo na put koji vodi do njih, a on je naporan. Klarina duhovnost utemeljena je na Gospodinu našemu Isusu Kristu i u vjeri koju ispovijeda i predaje Crkva. To zvuči tako zastarjelo, ali mi se Klari i danas divimo. Uostalom, jesmo li stali na put?

 

Jesmo li spremni probuditi ovaj svijet

 

Jesmo li spremni probuditi ovaj svijet?“

(papa Franjo)

 

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Picture3„Ostarjelom svijetu kao da se zbog starosti pomutio vid vjere, zateturao hod ponašanjâ, izdala ga snaga muževnih djelâ; štoviše, talogu vremenâ pridružio se talog porokâ; kadli je Bog Čovjekoljubac, iz riznice svoje dobrote, podigao svježinu svetih redova, predvidjevši po njima potporanj vjere i načelo za obnovu običajâ (…) po njima je na zapadu svijeta svanula podnevna svjetlost da onaj koji je hodio u tami vidi svjetlost“ (LegKl, Uvod).

Tim riječima pisac Legende svete djevice Klare započinje pismo papi Aleksandru IV., naručitelju Legende. Opisuje svijet kao starca, kao zalazak, tonjenje u tamu i u blato. Bog u svakom vremenu podiže ljude koji su Božja poruka dotičnom vremenu. Pisac u gornjem navodu smjera na sv. Dominika i sv. Franju te njihove muške redove. Tim „svjetlilima“ „milosrdni Bog“ pridružuje i uzor za „slabiji spol“: Klaru, „da u njoj zapali presjajnu svjetiljku za žene“, a papa ju je, proglasivši je svetom, postavio „na svijećnjak da svijetli svima u kući“ (isto).

Svi prvi Klarini životopisci igraju se riječima na temelju njezina imena. Možemo reći da Legenda počinje zapravo najavom njezina imena majci Hortulani dok je molila pred raspelom: „rodit ćeš svjetlo koje će još više rasvijetliti ovaj svijet“ (LegKl 2). Ovo proročanstvo, kao i njegovo ispunjenje na Klari, podsjeća na izazov pape Franje: „Jesmo li spremni probuditi ovaj svijet?“ Jesmo li spremni obasjati ovaj svijet?

Kako probuditi nekoga nego dozivanjem k svijesti svjetlom, glasom i dodirom? Klara svoje obraćenje/buđenje opisuje kao rasvjetljenje (usp. PrKl VI,1; OporKl 24). Opis njezina posvećenja u Porcijunkuli u znaku je budnosti i buđenja: dok grad Asiz spava, ona, Franjo i braća bdiju. Braća u Porcijunkuli „drže svetu stražu“, dočekuju „djevicu Klaru sa svjetiljkama“ (LegKl 8). U Porcijunkuli se te noći „u večer vremenâ“ probudila „“nova vojska siromahâ, pod Franjinim vodstvom“ (isto). Pisac je upotrijebio glagol excitare koji, pored mnogih značenja, znači probuditi, dići (vojsku). Jer je riječ o „večeri vremenâ“, Franjina vojska se probudila, dok svi spavaju i krenula da probudi ostario i sneni svijet.

Kada se Klara sa sestrama nastanila u svetome Damjanu, započela je ondje u mnogočemu nov način služenja Gospodinu. Ponajprije, po savjetu i primjeru sv. Franje i njegove braće, odabrala je stanovati u posve nezaštićenom prostoru, u samostanu izvan gradskih zidina. Zatim, njezina je molitva bila molitva posve otvorenih očiju: razmatrala je poniženje, poruge i prezir što ih je Spasitelj podnio; razmatrala je o Djetetu Isusu kako dršće od zime. Sve su to uvjeti u kojima su živjeli mnogi siromasi njezina vremena i njezina kraja.

Ona, koja je odrasla u plemićkoj kući u kojoj su muškarci bili zaokupljeni oholim samopotvrđivanjem u koje su ulagali sve svoje snage i misli, odabire odreknuće od upotrebe moći, društvenog samopotvrđivanja i ljubavi prema posjedovanju, smatrajući to duhovnom slobodom i jamcem uživanja i gospodstva vlastite savjesti. Pjesnički je to napisala Janji Praškoj: „Vidim kako ti, potpomognuta nekom divnom povlasticom mudrosti iz usta samoga Boga, strašno i neočekivano pobjeđuješ lukavstvo prepredena neprijatelja, oholost koja upropaštava ljudsku narav i ispraznost koja zaluđuje ljudska srca i da neusporedivo blago skriveno na njivi svijeta i ljudskih srdaca – kojim se kupuje ona Riječ po kojoj sve iz ničega postade – zgrćeš poniznošću, snagom vjere i rukama siromaštva“ (3PJ 6-7).

Istovremeno, Klara se ne smatra pasivnom primateljicom Božje milosti. Drži da je i ženama također povjereno važno crkveno poslanje u obnovi vjere, u oživljavanju Kristove poruke preko novog načina prianjanja uz Evanđelje koje je uzor i ogledalo za svakoga vjernika. Klauzura ograničava samo tijelo, ne i duh, koji je pročišćen i oslobođen evanđeoskim odricanjem. Stoga je Klara sa svojim sestrama mogla biti blizu ljudima. Najbolje je to izrekla u pismu Janji Praškoj usporedivši je – iako ne izričito spomenuvši – s Djevicom Marijom koja podupire udove svojega Sina kojega skidaju s križa ili već polažu u njezino krilo: „I, da se poslužim riječima samog apostola, smatram te pomoćnicom samoga Boga i podizateljicom klonulih udova njegova neizreciva tijela“ (3PJa 8). Slika podupiranja navraća se u Franjinim životopisima, kao i slikovnim prikazima, koji predstavljaju sv. Franju kao podupiratelja lateranske crkve, koja predstavlja čitavu Crkvu napadnutu brojnim duhovnim i vidljivim neprijateljima. Takvog je Franju vidio u snu papa Inocent III. i time su Franjo i braća smatrani glavnim stupovima Crkve.

Klara se nije zaokupljala strukturama crkvenih moći te je naznačila ženama, priljubljenima uz Djevicu Mariju, veliku zadaću koja je sudjelovanje u božanskome poslanju, u Kristovoj poruci. Papin san o Franji kao podupiratelju Crkve vodi nas na početke njegova obraćenja, kada mu je Raspeti u svetome Damjanu progovorio i pozvao ga da mu popravi crkvu. Vidimo Franju zauzetog prikupljanjem kamenja i zidanjem. No ništa manje nije važno bilo Franjino nastojanje da u crkvici pred slikom gori uljanica i njegovo nastojanje da tu dovede Klaru i sestre koje će postojano gorjeti pred Gospodinom, bdijući i svijetleći svetošću života.

Papa Franjo, u svojoj pobudnici Radost Evanđelja, otkriva ostarjelost našega vremena i svijeta, prljavštine lažne moralnosti i pobožnosti, svijetle i tamne strane života nas vjernika koji bismo trebali u svijetu svijetljeti i unositi radost. Jesmo li se probudili, dopustili da nas probudi svjetlost Evanđelja, da na ovaj ili onaj način podupiremo Crkvu, ne toliko u njezinim strukturama koliko unošenjem svjetla da se jasno vidi Kristov lik? Njegov lik na svetodamjanskom raspelu širom je otvorenih očiju; on se probudio u zoru (usp. ČMu, Ps III,9) i vraća se k Ocu vraćajući i nas njemu. Do budnosti se dolazi kroz križni put, muku i smrt. Nitko nije budan radi samoga sebe, nego radi nekoga i za nekoga.

 

Razmišnjalje o Franjinim božićnim jaslicama

 

Razmišljanje o Franjinim božićnim jaslicama

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Greccio„Pripravljene su jaslice, donesena je slama, dovedeni su vol i magarac“ (1Čel 85). Tako Toma Čelanski opisuje ono što je u Grecciu bilo pripravljeno prema Franjinoj zamisli. Ne spominje se lik Djeteta, niti lik Marije i Josipa, niti anđeli i pastiri. „Jasle su oltar gdje se služi svečana misa“ (isto), stoga Franji nije bio potreban lik Djeteta jer ono će doći u liku euharistijskoga kruha: „Ništa naime tjelesnoga na ovome svijetu nemamo i ne vidimo od samoga Svevišnjega osim tijela i krvi, imena i riječi, po kojima smo postali i po kojima smo otkupljeni od smrti za život“ (1PKle 3). Zato je Franjo svečano pjevao evanđelje, zato s ljubavlju i slašću izgovarao ime „Isus“.

 

Svi nazočni na tom slavlju, ukoliko su oni koji „donose plodove dostojne pokore“ jesu „zaručnici, braća i majke Gospodina našega Isusa Krista“ (1PVj 7) koji ga nose u „svome srcu i tijelu po božanskoj ljubavi i čistoj i iskrenoj savjesti“ i rađaju ga „svetim djelom, koje mora svijetliti drugima za primjer“ (isto, 10). Možda do toga Božića u Grecciu običan puk nije bio dovoljno svjestan toga svog dostojanstva. Ljudi su te noći postali živi sudionici i svjedoci otajstva rođenja Sina Božjega u Betlehemu.

 

Franjo je htio da na onoj svečanoj misi budu nazočne i dvije životinje: vol i magarac. Njihova nazočnost biblijski je utemeljena i Franjo preko njih odašilje poruku: upoznati svojega Gospodina, prionuti uza Nj, biti mu vjeran, klanjati mu se: „Vol poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve“ (Iz 1,3). Možda nam Franjo preko njih želi poručiti još nešto: ove dvije životinje označavaju ono nisko u nama, ono što Franjo često naziva „mudrost po tijelu“ koja nas čini „bijednima i trulima, ružnima i crvima“ (usp. 2PVj 45.46). Spomenute životinje predstavljaju glad u nama, glad za koju sv. Klara kaže da je to glad zbog „prevelike oskudice nebeske paše“ (1PJa 20). Da je ublaži i nas obogati, Gospodin dođe u svijet „prezren, ubog i siromašan“ (isto,19). Dobro je to shvatio onaj narod iz Greccia koji je kasnije povrh jaslica, nad kojima je bila služena polnoćka, dao podići oltar i crkvu, „da bi ondje, gdje su jednoć životinje jele sijeno ubuduće ljudi za zdravlje duše i tijela blagovali tijelo neokaljanog i netaknutog Jaganjca, Gospodina našega Isusa Krista, koji nam se s najvećom i neizrecivom ljubavlju dao za hranu“ (1Čel 87).

 

Narod koji pristiže u Greccio na polnoćku „novom se radošću raduje novom otajstvu“ (isto, 85). Nova radost zbog novog spoznanja; upoznaše svojega Gospodina, za razliku od onog naroda kojemu Gospodin prigovara: „Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije“ (Iz 1,3). Božansko Djetešce bilo je te noći probuđeno u srcima nazočnih. Franjo ga je nježno dotaknuo i probudio (usp. 1Čel 86). Našao ga je rođena na putu (usp. ČMu, Ps 15,7) i smjestio ga u srca vjernika.

 

Franjo i Klara te njihovi sljedbenici osjećaju se kod božićnih jaslica domaćima, kao oni koji su ušli u radost svojega Gospodina. To je radost ne površna, nego radost srca koje je prožeto otajstvom, koje „preživa“ o tom otajstvu, zaustavljajući se s ganućem nad siromašnim povojima (usp. 4PJa 19) koji postaju mjerilo kakvoće i kroja njihove odjeće (usp. PrKl 2,25; usp. PrRp, Obred za blagoslov odijela Braće od pokore, FI, str. 1991). Odjeća je simbol njihovog cjelokupnog načina života. To je ono što sv. Franjo poručuje na kraju božićnog psalma: „Podignite tijela svoja i nosite sveti križ njegov i slijedite sve do svršetka presvete zapovijedi njegove“ (ČM, Ps 15,13). Za Franju i Klaru put „presvetih zapovijedi“ Gospodnjih sadržan je u Evanđelju Gospodina našega Isusa Krista koje nam je dano kao način našega života.

 

Liturgijski izričaj „podignite tijela svoja“ poziv je na duhovno bogoslužje na koje smo svednevice pozvani. To je bogoslužje na koje dolazimo odjeveni u „priprostu odjeću“ (PrKl 2,25) načinjenu od siromašnih povoja u koje je bilo povijeno betlehemsko Djetešce. To je bogoslužje koje traži da se ide i proda sve i razdijeli siromasima jer se i Gospodin nama „sav predaje“ (PRe 29).

 

Franjino božićno iskustvo u Grecciu zbilo se u vrijeme velike kušnje koja ga je mučila 1223., kada je mislio sve napustiti i prepustiti drugima. Dijete Isus donijelo je poruku i njemu. Darovalo mu se jer je i on svega sebe darovao Gospodinu. Može li se Božić uopće drukčije i slaviti?

Apostolsko pismo pape Franje

 

Apostolsko pismo Svetog Oca Franje svim posvećenim osobama u prigodi Godine posvećenog života

 

Predrage posvećene žene i predragi posvećeni muškarci!

Pišem vam kao Petrova nasljednik, kojem je Gospodin povjerio zadaću učvrstiti vjeru u braći (usp. Lk 22, 32), i pišem vam kao vaš brat, posvećen Bogu jednako kao i vi.

Zahvaljujemo zajedno Ocu, koji nas je pozvao nasljedovati Isusa u punom prianjanju uz njegovo evanđelje i u služenju Crkvi, i izlio u naša srca Duha Svetoga koji nam daje radost i daje nam svjedočiti čitavom svijetu njegovu ljubav i njegovo milosrđe.

Dijeleći mišljenje mnogih od vas i Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, u povodu 50. obljetnice dogmatske konstitucije Lumen gentium o Crkvi, u čijem se 6. poglavlju govori o redovnicima, te dekreta Perfectae caritatis o prilagođenoj obnovi redovničkoga života, odlučio sam proglasiti Godinu posvećenog života. Ona započinje 30. studenoga ove godine, na prvu nedjelju došašća, a završava blagdanom Isusova prikazanja u hramu 2. veljače 2016.

Posavjetovavši se s Kongregacijom za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, za ciljeve ove godine sam postavio iste one koje je Ivan Pavao II. predložio Crkvi na početku trećeg tisućljeća, ponavljajući, u stanovitom smislu, ono što je već rečeno u posinodskoj apostolskoj pobudnici Vita consecrata: »Vi nemate samo slavnu povijest koje se treba sjećati i koju treba pripovijedati, nego veliku povijest koju treba izgraditi! Gledajte u budućnost, u koju vas šalje Duh da s vama učini još velikih stvari« (br. 110).

I – Ciljevi za Godinu posvećenog života

1. Prvi je cilj gledati prošlost sa zahvalnošću. Svaka naša ustanova ima iza sebe bogatu karizmatsku povijest. U njezinim je počecima prisutno djelovanje Boga koji, u svome Duhu, poziva neke osobe da bliže nasljeduju Krista, da pretoče evanđelje u posebni oblik života, da čitaju očima vjere znakove vremena, da s kreativnošću odgovore na potrebe Crkve. To je iskustvo početaka kasnije raslo i razvijalo se, uključujući nove članove u novim zemljopisnim i kulturnim okruženjima, te su tako zaživjeli novi načini ostvarivanja karizme, nove inicijative i izrazi apostolske ljubavi. Baš poput sjemena koje postaje stablo šireći svoje grane.

U ovoj će Godini biti korisno da se svaka karizmatska obitelj sjeti svojih početaka i svoga povijesnog razvoja, da zahvali Bogu koji je dao Crkvi toliko mnogo darova koji je čine lijepom i opremljenom za svako dobro djelo (usp. Lumen gentium, 12).

Nužno je govoriti o vlastitoj povijesti radi očuvanja identiteta živim, kao i radi jačanja jedinstva obitelji i osjećaja pripadnosti njezinih članova. Nije riječ o prekapanju po prošlosti ili njegovanju beskorisnih nostalgija, već o tome da se ponovno prisjetimo puta što su ga prošli prethodni naraštaji kako bismo u njima otkrili iskru nadahnuća, ideale, projekte, nosive vrijednosti i to u prvom redu utemeljiteljâ, utemeljiteljicâ i prvih zajednica. Na taj će se način ujedno posvijestiti i doznati kako se karizmu živjelo tijekom duge povijesti, koju je kreativnost ona oslobađala, s kojim se teškoćama morala nositi i kako se te teškoće prebrodilo. Moći će se otkriti nedosljednosti, koje su plod ljudske slabosti, a katkad također zaborava nekih bitnih aspekata karizme. Sve je to poučno i ujedno poziva na obraćenje. Kazivati vlastitu povijest znači uzdizati hvalu Bogu i zahvaljivati mu za sve njegove darove.

Zahvalni smo mu na poseban način za ovih posljednjih pedeset godina nakon Drugog vatikanskog koncila, koji je predstavljao »nalet vjetra« Duha Svetoga za čitavu Crkvu. Zahvaljujući Koncilu posvećeni je život ostvario plodni hod obnove koji je, sa svojim svjetlima i svojim sjenama, bio vrijeme milosti, označeno prisutnošću Duha Svetoga.

Neka ova Godina bude prigoda i da se ponizno, i ujedno s velikim pouzdanjem u Božju ljubav (usp. 1 Iv 4, 8), prizna vlastitu krhkost i da je se živi kao iskustvo Gospodinove milosrdne ljubavi; neka to bude prigoda da se snažno dovikne svijetu i radosno svjedoči svetost i vitalnost koji su prisutni kod velikog broja onih koji su pozvani nasljedovati Krista u posvećenom životu.

2. Ova nas Godina nadalje poziva da živjeti sadašnjost s velikom ljubavlju. Zahvalno sjećanje na prošlost potiče nas, u pomnom osluškivanju onoga što Duh Sveti danas govori Crkvi, na sve savršeniji način ostvarivati konstitutivne aspekte našeg posvećenog života.

Od početaka prvog monaštva, pa sve do današnjih »novih zajednica«, svaki je oblik posvećenog života plod poziva Duha na nasljedovanje Krista kako je predloženo u evanđelju (usp. Perfectae caritatis, 2). Za utemeljitelje i utemeljiteljice apsolutno pravilo je bilo evanđelje, sva ostala pravila bit će tek izraz evanđelja i sredstvo koje pomaže živjeti ga u punini. Njihov je ideal bio Krist, prionuti uza nj čitavim bićem, sve dotle da se može s Pavlom reći: »Ta meni je živjeti Krist« (Fil 1, 21); jedini je smisao zavjeta bio odjelotvoriti tu ljubav ispunjenu zanosom.

Pitanje koje smo si pozvani postaviti u ovoj Godini glasi: dopuštamo li se i na koji način i mi interpelirati evanđeljem; je li ono doista »uputa« za svakodnevni život i za izbore koje smo pozvani učiniti? Ono je zahtjevno i traži da se živi s radikalnošću i iskrenošću. Nije dovoljno samo čitati evanđelje (ipak, čitanje i proučavanje su iznimno važni), nije dovoljno samo nad njim razmatrati (i mi to činimo s radošću svakoga dana). Isus od nas traži da ga provodimo u djelo, da živimo te njegove riječi.

Je li Isus – moramo se nadalje zapitati – doista prva i jedina ljubav, kao što smo to čvrsto naumili prilikom polaganja naših zavjeta? Jedino ako je tome tako, možemo i moramo ljubiti u istini i milosrđu svaku osobu koju susrećemo na svom putu, jer smo od Njega naučili što je ljubav i kako ljubiti: znat ćemo ljubiti jer ćemo imati srce jednako njegovom.

Naši su utemeljitelji i utemeljiteljice osjećali u sebi suosjećanje koje je obuzelo Isusa kada je vidio mnoštvo koje je bilo kao raspršene ovce bez pastira. Kao što je Isus, nošen tim suosjećanjem, darivao svoju riječ, ozdravljao bolesne, davao jesti kruh, prinio sam svoj život, tako su se utemeljitelji stavljali u službu ljudskog roda kojem ih je Duh poslao, na najrazličitije načine: molitvom, propovijedanjem evanđelja, katehezom, poučavanjem, služenjem siromašnima, bolesnima… Maštovitost ljubavi nije poznavala granica i znala je otvarati bezbrojne putove za nošenje daha evanđelja u kulture i najrazličitije društvene sredine.

Godina posvećenog života nam postavlja pitanje o vjernosti misiji koja nam je povjerena. Odgovaraju li naše službe, naša djela, naše prisutnosti onome što je Duh Sveti tražio od naših utemeljitelja, jesu li prikladne za postizanje njihovih ciljeva u današnjem društvu i Crkvi? Postoji li nešto što moramo mijenjati? Imamo li istu veliku ljubav prema našem narodu, jesmo li mu blizu do te mjere da dijelimo njegove radosti i boli, tako da uistinu možemo shvatiti potrebe i pružiti svoj doprinos da na njih odgovorimo? »Ista velikodušnost i samoodricanje koji su potaknuli utemeljitelje – tražio je već sveti Ivan Pavao II. – moraju pokretati vas, njihove duhovne sinove, da održavate živima karizme da se one, istom onom snagom Duha Svetoga koji ih je pobudio, nastave obogaćivati i prilagođavati, ne gubeći svoj istinski značaj, kako biste se stavili u službu Crkve i priveli punini uspostavu njegova Kraljevstva«1.

U sjećanju na početke izlazi na vidjelo još jedan sastavni dio projekta posvećenog života. Utemeljitelji i utemeljiteljice su bili očarani jedinstvom Dvanaestorice s Isusom kao i zajedništvom kojim se odlikovala prva jeruzalemska zajednica. Osnivanjem vlastite zajednice svi su oni kanili ponovno stvoriti te evanđeoske modele, gdje će svi biti jedno srce i jedna duša, uživati Gospodinovu prisutnost (usp. Perfectae caritatis,15).

Živjeti sadašnjost s velikom ljubavlju znači postati »prekaljeni u zajedništvu«, »svjedoci i tvorci onog 'plana zajedništva' koje je na vrhuncu čovjekove povijesti po Božjem naumu«2. U društvu sukoba, teškog suživota među različitim kulturama, tlačenja slabih, nejednakosti, pozvani smo pružiti konkretni model zajedništva koji, kroz priznavanje dostojanstva svake osobe i dijeljenje dara kojeg svaki može biti nositelj, omogućuje živjeti bratske odnose.

Budite dakle muškarci i žene zajedništva, odvažite se da budete prisutni ondje gdje postoje razlike i napetosti, i budite vidljivi znak prisutnosti Duha Svetoga koji ulijeva u srca veliku ljubav da svi budemo jedno (usp. Iv 17, 21). Živite mistiku susreta: »sposobnost čuti, slušati druge osobe. Sposobnost zajedničkog traženja puta, metode«3, puštajući da vas u tome prosvjetljuje odnos ljubavi među Božanskim osobama (usp. 1 Iv 4,8) kao model svakog interpersonalnog odnosa.

 

3. Prigrliti budućnost s nadom želi biti treći cilj ove Godine. Poznate su nam teškoće s kojima suočava posvećeni život u svojim različitim oblicima: opadanje zvanjâ i starenje, napose u zapadnom svijetu, ekonomski problemi kao posljedica teške ekonomske krize, izazovi internacionalizacije i globalizacije, zamke relativizma, marginalizacija i društvena beznačajnost… Upravo u tim nesigurnostima, koje dijelimo s mnogim našim suvremenicima, ostvaruje se naša nada, plod vjere u Gospodina povijesti koji nam nastavlja ponavljati: »Ne boj… se: jer ja sam s tobom« (Jr 1, 8).

Nada o kojoj govorimo ne temelji se na brojevima ili djelima, nego na Onome u kojeg smo stavili svoje pouzdanje (usp. 2 Tim 1, 12) i kojem »ništa nije nemoguće« (Lk 1, 37). To je nada koja ne razočarava i koja će omogućiti posvećenom životu da nastavi ispisivati veliku povijest u budućnosti, koju moramo uvijek imati pred očima, svjesni da nas prema njoj odlučno vodi Duh Sveti kako bi nastavio s nama činiti velike stvari.

Ne podlegnite napasti brojeva i djelotvornosti, a još manje napasti da se uzdate u vlastite snage. Istražujte obzore svoga života i sadašnjeg trenutka »u budnom bdjenju«. S Benediktom XVI. vam ponavljam: »Ne pridružujte se zlogukim prorocima koji naviještaju svršetak ili besmisao posvećenog života u današnjoj Crkvi; radije se zaodjenite Isusom Kristom i zaogrnite oružjima svjetlosti – kao što poziva sveti Pavao (usp. Rim 13, 11-14) – te ostanite budni i bdijte«4. Nastavimo i uvijek se iznova vraćajmo na svoj put s povjerenjem u Gospodina.

Obraćam se poglavito vama, mladi. Vi ste sadašnjost zato što već aktivno živite u krilu svojih ustanova, pružajući presudan doprinos svježinom i velikodušnošću svog opredjeljenja. Vi ste istodobno i njihova budućnost jer ćete ubrzo biti pozvani preuzeti vodeću ulogu u animaciji, izgradnji (formaciji), služenju, misiji. U ovoj ćete Godini vi voditi glavnu riječ u dijalogu sa starijim naraštajem. U bratskom zajedništvu moći ćete se obogatiti njegovim iskustvom i mudrošću i, istodobno, moći ćete mu dozvati u svijest ideale koje je upoznao na početku svog redovničkog života, pružiti polet i svježinu svog zanosa, te ćete tako zajedničkim snagama iznjedriti nove načine življenja evanđelja i sve prikladnije odgovore na potrebe za svjedočenjem i naviještanjem.

Raduje me saznanje da ćete vi mladi iz različitih ustanova imati prigode za svoje susrete. Neka susret postane uobičajeni put zajedništva, uzajamne potpore i jedinstva.

 

II – Očekivanja za Godinu posvećenog života

Što napose očekujem od ove Godine milosti posvećenog života?


1. Prije svega da bude uvijek istina ono što sam jednom rekao: »Gdje god su redovnici ondje je radost«. Pozvani smo iskusiti i pokazati da je Bog sposoban ispuniti naše srce i učiniti nas sretnima, te nema potrebe tražiti drugdje našu sreću; da istinsko bratstvo življeno u našim zajednicama jača našu radost; da nas naš potpuni dar u služenju Crkvi, obiteljima, mladima, starijima, siromašnima ostvaruje kao osobe i daje puninu našem životu.

Da među nama ne bude tužnih lica, nesretnih i nezadovoljnih osoba, jer »nasljedovanje s tugom na licu je žalosno nasljedovanje«. I mi, kao i svi drugi muškarci i žene, doživljavamo teškoće, noći duha, razočaranja, bolesti, opadanje snaga zbog starenja. Upravo u ovome morali bismo pronaći »savršenu radost«: naučiti prepoznati Kristovo lice koji je bio u svemu sličan način te dakle iskusiti radost znajući da smo slični njemu koji, iz ljubavi prema nama, nije se sustezao podnijeti križ.

U društvu koje se razmeće kultom efikasnosti, salutizma, uspjeha i koje marginalizira siromašne i isključuje »gubitnike«, možemo, svojim životom, svjedočiti istinu svetopisamskih riječi: »kad sam slab, onda sam jak« (2 Kor 12, 10).

Na posvećeni život možemo primijeniti ono što sam napisao u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium, navodeći jednu homiliju Benedikta XVI.: »Crkva ne raste kroz prozelitizam već 'privlačnošću'« (br. 14). Dà, posvećeni život ne raste ako organiziramo lijepe kampanje za promicanje zvanja, već ako djevojke i mladići koji nas susretnu osjete privlačnost prema duhovnom zvanju, ako vide da smo sretni muškarci i žene! Isto tako apostolska djelotvornost posvećenog života ne ovisi o djelotvornosti i snazi sredstava koja se koriste. Vaš je život taj koji mora govoriti, život koji zrači radošću i ljepotom življenja evanđelja i nasljedovanja Krista.

Ponavljam i vama ono što sam rekao crkvenim pokretima na proteklom duhovskom bdjenju: »Vrijednost Crkve, u osnovi, je živjeti evanđelje i davati svjedočanstvo naše vjere. Crkva je sol zemlje, ona je svjetlo svijeta, pozvana je uprisutniti u društvu kvasac Božjeg kraljevstva i ona to čini prije svega svojim svjedočanstvom, svjedočenjem bratske ljubavi, solidarnosti i dijeljenja« (18. svibnja 2013.).


2. Očekujem da »probudite svijet«, jer je proroštvo karakteristično obilježje posvećenog života. Kao što sam poručio generalnim poglavarima: »evanđeoska radikalnost nije svojstvena samo redovnicima: ona se traži od svih. Ali redovnici slijede Gospodina na poseban način, na proročki način«. Ovo je prioritet koji se danas traži: »biti proroci koji svjedoče kako je Isus živio na ovoj zemlji… Nikada se redovnik ne smije odreći proroštva« (29. studenog 2013.).

Prorok prima od Boga sposobnost proniknuti povijest u kojoj živi i tumačiti događaje: on je nalik straži koja bdije noću i zna kada će svanuti (usp. Iz 21, 11-12). Poznaje Boga i poznaje muškarce i žene svoju braću i sestre. Sposoban je razlučivati kao i prokazivati zlo grijeha i nepravde, jer je slobodan, ne smije odgovarati drugim gospodarima osim Bogu, nema drugih interesa osim Božjih. Prorok je redovito na strani siromaha i nezaštićenih, jer zna da je sâm Bog na njihovoj strani. Očekujem dakle da ne održavate živim »utopije«, već da znate stvarati »druga mjesta«, gdje se živi evanđeoska logika dara, bratstva, prihvaćanja različitosti, uzajamne ljubavi. Samostani, zajednice, duhovni centri, citadele, škole, bolnice, obiteljski domovi i sva ona mjesta koja su nastala kao plod karizmatske ljubavi i kreativnosti i koja će i dalje nastajati s daljnjom kreativnošću moraju sve više postajati kvasac za društvo nadahnuto na evanđelju, »grad na gori« koji govori o istini i snazi Isusovi riječi.

Ponekad, kao što se dogodilo Iliji i Joni, može doći napast da pobjegnemo, da izbjegavamo zadaću proroka, jer je previše zahtjevna, jer smo umorni, razočarani rezultatima. Ali prorok zna da nije nikada sam. I nama, kao i Jeremiji, Bog jamči: »Ne boj… se: jer ja sam s tobom da te izbavim« (Jr 1, 8).

 

3. Redovnici i redovnice, kao i sve druge posvećene osobe, naziva se, kao što sam maloprije podsjetio, »prekaljenima u zajedništvu«. Očekujem zato da »duhovnost zajedništva«, na koju je pokazao Ivan Pavao II., postane stvarnost te da vi budete prvi koji će postati svjesni »velikog izazova koji je pred nama« u ovom novom tisućljeću: »učiniti Crkvu domom i školom zajedništva«5. Uvjeren dam da ćete u ovoj Godini ozbiljno raditi na tome da ideal bratstva kojeg su težili postići utemeljitelji i utemeljiteljice raste na raznim razinama, kao u koncentričnim krugovima.

Zajedništvo se ostvaruje prije svega u pojedinim zajednicama svake ustanove. U vezi s tim vas pozivam da ponovno pročitate moje česte istupe u kojima se ne umaram ponoviti da su kritike, ogovaranja, zavisti, ljubomore, antagonizmi stavovi kojima nema mjesta u našim kućama. Kada su te pretpostavke ispunjene hod ljubavi koji se otvara pred nama je malne beskonačan, jer se tada teži uzajamnom prihvaćanju i pažnji, provodi se u djelo zajedništvo materijalnih i duhovnih dobara, bratsko ispravljanje, poštivanje prema slabijima… To je »'mistika' zajedničkog života«, koja naš život čini »svetim putovanjem«6. Moramo također preispitati odnos među osobama koje pripadaju različitim kulturama, s obzirom na to da naše zajednice postaju sve više internacionalne. Kako dopustiti svakome da se izražava, da bude prihvaćen sa svojim specifičnim darovima, da postane u punini suodgovoran?

Očekujem nadalje da se poveća zajedništvo među članovima različitih ustanova. Ne bi li ova Godina trebala biti prilika da se s većom hrabrošću izađe iz granica vlastite ustanove kako bi se zajednički stvaralo, na lokalnoj i općoj razini, zajedničke projekte formacije, evangelizacije, socijalnih djelovanja? Na taj će se način moći djelotvornije pružiti stvarno proročko svjedočenje. Zajedništvo i susret među različitim karizmama i zvanjima je hod nade. Nitko ne gradi budućnost tako da se izolira, niti isključivo vlastitim snagama, već tako da se prepozna u istini zajedništva koje se uvijek otvara susretu, dijalogu, slušanju, uzajamnom pomaganju i štiti nas od bolesti autoreferencijalnosti.

Istodobno, posvećeni je život pozvan težiti iskrenoj sinergiji među svim pozivima u Crkvi, počevši od prezbiterâ i laikâ, odnosno »da omogući rast duhovnosti zajedništva prije svega u vlastitoj sredini, a zatim u samoj crkvenoj zajednici i preko njezinih granica«7.


4. Očekujem, nadalje, od vas ono što tražim od svih članova Crkve: izaći iz samih sebe i poći na egzistencijalne periferije. »Pođite po svem svijetu« bile su posljednje riječi koje je Isus uputio svojima i koje nastavlja upućivati danas svima nama (usp. Mk 16, 15). Postoji čitav jedan svijet koji čeka: osobe koje su izgubile nadu, obitelji u teškoćama, napuštena djeca, mladi kojima je oduzeta budućnost, bolesnici i starije napuštene osobe, bogati siti dobrima i s prazninom u srcu, muškarci i žene u traženju smisla života, oni koji žeđaju za Bogom…

Ne budite prignuti nad samima sobom, ne dopustite da vas uguše male zadjevice u kući, ne ostanite zatvorenici svojih problema. Ovi će se riješiti ako budete išli van pomagati drugima da riješe svoje probleme i naviještaju radosnu vijest. Naći ćete život darivajući život, naći ćete nadu dajući nadu, ljubav ljubeći.

Očekujem od vas konkretne geste prihvaćanja izbjeglica, blizine siromašnima, kreativnosti u katehezi, u naviještanju evanđelja, u uvođenju u molitveni život. Samim tim nadam se da će doći do racionalizacije struktura, ponovnog korištenja velikih kuća za djela koja više odgovaraju sadašnjim potrebama evangelizacije i karitasa, te prilagodbe djelâ novim potrebama.


5. Očekujem da se svi oblici posvećenog života propitkuju o onome što Bog i današnji svijet traže.

Samostani i grupe kontemplativnog usmjerenja mogli bi dogovarati međusobne susrete, odnosno povezivati se na najrazličitije načine sa ciljem uzajamne razmjene iskustava o molitvenom životu, o tome kako rasti u zajedništvu sa čitavom Crkvom, kako podupirati progonjene kršćane, kako prihvaćati i pratiti oni koji teže intenzivnijem duhovnom životu ili trebaju duhovnu ili materijalnu potporu.

Isto će moći činiti karitativne ustanove, posvećene poučavanju, promicanju kulture, zatim one koje su prionule naviještanju evanđelja ili vrše pojedine pastoralne službe, te svjetovne ustanove u njihovoj kapilarnoj prisutnosti u društvenim strukturama. Maštovitost Duha Svetoga je iznjedrila tako različite načine života i djela koje nije moguće lako nabrojiti ili uklopiti u unaprijed sastavljene obrasce. Nije mi stoga moguće referirati se na svaki pojedini karizmatski oblik. Ipak, nitko ne bi smio u ovoj Godini izmaknuti ozbiljnom preispitivanju o svojoj prisutnosti u životu Crkve i o načinu na koji odgovara na stalna i nova pitanja koja se uzdižu oko nas, na vapaj siromašnih.

Jedino u toj pozornosti na potrebe svijeta i u poučljivosti poticajima Duha, ova će se Godina posvećenog života pretvoriti u istinski kairòs, Božje vrijeme bogato milošću i preobrazbom.

 

III – Obzorja Godine posvećenog života


1. Ovim svojim pismom, osim posvećenim osobama, obraćam se i vjernicima laicima koji, s njima dijele ideale, duh, poslanje. Neke redovničke ustanove imaju u vezi s tim drevnu tradiciju, drugi pak tek nedavna iskustva. Doista, oko svake redovničke obitelji, kao i oko družbi apostolskog života i samih svjetovnih ustanova, postoji veća obitelj, »karizmatska obitelj«, koja obuhvaća više ustanova koje se prepoznaju u istoj karizmi, i poglavito Kristove vjernike laike koji se osjećaju pozvanima, upravo u svojem laičkom staležu, pripadati istoj karizmatskoj stvarnosti.

Potičem i vas, laici, da živite ovu Godinu posvećenog života kao milost koja vas može učiniti svjesnijima primljenog dara. Slavite je sa čitavom »obitelji«, da biste zajedno rasli i odgovorili na pozive Duha Svetoga u današnjem društvu. U nekim prigodama, kada se u ovoj godini budu organizirali zajednički susreti posvećenih osoba različitih ustanova, pobrinite se da i vi budete ondje prisutni kao izraz jednog Božjeg dara, tako da upoznate iskustva drugih karizmatskih obitelji, drugih skupina laika te se tako uzajamno obogaćujete i podupirete.

 

2. Godina posvećenog života ne tiče se samo posvećenih osoba, već čitave Crkve. Obraćam se tako čitavom kršćanskom narodu da postane sve više svjestan dara kojeg predstavlja prisutnost tolikih posvećenih muškaraca i žena, tih baštinika velikih svetaca koji su istkali povijest kršćanstva. Što bi bila Crkva bez svetog Benedikta i svetog Bazilija, bez svetog Augustina i svetog Bernarda, bez svetoga Franje i svetog Dominika, bez Ignacija Loyolskog i svete Terezije Avilske, bez svete Anđele Merici i svetog Vinka Paulskog? Taj je popis gotovo beskonačan, seže sve do svetog Ivana Bosca i blažene Terezije iz Kolkate. Blaženi Pavao VI. je rekao: »Bez toga konkretnog znaka, ljubav koja pokreće čitavu Crkvu našla bi se u opasnosti da ohladi, spasenjski paradoks evanđelja da otupi, 'sol' vjere da se razvodni u svijetu koji prolazi kroz razdoblje sekularizacije« (Evangelica testificatio, 3).

Pozivam dakle sve kršćanske zajednice da u ovoj Godini prije svega zahvaljuju Gospodinu i sa zahvalnošću se spominju primljenih dobara i koja i dalje primamo po svetosti utemeljitelja i utemeljiteljica i vjernosti vlastitoj karizmi tolikih posvećenih osoba. Pozivam vas da se svi okupite oko posvećenih osoba, da se radujete zajedno s njima, da dijelite s njima teškoće, da s njima surađujete, koliko je to moguće, u ostvarivanju njihove službe i njihova djela, koji su u konačnici služba i djelo čitavo Crkve. Dajte da osjete ljubav i toplinu čitavog kršćanskog naroda.

Blagoslivljam Gospodina zbog sretne podudarnosti Godine posvećenog života sa Sinodom o obitelji. Obitelj i posvećeni život su pozivi koji nose bogatstva i milost za sve, prostori humanizacije u izgrađivanju vitalnih odnosa, mjesta evangelizacije. Oni se mogu uzajamno pomagati.

 

3. Ovim svojim pismom usuđujem se obratiti također posvećenim osobama i članovima bratstava i zajednica koji pripadaju Crkvama čija se tradicija razlikuje od katoličke. Monaštvo je baština nepodijeljene Crkve i još je uvijek veoma živo kako u pravoslavnim Crkvama tako i u Katoličkoj crkvi. Na njemu se, kao i na drugim kasnijim iskustvima iz razdoblja u kojem je zapadna Crkva bila još uvijek ujedinjena, nadahnjuju slične inicijative ponikle na tlu crkvenih zajednica reformacije, koje su zatim nastavile rađati u svome krilu daljnje izraze bratskog zajedništva i služenja.

Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života isplanirala je inicijative kojima je cilj omogućiti susrete pripadnika iskustava posvećenog i bratskog života različitih Crkava. Toplo preporučujem te susrete kako bi poraslo međusobno poznavanje, poštivanje, uzajamna suradnja, tako da ekumenizam posvećenog života bude na pomoć sveobuhvatnom hodu prema jedinstvu među svim Crkvama.


4. Ne smijemo zatim zaboraviti da je fenomen monaštva i ostalih izraza redovničkog bratstva prisutan u svim velikim religijama. Ne nedostaje, čak i ustaljenih, iskustava dijaloga među monaškim zajednicama Katoličke crkve i nekih velikih religijskih tradicija. Nadam se da će Godina posvećenog života biti prigoda za ocjenjivanje prijeđenog puta, za senzibiliziranje posvećenih osoba na tome polju, kako bi se preispitali koje daljnje korake treba poduzeti prema sve dubljem uzajamnom poznavanju i oko suradnje na svim zajedničkim područjima služenja ljudskom životu.

Zajednički hod je uvijek jedno obogaćenje i može utrti nove putove odnosima između narodâ i kulturâ koji su u ovom razdoblju obilježeni silnim teškoćama.


5. Obraćam se na kraju na poseban način mojoj braći u biskupstvu. Neka ova Godina bude prigoda da se od srca i s radošću prihvati posvećeni život kao duhovno bogatstvo koje pridonosi dobru čitava Kristova tijela (usp. Lumen gentium, 43) a ne samo redovničkih obitelji. »Posvećeni život je dar Crkvi, rađa se u Crkvi, raste u Crkvi, sav je usmjeren na Crkvu«8. Zbog toga, kao dar Crkvi, to nije izdvojena ili marginalna stvarnost, već joj intimno pripada, u samom je srcu Crkve kao odlučujući čimbenik njezina poslanja, budući da izražava duboku narav kršćanskog poziva i težnju čitave Crkve Zaručnice prema jedinstvu s njezinim Zaručnikom; dakle »nepobitno pripada njezinu životu i svetosti« (isto, 44).

U tome kontekstu pozivam vas, pastire partikularnih Crkava, na posebnu brižnu skrb u promicanju u vašim zajednicama različitih karizmi, bilo onih čiji korijeni sežu u prošlost bilo novih, podupirući, animirajući, pomažući u razlučivanju; s nježnošću i ljubavlju budite bliski onim posvećenim osobama koje se nalaze u situacijama patnji i slabosti, i, prije svega, prosvjetljujte svojim učenjem Božji narod o vrijednosti posvećenog života tako da u Crkvi zablista njegova ljepota i svetost.

Povjeravam Mariji, Djevici slušanja i kontemplacije, prvoj učenici svoga ljubljenog Sina, ovu Godinu posvećenog života. U nju, ljubljenu Očevu kćer urešenu svim darovima milosti, gledamo kao u nenadmašni uzor onog nasljedovanja u ljubavi prema Bogu i u služenju bližnjemu.

Zahvalan već sada zajedno s vama za darove milosti i svjetla kojima će nas Gospodin obogatiti, sve vas pratim apostolskim blagoslovom.


Iz Vatikana, 21. studenog 2014., spomendan Prikazanja Blažene Djevice Marije.

FRANJO


 

 

 

 

 

_______________________

 

1 Apost. pismo Los caminos del Evangelio, redovnicima i redovnicama Latinske Amerike u prigodi 500. obljetnice evangelizacije novoga svijeta, 29. lipnja 1990., 26.

2 Sveta kongregacija za redovnice i svjetovne ustanove, Redovnici i promicanje čovjeka, 12. kolovoza 1980., 24.

3 Govor rektorima i učenicima papinskih zavodâ i konvikata, 12. svibnja 2014.

4 Homilija na blagdan Isusova prikazanja u hramu, 2. veljače 2013.

5 Apost. pismo Nadolaskom novog tisućljeća (Novo millennio ineunte), 6. siječnja 2001., 43.

6 Apost. pob. Evangelii gaudium, 24. studenog 2013., 87.

7 Ivan Pavao II., Posinod. apost. pob. Vita consecrata, 25. ožujka 1996., 51.

8 Nj.P. mons. J. M. Bergoglio, Intervent na Sinodi o posvećenom životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu, XVI. opća kongregacija, 13. listopada 1994.

 

 

 PODRŽITE NAS

Želite li donirati za izgradnju i obnovu našeg samostana stradalog u potresu, za obnovu crkve i za potrebe samostana, možete to učiniti skeniranjem

QR koda.

QR-kod-donacije

OBNOVA SAMOSTANA

KUA-ruenje

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori

PJESMA FRANJO I KLARA

franjo klara

~~ HVALA REDOVNIKA~~

RBA

bg

logo GP




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio