• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner_kakojedobro_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Počeci i značajke Reda

      Red sv. Klare ili Red Siromašnih sestara sv. Klare, pučki klarise, jest Drugi franjevački red i svoje ime nosi po utemeljiteljici sv. Klari Asiškoj. Početak Reda vezan je uz Cvjetnicu 1212. g., kada je sv. Klara napustila očinsku kuću, a time i svoj plemićki stalež, te se pridružila sv. Franji i njegovu bratstvu da u Crkvi slijedi siromašnoga Krista. Klara i njezine sestre nastanile su se u samostanu Svetoga Damjana u blizini grada Asiza (u Italiji), gdje su živjele eremitskim načinom života, prema pravilu, forma vitae, koje im je napisao sv. Franjo.

      Klarise su jedan od posljednjih velikih monaških redova u povijesti Crkve. Kad je Red nastajao, kontemplativne obitelji (benediktinske, cistercitske i kartuzijanske) imale su već iza sebe čvrstu predaju. Čvrsto ukorijenjene u seosku sredinu, prilagođene feudalnome ustrojstvu onodobnoga društva, te su zajednice i nehotice preuzele običaj koji su započeli pustinjski Oci: krut život, teški poljodjelski rad i asketski život osamljenosti radi Boga, pod vodstvom opata. Takav je način života po nekim vidicima odgovarao patrijarhalnom životu biblijskih vremena.

      Sv. Klara je imala na dohvat primjere već dobro prokušanog monaškog života. Od njih je mudro posudila raznolike elemente srodne njezinome naumu, ali im je istovremeno pripojila druge elemente koji su urodili osebujnošću vlastite karizme.

      U odnosu na druge monaške Redove, osobito ženske, Red klarisa se pojavio u posve drugačijim društvenim uvjetima.

      Gradski život, gotovo zaboravljen nakon propasti Rimskoga Carstva, ponovno je oživio u XIII. stoljeću. Društvo se stalo otvarati potrošačkom razdoblju. XIII. stoljeće, naročito plodno, puno životne snage, nabijeno svakovrsnim podstrecima, stvorilo je na svim područjima prve tragove moderne civilizacije. Ta kronološka podudarnost odigrala je nezanemarivu ulogu u franjevačkoj duhovnosti uopće, te u načinu monaškoga života koji je vlastit klarisama.

      U postanku Manje braće i Siromašnih sestara - klarisa postoji ista činjenica: nekoliko braće oko Franje, nekoliko sestara oko Klare, sakupljenih da se međusobno pomažu u zajedničkom življenju Evanđelja i da obnove ne toliko život prvobitne Crkve (svojstveno monasima u strogom smislu riječi), koji je opisan u Djelima apostolskim 2, nego radije iskustvo Isusovih učenika. To je život apostola okupljenih oko Krista, priljubljenih uza nj svim srcem, sjedinjenih s njime, koji su, zahvaljujući njemu postali braća, i koji su doslovno išli njegovim stopama putovima Palestine. Stoga bratstvo i jednostavnost odnosa zauzimaju veliko mjesto u franjevačko-klarijanskom životu.

      Kada je želja za novcem, čini se, postala jedina društvena vrijednost, Klara i Franjo su očitovali svoju volju za korjenitim odreknućem radi «nasljedovanja siromašnoga Krista i njegove presvete Majke» (usp. PKl 6, 7). Odrekavši se svakoga vlasništva, živjeli su jednostavno od rada i milostinje. Takav život siromaštva, potpunoga predanja providnosti preko poziva na velikodušnost drugih, dao je cijelome Franjevačkome redu milost da duboko zahvati pravi smisao siromaštva.

      Evanđelje, bratstvo i siromaštvo jesu temeljne sastavnice franjevačke duhovnosti koje su duboko obilježavale način monaškoga života što ga je započela sveta Klara.

SvDamjan       Uključenje klarisa u gradsku sredinu dalo im je također još neke izvorne crte. Samostan Svetoga Damjana, u kojemu je Klara živjela, a koji je nekada pripadao benediktinskome redu, bio je zbog sigurnosti neposredno izvan gradskih zidina. Ipak, općenito su se samostani osnivali u osami, daleko od gradskih središta. Štoviše, u mnogim slučajevima su se gradovi razvili oko samostana. Naprotiv, samostani klarisa su se gotovo uvijek osnivali u predgrađima gradova, često među radničkim pukom i, veoma ubrzo, unutar samih zidina. U takvim uvjetima «život sakriven u Bogu», kakvim ga je željela sveta Klara, nije mogao poprimiti oblik nekog monaškog «bijega u pustinju».
      A da bi se osigurala nužna osama, uspostavljena je stroga klauzura (zidovi i rešetke): stoga su klarise dobile nadimak „zatvorene gospođe“ ili „zatvorenice“.
      Takva prisutnost u gradu omogućila im je da žive potpuno siromaštvo: bez ikakve potrebe za velikim posjedima; dostajao im je ručni rad unutar samostana te prošnja milostinje. Takvo sudjelovanje u životu siromaha, među kojima su klarise živjele, bilo je posve novi pokušaj za klauzurne redovnice što je, i to ne malo, uzbunilo crkvene vlasti. Klara se morala zbog toga cijeloga života boriti da očuva vjernost svojemu idealu i dokaže kako ga je moguće živjeti.
      Red svete Klare pokazuje, napokon, svoju izvornost u tome što ima vlastito Pravilo, koje je sastavila sama utemeljiteljica koja ga je živjela kao franjevačka klauzurna monahinja gotovo četrdeset godina prije negoli ga je uzakonila. Mnogi ženski kontemplativni Redovi jednostavno su prihvatili Pravilo braće monaha (muškaraca). Druge, kao dominikanke, koje su nastale 1206. godine, dakle malo prije klarisa, primile su Pravilo od duhovnoga Učitelja koji nije bio iskusio njihov monaški život.
      Klara nije kod Manje braće nalazila točan ekvivalent onoga što je htjela živjeti. Ona je, doista, živjela u velikom duhovnom jedinstvu s braćom koja su za sebe stavljala naglasak na molitvu, prošnju i kontemplaciju, povlačeći se u samotišta. Ali oni su također provodili aktivni život putujućega propovijedanja i služenja (primjerice kod gubavaca).
      Premda prihvaćajući svom svojom dušom duhovnost svetoga Franje kao vlastitu i nazivajući se «njegovom biljčicom», Klara je prenijela u svoj kontemplativni život i svojom osobnošću obogatila evanđeoski ideal što su ga živjela braća. To što su ona i njezine susestre živjele, pohranila je u svojemu Pravilu. Zbog toga su u Pravilu potpuno odsutni apriorizmi i ona mu daje ton ravnoteže i ljudske topline, koji su vidljivi u mnogim stavcima. Njegova izvornost jasno se pokazuje kada pogledamo druga stara monaška Pravila.

      Benediktinsko Pravilo, prvo veliko Pravilo na Zapadu, prava je rasprava monaškoga života, puna biblijskih i evanđeoskih navoda, koje organizira, na što mogući bolji način i točno, život u zajednici za Boga, određujući stupnjeve kojima se uzdiže k njemu i ustrajavajući na jednoj od bitnih službi monaha u Crkvi: pjevanju Božanskoga časoslova.
      Karmelsko Pravilo, veoma snažno obilježeno Poslanicama svetoga Pavla, smješta monaški život, u liniji prvih pustinjskih Otaca, kao u središte samotne bitke (važnost ćelije) protiv sila zla.
      U kartuzijanskoj duhovnosti, traženje samoće, kao bitnog sredstva da se nađe Boga, dovodi do gotovo pustinjačkog života.
      U Pravilu svete Klare, u kojemu osjećamo također dah velike i snažne hrabrosti, monaški život poprima radije značenje skrivenog života ljubavne prisnosti s Bogom, kao u najskrovitijoj ćeliji u kući. Sveta Klara je htjela živjeti život više kontemplativan i franjevački nego monaški. Iz monaškoga života je preuzela sastavnice koje pogoduju kontemplaciji: šutnju i klauzuru, a da nije žrtvovala ništa od franjevačkog ideala: prvenstvo ljubavnog zaleta prema Kristu u zajednici učenika.
      Kod dominikanaca i dominikanki, nastalih tek koju godinu prije Reda Svetoga Damjana, kako se u početku zvao, može se zapaziti isti zajedničarski smisao i isti elementi siromašnog i jednostavnog života u radosti, ali je življenje duha različito; geslo Dominikanskoga reda, 'upoznati da se može ljubiti', vodi do potpuno različitog duhovnog puta, više razumskog.
      U svjetlu ovih jednostavnih uspoređivanja, poziv svete Klare u Crkvi pojavljuje se jasno kao polet ljubavi cijeloga bića prema Isusu Kristu, korjenita privrženost njegovu Evanđelju i njegovoj Crkvi. U radosti potpune, ponizne i pouzdane ovisnosti pred Ocem, u zajedništvu, uzajamnoj sestrinskoj i jednostavnoj pomoći kakva vlada među djecom Božjom, u velikodušnosti koja ništa ne odbija slobodnim nadahnućima Duha.
 
Literatura: Nella tua tenda per sempre. Storia delle clarisse. Un'avventura di ottocento anni, (a cura di) p. RINO BARTOLINI ofm, Edizioni Porziuncola, Assisi, 2005.

Nekrologij

U Nekrologij su ubrojene i sestre Samostana klarisa u Gornjem Gradu, koje su doživjele njegovo ukinuće 27. veljače 1782. Njihova su nam imena sačuvana u Nekrologiju Franjevačkog samostana sv. Roka u Virovitici, kojega je 1809. godine prepisao p. Izidor Reichert.
 


BLAGO U GOSPODINU PREMINULE

ZAGREBAČKE SESTRE KLARISE
 


Siječanj


3., 1778. časna sestra EUPHROSINA OTTOGRAFFIN

17., 1952. sestra MARIJA KLARA od Presvete Euharistije (Mira Rubinić)

18., 1734. časna gospođa CHRISTINA CSERNKOCZI

19., 1731. časna gospođa DOROTHEA KAPELHOFFEN

20., 1770. časna gospođa ROSALIA HRANILOVICH, bivša opatica

28., 1787. časna gospođa MARTHA VOIKOVICH, bivša opatica i posljednja priorica

 
Veljača


2., 1746. časna sestra GERTRUDIS MAGYAR

2., 1764. časna gospođa JOANNA PATACHICH, bivša opatica

11., 1801. časna gospođa CLARA BUSAN

15., 1765. časna sestra VICTORIA FUCHEK

26., 1779. časna gospođa REGINA LEDL

28., 1804. časna sestra VERONICA STROSSICH

 
Ožujak


1., 1764. časna gospođa ANNA MARIA ZEITLER

4., 1802. časna gospođa MARGARETHA KERCHELICH, bivša opatica

12., 1729. časna majka ROSALIA RATKAY, bivša opatica

15., 1750. časna sestra CONSTANTIA DIRNHOFFER

19., 1745. časna gospođa JULIANA PATACHICH

20., 1791. časna gospođa HORTULANA KRAJACHICH

21., 1757. časna gospođa PELAGIA JELLACHICH

25., 1809. časna gospođa CHRISTINA KRAJACHICH, umrla u Loboru

29., 1780. časna sestra ANGELA VERNICH

 
Travanj


3., 1792. časna gospođa ELISABETHA GALLYUFF

6., 1764. časna gospođa FRANCISCA TOMPA

9., 1757. časna gospođa BEATRIX SPOLETTI

10., 1773. časna gospođa BEATRIX PATACHICH

11., 1734. časna gospođa FELICITAS ODKOLKOY

11., 1749. časna gospođa ROSINA MALLENICH

12., 1779. časna gospođa CAECILIA GANSLER

17., 1748. časna gospođa ELISABETHA VUKSZAN

24., 2007., sestra MARIJA KLARA od Presvete Euharistije (Luca Radin)

 
Svibanj


5., 1969. Majka MARIJA STEFANA od Svetog Križa (Kornelija Murvar), utemeljiteljica i prva opatica u novoosnovanom samostanu Samobor-Zagreb

17., 1735. časna gospođa REGINA MALLENICH

17., 1755. časna gospođa GERTRUDIS BERTHOLEIN

 
Lipanj


2., 2008. sestra MARIJA TEREZIJA od Maloga Isusa (Karmela Jurić)

5., 1994. Majka MARIJA KOLETA od Svetog Križa (Franjica Jovanović), nekadašnja opatica i suutemeljiteljica

8., 1751. časna gospođa VICTORIA PUCZ

9., 1981. sestra MARIJA ANĐELA od Duha Svetoga (Eleonora Marasović)

11.,1757. časna gospođa CORDULA KAROLYI, priorica

15., 1761. časna gospođa FEBRONIA GANSLER

15., 1798. časna gospođa MAGDALENA ILLIASSICH, posljednja opatica gornjogradskog samostana

16., 1768. časna sestra APOLLONIA GORICHKI

17., 1787., časna gospođa THERESIA ORLIK

 
Srpanj
 


5., 2001. sestra MARIJA FRANCISKA od Propete Ljubavi (Marija Hadjim)

14., 1748. časna gospođa EUGENIA GALSER

31., 1744. časna gospođa CLARA PREKRIT

 
Kolovoz
 


17., 2005. sestra MARIJA ANĐELIKA od Bezgrešne (Neda Pavičin)

19., 1775. časna gospođa XAVERIA REISERIN

24., 1746. časna gospođa THERESIA CSIKULINI

26., 1751. časna gospođa ANTONIA VAROVICH

28., 1736. časna gospođa CAECILIA SCHEIMER

30., 2006. sestra MARIJA ANTONIJA od Presvete Euharistije (Katica Pandžić)

 
Rujan


8., 1824. prečasna gospođa ANNA MARIA SCHRENBINGER, bivša opatica

15., 1745. časna gospođa SUSANNA GALLYUFF

19., 1817. časna gospođa BRIGITTA IRIB

 
Listopad


12., 1730. časna gospođa CATHARINA DOMJANICH

12., 1780. časna sestra LUCIA PISZACHICH

19., 2012. sestra MARIJA ANUNCIJATA OD Presvetog Trojstva (Zorica Mihelčić)

29., 1765. časna gospođa JUSTINA GUSSICH

 
Studeni


2., 1786. časna gospođa CATHARINA MULLPOCK

4., 1739. časna gospođa MAGDALENA SITOMERZKY

4., 1782. časna gospođa JOSEPHA MAJCZENICH

20., 1763. časna gospođa LUDOVICA VOJKOVICH

21., 2001. sestra MARIJA MAGDALENA od Presvetog Srca (Ana Vladika)

22., 1763. časna gospođa COLETA GLUDOVACZ

 
Prosinac


 
2., 1738. časna sestra BRIGITTA FELKLER

7., 1732. časna sestra VERONICA SISSINYACHKY

27., 1738. časna sestra HELENA KRAJACHICH

 

IMG 6534obr

 

Dnevni red

 

0.15 Služba čitanja

 

Mnogi samostani klarisa mole dio Časoslova u ponoć, prema starom franjevačkom običaju, preuzetom iz monaške predaje. U našemu samostanu također se održava taj običaj. Molitvu započinjemo litanijama Krvi Kristove, za mir u svijetu i za sve koji trpe. Slijedi Služba čitanja. To je dio liturgijske molitve Časoslova koji je prilagođen noćnoj molitvi, a sastoji se od psalama i dužih čitanja. Tako se sestre hrane Božjom riječju i kratkom meditacijom koja je uklopljena u tu molitvu. U 1.15 sati sestre se vraćaju na počinak.

 

 5.30 Ustajanje

 

6.00 Jutarnja i razmatranje

 

Zajednica se sastaje u koru. To je mjesto naše zajedničke molitve, odijeljeno od crkve rešetkom. Nakon Anđeoskog pozdrava pjevamo Jutarnje pohvale, nakon kojih slijedi pola sata razmatranja (u koru ili u ćeliji, ljeti i u vrtu), kojim se pripremamo na euharistijsko slavlje. Kao temelj razmatranju služi nam prije svega misno čitanje dotičnoga dana, osobito Evanđelje.

 

7.00 Sv. Misa

 

Nakon sv. Mise ostajemo u tišini da zahvalimo Gospodinu što nam se darovao u svojoj Riječi i svetoj pričesti. To vrijeme koristimo za osobnu molitvu, adoraciju i duhovno štivo (u koru ili u ćeliji, a ljeti može i u vrtu). Jedna sestra za to vrijeme priprema zajednici doručak.

 

8.00 Treći čas

 

To je čas Duha Svetoga. Stoga nakon Časa molimo himan Duhu Svetomu zajedno s nekim našim obiteljskim molitvama. Nakon toga sestre odlaze na doručak, iza kojega započinje redovito vrijeme za rad.

 

9.00 Rad

 

Naš rad sastoji se od mnoštva malih i velikih poslova. Svaka sestra ima svoju dužnost koju joj je dodijelila zajednica. To su sljedeći poslovi: kuhanje, šivanje, radovi u vrtu, uređivanje dvorišta, čišćenje prostorija, njega bolesnih sestara, pečenje hostija, stolarski radovi... Zimi, kada nema poslova u vrtu, sestre se mogu više posvetiti umjetnosti, radu na računalu, učenju jezikâ ili nekog drugog predmeta, prema želji i mogućnostima pojedine sestre. Sestre koje su u formaciji u ovo vrijeme imaju pouku koju im redovito drži učiteljica novakinja.

 

11.30 Molitva

 

Sestre koje žele mole zajedno Franjevačku krunicu (Krunica sedam radosti B. D. Marije), a druge mogu to vrijeme posvetiti čitanju, studiju i molitvi u samoći, a ponekad pomažu u kuhinji. Sve zajedno u podne molimo Pozdravljenje (Anđeo Gospodnji), Šesti čas i molitve sv. Ocu Franji i sv. Majci Klari.

 

12.35 Ručak, pranje posuđa

 

Sestre idu u procesiji u blagovaonicu (refektor) moleći psalam prema liturgijskom vremenu i obredne molitve prije blagovanja. Za vrijeme objeda je šutnja, dok jedna sestra čita naglas prikladno štivo. U nedjelje, blagdane, na imendane sestara i obiteljska slavlja za vrijeme objeda je rekreacija, tj. sestre mogu pričati kod stola. Nakon ručka zajednica se ponovno u procesiji vraća u kor, moleći himan Tebe Boga hvalimo ili neki psalam. U koru obavimo poklon Isusu u Presvetom Sakramentu, da se nakon zemaljskog jela ponovno prisjetimo duhovne hrane. Tada raširenih ruku molimo molitvu na čast pet rana za našu zajednicu. Molitva na čast pet rana u tradiciji je Reda još od vremena sv. Klare. Nakon ove kratke molitve sestre peru posuđe, pospremaju blagovaonicu i dovršavaju neke poslove.

 

13.45 Odmor

  

Ovo vrijeme sestre mogu iskoristiti za kratki počinak, čitanje, šetnju, osobnu molitvu, ručni rad.

 

14.35 Deveti čas

 

15.00 Sestre koje hoće mole Krunicu božanskoga milosrđa, zatim slijedi vrijeme za rad.

 

17.00 Molitva

 

Ova večernja molitva sastoji se od dijela Gospinog Ružarija, klanjanja u tišini pred izloženim Svetootajstvom i pjevanja Večernjih pohvala.

 

16.30 Večera, pranje suđa, dovršavanje poslova

 

19.15 Rekreacija

 

Rekreacijom se u samostanima naziva vrijeme zajedničkog odmora. Premda se mi tijekom dana susrećemo i progovorimo što je potrebno, ipak nam nedostaje intenzivno druženje i razgovor, jer tijekom dana nastojimo obdržavati samostansku šutnju. Zato imamo ovo vrijeme kada slobodno pričamo, pjevamo, sviramo, igramo se... Za to vrijeme također radimo neki lagani ženski ručni rad, izmjenjujemo vijesti, svoje doživljaje tijekom dana, neke lijepe misli. Koji puta je to vrijeme zajedničke probe pjevanja, a ljeti zalijevanja vrta.

 

20.00 Povečerje


Zvono prekida rekreaciju pozivajući nas na molitvu Povečerja, posljednju zajedničku molitvu toga dana. Nakon Povečerja nastupa velika samostanska šutnja, potrebna za sabranost i noćni počinak. Dan kojega nam je Gospodin darovao ima biti uzvraćen mišlju na Njega i dok se spava.


21.00 Služba čitanja za one koje ne ustaju u ponoć. Nakon Službe čitanja slijedi Lectio franciscana: molimo jedan psalam iz Franjinog Časoslova Muke, a onda slijedi čitanje iz Franjevačkih izvora. Nakon toga sestre se mogu još zadržati u osobnoj molitvi.


- Svakog mjeseca svaka sestra ima jedan dan pustinje.

- Svake prve subote u mjesecu imamo cjelodnevno klanjanje pred Presvetim oltarskim Sakramentom na nakane Bezgrešnog Srca Marijina i za svećenike i duhovna zvanja. Sestre se izmjenjuju u klanjanju svakih pola sata i izmjenjuju se za pomoć u kuhinji ili nekom drugom neodgodivom poslu. Toga dana nema zajedničkog ručka nego se svaka sama posluži kad hoće.

- Svakog trećeg petka u mjesecu imamo dan duhovne obnove koji provedemo u cjelodnevnom klanjanju. Nastojimo toga dana obavljati samo najnužnije poslove. Toga dana nema zajedničkog ručka nego se svaka sama posluži kad hoće.

- Srijedom i petkom sestre koje mogu poste o kruhu i vodi, a cijela zajednica ima samo jedno jelo.

- Jednom godišnje čitava zajednica obavlja zajedničke duhovne vježbe kroz tjedan dana.


Naša prisutnost

 nasa prisutnostKlauzurne redovnice izravno posvećene kontemplativnom životu, strogoj klauzuri, molitvi i askezi okrenute su unutarnjem usavršavanju, pa je u tom smislu i njihov djelokrug apostolata primarno molitvene naravi. Ipak uz osobni odgoj, kontemplaciju i molitvu one višestruko djeluju u duhu svojega zvanja i poziva na obnovi vjere i Crkve, svoje sredine i svojega naroda.

     Mi klarise prisutne smo i djelujemo na razne načine: duhovno, kulturno i karitativno. Duhovno djelovanje odnosi se na našu molitvu za nakane svete Crkve, potrebe (nad)biskupije, župne zajednice i sl. Pojedini dani u nekim samostanima (Zagreb i Požega) posvećeni su upravo cjelodnevnoj adoraciji na te sveopće nakane. Osim toga, tijekom godine imamo susrete s raznim skupina (frama, FSR, srednjoškolci) kroz liturgiju i druženje.

     Što se tiče kulturnoga djelovanja, klarise nisu nikada u svojoj povijesti imale za znanost i kulturu ono značenje koje su imale druge velike monaške opatije i Redovi. Ipak se pokoji samostan i u tome istakao. Kod nas se danas u tome ističe splitski samostan sa svojom bibliotekom asketsko-mističnih djela, Symposion, bogatim arhivom, kronikom i knjižnicom. Naš samostan nastoji doprinijeti upoznavanju lika svete Klare putem prijevoda vrijednih radova o njoj i njezinom djelu.
     Što se tiče karitativne djelatnosti, sestre su uvijek materijalno pomagale pojedince i obitelji, a i samostani se međusobno materijalno i duhovno pomažu. Tijekom Domovinskog rata ta je karitativna djelatnost bila intenzivnija i postojala je velika suradnja te pomoć također inozemnih klarisa.

Povratak u Zagreb

 

Samostan novi1

      Gotovo dva stoljeća nakon ukinuća zagrebačkog samostana klarisa, one se ponovno vraćaju u Zagreb. Utemeljiteljica novoga samostana je s. Marija Stefana od Sv. križa, u svijetu Kornelija Murvar. Rodila se u Molatu, 5. srpnja 1892. g., ali je odrasla i školovala se u Dubrovniku. Otac joj je bio carinski činovnik, a majka učiteljica. Kornelija je završila učiteljsku školu i radila kao učiteljica u dalmatinskim mjestima. Od rane mladosti imala je zvanje za klauzurni redovnički način života, čemu su se roditelji odlučno opirali. Postavši punoljetnom, u proljeće 1917. g. ulazi u samostan klarisa u Splitu, ali kako je ubrzo oboljela od upale prsnih zglobova, morala se povratiti u svijet. Ponovno ulazi u isti samostan 1924. g. Bila je veoma revna u opsluživanju Pravila; osobito se brinula za svečanost bogoslužja i uljepšavanje samostanskih vrtova, u kojima je kao učiteljica novakinja radila sa svojim novakinjama.

s Stefana     Sestra M. Stefana trajno je imala želju i nadahnuće osnovati novi samostan klarisa u Hrvatskoj. Dvadeset godina tragala je za ostvarenjem svoje zamisli, ali nije nailazila na potrebno razumijevanje, a niti na povoljno mjesto. Tek u ratnom vihoru 1944. našao se izlaz, kada je grad Split bio stalno ugrožen zračnim napadima i čestim bombardiranjem. U takvim prilikama klarise su imale pravo ostaviti ugroženo mjesto i skloniti se drugamo. Tada je s. M. Stefana stvorila plan: poći će sa s. M. Koletom Jovanović, Zagrepčankom, u Zagreb potražiti zaklonište i ujedno zamoliti zagrebački Ordinarij da primi klarise u svoju nadbiskupiju i zauzme se za izgradnju njihovoga samostana. Zbog ratnih strahota, redovnički poglavari nisu mogli zaustaviti spomenute sestre, koje su sretno prošle kroz sve opasnosti devetodnevnog putovanja. U Zagreb su stigle 13. srpnja 1944. Nadbiskup zagrebački, dr. Alojzije Stepinac, sada blaženik, zagrijan za klauzurne redove, izišao im je u susret pokazavši očitu radost da se u njegovoj nadbiskupiji sagradi još jedan klauzurni samostan (uz onaj sestara karmelićanki u Brezovici).

     Njegovom preporukom sestre su primljene na privremeni boravak na Vrhovcu, kod Milosrdnih sestara sv. Križa. Godine 1945. na nadbiskupovu zamolbu, došle su iz Splita još dvije sestre: s. M. Imakulata Kozina (Slovenka) i s. M. Terezija Jurić (rodom iz Vranjica). Sve četiri preselile su se 1946. u samostan braće franjevaca u Samoboru. Ondje su imale ostati do gradnje novoga samostana. Boravak se oduljio, što je za sestre bilo veliko iskušenje. Kroz to vrijeme sestre su adaptirale dodijeljeni dio samostana za svoje stanovanje s klauzurnom ogradom i mogle početi primati kandidatice. Dana 15. rujna 1947. Sveta Kongregacija za redovnike potpisala je dekret o osnutku novoga samostana koji je kanonski podignut 30. ožujka 1948. g. s naslovom Samostan svete Klare Bezgrešnog srca Marijina.
Image-08

 

      Kada se pružila mogućnost da kupe kuću, sestre su se obratile za novčanu pomoć sestrama u inozemstvu. God. 1964. kupile su dosta prostranu kuću u Zagrebu, u predgrađu Mikulići, koju su preuredile u samostan i dogradile jedan dio.

 

Plot

 

      Sestre su same podigle klauzurni zid. Klauzura je svečano zatvorena 18. listopada 1968. Godinu dana kasnije, 5. svibnja, umire Majka Stefana, koja je u novome samostanu bila opaticom 18 godina.

 

 

 

 

      Uz pomoć dobročinitelja, sestre su popravile straru kuću, podigle betonirani zid, i sagradile novu samostansku zgradu, a kasnije i crkvu. Dana 11. kolovoza 1977. g., preuzvišeni gospodin dr. Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebački, svečano je blagoslovio crkvu i samostan. Dana 13. svibnja 1985. g. pomoćni biskup zagrebački, dr. Mijo Škvorc, obavio je svečanu posvetu samostanske crkve Bezgrešnog Srca Marijina.

Rad akc1Sam 
   
 

 

 

 

 

 

 

      Godine 1978. iz ovoga samostana tri sestre Slovenke odlaze u Sloveniju, u Nazarje, i ondje osnivaju samostan, također nakon skoro dva stoljeća od ukinuća samostana klarisa u Sloveniji. Godine 2000. pet sestara odlazi osnovati samostan u Požegu, koji je kanonski podignut 25. ožujka 2007. g.

Dolazak Klarisa u Zagreb

      MGZ 2U zagrebačkoj biskupiji u 17. st. postojali su samostani franjevaca, isusovaca i pavlina. Ženskih samostana nije bilo. Kardinal Petar Pazmany, nepomirljivi protivnik protestantizma u Ugarskoj, stvara planove o otvaranju ženskih samostana, u svrhu odgoja djevojaka. Trebalo je, međutim, osigurati prihode za uzdržavanje. Zato je godine 1634. pregovarao s grofom Gašparom Draškovićem da ovaj založi svoje imanje u Vukovini i okolici za gradnju samostana. Drašković je pristao. Na to je mnogo utjecala s. Cecilija Uršula Drašković, njegova sestra, koja se nalazila u požunskom samostanu klarisa. Nastojanje kardinala Pazmanyja podržavao je i zagrebački biskup Benedikt Vinković, koji se obratio ugarskom franjevačkom provincijalatu sv. Marije da pošalje redovnice u Zagreb. Sukobi među kalvinistima u Ugarskoj doprinijeli su da je već 5. travnja 1645. iz Ugarske došlo šest redovnica i dvije pripravnice, premda još nisu imale samostana. U prvo vrijeme, grof Drašković ih je zadržao na svojemu imanju u Klenovniku. Iste godine napuštaju Klenovnik i dolaze u Zagreb, gdje su se privremeno smjestile u iznajmljenoj kući Doroteje Vragović na Griču. Zagrebački magistrat poklonio im je slobodan prostor uz gradsku kulu za gradnju samostana. Samostan je sagrađen u vrlo kratkom vremenu i redovnice su se uselile 15. srpnja 1650. godine.

      MGZZagrebačke klarise držale su se Pravila pape Urbana IV., koje se obdržavalo u Ugarskoj. Po tome pravilu siromaštvo je redovnica bilo ublaženo, ali se osobito pazilo na obdržavanje stroge klauzure. Osim općih odredaba, klarise su se pridržavale i pokrajinskih odredaba koje su bile veoma stroge. Sestre su se uza svoje poslove i zajedničke molitve bavile prosvjetnim radom. Od toga su imale koristi za vlastitu naobrazbu, a mogle su davati i više znanja djeci koja su dolazila u njihovu privatnu školu.

      Klarise su uživale neke državne povlastice i potpunu zaštitu sve do 27. veljače 1782., kada je car Josip II. ukinuo samostan. U trenutku ukinuća, samostan je brojio 24 redovnice.

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori

PJESMA FRANJO I KLARA

franjo klara

~~ HVALA REDOVNIKA~~

RBA

bg

logo GP




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio