• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner_kakojedobro_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

U službi pomirenja

 

U službi pomirenja

 

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

 

Za vrijeme postupka proglašenja svetom Klare Asiške, sestra Franciska je iznijela: „kada je drugom zgodom netko rekao spomenutoj gospođi Klari da grad Asiz ima biti izdan, ta je gospođa pozvala svoje sestre i rekla im: 'Mnoga smo dobra primile od ovoga grada i zato moramo moliti Boga da ga brani'“ (PostKl 9,3; usp. LegKl 23). Ovaj događaj je jedan od najpoznatijih zajedno s događajem obrane grada od Saracena (PostKl 9,2; LegKl 21-22).

„Mnoga smo dobra primile od ovoga grada i zato moramo moliti Boga da ga brani.“ Kao da se radi o ispunjavanju uvjeta nekog trgovačkog ugovora: ako je grad snabdijevao sestre materijalnim dobrima, treba mu povratiti duhovnim dobrima. Unutar ove razmjene nalazi se točno određena svijest: Klara i njezine sestre znaju da duguju gradu koji omogućava njihovoj zajednici da živi.

Proučavatelji znamenitih srednjovjekovnih žena[1], napose redovnica, to jest Bogu posvećenih na ovaj ili onaj način, vide osobitu ulogu koju su one igrale u javnome životu gradova. Radi se o mistikinjama koje su pronalazile posebne religiozne simbole i znakovlje kako bi postigle politički utjecaj unutar gradske stvarnosti, napose Italije od sredine 13. do sredine 14. stoljeća. Da bi to ostvarile, ove svetice utjecale su se „tehnikama“ koje su išle od skrovitosti ćelije do proročkih provala na gradskim trgovima (Ruža Viterbska), strastvenih rasprava s hereticima (Klara da Montefalco), mirotvornog rješenja u borbama među gradskim strankama (Humilijana de' Cerchi, Margarita Kortonska), oslobođenja vlastitoga grada od opasnosti osvajanja (Klara Asiška) i do dopisivanja s najvišim autoritetima onoga doba (Katarina Sijenska). Ove svetice izgradile su ugled utemeljen na mističkoj i karizmatskoj moći.

Koja su bila konkretna sredstva u rukama tih žena za vršenje tolike moći? Prvo što im je zajedničko jest da one bježe od javnosti i u isto vrijeme javnost govori o njima na svakom koraku. Bula proglašenja svetom Klare Asiške najbolje to izriče: „Klara je živjela skrovito, ali je njezin život bio očevidan; Klara je šutjela, ali je njezin dobar glas vikao; krila se u ćeliji, a bijaše poznata u gradovima“ (BulKl 4). Sredstva kojima su raspolagale bilo je proroštvo, proročke radnje, molitva i čudesa.

„Proroštvo je služba koja je ponekad bila dana ženama“, kaže Toma Akvinski. Proroštva sv. Klare i drugih talijanskih svetica između 13. i 14. st. nemaju širinu kao u slučaju sv. Hildegarde iz Bingena i kasnije sv. Brigite Švedske i sv. Katraine Sijenske. Radi se o „mjesnim“ proroštvima, vezanima uz okruženje u kojemu su svetice živjele. Imamo primjer bl. Helene Enselmini, Siromašne gospođe iz Arcelle i učenice sv. Antuna Padovanskoga. Pogođena bolešću još kao vrlo mlada, ostala je bez mogućnosti govora. Međutim, njezine susestre razvile su sustav komuniciranja s njome izgovarajući abecedu sve dok ona ne bi dala znak o kojem se slovu radi. I tako su sestre doznale od nje velike Božje objave. Jedna od njih naviješta da su grijesi naroda postali preteški. Ne samo da je Helena imala utjecaja među svojim sestrama, nego i među ljudima vani, napose muškarcima, napose fratrima, upozoravajući ih „da se čuvaju pohlepe“. Tako je na jedinstveni način nadišla mentalitet i crkveni stav od apostolskih vremena neka žene u crkvi šute (usp. 1Kor 14,34). Anđela Folinjska uputila je kritiku umišljenim učiteljima „koji mnogo kažu, a malo čine“. Umiltá da Faenza obraća se neposredno muškoj publici ističući svoju posredničku ulogu: „On [Bog] je govorio meni u tajnosti, ja vam obznanjujem javno“, „znajte, braćo, da ono što vam govorim, nije od mene, nego je to božanski govor“. Sličan mehanizam ugleda čini se da nalazimo u Blagoslovu sv. Klare Asiške kada se obraća istovremeno svojim duhovnim kćerima i sinovima.

Kao i u Starome zavjetu, tako su i ove svetice proricale ne samo riječima nego i određenim radnjama. Radi se o simboličkim činima kao kod Sperandije da Cingoli koja je išla gradom noseći crveni križ u jednoj i bijelu golubicu u drugoj ruci, okružena djecom koja su na njezin povik: „Bogu hvala!“ odgovarala: „Tako je“. Ili neka druga koja je odjenula pokornički habit i godinama propovijedala gradovima i kaštelima evanđeoski mir. U oba primjera radi se o izlasku iz okvira klauzure i provođenju itinerantskog života. Ništa neobično u ono vrijeme, premda su pape osuđivali te redovnice. Slušatelji i promatrači ovakvih proročkih radnji znali su vrlo dobro njihovo značenje. Ne radi se o promicanju nekih pobožnosti, nego o pozivu na promjenu života. Tako treba shvatiti, primjerice, čin sv. Ruže Viterbske koja je „revno hodala gradom noseći križ i hvaleći ime Gospodina našega Isusa Krista i blažene Djevice Marije“. Viterbo je bio poprište sukoba između pape i cara i zbog toga udaren interdiktom. Zauzvrat, gradonačelnik je javno proglasio izgon Ružine obitelji uz oduzimanje dobara. To je dokaz da su podestá i njegova stranka u Ružinoj procesiji s križem pročitali političku, a ne pobožnu poruku.

Osobito snažan je primjer bl. Klare iz Riminija, udovice, zatim pokornice i klarise: „Neka je siromašna žena skupljala milostinju da bi otkupila ruku svojega muža kojemu su je za kaznu imali u zatvoru odsjeći. Međutim, žena nije uspjela isprositi toliki novac koji je općina tražila. Čuvši to, službenica Božja, potaknuta žarkim milosrđem, ode na gradski trg i popne se na kamen i stade vikati hoće li je netko kupiti, da otkupi jednu ruku koju se ima odsjeći. Stvar se razglasila gradom i doprla do gospode Malatesta koji su čuli što je učinila jedna ženica. Poslali su po nju i kazali joj: 'Učinit ćemo ti to besplatno'“. I tako je oslobođen zatvorenik bez ikakve naknade. Ovaj primjer zanimljiv je iz više razloga. Klara ide u pomoć neposredno ženi, ne njezinu mužu. Budući da Općina izriče presudu, odlazi na trg gdje se nalazi općinska zgrada. Uspinje se na kameni blok s kojega su trgovci običavali izvikivati svoju robu i prodaje samu sebe kao ropkinju. Tim činom pokornica je izazvala javno mnijenje. Klara, kći Chiarella di Pietro da Zacheo, potječe iz gibelinske obitelji, čije se propadanje povezuje s usponom gvelfske obitelji Malatesta (otac i brat poginuli su joj u borbi protiv njih). Upravo ta okolnost čini osobito znakovitu cijelu tu predstavu koju je napravila da spasi ruku onom čovjeku. Malateste, izazvani činom jedne „ženice“, iskazuju milost upravo kćeri svojih starih protivnika.

U tom sklopu proročkih radnji smješta se i poznati događaj iz života sv. Klare Asiške kada su Saraceni opsjedali grad i već se pojavili na klauzurnom zidu samostana. Klara, teško bolesna, dala je da je odvedu do vrata i stave pred njih, dok je ispred nje išla „srebrna škrinjica uokvirena bjelokošću, u kojoj se s velikom pobožnošću čuvalo Tijelo Svetoga nad svetima“ LegKl 21). I u ovom slučaju došlo je do ponude same sebe: „Pouzdajte se u Gospodina našega Isusa Krista jer će nas on osloboditi; a ja ću biti vaša straža [tj. jamac] da vam nikakvo zlo neće učiniti; a ako oni dođu, položite me pred njih“ (PostKl 3,18).

U Legendi sv. Klare djevice, kao i u svjedočanstvima na postupku, oslobođenje od Saracena pripisuje se snazi Klarine molitve, više nego li simboličkoj radnji. „I tako se molitvom toliko svete majke samostanu, sestrama i stvarima nije dogodila nikakva šteta“ (PostKl 4,14). Ovdje se radi o drugom obliku javne uloge svetih žena 13. st. One izvršavaju jednu nezamislivu radnju: posreduju kod svoga zaručnika, Krista, za sva pitanja koja prisutnost monaštva u povijesti drži hitnima. Njihova molitva postaje tako akcija: akcija koja prelazi zidine samostana, postajući čimbenikom na kojega se računa. One nastojanje oko osobnog posvećivanja nikada nisu shvaćale kao bijeg od odgovornosti prema svijetu nego, naprotiv, čak i u tjelesnoj odijeljenosti od svijeta, osobno posvećivanje predstavljalo je uvijek prvi bojni red u zajedničkoj borbi protiv zla. Primjer te svijesti nalazimo u jednom viđenju bl. Helene Enselmini: „Vidjela je također jednu lijepu livadu na vrhu nekog visokog brda i mnoštvo redovnika koji silaze natovareni prtljagom. I spoznala je u duhu da su ta prtljaga molitve, discipline i dobra djela koja redovnici prinose Bogu za sve“.

Kod Humilijane de' Cerchi nalazimo sličnu potvrdu gore rečenoga: ostavši udovicom, prvi dio svojega života posvećenog Bogu posvetila je brizi za siromahe. Onda je prekinula svoju aktivnost i povukla se u ćeliju u obiteljskoj kući i više nije izlazila, nego se potpuno posvetila molitvi. Na neki način zaboravila je na siromahe. Međutim, nije ostala nezainteresirana na opći život u gradu. Kada je u gradu došlo do krvavih stranačkih borbi, nije se dala smesti da gleda napolje što se događa nego je ostala ustrajna u molitvi. Služba molitve bila je vrijednost koja je značila i drugim ljudima, zato su se utjecali molitvama tih svetica u trenutcima životnih opasnosti i prijetnje miru. Tim putem su i do sv. Klare Asiške dopre vijesti o pogibeljnom položaju grada. Ove svetice često su uspijevale ondje gdje nisu imali uspjeha ni biskupi ni redovnici. Česta su njihova posredovanja i za oslobođenje osuđenih na smrt. No najčešće je njihovo posredovanje za mir. Radi se ponovno o spomenutom „uzvraćanju milostinje“. Primjerice kod sv. Margarite Kortonske: „Jednoga joj dana Gospodin, koji je posrednik između Boga i ljudi, reče: 'Što bi rekla, kćeri moja, ako je došlo vrijeme da stanovnici Cortone blagoslivljaju milostinju koju su ti davali, kada te učinim glasom u pustinji? Propovijedaj mir među stanovnicima Cortone, jer sam te učinio propovjednicom mira; dao sam im taj dar kao plaću za pobožnost i poštovanje što su ga, iz ljubavi prema meni, imali prema tebi“.

Kada bi sva sredstva bila iscrpljena, preostajalo je još jedno: čudo. Vraćamo se ponovno svetoj Klari Asiškoj u slučaju opsade Vitala iz Aversa: Klara je „zapovjedila da ujutro rano sestre dođu k njoj. Ujutro rano sestre su došle preda nju kako im je zapovjedila. I kada su došle, spomenuta je gospođa naredila da se donese pepela. Skinula je sva platna sa svoje glave i isto naredila svim ostalim sestrama. A zatim, uzevši pepela, posula ga najprije sebi po glavi, vrlo obilno, jer je ponovno ostrigla kosu; a zatim ga posula po glavama svih sestara. Nakon toga zapovjedila je da sve pođu na molitvu u kapelu. A idućega jutra ta je vojska otišla, slomljena i razbijena“ (PostKl 9,3). Svjedokinja još dodaje: „Toga dana molitve sestre su se odricale posteći o kruhu i vodi. A neke od njih toga dana nisu ništa jele“. Pepelom, molitvom i postom Klara se borila protiv rata. Možda obeshrabrena ishodom svoje molitve prethodne godine, kada su Saraceni prodrli i u samostan, Klara se usudila moliti Boga ono što nitko nije mislio da se može dogoditi: oslobođenje grada od vojske Vitala iz Aversa. Priznanje koje je Klari dano zbog toga vidi se u izjavi iste svjedokinje: „I otada nikada više grad Asiz nije nad sobom imao nikakvu vojsku“.



[1] Kao izvor za ovaj članak poslužilo mi je izlaganje M. Bartoli, Chiara e le altre. Il ruolo pubblico delle donne sante nell'Italia del XIII secolo u Atti del Convegno Internazionale Clara claris praeclara. L'esperienza cristiana e la memoria di Chiara d'Assisi in occasione del 750 anniversario della morte, Edizioni Porziuncola, Assisi, 2003., str. 403-417.

Sv. Koleta u službi obnove i jedinstva Reda

 

Sv. Koleta, u službi obnove i jedinstva Reda

 

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

 

Sv Koleta14. i početak 15. stoljeća bilo je za Franjevački red veoma burno razdoblje. Bilo je tu veliko mnoštvo Manje braće koje je živjelo ponešto raspuštenim životom, u bogatim samostanima, zadovoljno svojim nagodbama s Pravilom. Istovremeno se oblikovala manja skupina, ili bolje više međusobno nepovezanih manjih skupina braće koja su se vratila strogom opsluživanju i ubrzo privukla simpatiju puka. Bili su kvasac za obnovu cijeloga Reda. Bilo je tu i neukrotivih odmetnika, proizašlih iz duhovnjaka, koji su bili žarišta nemira za Crkvu i za Red.

Kada se sredinom 15. st. ojačao pokret opservancije, borbe unutar Reda bile su žešće; poglavari, provincijali i generalni ministri, bili su sveukupno braća dobre volje i skloni obnovi. Nastojali su očuvati jedinstvo reda, no svađe, nadmetanja, ljubomore i pritisci, koji obilježavaju cijelo 15. st., doveli su do odvajanja konventualaca i opservanata, neobnovljene i obnovljene braće.

Drugi red, klarise, kao da se držao ponešto ravnodušno na obnoviteljske napore braće s kraja 14. st. S druge strane, braća su bila previše zaokupljena svojim poteškoćama pa nisu u početku time opterećivala sestre. Međutim, obnova je nikla i među sestrama. Najprije u Francuskoj, po sv. Koleti, a zatim u Italiji, pod djelovanjem pokreta opservancije. To su dva velika i međusobno neovisna pokreta obnove među klarisama: koletinski i opservantski. Nas zanima koletinski pokret, koji je neovisan o opservanciji, koji se borio za jedinstvo Reda i u mnogočemu ima poruku za nas danas.

Sv. Koleta rođena je 1381. g. u gradiću Korbiju (Corbie), u Pikardiji. Vrlo rano započela je svoj Bogu posvećeni život, najprije kao begina, zatim u benediktinskoj opatiji, te napokon u samostanu klarisa urbanki (ublaženog Pravila po Urbanu IV.). Bili su to bezuspješni pokušaji ove žarke i mistične duše da nađe mjesto gdje se može posvetiti. Kako je redovništvo bilo u stanju mlakosti i udaljeno od svog izvornog ideala, Koleta je odabrala život kao rekluza, u zatvorskoj ćeliji prislonjenoj uz crkvu. Bila je pokornička franjevačka trećoredica. U svojoj zatvorskoj ćeliji primila je malo pomalo objave i viđenja o svom poslanju.

Osobito „je jednoga dana imala jedno čudesno i strašno viđenje“ u kojemu je vidjela i upoznala „sve staleže Crkve i svjetovnu vlast, od najvažnijih do najmanjih... Zatim su joj bili otkriveni nedostaci i uvrede protiv Boga i njemu veoma odvratne, koje su počinile vladavine i vlade svakog od tih staleža, kako oni najvažniji tako i oni manje važnosti i, kao posljedica, strašne kazne i muke kojima je svaki kažnjen... Objavljeno joj je da će se dogoditi obraćenje posredstvom obnovljenih Redova koje je sveti Franjo bio ustanovio... A naš slavni otac sveti Franjo, u nazočnosti Djevice Marije i blaženih nebeskih anđela, predstavio je našem preslavnom Spasitelju Isusu Kristu svoju službenicu [Koletu] i ponizno ga zatražio i pitao za spomenutu obnovu njegovih Redova, a time i popravak jadnih slabosti koje je ona vidjela u svim životnim staležima u spomenutom viđenju... Ovo prikazanje bilo je našemu Gospodinu veoma drago i milo te je On dobrostivo pristao na Franjinu molbu“ (svjedočanstvo s. Perrine, Koletine tajnice).

Istovremeno je nadahnuće o obnovi Reda dobio franjevac o. Henri de la Balme. Potražio je Koletu i obodrio je da prihvati volju Božju. Koleta napušta svoju klauzuru i upućuje se s malom skupinom svojih prijatelja k papi (protupapi) Benediktu XIII. koji joj je nizom povelja točno odredio i potvrdio poslanje i dao joj sve olakšice da ga može ispuniti. Papa ju je primio u Drugi red i primio njezine zavjete te je postala klarisom. Ono što je značajno jest da je u samome početku papa dao Koleti milosti da smije imati uza se dva brata franjevca, koji će biti pod njezinom upravom, u službi njezina poslanja, neovisno o njihovim poglavarima.

Koleta je pristupila obnovi razborito, bez izvanrednih prevrata. Računala je nadasve na ižaravanje vlastitoga primjera. Prvi njezin obnovljeni samostan bio je u gradiću Besançonu. Odmah je u cijelosti primijenila Pravilo sv. Klare.

 

Jedna od njezinih prvih odluka bila je odreći se svih samostanskih dobara da se tu uspostavi potpuno siromaštvo. To je odreknuće obnovila i potpisala 1412. g. cijela zajednica. Arhiv u Doubsu još čuva službeni spis odreknuća posjeda. Nakon njega obnovila je još jedan samostan i osnovala 15 novih u duhu svoje obnove.

Dok je Koleta učvršćivala zajednicu u Besançonu u gorljivom i redovitom životu, nametnuo joj se jedan drugi pothvat. Osjetila je potrebu da ima dobru braću za vremenitu i duhovnu pomoć svojim redovnicama. Snažan utjecaj sv. Kolete na Prvi red nije bio na temelju nekih punomoći koje bi joj dao Papa, nego na njezinom moralnom autoritetu koji se temeljio na inteligenciji, kreposti i sposobnostima. Tako je uspjela obnoviti prvu zajednicu braće (u Dôleu) ne uvjerljivim riječima niti prepirkama s braćom koja su se odupirala obnovi, nego je ponizno kleknula nasred njihove kapitularne dvorane i počela moliti. Braća su potom sama zatražila da im pomogne u obnovi. Takvim postupcima Koleta je privukla izvjestan broj revne i odane braće za sobom koja su oblikovala malu zajednicu pokraj njezinih samostana. No za razliku od francuskih opservanata, njezina obnovljena braća (koletani) tražila su uvijek da budu pod zajedničkom jurisdikcijom s braćom konventualcima, tj. da se ne dijele. Međutim, godine 1517. pripojeni su opservantima.

Sv. Koleta privukla je pozornost i udivljenje generalnog ministra, Vilima Kazalskoga i u njemu je našla veliku potporu. On joj je potvrdio Konstitucije, to jest tumačenje Pravila sv. Klare. Zajedno su radili na očuvanju jedinstva Reda. Što se tiče njezina odnosa s vodećim ličnostima opservancije, odnosi nisu bili laki, ali ih je Koleta rješavala iskazivanjem poštovanja prema poglavarima. Sv. Ivan Kapistranski spominje da je sv. Bernardin Sijenski u svojoj propovijedi govorio o Koleti i njezinim obnovljenim samostanima u Francuskoj. Povjesničari spominju prijateljstvo sv. Kolete i sv. Ivana Kapistranskog koji su imali slične početke obnove, premda neovisno jedno o drugome. Kasnije je Kapistran pozivao Koletu da napusti podložnost generalnom ministru i prikloni se opservanciji, vjerojatno nakon kapitula u Padovi 1443. g. kada se vidjelo da se jedinstvo Reda ne može održati. Ova prijateljstva, kao i dopisivanja s talijanskim obnoviteljicama klarisa, vjerojatno su pribavila sv. Koleti prijepis izvornog teksta Pravila sv. Klare, do kojega je teško bilo doći, budući da je izvorni tekst ostavo sakriven sve do 19. st.

Ovaj vrlo mali pregled Koletina poslanja u obnovi Reda daje nam poruku o važnosti neprestane obnove, obnove koja se temelji ponajprije na privlačnosti vlastitim obnovljenim životom. Koleta je bila opskrbljena mnogim ovlastima i povlasticama, no snagu je imala samo kad je kleknula na molitvu, kad je bila ponizna službenica pred Bogom i pred ljudima. Njezina obnova bila je u službi jedinstva i učvršćenja Reda. I ne samo Reda: obnova čitavog društva ovisila je o obnovi Reda, prema viđenju što ga je imala.

Idemo ususret 1517. godini, godini značajnoj kako za Crkvu tako i za Franjevački red, pa i za čitav svijet. Ne možemo se vratiti u prošlost da ispravimo povijest, ali možemo sada usmjeriti svoj život koji će odgovarati onom sakrivenom izvorniku.

"Čisto Evanđelje"

 

„Čisto Evanđelje“

 

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Sljedeće godine obilježava se 500 godina nastanka Reformacije (protestantizma), konkretno događaj kada je Martin Luther, 31. listopada 1517., na vrata dvorske crkve pribio svojih 95 teza s kojima su započeli veliki vjerski, društveni, politički i moralni nemiri najprije u Njemačkoj, a zatim po cijeloj Europi. Počele su veoma brojne i žestoke rasprave o Evanđelju. Protestanti su tvrdili da propovijedaju „čisto Evanđelje“. Na primjeru jedne svete klarise, Caritas Pirckheimer iz Nürnberga, i njezine zajednice koju je ona vodila želim prikazati kako istinski sljedbenici sv. Franje i sv. Klare shvaćaju Evanđelje: „čisto i jednostavno“, u Crkvi i s Crkvom.

Samostan sv. Klare u Nürnbergu bio je samostan klarisa urbanki obnovljen u XV. st., velike pobožnosti i opsluživanja. U njemu je živjelo 60 redovnica koje većinom potječu iz patricijskih obitelji grada. Zajednica je posjedovala prilično brojna dobra i razne povlastice. Sestre su primale djevojčice od 12 godina, koje su im povjeravali njihovi roditelji na odgoj. Tako je i Caritas ušla kod klarisa u Nürnbergu s 12 godina; njezina tetka Apolonija Tücher dala joj je vrlo temeljito obrazovanje. Caritas je znala dobro latinski, nešto grčki, književnost i glazbu; posebno je znala svirati kitaru; posjedovala je dobru vjersku i ljudsku kulturu. Njezin duhovni život, kao i njezinih sestara, hranio se solidnom naukom. Samostan je imao kvalitetne propovjednike, pa su sestre često bilježile propovijedi i njihove kopije slale manje obdarenim sestrama. Očito je zajednica živjela usko povezana s humanističkim središtem grada. Obitelji sestara dijelile su s njima strast za znanjem i spoznavanjem, što je oduševljavalo kulturnu elitu grada. Roditelji i prijatelji nisu prezirali razmjenu mišljenja s redovnicama, čak i o teškim predmetima. Caritasina inteligencija i krepost bile su glasovite i grad se time ponosio. Vodila je stalno dopisivanje s gradskim upraviteljima, kako službeno tako i osobno.

Kad je došla Reformacija, sestre nisu bile iznenađene; one su dokazale snagu mišljenja, dokazivanja i spoznaja, što ih je stavilo na istu razinu s njihovim sugovornicama. Godine 1527. Caritas će moći reći gradskom Vijeću: „Mnogo sam čitala, mnogo slušala od svog rođenja… ali nikad nisam ni čitala ni čula tako čudno Evanđelje kao što je njihovo“ (protestantskih propovjednikâ).

U Nürnbergu, Gaspard Nützel, skrbnik klarisa, preveo je na njemački Lutherove teze. Bile su tiskane i lako su se širile. Grad se odmah oduševio. U početku, to je bila prije svega ideološka rasprava koja nije utjecala na redovit život, tako da je nekoliko kćeri gradskih vijećnika još u to vrijeme stupilo u samostan sv. Klare.

Sestre su nam ostavile jednu kroniku svojih rasprava s gradskom upravom koja je bila postala luteranska. Ta kronika obuhvaća samo prve četiri godine, od 1524. do 1528. To su „Znameniti događaji“, vrlo dragocjeno svjedočanstvo o životu sestara u tom teškom razdoblju.

Caritas ovako započinje svoj izvještaj: „Lutherova doktrina uzrokovala je mnoge nevolje… Mi smo bolno osjetile posljedice tih nereda, jer je sva sila vrlo moćnih i opasnih ljudi dolazila svaki dan posjećivati prijateljice koje su imali među nama. Poučavali su ih tom novom nauku, nastojali su ih uvjeriti na sve načine, i nikad im nije bilo dosta dokazivati. Htjeli su im dokazati da je redovništvo stalež za osudu, da je nemoguće po njemu se spasiti i da konačno sve mi pripadamo đavlu. Pod utjecajem tih govora neke obitelji su pokušale izvući iz samostana svoje kćeri, sestre ili neku rođakinju, koje su se nalazile kod nas. Nekad su se ljutito prijetili jadnoj mojoj djeci, nekad su ih pokušavali pridobiti lijepim obećanjima, od kojih ne bi sigurno ispunili ni polovinu. A te borbe ponekad su trajale satima.“

Vijećnici su dali na znanje sestrama da će im oduzeti duhovnu pomoć braće i da će im za propovjednika, čak ispovjednika, dati pripadnika nove nauke, kojega oni izaberu. „Tako je sav grad zahvatilo 'čisto Evanđelje', koje su toliko potamnili oni čija je dužnost bila da ga naviještaju; Vijeće nas nije htjelo dulje lišavati tolikog dobra, te je sve poduzimalo da nam ga priušti. U tu svrhu, bilo je odredilo jednog vrlo učenog i vrlo cijenjenoj propovjednika, imenom Poliandar, iz Wünburga… Slijedećeg petka navratio je k nama naš ispovjednik i naš propovjednik, došli su po razne stvari koje su bili ostavili kod nas. Služili su nam misu, propovijedali zadnji put i obnovili Presveti Sakramenat. Onda su otišli. Nikad ih više nismo vidjele, ni Oca gvardijana, ni našeg poglavara, niti ikoga od Manje braće. Od toga dana nismo više imale ispovijed, pričest a ni druge sakramente, čak ni u smrtnoj opasnosti.“

Caritas i njezine sestre prosvjedovale su što su energičnije mogle: prihvatile su sve zahtjeve Vijeća na vremenitom planu, pristale su da će slušati propovjednike, ali nikako nisu htjele prihvatiti nametnute ispovjednike i radije su ostale bez svih sakramenata. Vijećnici su iznenađeni a onda se ljute radi otpora sestara, koje oni poštuju i među kojima ima mnogo njihovih vrlo bliskih rođakinja, kojih spasenje oni žarko žele.

Sestre su morale slušati mnoge propovjedi koje su ponekad trajale satima i nisu baš uvijek bile previše miroljubive; nekoliko su puta prosvjedovale protiv pritiska što su ih na njih vršili propovjednici. Odslušale su tako sto i jedanaest propovijedi.

Na Uskrs 1525. zabranjeni su svi katolički obredi. U Nürnbergu situacija je za sestre sve teža. „Kako smo tešku korizmu provele, u strahu i bez duhovne potpore. Nismo mogle dostojno slaviti obrede Velikog tjedna i pjevati Muku. Same smo morale organizirati klanjanja Križu i pjevati Aleluja, jer nam nisu htjeli dati svećenika… U petak po Uskrsu zabranili su našoj časnoj Manjoj braći da dalje zvone na zajedničku molitvu.“

Otada se povećao pritisak na sestre: „Živjele smo u velikom strahu, jer su i nama jednako prijetili. Mi smo jednoglasno bile odlučile da nikad nećemo predati svoj samostan: on ne pripada nama, mi ga nismo ni utemeljile, ni sagradile. Svaki dan su nam prijetili da će nas otjerati, da će srušiti samostan ili ga zapaliti sa četiri strane… Prezirali su nas više nego javne žene, s propovjedaonice su govorili da vrijedimo manje od njih. Naši prijatelji se nisu usuđivali doći k nama nego samo kriomice, u strahu; bez prestanka su nas mučili, jer su propovjednici svoje slušatelje huškali protiv nas i govorili im da ne treba više podnositi ni samostana ni redovničke odore.“

Vijećnici su svakako željeli dobiti pristanak Caritas i njezine zajednice, i nisu nikako mogli razumjeti zašto se jedna tako inteligentna žena ne zauzme s oduševljenjem na polju Reformacije. Svim snagama su ih željeli preobratiti, jer je to za njih bilo pitanje spasenja. Vijećnici imaju pooštrenja prema ovim sestrama koje imaju dokaze, znaju na sve odgovoriti odmah, osjećaju se sigurnima i ne daju se smesti. Sasvim je očito da su na istoj kulturnoj razini i premda nisu prošle velike studije, one su ipak upućene u velika pitanja koja u razmišljanju muče njihove suvremenike.

U raspravama Caritas pokazuje veliku inteligenciju, dobar ukus, spretnost, ali uz nju je cijela jedna živa i slobodna zajednica koja je s njom jedno tijelo. Sestre se drže zajedno: “Utvrdila sam da sve jednako osjećaju i rekle su mi da ih neće prisiliti nikakve patnje da prihvate novu nauku, da ih nitko neće odijeliti od svete Crkve i da ih nitko neće nagovoriti da napuste samostanski život.“ Caritas čak dodaje pojedinosti: „Dok smo bile same, moje sestre su me preklinjale da ni u čemu ne popustim i upozorile me, k tome, da ako bih ja bila preslaba i popustila, one ne bi to isto učinile, nego bi mi zauzvrat otkazale poslušnost.“ Sestre nisu nikad odustale od ovako zacrtanog puta, čvrste ali ne zatvorene, nisu nikoga napadale niti se s kime prepirale.

Malo nakon Duhova 1525., Vijećnici su im htjeli nametnuti jednu reformu kroz pet točaka, da bi ih, kazali su, „zaštitili od nereda u narodu“. Sestre su odgovorile da žele „sačuvati ono Pravilo koje su prihvatile pred Bogom, a ne ono koje bi im Vijeće rado nametnulo“. Pokazale su veliki smisao za ono što je bitno i način prosuđivanja, što svjedoči o kvalitetu njihova duhovnog života, stoga su pristale na promjene koje ne utječu na bit njihova života.

            Zbirka „Znameniti događaji“ završava 1528. godine. Caritas je umrla 1532. g. Posljednja klarisa u Nürnbergu, sestra Felicita, umrla je 1591. u dobi od 91 godine. Tada su Vijećnici preuzeli samostan u posjed.

Neka nam sada bude dopušteno prodrijeti u intenzivni duhovni život samostana u Nürnbergu, donoseći ovdje neke prošnje Betlehemskom Djetešcu što ih je sastavila sestra Caritas Pirckheimer, gdje se može vidjeti kako se sva njezina molitva hrani Svetim pismom i u svakom odlomku uranja u otajstvo Krista i Crkve: „Zdravo Isuse, posve maleno dijete, kojeg iščekuju svi narodi. Dođi mi sa svojom ljubavlju, da ispuniš moje srce i zapališ ga svojim dodirom. Sa svojim blagoslovom, da me obrani od svakoga zla. Sa svojom pomoću, da mi pomaže u mojim napastima. Sa svojim milosrđem, da oprosti moje pogreške. Sa svojom mudrošću, jer blažen je čovjek kojemu si ti učitelj i koga ti poučavaš svome zakonu. Sa svojom jakošću, da mi dođe u pomoć u mojoj slabosti. Dođi upravljati svim mojim mislima, mojim riječima i mojim djelima. Dođi poniziti moje srce da se u danima sreće ne udaljim od tebe i da se ne uzoholim u dobru. Dođi sa svojim svjetlom, da mi otkriješ svu istinu života i znanja. Sa svojim bogatstvom i darovima, da me uresiš milošću i krepostima. Donesi mi spasonosnu suzu, da svakog dana oplakujem svoje grijehe. Dođi sa svojom blagošću, da sve svoje čine izvršavam s blagošću. Dođi obnoviti me, da ti služim u novosti duha. Daj mi sabranosti u molitvi, da se moja molitva uvijek kao kâd uzdiže k tebi. Dođi sa svojom strpljivošću, da podnosim sve protivnosti za ljubav tvoju i da ti žrtvujem. S mirom srca, da moje srce uvijek nađe u tebi počinak. S neprekidnim sjećanjem svih tvojih dobročinstava i svih mojih grijeha… Sa samim sobom, Isuse, dođi, o Gospodine Isuse. Amen. “

Pismo Generalnog ministra za svetkovinu svete Klare 2016.

 

Predrage sestre,

Gospodin vam dao svoj mir!

Svake godine kad se približava mjesec kolovoz pitam se što bi naš otac sveti Franjo htio da kažem vama koje je on volio nazivati “Siromašnim gospođama”. Nikad nije čeznuo da vam propovijeda, kako dobro znate, jer je imao povjerenja u vaše zalaganje za Evanđelje kao i u vodstvo svete Klare. To povjerenje ostaje, i ja pišem jednostavno nastojeći podijeliti ono što imam u srcu i u pameti. I ja vam pišem kao brižni brat koji cijeni vaše zalaganje, koji ima povjerenje u sposobnost kreativnoga i potpuno pouzdanog vodstva svete Klare, i koji vam se želi pridružiti u čašćenju ove velike žene. Želio bih početi od pisma što ga je Sveti Otac Franjo, naš isusovačko-franjevački papa, napisao za otvorenje Izvanrednog jubileja milosrđa. U tom pismu nas podsjeća na trajni poziv na obraćenje koje nam upućuje Otac milosrđa. Taj poziv nam odzvanja u opisu što ga je sveta Klara ostavila o svom pozivu kao rasvjetljenju da čini pokoru po primjeru i poukama našega serafskoga oca svetoga Franje (PrKl 6,1). Ona je bila tako vjerna svom pozivu da je i u času smrti mogla reći bratu Rajnaldu: “Predragi brate, otkada sam upoznala milost Gospodina mojega Isusa Krista po njegovu sluzi svetome Franji, nijedna mi patnja nije bila nepodnošljiva” (LegKl 44); i danas dinamični izvor našega života, kao sljedbenika Franje i Klare, jest svijest milosti milosrđa Božjega.

Ova godina milosrđa ima jedan drugi specijalni odjek za nas, jer se poklapa s 800. obljetnicom Porcijunkulskoga oprosta što ga je sveti Franjo godine 1216. dobio od pape Honorija III. On ga je zatražio jer mu je to sugerirala Djevica Marija – ne zbog nečega drugoga – i jer je usvojio beskrajnu Božju želju da sve ujedini s njim u radosti. Želja da sudjeluje u milosrđu Božjemu je još živa u srcu Crkve kako to ova jubilejska godina pokazuje. I nije se promijenilo ništa od našega zalaganja usmjerenog da se ostvari Franjina želja da svi dođu u raj. Papa Franjo nas potiče da budemo misionari milosrđa produbljujući svoj poziv i stavljajući darove primljene od Oca milosrđa u službu sviju.

“Korisno je u tome kontekstu podsjetiti na odnos između pravednosti i milosrđa. To nisu dvije oprečne stvarnosti, već dvije dimenzije jedne stvarnosti koja se postupno razvija, sve dok ne postigne svoj vrhunac u punini ljubavi. [...]  Trebamo se prisjetiti da se u Svetome pismu pravednost poima u biti kao prepuštanje s pouzdanjem Božjoj volji” (MV 20).

Franjo je potpuno shvatio ovo poimanje pravednosti kao predanje sebe i u Nepotvrđenom pravilu čak tvrdi da je “milostinja baština i pravednost koja se duguje siromasima” (NPr, IX., 8). I klara je to razumjela i u svome traženju pravednosti nije siromasima dala samo svoju baštinu (i dio baštine svoje sestre), nego je učinila i radikalne korake da nasljeduje Krista odlazeći u Sveti Damjan i uzajamno dijeleći siromaštvo, ranjivost i slabost siromašnih.

Kad bi i sad bila živa, uvjereni smo, bila bi veoma svjesna situacije svijeta i u odvažnom osluškivanju riječi od Gospodina.

Predrage sestre, kako mi danas živimo pravednost ovoga predanja samih sebe u volju Božju u svijetu u kojem troškove moći i bogatstva snose osobito siromasi? Što bi rekla Klara vama, svojim ljubljenim kćerima, kojima je povjerila karizmu evanđeoskoga života u bratstvu i sine proprio (bez vlasništva)? Kako bi vas vodila putem života sve radikalnijeg života malenosti, gledajući stvarnost naših vremena? Kako bi vodila sve nas na ono mjesto ljudskoga srca i svijeta gdje leži skriveno blago (3PJa 7)? Naš svijet prolazi duboku krizu kako duhovnu tako materijalnu. Kršćani su još proganjani u mnogim zemljama, ekstremizam i fanatizam su otvoreno na djelu, milijuni osoba moraju bježati zbog rata, terorizma i potlačenosti. Potreba kontemplacije je hitnija nego ikada; i evo zašto nam Klara nastavlja govoriti: “Zaručnika svoga promatraj i razmatraj te njega nasljedovati nastoj” (2PJa 20). Hraniti naš svijet bez milosti kontemplacije bilo bi lako pasti u očaj jer su problemi uistinu golemi i izvan našega dohvata.

Postoji također jedna druga bol. Naš prelijepi planet neizmjerno trpi. U posljednjih pedeset godina nestao je velik broj vrsta, druge su se smanjile brojem zbog gubitka svojih staništa. Naša klima je izgubila svoju tradicionalnu uravnoteženost i to uzrokuje poplave ili suše, dok se globalno zamjećuje nedostatak vode, bitne stvarnosti za svaki oblik života na planetu. Svi ti čimbenici imaju snažne učinke na biljke, na ptice, na insekte, na životinje jednako kao i na ljudska bića. Potreba da se iskaže milosrđe “Sestri našoj Majci Zemlji” nikad nije bila tako žurna. Prije malo više od godinu dana papa Franjo je napisao svijetu Encikliku Laudato si’, naglašavajući i snažno ističući činjenicu da i našu majku zemlju treba smatrati među siromasima kojima dugujemo pravednost. Tvrdi:

“Ta sestra jeca zbog zla koje joj nanosimo, zbog neodgovornog korištenja i zloporabe dobara koje je Bog stavio u nju. Odrastali smo misleći da smo njezini vlasnici i gospodari, kojima je dopušteno pljačkati je do mile volje. Nasilje koje prebiva u ljudskom srcu, ranjenom grijehom, očituje se također u znakovima bolesti koje primjećujemo u tlu, vodi, zraku i živim bićima. Zbog toga se među najzanemarenije i najzlostavljanije siromahe ubraja naša potlačena i opustošena zemlja, koja se 'muči u porođajnim bolima' (Rim  8,22). Zaboravljamo da smo mi sami prah (usp. Post   2,7). Sámo naše tijelo sastavljeno je od istih elemenata od kojih i naš planet, njegov zrak udišemo i njegova nas voda oživljava i osvježava” (LS2).

Pred tim scenarijem papa Franjo nam pokazuje da je “ekološka kriza poziv na duboko unutarnje obraćenje” (LS 217) i pokazuje nam jednostavan put kojim odgovoriti na obadvije krize:

“Ovo je povoljan trenutak da se promijeni život! [...] Dostatno je samo prihvatiti poziv na obraćenje i podvrgnuti se pravdi u ovome posebnom vremenu milosrđa koje Crkva nudi” (MV 19).

Kao uzor obraćenja pružio nam je sveticu koju vole svi franjevci, svetu Mariju Magdalenu, uzdižući u red blagdana slavlje njezina spomendana. Znamo da je u mnogim franjevačkim bratstvima početaka bila kapela posvećena Mariji Magdaleni, jer su u njoj prepoznavali paradigmu obraćenja, istinsko ogledalo, ogledalo osobe koja se je posve predala ljubavi, kako sam Gospodin svjedoči.

Kaže nam se da je Marija Magdalena, jer je primila milosrđe, mnogo ljubila. Imala je “čast biti 'prvi svjedok' uskrsnuća Gospodinova” i postala je 'apostolorum apostola', jer naviješta apostolima ono što će oni, nakon toga, naviještati cijelom svijetu”. Stoga ju možemo smatrati prvim svjedokom božanskoga Milosrđa. Žena velikoga srca, ponekad možda i nerazborita, “iskazala je veliku ljubav Kristu i Krist ju je ljubio” (usp. Apostolorum apostola  – Članak, S.E. Mons. Arthur Roche, Segretario della congregazione per il Culto divino). Milosrđe koje je ona primila donijelo je plod kad je svjedočila uskrsnuće i postala apostolom apostolâ.

“Ljubav, uostalom, ne bi nikada mogla biti apstraktna riječ. Ona je po samoj svojoj naravi konkretan život: to su namjere, stavovi, vladanja koja se pokazuju u svakodnevnom djelovanju” (MV9).

Marija Magdalena, mogli bismo reći, pratila je Klaru u noći Cvjetnice u kojoj je ona odlučila pridružiti se braći. Već su izmolili Matutin od ponedjeljka Velikoga tjedna, čitajući odlomak koji se odnosi na Mariju iz Betanije koja pomazuje noge Isusu i briše ih svojom kosom – navješćujući tako unaprijed, kako kaže Isus, pomazanje za ukop (usp. Iv 12,1-8). Također se treba reći da je Marija iz Betanije, iako ona to nije, u ono vrijeme bila često poistovjećivana sa Magdalenom. Sa još uvijek upaljenim svijećama iz one liturgije, braća režu Klari kosu i posvećuju je Gospodinu. Parafrazirajući Poslanicu Hebrejima, na neki način, Klara “izlazi – iz kuće – da mu se pridruži izvan tabora i da s njim uzajamno dijeli ruglo” (usp. Heb 13,13; LegKl 7). “Gledaj kako se radi tebe prezrenim učini i slijedi ga, postavši radi njega prezrena na ovome svijetu” (2PJa 19), kaže Klara Janji Praškoj nekoliko godina kasnije. Već od početka Klarin poziv je bio obilježen ljubavlju za onoga “čijoj se ljepoti sve čete blaženika nebeskih bez prestanka dive, čija ljubav usrećuje, čije promatranje okrepljuje, čija dobrota ispunja, čija milina napunja, čiji spomen blago rasvjetljuje, čiji miris mrtve oživljuje” (4PJa 10-13).

Utjecaj Marije Magdalene vidi se na prelijepom raspeću sačuvanom u Bazilici sv. Klare, što ga je naručila sestra Benedikta, opatica koja je naslijedila Klaru. Na njemu Klara, Benedikta i Franjo plaču do nogu Isusovih, kao žena koja ih je oprala svojim suzama i koja je pomogla da ga se pripremi za ukop. Klara i Crkva gledaju na nas da bismo se predali služenju Gospodina, vjerni sve do kraja i sposobni naviještati istinu uskrsnuća. Klara vas potiče da budete ispunjene “odvažnošću u svetom služenju koje ste započele iz žarke želje za siromašnim Raspetim” (1PJa 13) i da budete “uzor, primjer i ogledalo” (OporKl 19).

U našem svijetu pod pritiskom, gdje čak i Majka zemlja trpi, kako možemo mi, Manja braća i Siromašne sestre, živjeti vrijednosti Evanđelja u kontekstu gdje jedna osoba od njih 113 je izbjeglica i gdje se “'vanjske pustinje šire u svijetu zato što su unutarnje pustinje postale tako goleme'” (LS 217)? To je za nas danas ozbiljan izazov. Trpeće čovječanstvo, naš planet koji se bori i cijela Franjevačka obitelj traže od kćeri svete Klare da nam pomognu da otvorimo svoje srce da se mognemo podvrgnuti pravednosti u ovom vremenu milosrđa. “Ovo je prilika da poslušamo vapaj nevinih ljudi kojima su oteta njihova dobra, dostojanstvo, osjećaji, sam njihov život” (MV 19). Treba nam sućutno i kontemplativno srce franjevačkoga pokreta koje nam pomaže da poslušamo vapaj siromašnih i vapaj Majke Zemlje. Marija Magdalena je susrela uskrsloga Gospodina u vrtu. Franjo, istinski ljubitelj Gospodinov, napisao je Pjesmu stvorova u jednom vrtu. Mnogi od nas imaju vrt, velik ili malen, i kao brat vas toplo potičem da nastavite u zalaganju da radite za stvorenja, da svako živo biće koje ima kuću na vašoj uzajamno dijeljenoj zemlji bude prihvaćeno s poštovanjem kao brat i sestra, makar zapažam da, nakon istočnoga grijeha, rad za vrtlare postajao sve teži!

Stvorenje nam nije na raspolaganju nego postoji za slavu Božju i mi ljudska bića smo samo čuvari. Pomozite nam da ne budemo kao onaj sluga iz prispodobe kome je mnogo oprošteno ali koji nije pokazao nikakvo milosrđe prema drugome. Imamo potrebu da nam vi nastavite pokazivati kako živi onaj tko uistinu ljubi Gospodina, dajući nam primjer poštivanja prema Majci Zemlji, nasuprot tolikim djelatnostima koje ju izrabljuju i ranjavaju zbog dobiti ili probitačnosti. Svi smo pozvani da se mijenjamo, i govorim u ime svih franjevaca kad kažem da mi gledamo na vas, Siromašne sestre, i molimo vas da nam pomognete. Klara se nije bojala “nikakvog siromaštva, nikakvih napora, trpljenja, omalovažavanja ni prezira svijeta” (PrKl 6,2), svih stvari kojih se, naprotiv, današnji svijet veoma boji. Riječi rečene o Mariji Magdaleni uistinu se primjenjuju na Klaru: pripadala je skupini Isusovih sljedbenika, pratila ga je sve do pod križ i, u vrtu gdje ga je susrela kraj groba, bila je prva svjedokinja božanskoga milosrđa (usp. Apostolorum apostola  – Članak S.E. Mons. Arthur Roche, Segretario della Congregazione per il Culto divino).

Mi gledamo vas koje nam svjedočite “iz žarkoga srca plamene iskre riječi” (usp. LegKl 45).

U ime sve braće, želim vam svaki blagoslov i milost i s vama dijelim mudru želju pape Franje upravljenu našim sestrama u Prvom samostanu:

“Neka vam Gospodin udijeli veliku ljudskost da budete osobe koje znaju prihvatiti ljudske probleme, koje znaju praštati, koje znaju kako tražiti od Gospodina u ime naroda”.

Želim vam veliku radost za slavlje blagdana svete majke Klare. Kao i svu braću, nosim vas u molitvi i molim da u svojoj molitvi nosite mene i cijeli Red.

 

Rim, 15. srpnja 2016.

Blagdan svetoga Bonaventure,

naučitelja Crkve

Fra Michael Anthony Perry, ofm

Generalni ministar i sluga

Smatram te pomoćnicom samoga Boga

 

„Smatram te pomoćnicom samoga Boga“ (3PJa 8)



Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Čitajući Pravilo sv. Klare, zapazit ćemo da je u njemu molitveni život kodificiran istim riječima koje ravnaju molitveni život u Potvrđenom pravilu Manje braće. Pomalo neobično da klauzurna zajednica ima apostolsko pravilo, s umetkom o klauzuri. Što to hoće reći? Da Franjo i Klara, braća i sestre žele živjeti cijeloga Krista u kojemu su akcija i kontemplacija prirodno ujedinjene.

Poziv na život u klauzuri, premda u svojoj kanonskoj formulaciji uključuje odvojenost od svijeta – „izabrale [ste] stanovati zatvorene tijelom“ (PrKl, Bula 13) i „neka joj potom ne bude dopušteno izići iz samostana bez korisna, razborita, očita i valjana razloga“ (PrKl 2,13) – usađuje Klaru i njezine sestre u samo srce Crkve, u srce svakog ljudskog bića, ali pod uvjetom da klauzurni samostan bude siromašna Crkva koja se rastvara u beskrajnoj golotinji Krista na križu, da primi za sve život Duha. To je njihova „tajanstvena apostolska plodnost“ (PC 7).

U tome smislu sv. Klara u Trećem pismu Janji Praškoj naziva Janju „pomoćnicom samoga Boga i podizateljicom klonulih udova njegova neizreciva tijela“ (3PJa 8). Kako Klara shvaća taj duhovni apostolat?

Taj apostolat utemeljen je na riječima sv. Pavla: „Božji smo suradnici“ (1 Kor 3,9) i „u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu“ (Kol 1,24). Isusova Majka, bl. Djevica Marija na izvrstan način i s punim pravom nosi naslov suradnice Božje koja je u svom tijelu nadopunjala što nedostaje mukama Kristovim. Njezin život kao Suotkupiteljice, u nasljedovanju svoga Sina Otkupitelja, predstavlja dokaz i poziv da je u kršćaninovu životu patnja otkupiteljska. Ona pruža osobito bogatstvo Narodu Božjem s obzirom na poziv i poslanje da i mi postanemo suradnici ili suotkupitelji u Kristu (usp. 1 Kor 3,6). To predstavlja najuzvišeniji poziv svih vjernika.

U to otajstvo na mističan su način uvedene, poučene i same postale učiteljice mnoge svetice Drugog franjevačkog reda. One su, poput bl. Marije Magdalene Martinengo, kušale otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća, u biti bile su suobličene sakramentalnom daru Euharistije: „Tako mrtva, [duša] živi božanski život: i sretne li smrti, koja je početak vječnoga života!“ (bl. M. M. Martinengo). Kristov pečat ove „obnove ili novog uskrsnuća“ traži od njih da sa Zaručnikom sudjeluju u poslanju milosti i spasenja.

Po klauzuri izbrisane iz života koji se odvija izvan nje, one, potpuno spremne pružati zadovoljštinu u šutnji, shvaćaju i žive apostolsku puninu svoga poziva. Odvojene od svijeta, od ljudi, u sebi ih prihvaćaju, zanimaju se za njihov život i prihvaćaju ih po mjeri svoje milosrdne ljubavi. Sjetimo se posredovanja sv. Klare za svoju zajednicu i za grad Asiz: „'Gospodine, ti brani ove svoje službenice, jer ih ja ne mogu braniti'. Tada je ova svjedokinja začula čudesno mio glas koji je govorio: 'Ja ću te uvijek braniti'. Onda je spomenuta gospođa molila i za grad govoreći: 'Gospodine, udostoj se obraniti i ovaj grad'. I oglasio se isti glas te rekao: 'Grad će pretrpjeti mnoge opasnosti, ali će biti obranjen'. I tada se spomenuta gospođa okrenula prema sestrama i rekla im: 'Ne bojte se, dok sam ja s vama ne će vam se dogoditi ništa zla, niti ubuduće u drugo vrijeme dokle god budete opsluživale Božje zapovijedi'“ (PostKl 9,2).

Premda kod sv. Klare ne nalazimo temu zadovoljštine i ispaštanja, kao kod kasnijih svetica njezina Reda, kod nje ipak susrećemo strastvenu ljubav prema Raspetome i želju dijeliti njegovu sudbinu, što je prenijela i na svoje kćeri. Ono što je ona uporno tražila od Janje Praške, one su vjerno nasljedovale. Kušale su otajstvo Isusove boli. Njihova bol imala je tri usmjerenja: supatnja s trpećim Kristom (zahtjev njihove neizrecive ljubavi prema Bogu); otkupiteljsko sudjelovanje u djelu spasenja (zahtjev njihove ljubavi prema braći i sestrama) i osobno posvećenje ukoliko se to poslanje, koje je sudioništvo u Kristovom otkupiteljskom djelu, odvija u najuzvišenioj ljubavi.

U svojoj boli i molitvi one su se borile za duše (usp. Kol 2,1): „Došla mi je tolika sućut zbog tih duša da, kad bih mogla, zaključala bih vlastitim rukama vrata pakla da više nitko ne može onamo ući. Oh, kako bih to rado učinila!“ (sv. Veronika Giuliani). Sv. Veronika Giuliani primila je od Gospodina trajno poslanje: ispaštati i trpjeti za grešnike. Ne samo za grešnike, nego za Crkvu, vjernike, Papu, za svoju domovinu. Gospodin ju je izabrao i potvrdio za „posrednicu između mene i grešnika. Stavljam u tvoje ruke sve svoje zasluge… trguj njima na spasenje svih. Traži me što god hoćeš: sve ću ti dati“ (Dnevnik III, 488).

Te svetice upoznale su vrijednost „besmrtnih duša stvorenih na sliku Božju“, što znači „biti izgubljen zauvijek“, „zauvijek izgubiti najviše dobro“, „biti vječno odijeljen od Boga“ (sv. Veronika G.). One su doslovno suzama danju i noću vapile pred Gospodinom zagovarajući grešnike i velikodušno se prinoseći kao „žrtve prinosnice“ (M. M. Martinengo).

Čitajući životopise i spise ovih svetica, ostajemo zatečeni izvanrednim darovima i pojavama: svete rane, trnova kruna, krvarenja, agonije, mistično vjenčanje, itd. Zapravo, to je odgovor u mjeri dara i dar u mjeri odgovora: one su čitavim svojim bićem odgovorile na uzvišeni poziv da slijede Kristove stope. Razumijemo sada snagu Klarinih: „svu sebe daruj“ (3PJa 13), „svim srcem ljubi“ (4PJa 9; PEr 11), „potpuno ljubi“ (3PJa 15).

Papa Ivan Pavao II u svojoj enciklici Spasonosno trpljenje, br. 27, kaže: „Oni koji sudjeluju u Kristovim patnjama zadržavaju na poseban način u svojoj patnji jednu česticu neprocjenjivog blaga Otkupljenja svijeta i mogu podijeliti ovo blago s drugima“.

Papa Pio XII, potičući vjernike da učine svoj dio kao suotkupitelji s Otkupiteljem, objašnjava kako se to otajstvo odvija: „Mada su u biti grozna muka i smrt našega Otkupitelja zaslužile za njegovu Crkvu neograničeno blago milosti, neshvatljiva Božja providnost odlučila je da se ove milosti ne trebaju podijeliti sve odjednom; nego da njihovo bogatstvo u mjeri manje ili više obilnoj, treba ovisiti velikim dijelom o našim djelima koja privlače duše svih ljudi, kišu nebeskih darova slobodno podijeljenih od Boga“ (Papa Pio XII, Mystici Corporis, br. 106).

Jedinstvo nas krštenika s Isusom Kristom tako je blisko da postajemo sudionici njegova jedinstvenog svećeništva: „ugrađujte se u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu“ (1 Pt 2,5). „Kraljevsko svećenstvo“ pozvano naviještati izlazak iz tame k „divnom svjetlu“ Njegovu (usp. 1 Pt 2,9) i pozivati druge k istome svjetlu

Franjin Uskrs na drukčiji način

 

Franjin Uskrs na drukčiji način


 

 Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


U svojoj želji da savršeno nasljeduje stope Gospodina našega Isusa Krista, sv. Franjo je nastojao unići i u same Gospodinove osjećaje i pokrete njegove duše. Nasljedovanje stopa Sina Božjega izrazio je preuzevši život siromaštva, malenosti, služenja, darivanja sebe drugima. Pokrete Gospodinove duše naučio je iz Evanđelja, ali ih prepoznaje i u psalmima. Što je upio i usvojio zapisao je sastavivši tako molitvenik za svoju dušu koji je nazvan Časoslov Muke Gospodnje. Moleći psalme Časoslova Muke prepoznajemo prizore Muke: molitva u Getsemaniju, suđenje, bičevanje, križni put, napuštenost od strane bližnjih, izrugivanja svjetine te sama smrt. U Časoslovu Muke ne susrećemo napuštenost od strane Oca. Sin Božji, Sluga Jahvin, premda ponižen, stradajući, mučen na razne načine ostaje u Ocu i Otac u njemu.

Premda sv. Franjo nije teolog, on ima svoju teologiju. Ono što njegovoj teologiji daje jedinstvenost proizlazi iz njegova odgovora na Riječ Božju i službenu teologiju: „slijediti stope Gospodina našega Isusa Krista“. Tako je on dao i jedinstveni pogled na vazmeno otajstvo: Gospodnju muku, smrt i uskrsnuće.

Sastavljajući svoj Časoslov Muke Franjo je preokrenuo poredak liturgijske godine: za njega ona počinje Mukom Gospodnjom: „od povečerja Velikog petka, jer je te noći izdan i uhvaćen Gospodin naš Isus Krist“ (ČMu, rubrika). Tako protivno uobičajenom mišljenju da je Franjin božićni psalam temelj za razvoj njegovih vazmenih psalama, čini se da je suprotno: božićni psalam započinje Ulaznom pjesmom svetkovine Uzašašća. Stoga je za Franju korijen kontemplacije Božića vazmeno otajstvo. Njegov časoslov prikazuje Sina Božjega kao onoga koji ljubi Oca i dariva svoj život. To je karakter Sin Božjega odvijeka, a u vremenu je to očitovano preuzimanjem poniženja naše ljudske naravi i Muke i smrti radi naših grijeha, za naše spasenje.

Moleći psalme jedan za drugim vidimo kako se isprepliće govor Mučenoga i Proslavljenoga. Ponekad je teško razlučiti što pripisati jednomu, a što drugomu. Franjo, naime, i u usta Uskrsnuloga stavlja vapaje Velikog petka. Kako to objasniti?

Na početak svakoga časa Franjo stavlja Hvale koje započinju: „Svet, svet, svet Gospodin Bog svemogući, koji jest, koji bijaše i koji će doći“ (HvČs 1). Tim retkom Franjo nas uvodi u Knjigu Otkrivenja i viziju Jaganjca, „zaklanog Jaganjca“ (isto, 3). Čini se da Franjo, moleći Časoslov Muke, ima pred očima Raspetoga koji je umro i uskrsnuo i „jest“ u nebu, ali kao zaklani Jaganjac. Franjo, naime, i u Poticaju na hvaljenje Boga i u Hvalama uz svaki čas donosi redak iz Otkrivenja: „Dostojan je zaklani jaganjac primiti hvalu, slavu i čast“ (PoHvBo 17); „Dostojan je zaklani jaganjac primiti moć i bogatstvo i mudrost i snagu i čast, i slavu, i blagoslov“ (HvČs 3). Nije li i završetak svakoga časa time nadahnut: „Blagoslivljajmo Gospodina Boga živoga i istinitoga; uvijek mu iskazujmo hvalu, slavu, čast, blagoslov i sva dobra“?

Druga pojedinost jest Franjina Susceptio-teologija. U dva psalma Franjo naziva Oca: „Deus Susceptor meus“ ( Ps XI,9. XII,9). Često se to prevodi: „Bog je moja utvrda“ i sl. Međutim, Franjo promatra Krista kao žrtvu koja se prinosi, uzdiže k Ocu: „Kad su se navršili dani da bude uznesen“ (Lk 9,51), a Otac je onaj koji prima njegovu žrtvu. To je Franjo naučio sudjelujući u svetoj misnoj žrtvi, a poznato je da se pri sastavljanju Časoslova Muke služio misalom.

Vapaji i prošnje na usnama proslavljenoga Krista jesu vapaji Krista svećenika koji prinosi svoju žrtvu; to su ujedno vapaji njegova mističnoga Tijela, kojemu je On glava, a koje je na zemlji još u progonstvima. Premda Kristovim uskrsnućem počinje dovršenje posljednjih vremena, definitivnog i proslavljenog svijeta, mi na zemlji nismo u pasivnom mirovanju, nego u borbi do njegova drugog dolaska - paruzije: „Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov koji otkupi duše slugu svojih vlastitom presvetom krvlju svojom, i neće napustiti nikoga tko se u njega uzda. I znamo da dolazi, da će doći suditi po pravdi“ (Ps VI, 15-16).

Svojom malom ali velikom teologijom Časoslova Muke Franjo je htio hraniti duhovni život svoje braće, ali i ostalih vjernika. Međutim, ovo jedinstveno djelo u zapadnoj Crkvi ostalo je gotovo nepoznato i potpuno istisnuto zbog brze klerikalizacije Reda. Nama danas ono svojim bogatim značenjem može posvijestiti da smo mi sljedbenici Raspetoga, tj. Onoga koji je Uskrsli, uvijek živ, a koji se udostojao radi nas podnijeti Muku: tj. „roditi se na putu“ (Ps XV, 7, božićni psalam) i biti razapet

Posljednje utočište tjeskobnima

 

„Posljednje utočište tjeskobnima“ (PrKl IV,12)


 

 Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


„Neka [opatica] tješi žalosne. Neka bude posljednje utočište tjeskobnima, da u slabih ne pobijedi bolest očaja ako u nje ne bude lijeka za ozdravljenje“ (PrKl IV,12). Ovo je središnji propis u Pravilu sv. Kare u nizu drugih koji se odnose na obveze opatice i majke u zajednicama Siromašnih sestara.

U načinu života najuzvišenijega siromaštva, što ga je utemeljila, Klara pronalazi da se može dogoditi da ima onih koje su još siromašnije, slabije, potrebitije, na rubu zajednice zbog ovog ili onog razloga: bolesti, moralne slabosti i duhovne patnje. Takve sestre u Klarinoj zajednici osobita su ljubav i briga opatice. Ako joj prethodno brani posebne naklonosti, priklanjanja ovoj ili onoj skupini određene društvene pripadnosti, ovdje Klara usmjerava opaticu kome da se prikloni, prema kome treba gajiti „posebnu naklonost“ (PrKl V,11): to su one koje su u „povjerenom joj stadu“ (isto IV,9) najslabije.

Ljubav prema najpotrebitijim sestrama nadilazi svaki strah i opasnost. Evanđeoska škola Svetoga Damjana uvela je Klaru u slobodu djece Božje koja djeluju vođena Kristovom ljubavlju: „Iz ljubavi prema Kristu ljubeći jedne druge vani djelima pokazujte ljubav koju unutra imate“ (OporKl 59). Zato se Klara usudila upotrijebiti svu svoju majčinsku domišljatost kako bi, brineći se za duše i tijela svojih sestara, otvorila put Božjoj milosti do dubina pojedinih.

Postupak za proglašenje svetom često opisuje Klarinu sućut sa sestrama koje su bile u velikim kušnjama: „Kad bi spomenuta gospođa Klara ponekad vidjela neku sestru da trpi napastovanje ili nevolju, ta bi je gospođa potajno pozvala i plačući je tješila, a ponekad bi se preda nju ničice bacila“ (PostKl X,5). Smatra se da je jedno od najljepših svjedočanstava sljedeće: „I dodala je ova svjedokinja da ona sama, budući je bila bolesna, jedne je noći bila vrlo ojađena zbog teške bolesti na kuku, [i] počela se žaliti i jaukati. I ta ju je gospođa upitala što joj je. Onda joj je ova svjedokinja kazala svoju bol. I ova se Majka bacila točno na taj kuk na bolesno mjesto a zatim je tu postavila neku tkaninu koju je imala na svojoj glavi; i odmah je bolesti s nje posve nestalo“ (isto VII,12). Poznat je i slučaj s. Andreje koja je, u silnoj želji da ozdravi, samu sebe skoro ugušila (isto 3,16). Sv. Klara je znala za njezinu bolest, ali je jedne noći „u duhu saznala da je ona bila u velikoj kušnji kako bi od toga ozdravila“ (isto 3,16). Sestra Andrea je, dakle, bila jedna od onih koje Klara spominje u Pravilu: upala je u očaj jer u Majke nije bilo lijeka za njezinu bolest. No Klara se pokazala njezinim posljednjim utočištem, uvela ju je u istinu, ukazala joj je na njezino bijedno stanje duše te ju pozvala na promjenu života: „Jadnice, ispovjedi Gospodinu svoje nakane, koje su i meni dobro poznate. Evo, ono što si htjela izliječiti, izliječit će Gospodin Isus Krist. Ali promijeni svoj život nabolje (…). Na njezine riječi primila je duh skrušenosti i doista očito popravila svoj život“ (LegKl 59).

U nedostatku lijeka za ozdravljenje, Klara, „utjeha žalosnih i posljednje utočište tjeskobnih“ (usp. PrKl IV,12) imala je moćno sredstvo: izvanrednu vjeru u Božju svemoć, da će on za svoje dragovoljne sirotice učiniti i čuda. Izjave sestara na Postupku donose niz svjedočanstava o čudesnim ozdravljenjima sestara po Klarinoj molitvi.

Međutim, pišući gore navedeni propis za svoje nasljednice, Klara ne traži od njih da od Boga nužno isprose čudo za svoje sestre. Ali traži od njih da upotrijebe sve moći svojega srca kojima je obdaren svatko tko je upoznao Boga koji je ljubav (usp. 1 Iv 8,11). Traži da budu slika Boga koji je „utočište i sklonište u dan nevolje“ (Ps 58,17), slika Duha Svetoga koji je nazvan Utješitelj, Branitelj (Iv 14,26), „otac ubogih“ (Duhovska Posljednica). Kao što je Duh Sveti Utješitelj i Branitelj zato što je „Duh Istine“ (Iv 14,17), što „doziva u pamet sve što“ se odnosi na istinu o Bogu i čovjeku (usp. Iv 14,26), tako i Klara hoće da njezine nasljednice budu ne one koje udaljavaju od Kristova križa nudeći jeftina rješenja ljudskim gestama, nego, naprotiv, pomoć da se križ zavoli, prihvati i nosi u mirnom predanju.

Neprestano slušamo o depresiji, očaju, tjeskobi… S Kristom na križu razapeto i Duhom Svetim produhovljeno naše tijelo može postati prijenosnik Božje ljubavi. To spada na naše služenje, na našu malenost, na naše bratstvo.

Klarin jednostavan put kontemplacije

 

Klarin jednostavan put kontemplacije

 


Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Klara kontemplacijaPromatrajući Klaru i njezine sestre koje se nisu bojale „nikakve oskudice, siromaštva, napora, nevolje, omalovažavanja ni prezira svijeta“, Franjo se „veoma obradova u Gospodinu“ (usp. OporKl 27-28). To je bila tolika radost da im je dao Oblik života i preuzeo na sebe i Manju braću trajnu brigu o sestrama. Čemu se to Franjo veoma obradovao?

Klara i sestre bile su veoma pobožne djevojke još u roditeljskoj kući. U Svetome Damjanu posvetile su se molitvi još više. No Franjo se nije radovao gledajući ih kako mole, nego se radovao vidjevši ih kako nose križ, kako trpe za Krista i s Kristom. On je u njima vidio one koje su doista susrele Gospodina, koje u tim teškim trenutcima žive povezane s Gospodinom jednako kao kada su u crkvici na molitvi. Ako za sv. Klaru životopisac kaže da se iz njezinih usta „kroz dvadeset osam godina neprestanog bolovanja nije čulo mrmljanje, niti jadikovanje: nego je iz njezinih usta uvijek izlazio sveti razgovor, uvijek zahvaljivanje“ (LegKl 39), to znači da su i početne godine u Svetome Damjanu bile takve. Preuzvišeno siromaštvo u njoj je izdublo zdenac iz kojega je šikljala voda radosti.

Iz toga razloga Franjo daje Klari i sestrama mali Oblik života koji ne donosi naputke kako živjeti, nego teološko obrazloženje onoga što one već žive: „Budući da ste se po božanskom nadahnuću učinile kćerima i službenicama svevišnjega, vrhovnoga Kralja, Oca nebeskoga, i zaručile se s Duhom Svetim te izabrale da živite po savršenstvu svetoga Evanđelja, želim i hoću osobno i po svojoj braći uvijek se zdušno i posebno brinuti o vama onako kao o njima“ (PrKl VI,3-4). Iz onoga kako žive preuzvišeno siromaštvo u svim njegovim oblicima, Franjo vidi da su Klara i sestre u uskoj povezanosti sa svakom osobom Presvetoga Trojstva, kao Marija.

Kao što Klara preuzvišeno siromaštvo iščitava kroz mistično zaručništvo, tako ga Franjo iščitava trojstveno i marijanski. Za sebe i braću reći će da su „nove lude na ovome svijetu“ (usp. OgSav 68), ali za sestre nalazi prelijepe izričaje: kćeri, službenice i zaručnice. Međutim i ti izričaji u Franjinoj misli znače evanđeosku ludost: „izabrale [ste] da živite po savršenstvu svetoga Evanđelja“ (PrKl VI,3). Konkretno to znači „ne imati uopće nikakve posjede, slijedeći u svemu stope Onoga koji je radi nas postao siromah“ (PovSir 3). To je ludost koju je povijest nazvala „Povlastica siromaštva“, gdje siromaštvo znači neposjedovanje vremenitih dobara.

Franjo je zabranio braći da u svom itinerantskom načinu života ni na koji način ne primaju novac. Klara je i u tome njegova vjerna učenica i odabire još teži put. Ona se usudi zajednicu od pedeset sestara ostaviti bez sigurnosti koju monaška tradicija dopušta kako ne bi stradala molitva i duhovni život monaha. Za zatvorenu zajednicu, kakva je bila ona kod Svetog Damjana, neposjedovanje zemljišta (usp. PrKl VIII,10-15) bila je velika ludost.

Franjo i braća na svom putu sami su išli u prošnju za svoje potrebe: „neka s pouzdanjem idu prositi“ (PPr VI,2), dok Klara i sestre „neka s pouzdanjem šalju (….) po milostinju“ (PrKl VIII,2), ovisne tako ne samo o Ocu, nego i o čovjeku koji je sredstvo Božje providnosti. „S pouzdanjem“ je jedina sigurnost koje Pravilo dopušta sestrama.

Zanimljivo je da Klara, koja u pitanju zemljišta ipak dopušta sestrama nešto zemlje izvan klauzure – koju, istina, sestre ne uživaju nego je neobrađena – radi odvojenosti samostana, ipak ih ne lišava one brige koju osjećaju siromasi. Klara je mistično sjedinjenje, najviše stupnjeve duhovnoga života, vidjela moguće upravo u uvjetima najuzvišenijega siromaštva. Molitva, traženje Boga, čežnja za Njim nije moguća ako smo na zemlji siti, priznati, bogati, slavni… Naprotiv, Klara smatra da se Boga susreće upravo kada kušamo siromaštvo u svim njegovim oblicima, materijalno, moralno i duhovno. Samo siromah treba Boga: „Gospodin samo siromasima kraljevstvo nebesko obećaje“ (1PJa 25).

Kada se kaže da je za Franju Siromaština „zaručnica“ i kada Klara kaže da se zaručuje s Kristom siromašnim, to je jedno te isto. Radi se o tome da se siromaštvo, koje je Kristovo, dotiče, ljubi, tjelesno osjeća u „oskudicama, siromaštvu, naporima, nevoljama, omalovažavanju i preziru svijeta“ (usp. OporKl 27). U Povlastici siromaštva nalazimo gotovo identične riječi kao u pismima sv. Klare Janji Praškoj koje potvrđuju gore rečeno. Gdje Povlastica siromaštva kaže: „U toj odluci uopće vas ne straši oskudica u dobrima, jer je ljevica nebeskoga Zaručnika pod vašom glavom“ (PovSir 4), Klara kaže: „sjećaj se svoje odluke (…) djevice, siromašna, Krista siromašnog prigrli“ (usp. 2PJa 11.18). Ili: „Onaj koji hrani ptice nebeske i odijeva ljiljane poljske neće vas iznevjeriti (…) sve dok vam u vječnosti ne daruje samoga sebe, onda kada vas njegova desnica zagrli još većom radosti, u punini Njegova motrenja“ (PovSir 6), a Klara piše: „Trčat ću i neću sustati dok me ne uvedeš u vinski podrum, dok tvoja ljevica bude pod glavom mojom, a desnica me sretno bude grlila“ (4PJa 31-32).

Za Klaru mistika se konkretno vidi u djelima, u svakodnevnom nošenju križa, „vjerno i pobožno“ (PrKl VII,1). Govoreći o načinu rada, a to znači također podnošenje svih mogućih napora, opominje sestre neka „ne trnu duha svete molitve i pobožnosti, čemu ostalo vremenito mora služiti“ (isto,2). Često slušajući druge koji nam povjeravaju svoje patnje, borbe, padove, grijehe , imamo odgovor kako je važno moliti. No i sami često tražimo utjehu u nečemu drugom. Tužimo se na umor i iscrpljenost, a Klara nam pokazuje da je moguće desetljećima živjeti podnoseći sve oblike siromaštva ako u svemu tražimo Božje lice. Tražimo li samo sebe, dokazivanje samih sebe, ostat ćemo prazni jer ono vremenito stavljamo ispred duha svete molitve i pobožnosti. Klara je trčala, nije sustala, zato joj je u svim životnim nedaćama Zaručnikova ljevica bila pod glavom, a desnica ju njegova grlila.

I Franjo i Klara pokazuju nam običan put kontemplacije, put doista nastao Utjelovljenjem Riječi, put dostupan našemu siromaštvu. Možemo li u svom siromaštvu vidjeti Kralja slave (usp. LegKl 46)?

Pod okriljem Oca milosrđa

 

Pod okriljem Oca milosrđa

 


Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Sveti Otac otvorit će 8. prosinca 2015. Svetu godinu milosrđa koju prati moto: Milosrdni kao Otac. Obje riječi, i milosrdan i Otac, već su mi domaće jer ih susrećemo više puta u Oporuci sv. Klare, koja se u našoj zajednici čita svake subote. Budući da smo još u Godini posvećenoga života, želim prikazati kako sv. Klara shvaća svoj poziv i služenje Bogu kao dar Oca milosrđa. Njezina teologija duhovnog poziva uvodi nas u svijet saveza milosti s Ocem milosrđa.

Prisjetimo se njezinih početaka: ostavlja sve, svoje plemenito podrijetlo te se s potpunim povjerenjem i ljubavlju predaje Gospodinu. Kada će četrdeset godina nakon Cvjetnice 2011. pisati svoju Oporuku, opisujući svoj poziv čak će pet puta spomenuti Božje milosrđe, a Boga nazvati Otac milosrđa.

„Među ostalim dobročinstvima koja smo primile i svaki dan primamo od darovatelja našega, Oca milosrđa, pa stoga još više moramo zahvaljivati istom slavnom Ocu, jest naše zvanje. Što je ono savršenije i veće, to više Njemu dugujemo zahvalnost“ (OporKl 2-4). Klara promatra svoj i poziv sestara kao jedno od, ali ipak najveće od svih, dobročinstava što ih danomice primaju od „Darovatelja našega“. Ovdje Klara gleda taj odnos u svjetlu srednjovjekovnog društva. Dobročinitelj se stalno brine o zajednici siromašnih sestara jer Klara i sestre pripadaju sloju siromaha, bespomoćne su, slabe, nezaštićene. One su slika čovječanstva koje milosrdni Otac ne želi ostaviti u raljama zla, što je Papa htio znakovito pokazati time da Godinu milosrđa otvara na svetkovinu Bezgrešne, jedine izuzete od povrede grijehom snagom djelovanja Božjeg milosrđa.

Klara zna da ne posjeduje ništa kako bi uvijek bila spremna primiti svaki dar od Oca milosrđa. I to je glavni razlog njezina neprestanog zahvaljivanja kroz cijelu Oporuku. Nadalje, ona se divi velikoj Božjoj dobroti prema maloj zajednici promatrajući kako se Otac milosrđa poslužio svetim Franjom s obzirom na njihov poziv. Franjo je naime, popravljajući crkvu sv. Damjana prorekao da će tu doći „gospođe, čiji će slavan život i sveto vladanje proslaviti Oca našega nebeskog u cijeloj njegovoj svetoj Crkvi“ (OporKl 13-14). Prisjećajući se tog Franjinog proroštva, Klara se osjetila uronjenom u „obilno milosrđe i ljubav“ Boga koji iskazuje „izobilnu dobrohotnost“ maloj zajednici kada se „po svome Svecu udostojao tako govoriti o našem pozivu i izabranju“ (isto, 15-16). Ove riječi podsjećaju nas na Pavlov kristološki himan iz Poslanice Efežanima, gdje govori o našem izabranju u Božjem naumu „prije postanka svijeta“, „dobrohotnošću“ njegove „volje“ (usp. Ef 1,4-5). Božja dobrohotnost ne ograničuje se vremenom i prostorom, stoga: „to je naš preblaženi otac Franjo prorekao ne samo o nama, nego i o ostalima koje će doći u sveti poziv u koji je Gospodin nas pozvao“ (OporKl 17).

„Pošto se svevišnji Otac nebeski udostojao po svome milosrđu i milosti prosvijetliti moje srce da, po primjeru i pouci preblaženoga našega oca Franje, činim pokoru, malo nakon njegova obraćenja, skupa s malobrojnim sestrama koje mi malo nakon moga obraćenja Gospodin bijaše dao, dragovoljno mu obećah poslušnost, kako nam Gospodin po njegovu čudesnu životu i nauku bijaše udijelio svjetlo svoje milosti“ (isto, 24-26). Nije samo Klarin osobni poziv djelo Božjeg milosrđa, nego je njegovo djelo također taj osobiti način života ili pravac unutar Crkve „po primjeru i pouci preblaženoga našega oca Franje“. Očevo milosrđe dalo je da Klara nakon traženja i lutanja od samostana sv. Pavla do sv. Anđela pronađe napokon svoje mjesto. A „po volji Božjoj i preblaženoga našega oca Franje“ to je mjesto bilo „uz crkvu svetoga Damjana, gdje nas je Bog po svome milosrđu i milosti za kratko vrijeme umnožio, da se ispuni što Gospodin po svome Svecu bijaše prorekao“ (isto, 30-32). Volja Božja, ona „dobrohotnost“ Božja bila je da se nastane pored sv. Damjana. To je bila i Franjina volja jer je o tome primio radost i prosvjetljenje Duha Svetoga (usp. isto, 11). Isti Gospodin koji ju je po svojem milosrđu i milosti pozvao da živi taj način života, čudesno je „po svome milosrđu i milosti za kratko vrijeme umnožio“ svoje odabranice i tako ispunio proročanstvo izrečeno na Franjina usta „visokim glasom na francuskom jeziku“ (usp. isto, 12).

Na koncu, način života Klare i njezinih sestara doista je u Crkvi proslavio Oca nebeskoga putem „svete jednostavnosti, poniznosti, siromaštva i časna i sveta vladanja“ (usp. isto, 56), ali, Klara ističe, ta slava ne dolazi od sestara, nego „jedino po milosrđu i milosti darovatelja“, to jest Oca milosrđa koji je „raširio miris dobra glasa kako do onih koji su daleko tako i do onih koji su blizu“ (isto, 58). Najveća zahvalnost Klare i sestara Ocu milosrđa jest uzvratiti mu umnogostručen talent (usp. isto, 18), a to je upravo spomenuti put kreposti koje čovjeka lišavaju, čine ga praznim za Božje kraljevstvo, za primitak bezbrojnih svakodnevnih dobročinstava božanskoga Darovatelja.

Odmah nakon toga Klara prelazi na poticaj neka se sestre ljube uzajamno, pokazujući to djelima (usp. isto, 59-60). Znala je da milost što svakodnevno kušaju Božje milosrđe mora biti živa i u njihovim međusobnim odnosima. Sama je vršila u zajednici djela milosrđa. Premda stroga prema samoj sebi u nanošenju tjelesnih odricanja svomu tijelu, u Pravilu traži neka se opatica „milosrdno pobrine“ za bolesne sestre (PrKl 8,13), a mladim, slabašnim i onima koje poslužuju izvan samostana neka „milosrdno dadne oprost od posta“ (isto, 3,10).

Klara je gradila svoju zajednicu na milosrđu. Sestre, živeći u tjelesnoj oskudici, bile su upućene jedna na drugu, bile su izvor milosrđa i ljubavi jedna drugoj. Klara je tražila da ta ljubav bude veća od one tjelesne koju majka ima prema svojoj kćeri: „Neka s pouzdanjem jedne drugima očituju svoju potrebu. Pa ako majka ljubi i njeguje tjelesnu kćer svoju, koliko jače mora sestra ljubiti i njegovati sestru svoju duhovnu“ (isto, 8,15-16). Nadasve milosrđe ima biti prisutno kada su u pitanju grijesi i padovi pojedinih članova zajednice. Tada se „opatica i njezine sestre moraju čuvati da se ne srde i ne uznemiruju zbog čijega grijeha; jer srdžba i uznemirenost priječe ljubav u njima i u drugima“ (isto, 5-6). Sestra koja sagriješi postaje sakrament ljubavi i milosrđa, ona pred kojom je opatica dužna djelovati poput Isusa koji je žrtvovao vlastiti život da bismo ga mi imali u izobilju. Stoga će opatica onoj koja pogriješi milosrdno naložiti pokoru (usp. isto, 9,18), kao spasonosni čin koji će izgubljenu ovcu povratiti u stado.

Milosrđe je također na djelu kada dopusti drugome stvaralačku slobodu. Klara nije donijela potanko strogo određene propise, nego je više puta naglasila neka sestre same prosude prema prilikama kako će postupiti, stoga u njezinu Pravilu nailazimo na ovakve izričaje: „osim ako to traži očita nužda“ (PrKl 9,12); „osim ako to zahtijeva očit, razuman i neumitan razlog“ (11,8); „po uviđavnosti opatice“ (3,10).

Na koncu, Klara je moliteljica. U liturgiji i osobnoj molitvi susreće se s Božjim milosrđem. Na koncu života progovorit će svojoj duši koja se hranila tim susretima s milosrdnim Bogom: „Pođi sa sigurnošću, jer imaš dobru putnu pratilicu. Pođi, jer te je onaj koji te stvorio i posvetio, uvijek čuvao kao majka svoje čedo i ljubio nježnom ljubavlju“ (LegKl 46). Pozdrav kojim završava njezino Prvo pismo Janji Praškoj otkriva nam što je ona molila za druge i što je bila svrha njezina života: „Molim vas također u Gospodinu, koliko samo mogu, da mene, svoju sluškinju, premda beskorisnu, i ostale odane nam sestre koje sa mnom u samostanu borave preporučite u svojim presvetim molitvama, kako bismo uz njihovu potporu mogle zaslužiti milosrđe Isusa Krista te skupa s vama zavrijedimo uživati u vječnom gledanju“ (1PJa 33-34).

I ne samo to, Otac milosrđa jest onaj koji nadopunja njezine ograničenosti. U svome Blagoslovu sestrama ona moli: „Gospodina našega Isusa Krista po njegovu milosrđu (…) da vam sam nebeski Otac dadne i potvrdi ovaj svoj presveti blagoslov na nebu i na zemlji“ (BlKl 7-8). Ona daje što najviše može: „Blagoslivljam vas za svojega života i nakon svoje smrti, koliko mogu“ (r. 11), ali da nadiđe svoje granice zaziva Oca milosrđa: „i više nego što mogu, svim blagoslovima kojima je Otac milosrđa blagoslovio i blagoslovit će sinove i kćeri na nebu i na zemlji“ (r. 12). Tako ostavlja svojim sestrama sigurnost da će se Otac milosrđa uvijek i preobilno brinuti za njih.

Uđimo u ovoj milosnoj Godini na vrata milosrđa, na vrata „premilosrdnog srca Boga našega“ (Lk 1,78) i dopustimo da drugi uđu kroz vrata milosrđa našega srca. Sveta Klara nam pokazuje jednostavan put da je to moguće i da taj put dovodi do samog prijestolja Božjeg milosrđa.

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori

PJESMA FRANJO I KLARA

franjo klara

~~ HVALA REDOVNIKA~~

RBA

bg

logo GP




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio