Sa svojim sestrama izabrala sam poslušnost

„Sa svojim sestrama obećala sam poslušnost“ (PrKl 1,4)

 Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Kada slavimo svetkovinu Božića, Rođenja Gospodnjega, imamo na umu da je utjelovljenjem Sin Božji započeo put poslušnosti Ocu u našem ljudskom tijelu, jer je On i kao Bog ne samo poslušan nego sama poslušnost, što je istoznačnica za ljubav.

Nije stoga čudo da kod svetoga Franje i svete Klare nalazimo poslušnost unutar njihova bratstva koja ima u sebi nešto od božićnog otajstva: poglavar poput Djevice Marije dršćućim rukama drži svakoga brata/sestru, brinući za potrebe njihove duše i tijela, a podložnici se predaju u ruke poglavara poput Djeteta Isusa koje iz dana u dan sve više raste kako u dobi tako i u svojoj otkupiteljskoj poslušnosti Ocu.

Upravo je na Božić mali Isus upitao bl. Juliju Milanska, klarisu iz 16. st., bi li ga htjela imati na svojim rukama poput blažene Djevice Marije: „Da, rado!“, odvrati ona. Tada ga je vidjela i osjetila na svojim rukama, držala ga čvrsto i pobožno. Osjetivši toliku milinu zaželjela je: „Gospodine moj, učini mi milost da ostanem bez ijedne dužnosti, kako bih mogla što više biti s tobom“. No božansko joj Dijete odvrati: „Hoću da vršiš poslušnost“.

Za svetoga Franju poslušnost je najviši stupanj života „bez vlasništva“: „Gospodin u Evanđelju veli: Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik; i: Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga. Ostavlja sve što posjeduje i gubi dušu svoju i tijelo svoje onaj čovjek koji svega sebe u poslušnosti predaje u ruke svoga poglavara“ (3 Opom 1-3). Sin Božji u svom rođenju dolazi bez ičega svojega, samo s poslušnošću, prihvaćanjem svakog stanja poniženosti. Stoga nije čudo da se u spisima Drugog franjevačkog reda nalazi i tema poslušnosti, „jer nema na svijetu takve žrtve koja se toliko sviđa Gospodinu kao prava poslušnost“ (sv. Koleta, 15. st.).

Koje su granice poslušnosti? „Nije dovoljno slušati za neko izvjesno vrijeme i u nekim stvarima, stavljajući granice; nego sve do smrti i u svemu što nije protivno Bogu, protiv duše i svetog Pravila… I nemojmo svoj način mišljenja pretpostavljati načinu mišljenja naših pretpostavljenih: jer Isus Krist, koji je prava Mudrost, podložio se Josipu i svojoj miloj Majci Djevici“ (sv. Koleta).

Svako zlo dolazi od neposlušnosti, počevši od onog prvog čina neposlušnosti, kako to dobro pojašnjava sv. Franjo: „Sa svakoga je stabla u vrtu [Adam] mogao jesti, jer nije zgriješio dok nije prekršio poslušnost. Sa stabla spoznaje dobra jede, naime, onaj tko volju proglašava svojom vlastitom i oholi se zbog dobara koja Gospodin govori i čini u njemu; i tako mu je na poticaj đavla i kršenjem zapovijedi nastala jabuka spoznaje zla. Stoga treba da podnosi kaznu“ (2 Opom 2-5).

Poslušnost je, kaže bl. Julija Milanska, „zalog raja“, jer ako želimo doći u nebo, valja nam ići putem kojim je prošao naš Gospodin: „putem mučeništva, koje se sastoji u pravoj i iskrenoj poslušnosti, koja hoće i zapovijeda svaku krepost u nama: ljubiti Boga iznad svega drugoga, a bližnjega kao sebe sama, nositi breme drugih kako bismo htjeli da drugi nose naša bremena, uzvraćati dobro za zlo istinskom ljubavlju Božjom i blaga srca i neprestano razmišljati o svom životu u čemu smo nesavršeni“.

Ako je poslušnost „zalog raja“, živjeti u neposlušnosti, stalno po hirovitosti svoje volje, znači već na zemlji živjeti pakao: „Da ne biste živjele, da tako kažem, u stalnom paklu, molim vas da biste dragovoljno i s radošću činile ono što morate činiti s naporom“ (Sl. B. s. Franciska Farnese, 17. st.).

Kao što franjevačka obitelj božićno otajstvo promatra usko povezano s Presvetom euharistijom, tako promatramo i poslušnost u svjetlu Kristove poslušnosti pod euharistijskim prilikama: „Spasitelj Isus, budući da je Bog kao i njegov Otac, jest Kralj neba i zemlje, Gospodar cijeloga svijeta, po moći kojoj se ništa ne može oduprijeti, ipak se podložio, kao rob, u svetohraništu! Na jednostavan glas svojih službenika On silazi na žrtveni oltar… Pušta se nositi i da ga stave kamo hoće… Podnosi biti zaključan u svetohraništima…, da ga se uzme natrag i da ga se dade srcima koja ga žele…, čak i kada zna da će biti loše primljen. O draga kreposti poslušnosti, kako mi izgledaš lijepom kad te tako vrši Bog!“ (s. Tereza od Isusa, 19. st.).

Život u poslušnosti potvrđuje svetopisamske riječi: „Koji tvoj Zakon ljube, velik mir uživaju“ (Ps 119,165). „Redovnica koja ne radi s nastojanjem da se pobijedi i nadvlada, ne može biti sretna: nikada nije u miru i ne nalazi utjehe, jer je traži ondje gdje se ne nalazi; samo u mjeri u kojoj se pobjeđuje nad samim sobom, kuša se sreća i posjeduje se mir srca… Koji mir, koja ljubav i koje jedinstvo kraljuju u tim slučajevima! Mogu se nazvati zemaljskim rajem“ (s. Marija Dominika Berlamont, 19. st.).

Poslušnost, podlaganje ljudske volje koja se odriče vlastitih sebičnih ciljeva kako bi dala mjesta božanskoj volji za s. Klaru Luciju Garzonio (20. st.) čini se temeljem za svaku duhovnu nadgradnju i za postizanje svake druge kreposti: „Poslušnost je temelj svake druge kreposti, jer tko zna, tko nauči slušati, podlaže se u svemu i po svemu drugima, dakle i volji Božjoj. Zato jer poništava vlastitu sebičnost, u vjernom služenju drugima u svemu, zapovjeđena je i željena, te stiže do ljubavi: a to je savršena ljubav Božja u koju uranja, pred križem koji je simbol te ljubavi“.

Slušanje i poslušnost su umijeće. To je Presveta Djevica neprestano ponavljala svetoj Veroniki Julijani (17./18. st.). Sve milosti što ih je primila plod su poslušnosti. Sv. Veronika u svom Dnevniku često govori o poslušnosti: čas tvrdeći: „Povjeravam se kreposti poslušnosti i ona mi čuva mir… Poslušnost mi donosi mir u svemu“; čas da svim silama ispuni ono što iz poniznosti ne bi činila (primjerice, iznošenje vlastitih mističnih iskustava): „O Bože, kakav stid osjećam, ali poslušnost mora nadići sve“; čas opet da prosi za krepost poslušnosti: „Moj Bože, poslušnost i poniznost te molim!“ Kako ide putem poslušnosti, spoznaje sve više da poslušnošću postaje jedno s Ocem, da njezina duša djeluje u potpunom zajedništvu s Njime i da slušajući prianja uz Njega, pričešćuje se Njime. Tada Bog i poslušnost postaju jedno: „Za mene su Bog i poslušnost jedno... Ovo nisam nikad prije razumjela, jer nije u meni bila prava poslušnost;a sad je Bog učinio da to malo shvatim“. Zadivljuje ovo Veronikino „malo“, nasuprot nama koji tek što malo zakoraknemo na put duhovnosti, mislimo da smo već poslušni, ponizni i sl. A ona na najvišim stupnjevima sjedinjenja s Bogom još uvijek vidi da je postigla „malo“. To je ono Franjino: uvijek iznova, jer smo kao beskorisne sluge malo ili ništa učinili.

Slično „žaljenje“ nalazimo kod č. sl. B. Klare Izabele Formari ((18. st.): „Našla sam se na podosta širokom putu… Ah, koliko sam se na tom putu zadržavala gubeći, što je vrijedno žaljenja, svoju jadnu dušu koja je bila veoma zadovoljna u svojim bijedama i nesrećama; na kojemu sam se… mnogo zadržavala u mojim duhovnim ruševinama, hoteći skoro uvijek vršiti svoju volju“.

Unutarnji glas što ga je „Jeruzalemska klarisa“, s. Marija od Trojstva (20. st.) čula, plod je poslušnosti: „Ponizna duša, koja je u stanju poslušnosti, ima otvorene oči za moju prisutnost; ne napušta je, i posvuda joj otkriva znakove i moje poruke, jer odmah pristaje uz ono što joj kažem. Kad koja duša prihvaća primiti upute svojih poglavara i poslušati ih iz ljubavi i u duhu vjere, pripravna je primiti najveće milosti“. Z one koji imaju vlast, čitamo kod iste s. Marije sljedeće: „Vlast je sveta: dolazi od Boga. Ona mora biti zaštitom onima koji su joj povjereni, nasljedujući, s obzirom na njih, način djelovanja moje Majke: predusretljivo i šutljivo, majčinski i suzdržano, nevidljivo pri zaštićivanju, a s istim zahtjevima kao što su Božji i da je sama izvorom milosti za svoju djecu. Vlast mora svojim podložnicima otkrivati nešto od Očeve dobrote i zahtjeve Božje svetosti, nešto od poslušnosti Sina, nešto od bezgranične velikodušnosti i mudrosti Duha Svetoga. Vlast je sveta, dolazi od Boga. Ne smije se ograničiti da samo naređuje i nadzire. Njezino je poslanje da vodi duše k Bogu“

Za kršćanina poslušnost je put koji odgovara Isusovom pashalnom putu. Preko neprestanog izvlaštenja od vlastite volje, ne samo kada nas ona navodi na zlo, nego i onda kada želi dobro, dolazimo do onoga „zaodjenuti se Gospodinom Isusom Kristom“ (Rim 13,14).

• < Prethodno
• Slijedeće >