Klarin Božić - primjer franjevačke samoće

Klarin Božić, primjer franjevačke samoće

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

   U životu svete Klare imamo jedan poznati i dragocjeni događaj; poznat zbog svojega značenja, ali nedovoljno promatran u njegovim izvornim razlozima. Riječ je o jednom mističnom iskustvu koje se zbilo o Božiću 1253. godine, posljednjem Klarinom Božiću na zemlji. O tome nas izvješćuje sestra Filipa: »Još je pripovijedala spomenuta gospođa Klara, kako u skorašnjoj noći Rođenja Gospodnjega zbog teške bolesti nije mogla ustati s ležaja i ići u kapelu. Sve su sestre po običaju otišle na Jutarnju, ostavivši nju samu. Onda je ta gospođa uzdišući rekla: „Oh, Gospodine Bože, evo sam ti ovdje ostavljena sama“. Tada je odmah začula orgulje i otpjeve i cijelo bogoslužje braće u crkvi Svetoga Franje, kao da je ondje bila nazočna« (PostKl 3,30).

   Neobična molitva vinula se s Klarinih usana, molitva u kojoj se Klara tuži Gospodinu što je ostala sama sa svojim Bogom. Malo neobično, reklo bi se, očekujući da će svetica biti sretna što je ostala u samoći da proživljava otajstvo koje slavi sav kršćanski svijet. Tuži se Gospodinu kao da bi On bio dužan sada nešto poduzeti. Zapravo, ona tim bolnim uzdahom doista očekuje da joj Gospodin odgovori i to baš na način na koji je odgovorio. I doista, Gospodin je stavlja u komunikaciju s braćom u crkvi svetoga Franje. Gospodin je mogao učiniti i drugačije, onako kako smo navikli da se događa u životu svetaca: prenijeti je u raj među korove anđela i svetaca. Uostalom, sama njegova božanska prisutnost dovoljna je da bi je ispunila neizmjernom dobrotom, ljepotom i mirom. Mogao joj se ukazati Mali Isus i čak je poljubiti, kako je to učinio njezinoj duhovnoj kćeri svetoj Katarini Bolonjskoj dva stoljeća kasnije. Ništa od toga. Klara se htjela utješiti željom da vidi i čuje braću, Franjine sinove i da vidi jaslice podignute u crkvi svetoga Franje. Ono što je Klari toga Božića nedostajalo jesu neposredno njezine kćeri i sestre, ali po njezinoj molitvi, to jest po uslišanju njezine molitve jasno se otkriva također bol zbog udaljenosti braće i sinova, koji su je počeli zanemarivati.

   Ovaj Klarin molitveni bolni vapaj Bogu u samoći nešto je novo i neuobičajeno u životu svetaca i mistika. Obično su sveci čeznuli vidjeti Boga, kušati Božju blizinu i radi toga tražili su sve veću samoću i samotna mjesta. Premda samotništvo nije franjevačko obilježje – ono je samo povremeno – često se želja za njim javlja kao kušnja kojoj se teško oduprijeti. U životu mnogih svetaca susrećemo se s tom kušnjom, osobito kod onih koji su doživjeli obraćenje. Njihova iskustva također govore kako je u tim trenutcima potrebna žarka molitva za prosvjetljenje te savjet drugih kako bi se došlo do razlučivanja. Najčešće svoj mir nalaze u bratstvu.

   Sličnu kušnju i muku nalazimo i kod svetoga Franje: da li se potpuno povući u samoću, daleko od ljudi, daleko od svoje duhovne braće i sestara, ili povremeno i propovijedati. Potražio je savjet kod brata Silvestra i kod sestre Klare. Sveta Klara mu je odgovorila jednako kao i brat Silvestar: »[Bog] ga nije pozvao u red samo radi sebe nego da bude na korist i dušama, i mnogi će se po njemu spasiti« (Cvjet 16). Ovaj Klarin odgovor odjek je njezina osobnog uvjerenja. Klara je svoj život promatrala ne kao potpunu odvojenost od ljudi, nego kao povezanost s njima. Siromašne gospođe, kasnije prozvane Red svete Klare, prve su monahinje koje su se poput rekluza nastanjivale u gradovima i njihova klauzura nije toliko znak osame, odijeljenosti koliko sredstvo komuniciranja s gradom.

   Također za razliku od drugih svetaca, sveta Klara je svoje mistično iskustvo odmah podijelila sa sestrama. Nije to bilo prvi puta da im je pripovijedala što bi doživjela, ali ovaj puta bilo je u njezinim riječima i malo ženskog uzvraćanja: »Vi ste me ostavile ovdje samu i otišle u kapelu čuti jutarnju, ali Gospodin se za mene lijepo pobrinuo kad se nisam mogla ustati s ležaja« (PostKl 7,9). Sestre to nisu zamjerile i u njihovim svjedočanstvima nema ni traga zavisti zbog njezinog mističnog iskustva: »Također je rekla ova svjedokinja da je čula od spomenute gospođe Klare da je u skorašnjoj noći Rođenja Gospodnjega čula jutarnju i ostala bogoslužja koja su se obavljala te noći u crkvi Svetoga Franje, kao da je tu bila nazočna« (isto 7,9) i »također vidjela jaslice Gospodina našega Isusa Krista« (isto 4, 16).

   Poznato nam je da je sveta Klara na temelju ovoga događaja proglašena zaštitnicom televizije. Poznato nam je također koliko je televizija, kao i drugi mediji, zaokupila današnjega čovjeka ne dopuštajući mu onu ljudsku samoću koja je potrebna da čovjek bude ono što jest, da uopće može misliti svojom glavom i da može zdravo komunicirati s drugima i imati zdravi odnos sa stvorenjima, a kamoli onu duhovnu samoću radi molitve, druženja s Bogom. Unatoč tomu, mnogi danas pate od usamljenosti. Sveta Klara nam pokazuje kako je dobro željeti blizinu braće i sestara, pored one najuzvišenije duhovnosti. Također nam kazuje kako Božji ljudi i u samoći nisu daleko od ljudi. Također i to da Gospodin voli spajati ljude. Događaj Božića, Isusova rođenja, upravo je spojio nevjerojatno različite ljude ili bolje reći sva stvorenja: anđele s ljudima, ljude međusobno, ljude i životinje, siromašne i bogate, Boga i čovjeka, Djevicu i Majku. Neka nam ovaj i svaki Božić bude sve veća otvorenost za Boga i za braću i sestre.

Odjeci

ODJECI

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

   Sveta Klara imala je dvanaest ili trinaest godina kada se na Trgu sv. Rufina odigrao onaj poznati prizor Franjina javnog razvlaštenja u nazočnosti asiškoga biskupa i skupljenog mnoštva znatiželjnih i uznemirenih Asižana. Kako je Klarina rodna kuća smještena na tom istom trgu, buka i galama doprla je i u njezine tihe odaje. Zamalo su stigle i vijesti o čemu se točno radi.

   Pisac Legende svete djevice Klare ovako opisuje Klarino odrastanje i duhovno sazrijevanje: „Kad je dakle počela osjećati prve poticaje svete ljubavi, smatrala je da treba prezreti nestalnu sliku svjetskoga blještavila i, poučena pomazanjem Duha, bezvrijednim je stvarima dala bezvrijednu cijenu“ (LegKl 4). Možda nije smjelost pretpostavljati da je upravo gore spomenuti događaj sa svetim Franjom onaj „prvi poticaj svete ljubavi“ i ono „pomazanje Duha“ koje joj je dalo da možda prva od svih u Asizu shvati što se to zapravo zbilo i što to taj njezin sugrađanin Franjo hoće.

   Narednih pet-šest godina Klara je čuvala u sebi tu tajnu i prebirala je u sebi pomalo oponašajući Franju: živjela je njegovu malenost noseći ispod bogate odjeće prostu haljinu; Gospodinu je darovala svu sebe, odbijajući prosce i ženidbene ponude „pretvarajući se da će kasnije sklopiti zemaljski brak“; nosila je mali pokornički pojas, koji je možda bio zapravo konopac kakvim je Franjo bio opasan (usp. (LegKl 4).

   Franjino je dakle obraćenje, očitovano javno, poput skalpela prodrlo kroz debele zidove Klarina doma i zarezalo u njezino srce. Rez je bio dubok i savršen. Klara će to nazvati „rasvjetljenjem“ (usp. PrKl 6,1; OporKl 24). Otada je sa zanimanjem pratila sve što se odnosilo na Franju i njegov novi način života. O tome nam svjedoči Bona di Guelfuccio: Klara joj je naime, „dok je još bila u svijetu, dala (…) iz pobožnosti nešto novca i naložila joj da to odnese onima koji su radili u Svetoj Mariji Porcijunkulskoj da bi kupili mesa“ (PostKl 17,7). Mnogi misle da se radi o Franji i njegovoj maloj zajednici. Na taj način Klara je možda htjela poručiti Franji da pristaje uz njega i da bi se htjela vidjeti s njime. Bio je to vjerojatno prvi Klarin dodir s Franjom. Onaj prvi poticaj svete ljubavi od prije pet-šest godina tražio je sada susret.

   Teško je reći sa sigurnošću tko je napravio prvi korak, Franjo ili Klara. Mnogi ipak misle da je inicijativa Klarina, jer je njoj bilo lakše potražiti Franju, makar izdaleka, nego li njemu stupiti na plemićki dvor. Pisac Legende svete djevice Klare kaže: „Čuvši za slavno ime Franje (…) naskoro ga je poželjela čuti i vidjeti, na što ju je potakao Otac duhova“ (LegKl 5). I dalje: „Posjetio ju je, i ona njega još češće“ (isto). Ista Bona di Guelfuccio svjedoči da je ona sama „više puta s njome [Klarom] išla na razgovor sa svetim Franjom, a išla je potajno da je ne bi vidjela rodbina“ (PostKl 17,3). Nije se Klara bojala toliko za svoj dobri glas koliko da njezina tajna, da slijedi Franju, ne bude otkrivena. O tim susretima Klara nije ništa napisala, nego spominje „primjer i pouku preblaženoga našega oca svetoga Franje“ (PrKl 6,1).

   U čemu se sastojala Franjina pouka Klari? Pisac Legende usredotočio se – budući da piše o posvećenoj djevici, štivo ponajprije za redovnice – na prezir svijeta i na mistične zaruke. Bona jednostavno sažima: „uvijek [joj je] propovijedao da se obrati Isusu Kristu; a slično je činio i brat Filip“ (PostKl 17,3). Valja zapaziti kako su i Franjo i Klara pazili na svetost i na sveto. Klara je „iz pobožnosti“, iz bogoljubnosti, slala novac Franji i drugovima kod Porcijunkule. A sada, ne radi se jednostavno o sastancima, o razgovorima, o pričanjima, druženjima. Franjo i brat Filip su joj „propovijedali“. Klara je išla Božjim ljudima, posvećenima, tražiti Božju riječ za sebe. I nije čudo što je u središtu tih susreta bio Isus Krist. Franjo joj stoga i nije mogao drugo govoriti nego o obraćenju Kristu, Onomu komu je on svim svojim bićem služio i pripadao.

   Kada je riječ o „obraćenju“, na što je to Franjo mislio u Klarinu slučaju? Klara se činila besprijekornom u očima svih koji su je poznavali. Što joj je to nedostajalo? Što je to „jedno potrebno“ koje je trebala steći, a ispustiti sve ostalo? Franjo je dobro znao: malenost, niskost, rubnost. I to konkretna, vidljiva, opipljiva, sa svim posljedicama. Ne dakle samo malenost u duhu, nego i pravno, pred Crkvom i društvom. Malenost, niskost, skandalozna kao kad bi se udala za nekog prosjaka, ili čak gubavca. Koliko god to danas nama imalo prizvuk onog viteškog doba, za Klaru je to značilo nestajanje, brisanje imena, gubljenje tla pod nogama. Malo kasnije, rasprodavši sve što je imala kao baštinu, nije mogla računati da će posjedovati ni komadić asiške zemlje kako bi se mogla prehraniti. Ostajala je stajati bosonoga čvrsto na jednom golom kamenu, onom koji je zaglavni, koji je ugaoni, koji s brda odvaljen ruši sva kraljevstva i sve sile ovoga svijeta: Isus Krist.

   Franjo joj je dakle u svojim propovijedima davao Krista. Hranio ju je Kristom. Duhovno ju je pričešćivao. To zvuči jako pobožno. No za Franju i Klaru pobožno i pobožnost znači odricanje sebe i potpuno okretanje Bogu. Za njih je to stil života, ne samo djelić njihova života.

Pedagogija svete Klare

Pedagogija svete Klare

   O pedagogiji svete Klare, kao i svetoga Franje, ne možemo govoriti u modernom smislu te riječi. Pedagogija je suvremena znanost o odgoju. No i sveta Klara je imala određeni način odgajanja svojih sestara. Stoga ćemo promotriti one pojmove koji su za nju bili u službi odgoja: pokora/obraćenje, služenje i poslušnost, uzajamna ljubav i čudesa.

   Temeljni pojam s kojim se susrećemo kod svetoga Franje i svete Klare jest pokora, koja kod njih znači „obraćenje“, to jest izbor života po evanđelju. Za njih je pokora/obraćenje bio stalni napor duboke osobne obnove. Taj napor traje čitav život. Radi se dakle o neprestanom odgajanju, kako samoodgoju tako i o odgoju. Dok je Franjo odgajao samoga sebe, duhovno je vodio i oblikovao svoju braću i Klaru. Tako i Klara u odnosu na svoje sestre. Kada su krenuli putem pokore/obraćenja, Franjo i Klara krenuli su putem slobode, odcjepljenja ponajprije od samih sebe. Ovdje se susrećemo s jednim pitanjem, veoma važnim u odgoju: problem slobode i pokora. Odcijepljenost od samih sebe jest sloboda. Ali sloboda nije dovoljna. Ona može biti šuplja, prazna, bez sadržaja. Sveti Pavao jasno kaže da samo ljubav vrijedi. Stoga, odcjepljenje je put slobode, ali ne sama sloboda.

   Dan je izbor puta pokore da se dođe do slobode, a taj put je sam Sin Božji (usp. OporKl 5).  Suobličiti se Njemu svrha je pokorničkog puta/obraćenja. Važno je sada vidjeti odnos između osobnog izbora i duhovnoga vodstva, prisutnosti nekog starijeg brata/sestre koji nas odgaja. Kod svetoga Franje kao da izostaje to ljudsko posredovanje: „Gospodin ovako dade meni bratu Franji da počnem činiti pokoru… Gospodin mi dade takvu vjeru u crkve… Gospodin [mi] dade i daje takvu vjeru u svećenike… Gospodin mi dade nekoliko braće… sam Svevišnji objavi [mi] kako treba da živim po uzoru na sveto Evanđelje“ (usp. Opor 1.2.4.6.14). Za Franju je dakle osobni izbor u prvom planu; u svom izboru života pokore polazi od neposrednog potpuno osobnog odnosa s Gospodinom.

   Također je i za Klaru polazište očito Gospodin (usp. OporKl 24), ali je također istina da u svojim spisima Klara ne krije, štoviše ističe na sve načine, da je njezin odnos s Gospodinom bio povijesno ljudski posredovan susretom s Franjom. U odgajanju svojih sestara, Klara je ono što je njoj bio Franjo, Božji posrednik. Ovako to ona postavlja u svome Pravilu: „Opatica neka opominje i pohađa svoje sestre i neka ih ponizno i s ljubavlju ispravlja, ali neka im ne zapovijeda nešto što je protiv njihove duše i oblika našega zavjeta“ (PrKl 10,1). U ovom odlomku zanimljiva je riječ „pohađa“. Klara je odlomak doslovno preuzela iz Franjina Pravila i ostavila i tu riječ koja je jasna kada je riječ o ministru koji obilazi i pohađa braću. Međutim, opatica i sestre uvijek su zajedno. Klara hoće da opatica upravo ide od sestre do sestre, da ih vidi, dotakne, uputi riječ i sasluša. Njezina je glavna zadaća da „ih ponizno i s ljubavlju ispravlja, ali neka im ne zapovijeda nešto što je protiv njihove duše i oblika našega zavjeta“. Njezino odgajanje usmjereno je prema onoj slobodi, odcjepljenju: „A opominjem i potičem u Gospodinu Isusu Kristu sestre da se čuvaju svake oholosti, isprazne slave, zavisti, pohlepe, brige i skrbi za ovaj svijet, ogovaranja i mrmljanja, nesloge i podjela“ (PrKl 10,6). Ova dva zadnja zla Klara je sama dodala, nema ih u Franjinom pravilu. I odmah dodaje lijek protiv te opasnosti u čemu je također originalna u odnosu na Franju: „A neka se brinu da uvijek jedne s drugima čuvaju jedinstvo uzajamne ljubavi (dilectio), koje je sveza savršenstva“ (PrKl 10,7). Klara nije upotrijebila ovdje riječ caritas, nego dilectio, misleći upravo na osjećaj. Caritas je više teološki izričaj, dok je dilectio afektivni.

   Naglasak je stavljen na dvostruku stvarnost koju je utemeljio Franjo i preuzela Klara: s jedne strane služenje onoga koji predsjeda (odgaja), s druge strane poslušnost onoga koji je podložnik (odgajanik). Rječnik je feudalni: gospođa i sluškinje: „A podložne sestre neka imaju na pameti kako su se radi Boga odrekle vlastite volje. Stoga se svojim opaticama moraju strogo pokoravati u svemu što su Gospodinu obećale opsluživati a nije protivno duši i našem zavjetovanju. Opatica pak neka im bude tako bliska da joj mogu govoriti i činiti kao gospodarice svojoj sluškinji. Tako naime mora biti da opatica bude sluškinja sviju sestara“ (PrKl 10,2-5). Klara, koja vrlo dobro poznaje odnos gospodarice i sluškinje, u svojoj zajednici preokreće taj društveni odnos: podložnice moraju imati toliku bliskost s opaticom da mogu postupati s njome onako kako gospodarica postupa sa služavkama. Sestre na Postupku stalno potvrđuju Klarino predsjedanje kao služenje.

   Ono što upada u oči međutim jest da u tom govoru o potpunom služenju onoga tko predsjeda, odgovara također potpuna poslušnost podložnika: „A podložne sestre neka imaju na pameti kako su se radi Boga odrekle vlastite volje“ (PrKl 10,2). Odreći se vlastite volje iz ljubavi prema Bogu veoma je snažan izričaj. Poslušnost je dakle potpuna poslušnost. Klara to više puta tvrdi kada govori o sebi. U Oporuci će govoriti, primjerice, o poslušnosti Franji: „S koliko dakle brige i s koliko nastojanja duha i tijela moramo vršiti zapovijedi Božje i oca našega [Franje], kako bismo uz Božju suradnju umnogostručile talent“ (OporKl 18). Cijeli Klarin život bio je poslušnos Božjim i Franjinim zapovijedima. Franjevačka poslušnost preuzima monašku predaju odreknuća vlastite volje, ali veoma snažno ističe granice onoga što jest i što nije poslušnost: „što nije protivno duši i našem zavjetovanju“ (PPr 10,3; PrKl 10,3). Poslušnost ne isključuje osobnu odgovornost, ne smije se poslušati ono što je svjesno protiv dobra duše. Ali poslušnost mora biti potpuna.

   Ovaj govor o poslušnosti najbolje se vidi u odnosu Franje i Klare. Klara je u svemu bila poslušna Franji, ali je u nekim slučajevima njezina poslušnost bila na kušnji. Prva kušnja nastupila je kada joj je Franjo tri godine nakon njezina obraćenja predložio da prihvati naslov i službu opatice. Klara je to odbijala, a pisac Legende obrazlaže zašto: „htjela je radije biti ponizno podložna nego predsjedati, i više ju je veselilo među Kristovim zaručnicama služiti, nego biti služena“ (LegKl 12). Međutim, razlog Klarina odbijanja puno je dublji. Klara nije htjela naslov opatice jer bi to značilo prihvaćanje Pravila sv. Benedikta. Za nju je Franjin prijedlog bio protiv „oblika našega zavjetovanja“, a koje je zavjetovanje siromaštva („bez vlasništva“), dok benediktinsko Pravilo nema takav oblik siromaštva. Kada će Klara prihvatiti da posluša Franju? Sama kaže u Oporuci, nakon što „gospodin papa Inocent, u čije smo vrijeme započele, i drugi njegovi nasljednici svojim povlasticama učvrste naš zavjet presvetoga siromaštva koje obećasmo Gospodinu i blaženom našem ocu [Franji]“ (Opor 42), to jest, kad je osiguran i spašen njezin izvorni poziv. Dakle, Klara nije odbila poslušati Franju da predsjeda sestrama, nego je odbila ono što je bilo protivno zavjetovanju njezina poziva.

   Drugi događaj, vrlo poznat, odnosi se na Klarinu pokoru, na njezin tvrdi ležaj od rogožine na kojemu je ležala dok se nije razboljela. Franjo joj je morao narediti da odsada leži na slamarici (usp. LegKl 17). Ovdje se radi o dvama različitim poimanjima pokore. Franjo je bio čovjek pokore cijeloga života: spavao je malo ili nimalo, jeo je malo ili postio, u hranu je stavljao pepela da ne uživa u jelu, ali radi se o odricanju ugode, ne sna ili hrane. Nikada nije svoga „brata magarca“, tijelo, ugrozio. Naprotiv, Klara je svom tijelu nanijela bolest. Bila je  uvjerena da je takva pokora dobra za njezino spasenje, što je bilo u skladu s ondašnjim shvaćanjima da su žene nositeljice i izvor grijeha. Franjo ju je poučio kako se treba odcijepiti od takvog poimanja pokore. Poslušala ga je, ali je ispod tunike nosila oštru kostrijet. Da je Franjo to znao, sigurno bi joj je oduzeo. No zato su to učinile sestre u duhu svojega oca Franje (usp. PostKl 2,7).

   Treći događaj odnosi se na hranu. Klara ne samo da je držala post kako ga predviđa Hugolinovo Pravilo (ove godine je 800 godina toga Pravila!), dva puta tjedno i u sve korizmene dane, nego tri dana u tjednu nije uzimala baš ništa (usp. PostKl 1,8). Kad se razboljela, posredovali su i asiški biskup i otac Franjo (usp. LegKl 18).    Ovdje je Klarin otpor bio toliki da je Franjo morao doći s „pojačanjem“. I opet se radi o općem duhovnom ozračju u kojemu je odrasla i živjela Klara. Ona je postupno došla do toga što je to prava pokora, kako ju je shvaćao i živio i Franjo. Stoga će dvadesetak godina kasnije i sama odgajati Janju Prašku: „molim te i u Gospodinu tražim, predraga, da mudro i razborito odustaneš od nekog nerazborita i nemoguće stroga posta na koji si se, doznadoh, dala; i to radi toga kako bi živa, živa slavila Gospodina, kako bi svoju razumnu žrtvu i žrtvu uvijek solju začinjenu Gospodinu prikazivala“ (3PJa 40-41).

   S istom slobodom koju je Klara pokazala prema Franji, Klara se odnosila i s Papom. Tako, kada ju je Papa Grgur IX nagovarao da prihvati neke posjede radi sigurnosti, ona je odbila jer je to bilo protivno njezinu zavjetovanju, na što je Papa odgovorio: „Ako se bojiš zbog zavjeta, Mi te od zavjeta odrješujemo“. „Sveti Oče“, reče ona, „ne želim nipošto nikada biti odriješena od nasljedovanja Krista!“ (LegKl 14).

   Preostaje nam sada vidjeti kako Klara, s jednakom slobodom, odgajala svoje sestre. Evanđelje ima svoja sredstva kako „mijenjati“, „obratiti“ nekoga: primjer, riječ, prijateljstvo i ljubav. Ali i dalje ostaje tajna osobne slobode. Posljednjih godina Franjo se pred tom tajnom povukao u samoću i šutnju. Usred svoga bratstva, štoviše cijeloga Reda (dakle i sestara) on je bio samo primjer i šutnja. Dvije posljednje godine sama šutnja, a koliko rječita (usp. 2Čel 207). Braća i sestre morali su prihvatiti ovu provokaciju koja je bila tako pedagoška.

   Slično je bilo i kod svete Klare. Zasigurno, riječ je važna, ali je još važnija međusobna ljubav, „vez savršenstva“. Ponovno se vraćamo na Klarinu pokoru. Franjo je Klaru poučio i ona je pomalo došla do evanđeoskog shvaćanja pokore. I tu je zapravo nadišla Franju. Živeći na istome mjestu zajedno sa svojim sestrama, ona je počela osjećati „tijelo“ zajednice. Više nije mislila na sebe, nego je imala „prošireno tijelo“, tijelo svoje zajednice. Osjetila je svaku sestru i sve njih zajedno. I tu se rodila ona bliskost koju spominje u Pravilu u odnosu opatice i sestara. Klara se toliko stopila sa svojom zajednicom da u Oporuci kaže: „Gospodin postavi nas …drugima za primjer i ogledalo“ (OporKl 19). Nije ona osobno primjer, nego zajedno sa svojim sestrama koje žive složno u sv. Damjanu. Za razliku od Franje, ona je svakodnevno živjela sa svojim sestrama, posluživala ih, prala bolesničke sjedalice (usp. PostKl 1,12). I Franjo je pokazao primjer evanđeoske humanosti, bio je uzor braći u svemu, nije se krio. Ali Klara je nestala iza Franje i unutar svoje zajednice.

   Razmišljanje o „proširenom tijelu“ dovodi nas do govora o pedagogiji čuda. Općenito mislimo kako je Klara činila čudesa znakom križa. Zapravo tom znaku ona se utekla tek kad je upotrijebila sva sredstva kojima je raspolagala u svojoj domišljatoj ljubavi. Poznati primjer je ozdravljenje sestre Balvine koju je jedne noći zahvatila jaka reumatska bol u kuku te se počela žaliti i jaukati. Majka, ne imajući ništa toplo pri ruci, svojim je tijelom zagrijala bolno mjesto i pokrila ga svojom koprenom, ne imajući drugog pokrivača (usp. PostKl 7,12). U toj sestrinoj boli usred siromaštva sv. Damjana, Klara je imala samo svoju osjećajnu domišljatu ljubav. Nije smatrala svoje geste sablažnjivima.

   Imamo slučaj sestre Cecilije koja je jako kašljala „i čim bi započela jesti taj bi se kašalj pojavio tako da se činilo da bi se mogla ugušiti. Zbog toga joj je spomenuta Majka, jednoga dana šestoga u tjednu, dala da pojede malo pogače, što je ona uzela s velikim strahom. Jela je samo zbog naredbe svete Majke. I otada nije više osjetila tu bolest“ (PostKl 4,9). Gdje je tu čudo? U činjenici da je Klara smatrala važnijim sestrino zdravlje nego li post petkom, dok se sama sestra bojala prekršiti taj post. Klarina sloboda i brižljivost čine čudo.

   Kao pedagoška sredstva Klara upotrebljava i opomene koje na više mjesta spominje u Pravilu. Sestre svjedoče kako je to činila: „[Svjedokinja je] rekla kad bi spomenuta gospođa Klara ponekad vidjela neku sestru da trpi napastovanje ili nevolju, ta bi je gospođa potajno pozvala i plačući je tješila, a ponekad bi se preda nju ničice bacila. – Upitana kako to zna, odgovorila je da je vidjela više njih koje je ona zvala da ih utješi. A jedna od njih joj je rekla da se je gospođa preda nju bacila ničice“ (PostKl 10,5). Klara posreduje nasamo, u tajnosti, da ne izvrgne sestru poniženju.

   Vezano uz opomene, ponovno se vraćamo nekim čudesima. Pogledajmo ono nad sestrom Andreom. Taj je slučaj bio toliko bolan i problematičan, da ga je pisac Legende stavio posve na kraju svoga djela. Donosimo cijeli odlomak iz Postupka: „Rekla je također ova svjedokinja da je jedna sestra, zvana sestra Andrea iz Ferrare, trpjela od skrofula u grlu. Spomenuta gospođa Klara u duhu je saznala da je ona bila u velikoj kušnji kako bi od toga ozdravila. I jedne noći, ta sestra Andrea koja je bila u spavalištu ispod, na takav je način i tako jako rukama stisla grlo da je izgubila glas. I to je sveta Majka spoznala u duhu. Zbog toga je odmah pozvala ovu svjedokinju, koja je tu blizu spavala, i rekla joj: 'Siđi brzo dolje u spavalište, jer je sestra Andrea teško bolesna. Očisti od ljuske jedno jaje i daj joj da popije; i kada joj se povrati govor, dovedi je k meni'. I tako bî učinjeno. A kada je ta gospođa upitala sestru Andreu što joj je bilo i što je činila, sestra Andrea joj nije htjela reći. Onda joj je časne uspomene gospođa rekla sve po redu kako se je dogodilo. I to se proširilo među sestrama“ (PostKl 3,16).

   Sestra Andrea je u svojoj zatvorenosti i očaju bila u napasti oduzeti si život. Zadivljujuće je ovdje Klarino držanje. Klara nije spavala, bdjela je jer je osjetila muku svoje duhovne kćeri. To je ono njezino „prošireno tijelo“. Molila je za nju i u duhu spoznala njezinu muku. Budući da je i sama bila bolesna i nepokretna, probudila je sestru do sebe i naredila joj da pripremi sestri Andrei jedno jaje (vjerojatno jedino u samostanu!), a onda da je dovede k njoj. Ovdje nema ničeg čudesnog. Čudesna je jedino činjenica da je Klara bdjela i molila za sestru. I njezina osjećajna ljubav učinila je čudo da se sestra Andrea na kraju otvorila (usp. LegKl 59). Sestru Andreu dotaklo je kad je vidjela brigu Majke koja joj je poslala toplo jaje i kad je doznala da je Majka bdjela i molila za nju. Sestri je zapravo trebala ta pažnja više nego li sam lijek. Zato će Klara napisati u Pravilu: [Opatica] neka tješi žalosne. Neka bude posljednje utočište tjeskobnima, da u slabih ne pobijedi bolest očaja ako u nje ne bude lijeka za ozdravljenje“ (PrKl 4,12).

   Jedno od poznatih čudesa svete Klare je i dražesni događaj s mačkicom: „Rekla je također ova svjedokinja da se jednom spomenuta gospođa Klara nije mogla ustati s ležaja zbog svoje bolesti. Zamolila je da joj se donese neki ubrus, a nije bilo nikoga da joj ga donese. I jedna mačkica, koja je bila u samostanu, stala je vući i potezati taj ubrus da joj ga donese kako god je umjela. A onda je ta gospođa rekla toj mački: 'Zloćo, ne znaš ga nositi; zašto ga potežeš po tlu?' Onda ta mačka, kao da je razumjela tu riječ, stala je umotavati taj ubrus da ne dotiče tlo. – Upitana kako zna to što je rečeno, odgovorila je da joj je to rekla sama spomenuta gospođa“ (PostKl 9,8). Zamislimo Klaru, Majku, bolesnu, nepokretnu, u krevetu, koja želi taj „ubrus“ kako bi mogla raditi, kao svakoga dana. I nitko ne čuje Majčinu molbu. Nije lijepo da baš nitko ne sluša i ne čuje Majčin glas koja i ne traži puno. Tko ga čuje? Jedna mačkica. I ne čuje ga samo jedanput, nego dvaput: kad joj Klara kaže „Zloćo, ne znaš ga nositi“, ona posluša i popravi svoju pogrešku. Klara je događaj ispripovjedila sestri Franciski da je pouči kako je ona (i svaka druga sestra) pozvana slušati, a ne mačkica. Bog se poslužio nerazumnom životinjom kako bi poučio sestre. To je pedagogija ovog malog čuda.

   Slično imamo i kod čuda s uljem. Klara je zamolila brata milostinjara da bi pošao isprositi im ulja jer ga više nisu imale. Brat nije bio baš oduševljen pa je postupio kako mi najčešće postupamo: donijet će ga kad mu se pripremi posuda za ulje. Nije razumio da se radi o važnoj stvari: bilo da je to ulje za bolesnice, bilo da je ono za svjetiljku koja je imala danonoćno gorjeti pred Raspelom (kako je Franjo želio). I nije važno što tu posudu treba pripremiti sama Klara, opatica samostana. Kad se brat dovukao da izvrši naredbu, našao je posudicu punu. Netko drugi je čuo i poslušao i posudicu napunio - Gospodin. Klara je to pripovijedala sestrama. Možda brat milostinjar nije razumio poruku, ali sestre jesu. Treba slušati i poslušati.

   Slično imamo i u posljednjem najpoznatijem čudu, koje se zbilo u Božićnoj noći. Klara ostaje sama u spavaonici, a sestre odlaze u kor na božićnu službu. I onda se događa čudesni prijenos. Klarinu želju i potrebu nitko nije čuo. Nijedna sestra nije odlučila da bi ostala s njome da nije sama barem te noći. Klara se i ovdje povukla, nestala u zajednici, nije naredila (a mogla je, bila je opatica!) da koja sestra ostane kod nje. Kada nije bilo nikoga, Gospodin je opet posredovao.

   U svojoj odgojnoj metodi, kako smo vidjeli, Klara se ne nameće, nikoga ne prisiljava. Njezin je stav put poštovanja, ali ipak ne stav onoga koji će šutnjom odobravati zlo: Klara svaki puta progovara i time poučava i opominje. Prava ljubav se ne nameće, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo…

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Klarin dar evanđeoske razboritosti i razlučivanja

Klarin dar evanđeoske razboritosti i razlučivanja

     U spisima sv. Klare često se spominje riječ discretio  u raznim inačicama. Prema sadržaju i okolnostima mi to prevodimo kao razboritost, uviđavnost, obazrivost. Discretio je krepost veoma cijenjena kod pustinjskih otaca i u monaštvu, napose kod sv. Benedikta za kojega je ona uvijek povezana s promišljanjem, odvagivanjem, propitkivanjem. I mi danas često koristimo riječ diskrecija i diskretan misleći pritom na čuvanje tajne i nenametljivost. Za svetu Klaru ta je kreposti toliko važna i prisutna, kao i dar razlučivanja vezan uz nju, da je samostanske savjetnice nazvala diskretama, a vijeće diskretorij.

        Pogledajmo mjesta u Klarinim spisima na kojima se spominje discretio pod raznim naslovima: kapelan i njegov pratilac moraju biti „dobra glasa, providonosne razboritosti (discretionis)“ (PrKl 12,5); kandidaticu se upućuje „razboritim (discretos) i bogobojaznim ljudima“ da je savjetuju kako razdijeliti svoja dobra siromasima (isto 2,11); sestre koje se biraju za savjetnice opatici moraju biti izabrane „između razboritijih (discretoribus)“ (isto 4,23); u vezi prevelike strogosti Janje Praške, Klara joj piše  neka se ravna „mudro i razborito (discrete)“ (3PJa 40). Na koncu, kada govori u Pravilu o vratarici, kaže da ova ima biti „zrela u ponašanju i razborita (discreta)“ (11,1). U svim tim slučajevima možemo otkriti da se razboritost odnosi na duhovno razlučivanje i na razlučivanje utemeljeno na moralnoj kreposti razboritosti, kreposti koja igra veliku ulogu u duhovnom razlučivanju kod franjevačkih učitelja.

       U drugim slučajevima discretio se odnosi na brigu koju opatica mora imati u odnosu na tjelesne i duhovne potrebe sestara (2,17; OporKl 63) ili kada Klara piše Janji Praškoj o brizi prema bolesnim i slabijim sestrama „za koje nas je [sveti Franjo] potaknuo i zapovjedio nam da ih s velikom obazrivošću (discretionem) hranimo bilo kojom hranom“ (3PJa 31); ili se općenito odnosi na sestre kojima je u bolesničkoj sobi uvijek dopušteno „obazrivo (discrete) govoriti za odmor i službu bolesnica“ (PrKl 5,3). U tim slučajevima discretio se nadahnjuje Franjinim riječima što ih je uputio „siroticama“, Klari i njezinim sestrama kada kaže: „Velikom vas ljubavlju molim da razborito (discrecione) trošite milostinju što vam je Gospodin daje“ (PjČuj 4), a to je razboritost koja je jednaka moralnoj kreposti slobode i velikodušnosti koja upravlja krajnje strogosti i čini da poglavarica providi i ima razumijevanja za osobno stanje i potrebe svake sestre.

Opširnije...

Klarina kristologija i teologija siromaštva

Klarina kristologija i teologija siromaštva

Nakon Franjine smrti, Klara je, da učvrsti svoj zavjet siromaštva, zatražila od pape Grgura IX. dokument koji bi ga zaštitio i tako dao njezinome samostanu jednu osobitost. Papa joj je 1228. g. bulom Sicut manifestum podijelio povlasticu da nema posjeda i da je nitko ubuduće ne može natjerati na protivno, što je on sam pokušao učiniti koji mjesec ranije. Spomenuti dokument poznat je pod naslovom Povlastica siromaštva. Zanimljivo je vidjeti kako i dokument koji štiti specifičnost Klarine karizme i sama Klara u svojim spisima o tom predmetu, upotrebljavaju iste ili slične izričaje, ali s različitim naglascima i značenjima. Papin dokument, kako ovaj tako i kasniji, Klari su poslužili kao pravna zaštita, ali srce, život, izgradila je sama svojom herojskom ustrajnošću u „najsvetijemu siromaštvu“.

Kada se proširio glas o svetoj Klari i načinu života u sv. Damjanu, i drugi su ženski samostani tražili dopuštenje da slijede Klarino opsluživanje. Njezino dopisivanje s Janjom Praškom pružilo je Klari i njezinim sestrama prigodu da oblikuju svoje teološko i duhovno poimanje svojega oblika života. Pišući Janji, Klara je upotrijebila tradicionalnu teologiju djevičanske ženidbe, onako kako ju je Grgur IX. umetnuo u svoju Povlasticu siromaštva, da izgradi vlastitu teologiju života u sv. Damjanu. Tako Klara reinterpretira kroz povećalo vlastitoga iskustva i viđenja siromaštva tradiciju djevičanske ženidbe. Sljedeći primjeri pokazat će bilo Klarinu metodu bilo teološku sposobnost da obrani siromaštvo.

Opširnije...