Odjeci

ODJECI

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

   Sveta Klara imala je dvanaest ili trinaest godina kada se na Trgu sv. Rufina odigrao onaj poznati prizor Franjina javnog razvlaštenja u nazočnosti asiškoga biskupa i skupljenog mnoštva znatiželjnih i uznemirenih Asižana. Kako je Klarina rodna kuća smještena na tom istom trgu, buka i galama doprla je i u njezine tihe odaje. Zamalo su stigle i vijesti o čemu se točno radi.

   Pisac Legende svete djevice Klare ovako opisuje Klarino odrastanje i duhovno sazrijevanje: „Kad je dakle počela osjećati prve poticaje svete ljubavi, smatrala je da treba prezreti nestalnu sliku svjetskoga blještavila i, poučena pomazanjem Duha, bezvrijednim je stvarima dala bezvrijednu cijenu“ (LegKl 4). Možda nije smjelost pretpostavljati da je upravo gore spomenuti događaj sa svetim Franjom onaj „prvi poticaj svete ljubavi“ i ono „pomazanje Duha“ koje joj je dalo da možda prva od svih u Asizu shvati što se to zapravo zbilo i što to taj njezin sugrađanin Franjo hoće.

   Narednih pet-šest godina Klara je čuvala u sebi tu tajnu i prebirala je u sebi pomalo oponašajući Franju: živjela je njegovu malenost noseći ispod bogate odjeće prostu haljinu; Gospodinu je darovala svu sebe, odbijajući prosce i ženidbene ponude „pretvarajući se da će kasnije sklopiti zemaljski brak“; nosila je mali pokornički pojas, koji je možda bio zapravo konopac kakvim je Franjo bio opasan (usp. (LegKl 4).

   Franjino je dakle obraćenje, očitovano javno, poput skalpela prodrlo kroz debele zidove Klarina doma i zarezalo u njezino srce. Rez je bio dubok i savršen. Klara će to nazvati „rasvjetljenjem“ (usp. PrKl 6,1; OporKl 24). Otada je sa zanimanjem pratila sve što se odnosilo na Franju i njegov novi način života. O tome nam svjedoči Bona di Guelfuccio: Klara joj je naime, „dok je još bila u svijetu, dala (…) iz pobožnosti nešto novca i naložila joj da to odnese onima koji su radili u Svetoj Mariji Porcijunkulskoj da bi kupili mesa“ (PostKl 17,7). Mnogi misle da se radi o Franji i njegovoj maloj zajednici. Na taj način Klara je možda htjela poručiti Franji da pristaje uz njega i da bi se htjela vidjeti s njime. Bio je to vjerojatno prvi Klarin dodir s Franjom. Onaj prvi poticaj svete ljubavi od prije pet-šest godina tražio je sada susret.

   Teško je reći sa sigurnošću tko je napravio prvi korak, Franjo ili Klara. Mnogi ipak misle da je inicijativa Klarina, jer je njoj bilo lakše potražiti Franju, makar izdaleka, nego li njemu stupiti na plemićki dvor. Pisac Legende svete djevice Klare kaže: „Čuvši za slavno ime Franje (…) naskoro ga je poželjela čuti i vidjeti, na što ju je potakao Otac duhova“ (LegKl 5). I dalje: „Posjetio ju je, i ona njega još češće“ (isto). Ista Bona di Guelfuccio svjedoči da je ona sama „više puta s njome [Klarom] išla na razgovor sa svetim Franjom, a išla je potajno da je ne bi vidjela rodbina“ (PostKl 17,3). Nije se Klara bojala toliko za svoj dobri glas koliko da njezina tajna, da slijedi Franju, ne bude otkrivena. O tim susretima Klara nije ništa napisala, nego spominje „primjer i pouku preblaženoga našega oca svetoga Franje“ (PrKl 6,1).

   U čemu se sastojala Franjina pouka Klari? Pisac Legende usredotočio se – budući da piše o posvećenoj djevici, štivo ponajprije za redovnice – na prezir svijeta i na mistične zaruke. Bona jednostavno sažima: „uvijek [joj je] propovijedao da se obrati Isusu Kristu; a slično je činio i brat Filip“ (PostKl 17,3). Valja zapaziti kako su i Franjo i Klara pazili na svetost i na sveto. Klara je „iz pobožnosti“, iz bogoljubnosti, slala novac Franji i drugovima kod Porcijunkule. A sada, ne radi se jednostavno o sastancima, o razgovorima, o pričanjima, druženjima. Franjo i brat Filip su joj „propovijedali“. Klara je išla Božjim ljudima, posvećenima, tražiti Božju riječ za sebe. I nije čudo što je u središtu tih susreta bio Isus Krist. Franjo joj stoga i nije mogao drugo govoriti nego o obraćenju Kristu, Onomu komu je on svim svojim bićem služio i pripadao.

   Kada je riječ o „obraćenju“, na što je to Franjo mislio u Klarinu slučaju? Klara se činila besprijekornom u očima svih koji su je poznavali. Što joj je to nedostajalo? Što je to „jedno potrebno“ koje je trebala steći, a ispustiti sve ostalo? Franjo je dobro znao: malenost, niskost, rubnost. I to konkretna, vidljiva, opipljiva, sa svim posljedicama. Ne dakle samo malenost u duhu, nego i pravno, pred Crkvom i društvom. Malenost, niskost, skandalozna kao kad bi se udala za nekog prosjaka, ili čak gubavca. Koliko god to danas nama imalo prizvuk onog viteškog doba, za Klaru je to značilo nestajanje, brisanje imena, gubljenje tla pod nogama. Malo kasnije, rasprodavši sve što je imala kao baštinu, nije mogla računati da će posjedovati ni komadić asiške zemlje kako bi se mogla prehraniti. Ostajala je stajati bosonoga čvrsto na jednom golom kamenu, onom koji je zaglavni, koji je ugaoni, koji s brda odvaljen ruši sva kraljevstva i sve sile ovoga svijeta: Isus Krist.

   Franjo joj je dakle u svojim propovijedima davao Krista. Hranio ju je Kristom. Duhovno ju je pričešćivao. To zvuči jako pobožno. No za Franju i Klaru pobožno i pobožnost znači odricanje sebe i potpuno okretanje Bogu. Za njih je to stil života, ne samo djelić njihova života.

Pedagogija svete Klare

Pedagogija svete Klare

   O pedagogiji svete Klare, kao i svetoga Franje, ne možemo govoriti u modernom smislu te riječi. Pedagogija je suvremena znanost o odgoju. No i sveta Klara je imala određeni način odgajanja svojih sestara. Stoga ćemo promotriti one pojmove koji su za nju bili u službi odgoja: pokora/obraćenje, služenje i poslušnost, uzajamna ljubav i čudesa.

   Temeljni pojam s kojim se susrećemo kod svetoga Franje i svete Klare jest pokora, koja kod njih znači „obraćenje“, to jest izbor života po evanđelju. Za njih je pokora/obraćenje bio stalni napor duboke osobne obnove. Taj napor traje čitav život. Radi se dakle o neprestanom odgajanju, kako samoodgoju tako i o odgoju. Dok je Franjo odgajao samoga sebe, duhovno je vodio i oblikovao svoju braću i Klaru. Tako i Klara u odnosu na svoje sestre. Kada su krenuli putem pokore/obraćenja, Franjo i Klara krenuli su putem slobode, odcjepljenja ponajprije od samih sebe. Ovdje se susrećemo s jednim pitanjem, veoma važnim u odgoju: problem slobode i pokora. Odcijepljenost od samih sebe jest sloboda. Ali sloboda nije dovoljna. Ona može biti šuplja, prazna, bez sadržaja. Sveti Pavao jasno kaže da samo ljubav vrijedi. Stoga, odcjepljenje je put slobode, ali ne sama sloboda.

   Dan je izbor puta pokore da se dođe do slobode, a taj put je sam Sin Božji (usp. OporKl 5).  Suobličiti se Njemu svrha je pokorničkog puta/obraćenja. Važno je sada vidjeti odnos između osobnog izbora i duhovnoga vodstva, prisutnosti nekog starijeg brata/sestre koji nas odgaja. Kod svetoga Franje kao da izostaje to ljudsko posredovanje: „Gospodin ovako dade meni bratu Franji da počnem činiti pokoru… Gospodin mi dade takvu vjeru u crkve… Gospodin [mi] dade i daje takvu vjeru u svećenike… Gospodin mi dade nekoliko braće… sam Svevišnji objavi [mi] kako treba da živim po uzoru na sveto Evanđelje“ (usp. Opor 1.2.4.6.14). Za Franju je dakle osobni izbor u prvom planu; u svom izboru života pokore polazi od neposrednog potpuno osobnog odnosa s Gospodinom.

   Također je i za Klaru polazište očito Gospodin (usp. OporKl 24), ali je također istina da u svojim spisima Klara ne krije, štoviše ističe na sve načine, da je njezin odnos s Gospodinom bio povijesno ljudski posredovan susretom s Franjom. U odgajanju svojih sestara, Klara je ono što je njoj bio Franjo, Božji posrednik. Ovako to ona postavlja u svome Pravilu: „Opatica neka opominje i pohađa svoje sestre i neka ih ponizno i s ljubavlju ispravlja, ali neka im ne zapovijeda nešto što je protiv njihove duše i oblika našega zavjeta“ (PrKl 10,1). U ovom odlomku zanimljiva je riječ „pohađa“. Klara je odlomak doslovno preuzela iz Franjina Pravila i ostavila i tu riječ koja je jasna kada je riječ o ministru koji obilazi i pohađa braću. Međutim, opatica i sestre uvijek su zajedno. Klara hoće da opatica upravo ide od sestre do sestre, da ih vidi, dotakne, uputi riječ i sasluša. Njezina je glavna zadaća da „ih ponizno i s ljubavlju ispravlja, ali neka im ne zapovijeda nešto što je protiv njihove duše i oblika našega zavjeta“. Njezino odgajanje usmjereno je prema onoj slobodi, odcjepljenju: „A opominjem i potičem u Gospodinu Isusu Kristu sestre da se čuvaju svake oholosti, isprazne slave, zavisti, pohlepe, brige i skrbi za ovaj svijet, ogovaranja i mrmljanja, nesloge i podjela“ (PrKl 10,6). Ova dva zadnja zla Klara je sama dodala, nema ih u Franjinom pravilu. I odmah dodaje lijek protiv te opasnosti u čemu je također originalna u odnosu na Franju: „A neka se brinu da uvijek jedne s drugima čuvaju jedinstvo uzajamne ljubavi (dilectio), koje je sveza savršenstva“ (PrKl 10,7). Klara nije upotrijebila ovdje riječ caritas, nego dilectio, misleći upravo na osjećaj. Caritas je više teološki izričaj, dok je dilectio afektivni.

   Naglasak je stavljen na dvostruku stvarnost koju je utemeljio Franjo i preuzela Klara: s jedne strane služenje onoga koji predsjeda (odgaja), s druge strane poslušnost onoga koji je podložnik (odgajanik). Rječnik je feudalni: gospođa i sluškinje: „A podložne sestre neka imaju na pameti kako su se radi Boga odrekle vlastite volje. Stoga se svojim opaticama moraju strogo pokoravati u svemu što su Gospodinu obećale opsluživati a nije protivno duši i našem zavjetovanju. Opatica pak neka im bude tako bliska da joj mogu govoriti i činiti kao gospodarice svojoj sluškinji. Tako naime mora biti da opatica bude sluškinja sviju sestara“ (PrKl 10,2-5). Klara, koja vrlo dobro poznaje odnos gospodarice i sluškinje, u svojoj zajednici preokreće taj društveni odnos: podložnice moraju imati toliku bliskost s opaticom da mogu postupati s njome onako kako gospodarica postupa sa služavkama. Sestre na Postupku stalno potvrđuju Klarino predsjedanje kao služenje.

   Ono što upada u oči međutim jest da u tom govoru o potpunom služenju onoga tko predsjeda, odgovara također potpuna poslušnost podložnika: „A podložne sestre neka imaju na pameti kako su se radi Boga odrekle vlastite volje“ (PrKl 10,2). Odreći se vlastite volje iz ljubavi prema Bogu veoma je snažan izričaj. Poslušnost je dakle potpuna poslušnost. Klara to više puta tvrdi kada govori o sebi. U Oporuci će govoriti, primjerice, o poslušnosti Franji: „S koliko dakle brige i s koliko nastojanja duha i tijela moramo vršiti zapovijedi Božje i oca našega [Franje], kako bismo uz Božju suradnju umnogostručile talent“ (OporKl 18). Cijeli Klarin život bio je poslušnos Božjim i Franjinim zapovijedima. Franjevačka poslušnost preuzima monašku predaju odreknuća vlastite volje, ali veoma snažno ističe granice onoga što jest i što nije poslušnost: „što nije protivno duši i našem zavjetovanju“ (PPr 10,3; PrKl 10,3). Poslušnost ne isključuje osobnu odgovornost, ne smije se poslušati ono što je svjesno protiv dobra duše. Ali poslušnost mora biti potpuna.

   Ovaj govor o poslušnosti najbolje se vidi u odnosu Franje i Klare. Klara je u svemu bila poslušna Franji, ali je u nekim slučajevima njezina poslušnost bila na kušnji. Prva kušnja nastupila je kada joj je Franjo tri godine nakon njezina obraćenja predložio da prihvati naslov i službu opatice. Klara je to odbijala, a pisac Legende obrazlaže zašto: „htjela je radije biti ponizno podložna nego predsjedati, i više ju je veselilo među Kristovim zaručnicama služiti, nego biti služena“ (LegKl 12). Međutim, razlog Klarina odbijanja puno je dublji. Klara nije htjela naslov opatice jer bi to značilo prihvaćanje Pravila sv. Benedikta. Za nju je Franjin prijedlog bio protiv „oblika našega zavjetovanja“, a koje je zavjetovanje siromaštva („bez vlasništva“), dok benediktinsko Pravilo nema takav oblik siromaštva. Kada će Klara prihvatiti da posluša Franju? Sama kaže u Oporuci, nakon što „gospodin papa Inocent, u čije smo vrijeme započele, i drugi njegovi nasljednici svojim povlasticama učvrste naš zavjet presvetoga siromaštva koje obećasmo Gospodinu i blaženom našem ocu [Franji]“ (Opor 42), to jest, kad je osiguran i spašen njezin izvorni poziv. Dakle, Klara nije odbila poslušati Franju da predsjeda sestrama, nego je odbila ono što je bilo protivno zavjetovanju njezina poziva.

   Drugi događaj, vrlo poznat, odnosi se na Klarinu pokoru, na njezin tvrdi ležaj od rogožine na kojemu je ležala dok se nije razboljela. Franjo joj je morao narediti da odsada leži na slamarici (usp. LegKl 17). Ovdje se radi o dvama različitim poimanjima pokore. Franjo je bio čovjek pokore cijeloga života: spavao je malo ili nimalo, jeo je malo ili postio, u hranu je stavljao pepela da ne uživa u jelu, ali radi se o odricanju ugode, ne sna ili hrane. Nikada nije svoga „brata magarca“, tijelo, ugrozio. Naprotiv, Klara je svom tijelu nanijela bolest. Bila je  uvjerena da je takva pokora dobra za njezino spasenje, što je bilo u skladu s ondašnjim shvaćanjima da su žene nositeljice i izvor grijeha. Franjo ju je poučio kako se treba odcijepiti od takvog poimanja pokore. Poslušala ga je, ali je ispod tunike nosila oštru kostrijet. Da je Franjo to znao, sigurno bi joj je oduzeo. No zato su to učinile sestre u duhu svojega oca Franje (usp. PostKl 2,7).

   Treći događaj odnosi se na hranu. Klara ne samo da je držala post kako ga predviđa Hugolinovo Pravilo (ove godine je 800 godina toga Pravila!), dva puta tjedno i u sve korizmene dane, nego tri dana u tjednu nije uzimala baš ništa (usp. PostKl 1,8). Kad se razboljela, posredovali su i asiški biskup i otac Franjo (usp. LegKl 18).    Ovdje je Klarin otpor bio toliki da je Franjo morao doći s „pojačanjem“. I opet se radi o općem duhovnom ozračju u kojemu je odrasla i živjela Klara. Ona je postupno došla do toga što je to prava pokora, kako ju je shvaćao i živio i Franjo. Stoga će dvadesetak godina kasnije i sama odgajati Janju Prašku: „molim te i u Gospodinu tražim, predraga, da mudro i razborito odustaneš od nekog nerazborita i nemoguće stroga posta na koji si se, doznadoh, dala; i to radi toga kako bi živa, živa slavila Gospodina, kako bi svoju razumnu žrtvu i žrtvu uvijek solju začinjenu Gospodinu prikazivala“ (3PJa 40-41).

   S istom slobodom koju je Klara pokazala prema Franji, Klara se odnosila i s Papom. Tako, kada ju je Papa Grgur IX nagovarao da prihvati neke posjede radi sigurnosti, ona je odbila jer je to bilo protivno njezinu zavjetovanju, na što je Papa odgovorio: „Ako se bojiš zbog zavjeta, Mi te od zavjeta odrješujemo“. „Sveti Oče“, reče ona, „ne želim nipošto nikada biti odriješena od nasljedovanja Krista!“ (LegKl 14).

   Preostaje nam sada vidjeti kako Klara, s jednakom slobodom, odgajala svoje sestre. Evanđelje ima svoja sredstva kako „mijenjati“, „obratiti“ nekoga: primjer, riječ, prijateljstvo i ljubav. Ali i dalje ostaje tajna osobne slobode. Posljednjih godina Franjo se pred tom tajnom povukao u samoću i šutnju. Usred svoga bratstva, štoviše cijeloga Reda (dakle i sestara) on je bio samo primjer i šutnja. Dvije posljednje godine sama šutnja, a koliko rječita (usp. 2Čel 207). Braća i sestre morali su prihvatiti ovu provokaciju koja je bila tako pedagoška.

   Slično je bilo i kod svete Klare. Zasigurno, riječ je važna, ali je još važnija međusobna ljubav, „vez savršenstva“. Ponovno se vraćamo na Klarinu pokoru. Franjo je Klaru poučio i ona je pomalo došla do evanđeoskog shvaćanja pokore. I tu je zapravo nadišla Franju. Živeći na istome mjestu zajedno sa svojim sestrama, ona je počela osjećati „tijelo“ zajednice. Više nije mislila na sebe, nego je imala „prošireno tijelo“, tijelo svoje zajednice. Osjetila je svaku sestru i sve njih zajedno. I tu se rodila ona bliskost koju spominje u Pravilu u odnosu opatice i sestara. Klara se toliko stopila sa svojom zajednicom da u Oporuci kaže: „Gospodin postavi nas …drugima za primjer i ogledalo“ (OporKl 19). Nije ona osobno primjer, nego zajedno sa svojim sestrama koje žive složno u sv. Damjanu. Za razliku od Franje, ona je svakodnevno živjela sa svojim sestrama, posluživala ih, prala bolesničke sjedalice (usp. PostKl 1,12). I Franjo je pokazao primjer evanđeoske humanosti, bio je uzor braći u svemu, nije se krio. Ali Klara je nestala iza Franje i unutar svoje zajednice.

   Razmišljanje o „proširenom tijelu“ dovodi nas do govora o pedagogiji čuda. Općenito mislimo kako je Klara činila čudesa znakom križa. Zapravo tom znaku ona se utekla tek kad je upotrijebila sva sredstva kojima je raspolagala u svojoj domišljatoj ljubavi. Poznati primjer je ozdravljenje sestre Balvine koju je jedne noći zahvatila jaka reumatska bol u kuku te se počela žaliti i jaukati. Majka, ne imajući ništa toplo pri ruci, svojim je tijelom zagrijala bolno mjesto i pokrila ga svojom koprenom, ne imajući drugog pokrivača (usp. PostKl 7,12). U toj sestrinoj boli usred siromaštva sv. Damjana, Klara je imala samo svoju osjećajnu domišljatu ljubav. Nije smatrala svoje geste sablažnjivima.

   Imamo slučaj sestre Cecilije koja je jako kašljala „i čim bi započela jesti taj bi se kašalj pojavio tako da se činilo da bi se mogla ugušiti. Zbog toga joj je spomenuta Majka, jednoga dana šestoga u tjednu, dala da pojede malo pogače, što je ona uzela s velikim strahom. Jela je samo zbog naredbe svete Majke. I otada nije više osjetila tu bolest“ (PostKl 4,9). Gdje je tu čudo? U činjenici da je Klara smatrala važnijim sestrino zdravlje nego li post petkom, dok se sama sestra bojala prekršiti taj post. Klarina sloboda i brižljivost čine čudo.

   Kao pedagoška sredstva Klara upotrebljava i opomene koje na više mjesta spominje u Pravilu. Sestre svjedoče kako je to činila: „[Svjedokinja je] rekla kad bi spomenuta gospođa Klara ponekad vidjela neku sestru da trpi napastovanje ili nevolju, ta bi je gospođa potajno pozvala i plačući je tješila, a ponekad bi se preda nju ničice bacila. – Upitana kako to zna, odgovorila je da je vidjela više njih koje je ona zvala da ih utješi. A jedna od njih joj je rekla da se je gospođa preda nju bacila ničice“ (PostKl 10,5). Klara posreduje nasamo, u tajnosti, da ne izvrgne sestru poniženju.

   Vezano uz opomene, ponovno se vraćamo nekim čudesima. Pogledajmo ono nad sestrom Andreom. Taj je slučaj bio toliko bolan i problematičan, da ga je pisac Legende stavio posve na kraju svoga djela. Donosimo cijeli odlomak iz Postupka: „Rekla je također ova svjedokinja da je jedna sestra, zvana sestra Andrea iz Ferrare, trpjela od skrofula u grlu. Spomenuta gospođa Klara u duhu je saznala da je ona bila u velikoj kušnji kako bi od toga ozdravila. I jedne noći, ta sestra Andrea koja je bila u spavalištu ispod, na takav je način i tako jako rukama stisla grlo da je izgubila glas. I to je sveta Majka spoznala u duhu. Zbog toga je odmah pozvala ovu svjedokinju, koja je tu blizu spavala, i rekla joj: 'Siđi brzo dolje u spavalište, jer je sestra Andrea teško bolesna. Očisti od ljuske jedno jaje i daj joj da popije; i kada joj se povrati govor, dovedi je k meni'. I tako bî učinjeno. A kada je ta gospođa upitala sestru Andreu što joj je bilo i što je činila, sestra Andrea joj nije htjela reći. Onda joj je časne uspomene gospođa rekla sve po redu kako se je dogodilo. I to se proširilo među sestrama“ (PostKl 3,16).

   Sestra Andrea je u svojoj zatvorenosti i očaju bila u napasti oduzeti si život. Zadivljujuće je ovdje Klarino držanje. Klara nije spavala, bdjela je jer je osjetila muku svoje duhovne kćeri. To je ono njezino „prošireno tijelo“. Molila je za nju i u duhu spoznala njezinu muku. Budući da je i sama bila bolesna i nepokretna, probudila je sestru do sebe i naredila joj da pripremi sestri Andrei jedno jaje (vjerojatno jedino u samostanu!), a onda da je dovede k njoj. Ovdje nema ničeg čudesnog. Čudesna je jedino činjenica da je Klara bdjela i molila za sestru. I njezina osjećajna ljubav učinila je čudo da se sestra Andrea na kraju otvorila (usp. LegKl 59). Sestru Andreu dotaklo je kad je vidjela brigu Majke koja joj je poslala toplo jaje i kad je doznala da je Majka bdjela i molila za nju. Sestri je zapravo trebala ta pažnja više nego li sam lijek. Zato će Klara napisati u Pravilu: [Opatica] neka tješi žalosne. Neka bude posljednje utočište tjeskobnima, da u slabih ne pobijedi bolest očaja ako u nje ne bude lijeka za ozdravljenje“ (PrKl 4,12).

   Jedno od poznatih čudesa svete Klare je i dražesni događaj s mačkicom: „Rekla je također ova svjedokinja da se jednom spomenuta gospođa Klara nije mogla ustati s ležaja zbog svoje bolesti. Zamolila je da joj se donese neki ubrus, a nije bilo nikoga da joj ga donese. I jedna mačkica, koja je bila u samostanu, stala je vući i potezati taj ubrus da joj ga donese kako god je umjela. A onda je ta gospođa rekla toj mački: 'Zloćo, ne znaš ga nositi; zašto ga potežeš po tlu?' Onda ta mačka, kao da je razumjela tu riječ, stala je umotavati taj ubrus da ne dotiče tlo. – Upitana kako zna to što je rečeno, odgovorila je da joj je to rekla sama spomenuta gospođa“ (PostKl 9,8). Zamislimo Klaru, Majku, bolesnu, nepokretnu, u krevetu, koja želi taj „ubrus“ kako bi mogla raditi, kao svakoga dana. I nitko ne čuje Majčinu molbu. Nije lijepo da baš nitko ne sluša i ne čuje Majčin glas koja i ne traži puno. Tko ga čuje? Jedna mačkica. I ne čuje ga samo jedanput, nego dvaput: kad joj Klara kaže „Zloćo, ne znaš ga nositi“, ona posluša i popravi svoju pogrešku. Klara je događaj ispripovjedila sestri Franciski da je pouči kako je ona (i svaka druga sestra) pozvana slušati, a ne mačkica. Bog se poslužio nerazumnom životinjom kako bi poučio sestre. To je pedagogija ovog malog čuda.

   Slično imamo i kod čuda s uljem. Klara je zamolila brata milostinjara da bi pošao isprositi im ulja jer ga više nisu imale. Brat nije bio baš oduševljen pa je postupio kako mi najčešće postupamo: donijet će ga kad mu se pripremi posuda za ulje. Nije razumio da se radi o važnoj stvari: bilo da je to ulje za bolesnice, bilo da je ono za svjetiljku koja je imala danonoćno gorjeti pred Raspelom (kako je Franjo želio). I nije važno što tu posudu treba pripremiti sama Klara, opatica samostana. Kad se brat dovukao da izvrši naredbu, našao je posudicu punu. Netko drugi je čuo i poslušao i posudicu napunio - Gospodin. Klara je to pripovijedala sestrama. Možda brat milostinjar nije razumio poruku, ali sestre jesu. Treba slušati i poslušati.

   Slično imamo i u posljednjem najpoznatijem čudu, koje se zbilo u Božićnoj noći. Klara ostaje sama u spavaonici, a sestre odlaze u kor na božićnu službu. I onda se događa čudesni prijenos. Klarinu želju i potrebu nitko nije čuo. Nijedna sestra nije odlučila da bi ostala s njome da nije sama barem te noći. Klara se i ovdje povukla, nestala u zajednici, nije naredila (a mogla je, bila je opatica!) da koja sestra ostane kod nje. Kada nije bilo nikoga, Gospodin je opet posredovao.

   U svojoj odgojnoj metodi, kako smo vidjeli, Klara se ne nameće, nikoga ne prisiljava. Njezin je stav put poštovanja, ali ipak ne stav onoga koji će šutnjom odobravati zlo: Klara svaki puta progovara i time poučava i opominje. Prava ljubav se ne nameće, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo…

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Klarin dar evanđeoske razboritosti i razlučivanja

Klarin dar evanđeoske razboritosti i razlučivanja

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

        U spisima sv. Klare često se spominje riječ discretio  u raznim inačicama. Prema sadržaju i okolnostima mi to prevodimo kao razboritost, uviđavnost, obazrivost. Discretio je krepost veoma cijenjena kod pustinjskih otaca i u monaštvu, napose kod sv. Benedikta za kojega je ona uvijek povezana s promišljanjem, odvagivanjem, propitkivanjem. I mi danas često koristimo riječ diskrecija i diskretan misleći pritom na čuvanje tajne i nenametljivost. Za svetu Klaru ta je kreposti toliko važna i prisutna, kao i dar razlučivanja vezan uz nju, da je samostanske savjetnice nazvala diskretama, a vijeće diskretorij.

        Pogledajmo mjesta u Klarinim spisima na kojima se spominje discretio pod raznim naslovima: kapelan i njegov pratilac moraju biti „dobra glasa, providonosne razboritosti (discretionis)“ (PrKl 12,5); kandidaticu se upućuje „razboritim (discretos) i bogobojaznim ljudima“ da je savjetuju kako razdijeliti svoja dobra siromasima (isto 2,11); sestre koje se biraju za savjetnice opatici moraju biti izabrane „između razboritijih (discretoribus)“ (isto 4,23); u vezi prevelike strogosti Janje Praške, Klara joj piše  neka se ravna „mudro i razborito (discrete)“ (3PJa 40). Na koncu, kada govori u Pravilu o vratarici, kaže da ova ima biti „zrela u ponašanju i razborita (discreta)“ (11,1). U svim tim slučajevima možemo otkriti da se razboritost odnosi na duhovno razlučivanje i na razlučivanje utemeljeno na moralnoj kreposti razboritosti, kreposti koja igra veliku ulogu u duhovnom razlučivanju kod franjevačkih učitelja.

       U drugim slučajevima discretio se odnosi na brigu koju opatica mora imati u odnosu na tjelesne i duhovne potrebe sestara (2,17; OporKl 63) ili kada Klara piše Janji Praškoj o brizi prema bolesnim i slabijim sestrama „za koje nas je [sveti Franjo] potaknuo i zapovjedio nam da ih s velikom obazrivošću (discretionem) hranimo bilo kojom hranom“ (3PJa 31); ili se općenito odnosi na sestre kojima je u bolesničkoj sobi uvijek dopušteno „obazrivo (discrete) govoriti za odmor i službu bolesnica“ (PrKl 5,3). U tim slučajevima discretio se nadahnjuje Franjinim riječima što ih je uputio „siroticama“, Klari i njezinim sestrama kada kaže: „Velikom vas ljubavlju molim da razborito (discrecione) trošite milostinju što vam je Gospodin daje“ (PjČuj 4), a to je razboritost koja je jednaka moralnoj kreposti slobode i velikodušnosti koja upravlja krajnje strogosti i čini da poglavarica providi i ima razumijevanja za osobno stanje i potrebe svake sestre.

       Osim discretio  kao razboritosti, u Klarinim spisima nalazimo niz pojmova koji se odnose na vršenje razboritosti i razlučivanja, kao: smatrati, prosuditi, više voljeti, cijeniti, slijediti (i pitati) savjet, tražiti suglasnost, rasvijetliti srce, ne dati se zavesti, podijeliti sa (dijalogizirati). Kod duhovnih pisaca često susrećemo slične izričaje, dok je sam izričaj „razlučivanje“ pridržan za donošenje čvrste, ozbiljne, konačne osobne odluke, čemu mora uvijek prethoditi molitva, intimni razgovor s Bogom.

        Kod svete Klare nemamo toliko znanstvenih spisa uopće, a napose o kreposti razboritosti i daru razlučivanja, nego njezino živo iskustvo, kako u njezinom životu tako i u odnosu sa sestrama koje je imala zadaću voditi. Kao potvrdu toga donosimo neke ulomke iz Bule kanonizacije i Legende koje nam predstavljaju Klaru kao ženu obdarenu Duhom Božjim koji ju čini sposobnom spoznavati njegove tajne i naume.

„Ona bijaše prvakinja siromašnih, voditeljica poniznih, učiteljica čistih i opatica pokornicâ. Ona je brižno i razborito upravljala svojim samostanom i obitelji koja joj je u njemu povjerena, u strahu i službi Gospodnjoj i u savršenom opsluživanju Reda: budna u skrbi, revna u obavljanju službe, obzirna u poticanju, pažljiva u opominjanju, u ispravljanju blaga, promišljena u zapovijedanju, neusporediva po sućuti, razborita u šutnji, mudra u govoru, i iskusna u svemu što se odnosi na savršeno upravljanje, hoteći radije služiti negoli gospodariti, radije častiti negoli čašću biti uzdizana. Njezin život drugima bijaše poduka i nauk: u ovoj knjizi života neke su učile pravilo življenja; u ovome ogledalu života, ostale su motrile staze života“ (BulKl 13-14).

„Bijaše doista učiteljicom neukih i na neki način na čelu djevojaka u palači velikoga Kralja, odgajala ih je takvim načinom postupanja i brinula se za njih s tolikom nježnom ljubavi da se to riječima ne može potpuno izreći“ (LegKl 36).

I Bula i Legenda upotrebljavaju sliku svjetla, čineći egzegezu Klarina imena, što odgovara njezinim darovima duhovne voditeljice i učiteljice: „Klara je, ostajući zatvorena, počela sjati po čitavome svijetu i odsijevala je presjajna po naslovima kreposti“ (isto 11). „Ona bijaše visoki svijećnjak svetosti koji živo treperi u šatoru Gospodnjem, čijem neizmjernom sjaju pohitješe i još hite mnoge, da na njegovu svjetlu pripale svoje svjetiljke“ (BulKl 12). Klarina svjetlost bijaše zapravo taj dar razboritosti i razlučivanja, svjetlo Duha Svetoga u njezinu srcu, da je mogla jasno razabrati i odabrati i usvojiti i pokazati životom oblik života predan joj od svetoga Franje u Crkvi i za Crkvu, život po svetom Evanđelju u vjernom nasljedovanju Isusa Krista. Dar razlučivanja nije samo prepoznavanje volje Božje, nego i njezino izvršenje.

Bit Klarina života i tajna njezinog duhovnog putovanja sastoji se u njezinome stavu pred Bogom i pred ljudima. To se duhovno putovanje događa između dva pola: siromaštva i kraljevstva Božjega. Polazišna točka ovoga puta je istina što ju je Krist proglasio na gori (Mt 5,3): istina blaženstva koje Klara preuzima u prvome pismu Janji Praškoj: „Gospodin samo siromasima kraljevstvo nebesko obećaje i daje“ (1PJa 25). Cilj motiviran evanđeoskim obećanjem siromasima jest posjedovanje Kraljevstva, koje Klara izražava zaručničkim jezikom kao sjedinjenje sa samim Kraljem (3PJa 5). Prvi korak do toga sjedinjenja je da postane „sljedbenicom presvetoga siromaštva“ „u duhu velike poniznosti i prežarke ljubavi“ stopama Onoga čijom je zaručnicom zavrijedila biti (usp. 2PJa 6-7).

U čemu se sastoji to biti sljedbenicom presvetoga siromaštva? Prije svega u tome da se više voli siromaštvo nego li vremenita i svjetovna bogatstva (1PJa 25.27). Slijedi zatim otklanjanje zemaljskih dobara da bi se imalo ona nebeska (isto 30). O tome Klarinome iskustvu na početku njezina novoga života piše pisac Legende: „Otada je, ostavivši svijet vani i obogativši se duhom unutra, rasterećena trčala za Kristom bez kese. Uopće, toliko je ušla u savez sa svetim siromaštvom i toliko ga uzljubila da nije htjela imati ništa osim Gospodina Isusa“ (LegKl 13). Preko takvoga siromaštva, koje ju je potpuno ogolilo, tako da se posve oslonila na Gospodina, ona će moći otkrivati Božje djelovanje u svojemu životu i u životu sestara. Možemo reći da je izbor potpunoga siromaštva kod Klare preduvjet za razlučivanje.

Više puta javlja se u njezinim spisima također pojam „prosvjetljenje srca“: OporKl 24. 25-26; PrKl 6,1; 9,4. Prosvjetljenje srca vezano je uvijek uz izbor obraćenja, pokore, novoga života. Riječ je o milosti, o Duhu Svetome koji prosvjetljuje srce i dijeli svoje darove prema božanskom naumu. I Franjini počeci vezani su uz prosvjetljenje srca: „Višnji i slavni Bože, rasvijetli tmine srca moga (…), Gospodine, da vršim tvoju svetu i istinitu zapovijed“ (MRas).

Evanđelje nam daje brojna svjedočanstva o zahtjevima nasljedovanja Isusa koje nosi sobom također riskiranje vlastita života, sve dotle da ga se mora izgubiti da bi se zadobilo Kraljevstvo (usp. Lk 9,23;14,25-27; Mt 5,11-12). Zato i u Klarinim spisima nailazimo na temu o neprijateljima i zaprekama nasljedovanja kao i o oružjima u obrani protiv njih.

Đavao je neprijatelj o kojemu Klara više puta izričito govori:  on je „lukavi i prepredeni neprijatelj“ kojega je Janja pobijedila ustrajnošću na putu obraćenja i evanđeoskoga života(3PJa 6). Ermentrudi iz Brugesa preporuča da ne sluša „zov pakla“ te da „hrabro skrši njegove kušnje“ (PEr 6). Misleći također na njega, Klara preporuča Janji da ne dopusti da joj srce „obuzme gorčina i tmina“, što nije plod Duha i što Franjo otvoreno odbija (usp. NPr 7,16).

Drugi neprijatelj je tijelo. Klara vidi kako Janja pobjeđuje također „oholost koja upropaštava ljudsku narav“ (3PJa 6), a koja,  čineći da prevlada vlastiti sud nad Božjom voljom i naumom, priječi razlučivanje. Ermentrudu poziva neka se čuva da je „sreća i dobro ne uzohole“ (PEr 7). Klara u Pravilu, kao i Franjo u svom, poziva sestre neka se posvete nekom poslu da uklone „nerad kao neprijatelja duše“ i koji bi mogao „utrnuti duh svete molitve i pobožnosti“ (PrKl 7,2). Plod tijela je također tvrdokornost i ustrajnost u grijehu, za što Klara savjetuje neka sestre mole za prosvjetljenje srca one koja se nalazi u takvu stanju (usp. isto  9,4). I odmah spominje druga dva neprijatelja, koji su plod tjelesne oholosti: srdžbu i uznemirenost koje priječe ljubav i strpljivost prema onoj koja je sagriješila (5-6).

Treći neprijatelj je svijet, možda za Klaru najvažniji, jer se đavao njime najviše služi. U slučaju Janje Praške to je svijet carskoga dvora. Stoga Klara piše Janji da se „gubi plod ljubavi kad se ljubi vremenita stvar“ (1PJa 25) i da „ispraznost zaluđuje ljudska srca“ (3PJa 6), i da se „čovjekov neprijatelj“ služi „sjajem trenutačne i lažne slave“ da „sroza ni na što ono što je veće od neba“ (isto 20). „U tome se – kaže Klara - neki svjetovni kraljevi i kraljice varaju“ (isto 27). Zato Klara ne dopušta sestrama da se bave vremenitim dobrima kandidatkinje nego neka ona sama učini s njima kako je Gospodin nadahne (usp. PrKl 2,10). Opominje sestre neka se čuvaju „brige i skrbi za ovaj svijet“ (isto 10,6).

Ostale zapreke ili neprijatelji koji otežavaju razlučivanje jesu svi oni koji, ne nužno zli, predstavljaju druge i drugačije vrijednosti, a koje priječe ili umanjuju odgovor na Božji poziv i prihvaćanje njegova nauma: „ne vjerujući ničemu, ne pristajući ni uza što što bi te od tog nauma odvratiti htjelo, što bi ti na put stupicu stavljalo, kako ne bi u onom savršenstvu kojim te Duh Gospodnji pozva ispunila Višnjemu zavjete svoje (…). A ako ti tko što drugo rekne, ako te htjedne nagovoriti na što drugo što bi tvoje savršenstvo sprečavalo, što bi se činilo protivnim božanskome pozivu, makar ga morala poštivati, njegov savjet ipak ne slijedi“ (2PJa 14.17).

Klara donosi i duhovna oružja u borbi protiv neprijatelja i zapreka u procesu razlučivanja. Za Klaru, odgojenu u školi svetoga Franje, prvo oružje jest mudrost koja – prema Svetome pismu (Izr 2,6) - izlazi „iz usta samoga Boga“ i kojom Janja „strašno i neočekivano pobjeđuje“ sva tri neprijatelja: „lukavstvo prepredena neprijatelja, oholost koja upropaštava ljudsku narav i ispraznost koja zaluđuje ljudska srca“ (usp. 3PJa 6). Za Franju „sveta mudrost ometa Sotonu i sve zloće njegove“ (PozKr 6).

Poniznost, siromaštvo i vjera, u istome pismu Janji, jesu sredstva kojima se kupuje „neusporedivo blago“, sam Isus Krist (usp. isto 7). Sveti Franjo pozdravlja i tumači i te kreposti: „Sveto siromaštvo ometa svaku požudu i pohlepu i brige ovoga svijeta. Sveta poniznost ometa oholost i sve ljude koji su na svijetu isto tako i sve što je na svijetu (PozKr 11-12). Prema svetome Ivanu, vjera, koja proglašava da je Isus Sin Božji, jest snaga koja pobjeđuje svijet (1Iv 5,45).

Molitva je oružje koje Klara također spominje u određenim okolnostima. Ermentrudi savjetuje da „uvijek moli i bdije“ kako bi djelo i služenje koje je započela i prihvatila dovršila i ispunila „u svetom siromaštvu i iskrenoj poniznosti“ (PEr 13-14). Poziva sestre neka se mole dok neka sestra tvrdoglavo ustrajava u smrtnome grijehu, kako bi joj Gospodin prosvijetlio srce na pokoru (usp. PrKl 9,4).

Napokon, tu je i ljubav, premda je Klara izričito ne spominje kao oružje protiv neprijatelja razlučivanja. No to se zaključuje iz sadržaja: „srdžba i uznemirenost priječe ljubav“ (isto 9,6), što znači da je ljubav oružje protiv tih plodova tijela.

Sveta Klara je, kako vidimo, pisala praktično, iskustveno. Stoga je njezin nauk jednostavan i dostupan svima nama u našemu svakidašnjemu životu. 

Klarina kristologija i teologija siromaštva

Klarina kristologija i teologija siromaštva

Nakon Franjine smrti, Klara je, da učvrsti svoj zavjet siromaštva, zatražila od pape Grgura IX. dokument koji bi ga zaštitio i tako dao njezinome samostanu jednu osobitost. Papa joj je 1228. g. bulom Sicut manifestum podijelio povlasticu da nema posjeda i da je nitko ubuduće ne može natjerati na protivno, što je on sam pokušao učiniti koji mjesec ranije. Spomenuti dokument poznat je pod naslovom Povlastica siromaštva. Zanimljivo je vidjeti kako i dokument koji štiti specifičnost Klarine karizme i sama Klara u svojim spisima o tom predmetu, upotrebljavaju iste ili slične izričaje, ali s različitim naglascima i značenjima. Papin dokument, kako ovaj tako i kasniji, Klari su poslužili kao pravna zaštita, ali srce, život, izgradila je sama svojom herojskom ustrajnošću u „najsvetijemu siromaštvu“.

Kada se proširio glas o svetoj Klari i načinu života u sv. Damjanu, i drugi su ženski samostani tražili dopuštenje da slijede Klarino opsluživanje. Njezino dopisivanje s Janjom Praškom pružilo je Klari i njezinim sestrama prigodu da oblikuju svoje teološko i duhovno poimanje svojega oblika života. Pišući Janji, Klara je upotrijebila tradicionalnu teologiju djevičanske ženidbe, onako kako ju je Grgur IX. umetnuo u svoju Povlasticu siromaštva, da izgradi vlastitu teologiju života u sv. Damjanu. Tako Klara reinterpretira kroz povećalo vlastitoga iskustva i viđenja siromaštva tradiciju djevičanske ženidbe. Sljedeći primjeri pokazat će bilo Klarinu metodu bilo teološku sposobnost da obrani siromaštvo.

Opširnije...

Svakodnevni život u Svetom Damjanu

Svakodnevni život u Svetom Damjanu

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Sveta Klara prihvaća od svetoga Franje tu obavezu za članove svoje redovničke obitelji, prema zajedničkom zakonu rada, općem zakonu, kršćanskom zakonu: i u razmjeru u kojem dragovoljno prigrljuje siromaštvo, u tom istom razmjeru se podlaže tom najvažnijem  i redovitom sredstvu, kojim se siromasi uzdržavaju.

Ovdje nećemo promatrati rad u njegovoj podređenosti molitvi, nego u vidu “života u pokori” i kao svjedočanstvo siromaštva.

Rad, zahtjev zavjetovanog siromaštva, mora biti lišen užurbanosti, čineći od vremena dragocjeni dar, kako je to smatrao sv. Franjo (2 Čel 161). Ne samo zato što se “ljubav hrani žrtvama”; svaki napor privlači dušu žednu ljubavi, koja u njemu nalazi mogućnost da raste kao i u molitvi: “sve je ljubav onome tko žarko ljubi”.

Ovako bl. M. M. Martinengo poučava svoje novakinje: „Moram vam dati na znanje da, kad ste zaokupljene svojim dužnostima, morate biti točne u poslu, jer je to točka Pravila: nemojte si dopustiti da se dosađujete… Budite dakle marljive na poslu; uvjeravam vas da ćete više naći Boga u poslu negoli drugdje… Svoje poslove morate obavljati pobožno, to jest, ne zabavljajući se pričanjem, niti raditi s nemirom i žurbom, jer to jako priječi prisutnost Božju; ne kažem da ne budete marljive u tome da brzo izvršavate naloženo, jer je i to jedan dio siromaštva… Ako se u nekoj  siromašnoj obitelji nađe jedna kći brza, hitra u svom poslu, time se uzdržava cijela obitelj; naprotiv, ako su dvije, a lijene i spore, neće zaraditi ni toliko da uzdržavaju sebe. Tako kažem i vama: budite siromašne, vrijeme je dragocjeno, ali kratko. Dobro znate kako je potrebno žuriti se, da bismo bile revne u koru; no zbog toga ne smijete raditi u tjeskobi i nemiru, jer bi to bilo protivno savršenstvu.

Znam sigurno i to da ćete, ako ne gubite vrijeme u brbljanju, s lakoćom ispuniti sve, bez ikakve štete vašoj duši… Nemojte misliti da ćete, umarajući se cijeli dan, biti spriječene biti s Bogom i spriječene steći sve kreposti; umara se ruka, noga hoda, oko gleda, uho sluša, jezik govori; sve drhti, ali srce može, bez obzira na sve te osjetne pokrete, ljubiti Boga neprestano i snažno. Oh, kažete da vam se to čini nemogućim, a ja vam kažem da nije; tako, puno je lakše onom tko ljubi. A vi biste željele postati svete, da, ali na svoj način, to jest da budete sabrane u ćeliji i da tako mirne možete mnogo moliti.“

O odnosu rada i kontemplacije: Kad bi neka sestra htjela stalno biti u slatkoj kontemplaciji i napustila svoju dužnost na zemlji, koja joj je zadana po svetoj poslušnosti, to ne bi bilo Bogu drago.

A kad bi se htjela stalno brinuti za svoju dužnost, a nikada ne bi htjela kušati ljepotu molitve i kontemplacije koju joj je moguće obaviti, ni to se ne bi Bogu svidjelo.

Nego, On hoće da se brinemo za aktivni život i za kontemplaciju prema milostima koje nam je za to dao. A koja se ne bi mogla brinuti ni za jedno ni za drugo, obavezna je više brinuti se za ono što joj je zadano po poslušnosti (bl. Julija iz Milana, 16. st.).

S. Valeria Campanazzi (16. st.) praktično kuša mogućnost kontemplacije također u rastresujućim i dosadnim uslužnostima vratarice; povjerila je nekim stranicama svojih Objava (Revellazioni) takva iskustva onoga što ju je najviše pogađalo: očitovanje Ljubavi koja je, gotovo je pretječući, doziva “Dođi, dođi”, bez znaka ljudskog glasa, od napora nametnutog poslušnošću do uživanja Božje Ljubavi. „I ovog puta ravnoteža između akcije i kontemplacije ne predstavlja neki problem: one se spajaju u poslušnosti. „Kad sam, dakle, postala vratarica, prignula sam glavu na poslušnost, ne misleći ni na što osim na to da hoću slušati i čuvati se svega što bi moglo ne sviđati se Bogu. Utoliko sam bila jako pažljiva u ispunjavanju dužnosti da izvršim poslušnost, a zatim sam sve ostalo vrijeme razdijelila Bogu, moleći časoslov i razmatranje; skoro sam svaki dan pročitala jedan dio Svetog Pisma: tako sam rasporedila svo vrijeme. A kad sam obilazila samostan tražeći sestre, trčala sam koji put tako hitro, kao da mi je upravo Bog predao tu poslušnost i na glas sam Mu prikazivala svoje korake i zahvaljivala Mu, i činilo mi se koji put kao da ga slijedim. Po tome su mi bila dana tolika prosvjetljenja i toliko poznavanje Boga da, kad sam ušla u crkvu i uzdigla ruke i duh prema Bogu, vidjela sam jedno svjetlo koje ne bih mogla objasniti i činilo mi se da oči duše proniču sva nebesa, te vidjeh onu lijepu domovinu. Toliko sam bila privučena Božjim stvarima da je, kad je bio čas da idem, dolazi Duh Božji da me potiče i slijedio me kamo sam išla, ovim riječima: “Dođi, dođi!”, ali ne ljudskim glasom, nego u razumu, tako da mi se koji puta činilo napornim. Tako me On vodio u crkvu, najviše navečer, kad je bila molitva, a ja sam ponekad išla prozebla, ledena i umorna; a kad je bilo tako, činilo mi se da su mi svi udovi ojačani te sam mogla nadići svaku muku…“

Sveta Koleta iz Korbija (1381. – 1447.), na polju rada, pokazuje jasne ideje o načinu služenja, stavljajući aktivno sudjelovanje vlastite volje u rad prihvaćen iz poslušnosti, tako da ga se izvrši “rado i... brižno i odano”: ne ubrajajući da “život u pokori” ne dopušta gubljenje vremena na beskorisne poslove, što je plod neumrtvenosti. 

„Molim vas, predrage moje sestre, i zapovijedam vam da, iz ljubavi prema Gospodinu, nikada ne odbijete izvršavati ponizne službe i djela ljubavi; nego, kad vam ih majka opatica ili njena zamjenica budu naredile, zbog opće ili posebne koristi, bez opiranja, bez mrmljanja ili pobune, učinite ih krotko i voljno, i prihvatite ih da ih izvršite brižno i odano. Nijedna sestra, da prikrije svoju nemarnost ili lijenost ili oholost, kad joj se nešto bude naznačilo da izvrši i naredilo da učini, neka se ne rastereti od ispunjenja obaveze isprikom: “Bog mi nije dao milost da znam raditi taj posao”; dokle god su zdravog tijela i pameti, ne smiju ga odbiti, nego na mig one koja zapovijeda, moraju tako hitro pristati i poslušati, kako se priliči onome tko je zavjetovao svetu poslušnost.

Jednako tako, opatica i njena zamjenica moraju paziti da sestrama ne naređuju stvari koje ne bi znale ili mogle izvršiti...

“Jer, nerad je neprijatelj duše...” : naređujem vam ovom opomenom da brižno pazite da se sve sestre, sadašnje i buduće, okane u svako vrijeme i na svakome mjestu, svakog beskorisnog i sitničavog prekomjernog posla i zaokupljenosti koje bi mogle značiti gubljenje vremena, kao one koje moraju biti u ovoj i u sličnim stvarima savršeno umrtvene.

Osim toga, svaki puta kada dvije, tri ili nekoliko sestara bude zajedno na poslu, mogu govoriti o Gospodinu i o njegovim velikim dobročinstvima, te o životu svetaca i svetica ili druge lijepe, dobre i pobožne riječi koje se odnose na spas duše, ili raspravljati o potrebama koje su dobre i korisne za upravljanje samostana, bivajući u svemu umrtvene i uzdržljive od svake loše ili svjetovne riječi“.

Raditi znači dobro upotrebljavati vrijeme i snage kojima raspolažemo; ostvarivati vlastito biće, usredotočujući ga na ono što je visoko. “Šta radiš, radi dobro...” (2 PA).

Uznemirivati se znači dopustiti rastresenosti da nas krade nama samima, i prenapetosti da nam rastura snagu, sprečavajući duh da se mirno sabere u onome što čini.

Kada duša djeluje, ne rastresajući se, i u jednoj normalnoj napetosti, koja joj dopušta da ispuni sve svoje obaveze, taka joj se ljudska aktivnost čini kao ništa naspram istinske aktivnosti: one da Gospodin živi u njoj; a život, sudjelovanje u redu i tišini pokreta i djelovanja Božjeg, postaje jedno “tiho ostajanje u Njemu”. Tako Isus poučava s. Mariju od Trojstva.

„Kad se mnogo ljubi, nađe se mnogo vremena da se mnogo toga učini. Što više budeš ljubila, bit ćeš manje spora. Posao će teći ispod tvojih prstiju. Ne propusti nijedan čas a da me ne ljubiš!” “Kad tratiš vrijeme, vrijeđaš me, prezireš moje darove, sadašnjost koju prepuštam tvojoj ljubavi i tvojoj velikodušnosti”.

“Slušaj me! Ne gubi nijedan čas! Ali nemoj biti uznemirena; tko se uznemiruje, trati vrijeme... Misli na moju Majku, koju sam i tebi dao za Majku! Kome je bila povjerena teža odgovornost negoli njoj? Uvijek mirna i nasmiješena, jer sam joj ja ispunjavao svu dušu”. “Ne uznemiruj se, ne budi u strahu! Sve prolazi, samo tvoj Bog ostaje. Ja sam red i savršeni mir, premda sam život i pokret i rad. Da živiš mojim životom, ostani sva u meni, tiho!” “S obzirom na rad, u duhu svoga Pravila, radije radi više nogo dosta. Taj mi je dodatak veoma ugodan: vidim ga i računam s njime. Ništa nije beskorisno, ništa nije izgubljeno...” “Ako mi nisi sve dala, ne mogu izvršiti djelo koje sam prepustio tvojoj inicijativi. Daj mi najmanje zrnce tvojih žrtava, tvojih napora. Ja ću ih učiniti plodnima: ali daj mi to zrnce. Nemoj izgubiti ni trenutka, ni jednu jedinu priliku a da mi ne prikažeš sve ono što ti pošaljem. Moja te milost neće ni za trenutak ostaviti: primi je! Želim da moje nebo ispuni tvoju dušu, tvoju ćeliju, tvoj samostan”. “Vaša mi se djela sviđaju utoliko ukoliko su izraz ljubavi. Ako ih učinite zato jer vas veseli da pokažete svoje sposobnosti, da učinite nešto dobra na zadovoljstvo sebi, nije zlo, ali što onda na taj način daju vašem Bogu Vaša mi se djela utoliko sviđaju, ukoliko vam pomažu da upoznate same sebe i sebe svladate. Jer čemu dolazite u samostan, ako ne radi unutrašnjeg rada na izgradnji samih sebe, da budete gospodari svoje duše, da biste mi je darovali?” “Da, rad je radost i veliko dostojanstvo za čovjeka. Ali hoću ne samo tvoja djela, nego i tebe. Kad me napuštaš i misliš samo na svoj posao, obeščašćuješ me”. “Radi brzo i točno! Sve tvoje materijalne odluke neka budu izvedene uredno, odmjereno i brzo, da možeš biti slobodna i više se dati na život duha. Čekam te kod materijalnog posla, gdje me treba služiti savršeno, a čekam te također i u počinku oslobođenog duha da se predam tvojim pogledima.” “U samostanu nije najpožrtvovanija ona koja uradi najviše vidljiva posla, nego koja uradi najviše nevidljiva posla, koja najbolje zna povući se, ne smetati nikomu, u saobraćaju biti vedra, prozirna duša, da me kroz nju mogu drugi otkriti. Nije najvažniji onaj posao što vi radite, nego onaj što mi ga prepuštate da radim među vama." “Slušaj, ne treba naravnoj djelatnosti pridavati veliko značenje. ´Bez mene ne možete ništa učiniti´. Svjetovni duh traži naravi ’promećurne ’ i ’spretne ’, kako se to veli, kad ih se hvali. Lako je pretjerano se izmarati, djelovati vidljivo, na vanjski način. Veoma je teško sebe zatajiti i pustiti meni da radim. A ipak to je jedna plodna radinost koja traje u vječnost. Ostani u meni! Računaj na mene!”