• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 8banner-ermentruda_slide.jpg
  • 9banner-udovi_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner-samost-vani_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Pismo Generalnog ministra za svetkovinu sv. Klare 2017

 

“… Brzim trkom i lakim korakom …” (usp.2PJa 12)

Predrage sestre,

Gospodin vam dao svoj mir!

Svetkovina svete majke Klare pruža mi prigodu da s vama razmišljam o nekim pitanjima koja danas na jasan i nedvosmislen način izazivaju i interpeliraju naš život i naše nasljedovanje Gospodina Isusa Krista. Složenost našega vremena zahtijeva da događaje umijemo čitati u dubinu i izaziva nas da nalazimo nove načine da vjerno živimo našu karizmu i da koračamo uz druge današnje muškarce i žene pružajući im riječ nade i milosrđa. Suočavamo se sa scenarijima krize na različitim razinama, od drušvenog ambijenta do onog individualnoga. I mi ne ostajemo izvan tih napora koji dotiču naš život i život naših bratstava.

Neka nam Gospodin udijeli da te krize umijemo gledati kao zgodne prigode. Želimo se dakle zajedno staviti u osluškivanje, dajući se izazvati od Pisma i od svjedočanstva Klare Asiške.

Mi, Manja braća odredili smo teme s kojima će se Plenarno vijeće Reda sljedeće godine suočiti, usredotočujući hod na trima simboličkim temama: slušati, razlučivati i djelovati.

Vjerujem da to mogu biti riječi značajne i za vas, drage sestre, koje ste danas pozvane da se suočite s novim izazovima, da odgovorite na zahtjeve koji nas danas izazivaju i interpeliraju i da prođete kroz složenost ostajući vjerni evanđeoskoj intuiciji svete majke Klare .

SLUŠATI

Poziv na slušanje uvijek se ponovno vraća u Bibliji: čovjek vjernik je onaj koji umije slušati, koji zamjećuje Gospodinov glas i koji slobodno odlučuje odgovoriti pristankom. Knjiga Djela apostolskih pripovijeda neke vrlo rječite epizode o stavu slušanja kojeg su živjele prve kršćanske zajednice. Simboličan je primjer učenika koje je Duh spriječio da navijeste riječ u Aziji i koji su u snu bili potaknuti da pođu u Makedoniju (sp Dj 16, 6-10). Riječ Božja usmjerava i njegov Duh vodi, govoreći kroz život, kroz događaje, prilike i kroz intuicije srca.

Klara je također znala živjeti u trajnom stavu slušanja, kako svjedoče sestre. Slušanje Boga u tišini i u neprestanoj molitvi; brižno slušanje sestara čije potreba zamjećuje i kad ih one ne izriču, spoznavajući “po duhu” njihove patnje i razočaranje (usp. PostKl 2,23); sudjelujuće osluškivanje straha sugrađana pred napadima neprijatelja (usp. PostKl 3,19).

Neka vaše slušanje bude pozorno i slobodno, učinjeno u šutnji osobnoga odnosa s Bogom i u uzajamnom dijeljenju sa sestrama, stavljajući se zajedno oko Riječi i suočavajući se s onim što se oko vas događa. Neka bude slušanje budno, otvoreno, bez predrasuda; neka bude slušanje aktivno, mudro i inteligentno, koje zna dubsti ispod prividâ; neka bude slušanje empatično, strastveno, sudjelujuće. Slušanje onoga što što nam Duh danas hoće sugerirati, djelujući šutljivo u redovitom životu, pretpostvlja svijest vlastitoga identiteta i raspoloživost da se ostane na putu izlaska, usmjeravani obećanjem koje Bog za nas obnavlja. Slušanje nas ne drži nepokretnima. Ponekad nas uznemiruje, čini da iziđemo iz sebe samih i iz naših sigurnosti, postavlja pitanja koja zahtijevaju nove odgovore.

RAZLUČIVATI

Ako je slušanje Božjega glasa u složenosti današnje stvarnosti prvi korak da shvatimo kako danas odgovoriti na naš poziv i kako se usmjeriti na putu, onda se otvara cijeli prostor razlučivanja. Onaj glas i znakove koje zpažamo u razvoju povijesti treba interpretirati, suočiti se s njima, shvatiti ih u njihovoj autentičnosti. Razlučivanje je veoma nužno i hitno koliko je i delikatno i nije slučajno što papa Franjo nastavlja ukazivati na taj postupak kao na prostor koji treba nastanjivati sa strpljivošću i ustrajnošću.

Prve kršćanske zajednice još nas poučavaju o evanđeoskom stavu uzajamnog suočavanja, čitanja Riječi i o raspravi među braćom, o važnosti molitve i rasploživosti da se stavimu u raspravu, i o važnosti traženja zajedničkoga dobra. Svijest dara Duha i njegove djelatne milosti, sabiranje da se suoči s nekim izazovom, jasna i iskrena komunikacija, uzajamo povjerenje, mudro i realno čitanje Pisma bili su za njih temelji na kojima činiti razlučivanje sve do postignuća zajedničke odluke koja nadvladava sukob, koja promiče slobodu i odgovornost, koja potiče radost i koja ohrabruje braću (usp. Dj 15, 1-35).

I Klara se je, u svojoj egzistenciji, više puta našla u potrebi da učini delikatna i odlučna razlučivanja. Mislimo na iskreno i konstruktivno suočenje s kardinalom Hugolinom, kasnijim papom Grgurom IX., o izvornosti oblika života zajednice Sv. Damjana u odnosu sa crkvenom institucijom. Nije bilo u igri samo neko osobno uvjerenje Klare, nego svijest da je riječ o spašavanju dara poziva što ga je primila od Oca milosrđa (usp. OporKl 2). Ta svijest je bila hranjena molitvom u neprestanom odnosu s Ocem, u prijanjanju uz Krista siromašnoga, u sjedinjenju s Duhom Svetim. Molitva za Klaru nije bila neki zatvoreni prostor nego se je znala proširiti, dopuštajuči da je prožimaju Kristova strastvenost i ljubav bez mjere. Upravo stoga je za nju konkretna stvarnost bila mjesto u kojemu treba spoznati i činiti Božju volju. Potrebe sestara, krhkosti koje je iskusila u samoj sebi i u drugima, napore i napetosti nije gledala kao zapreke, nego kao prigode kroz koje se karizma kontemplacije može ispreplesti sa karizmom djelatne ljubavi, u razlučivanju učinjenom zajedno s drugima. Pravilo (usp. PrKl 4,15-18) podsjeća na važnost tjednog kapitula, zajedničkoga traženja načina na koji u punini živjeti vlastiti poziv, u konkretnoj stvarnosti, svakidašnjoj, koja je moguće mjesto u koje stavljati korake nasljedovanja.

I vi, sestre, pozvane ste da činite razlučivanjâ. Današnja stvarnost umnaža duboka pitanja o smislu života. U vremenu označenom brzinom, bukom, trenutnim i globalnim informacijama, nazočnošću digitalnih i društvenih medija koji utječu na promjene na antropološkoj razini, što mogu reći dimenzije šutnje i kontemplacije koje su svojstvene vašemu životu? U svijetu označenom razlomljenošću, razdijeljenošću na sektore, partikularizmima, podjelama, i ujedno nekom težnjom za jednoobličnošću i homologacijom, što može ponuditi vaš život pozvan na jedinstvo u različitosti kako na osobnoj tako i na zajednikoj razini? Koje odgovore pronaći, kako voditi dijalog na način da se zajedno raste, čineći tako da autonomija samostana ne postane zid koji će štititi vlastito postojanje, nego će radije biti bogatstvo koje se pruža zajdničkom razlučivanju?

To su neka pitanja koja, vjerujem, prožimaju vaše zajednice i koja treba ispuniti strastvenošću, uvjerenjem, nadom, u povjerenju da nas vodi Duh.

DJELOVATI

Slušati, razlučivati i onda djelovati. Djelovanje koje, snažno po dubokom i inteligentnom slušnju i po ozbiljnom i otvorenom razlučivanju, ima odvažnosti i hrabrosti za životne geste i koje je bremenito proroštvom, kao proroštva Petra, Jakova i Pavla koja umiju voditi Crkvu da se otvori novosti, proširujući se na pogane (usp. Dj 15, 1-35).

Djelovanje slobodno i plodno milosrđem, kao djelovanje Klare koja ne oklijeva baciti se vlastitim tijelom na bolesni kuk sestre i skinuti svoj veo da bi ga mogla ugrijati, stavljajući u igru vlastiti identitet siromašne žene i sestre (usp. PostKl 7,12); djelovanje odvažnosti nekoga tko se umije probiti prema punini sebedarja u raspoloživosti za mučeništvo, što dovodi Klaru da poželi poći u Maroko (usp. PostKl 6,6).

Sestre, neka i vaše djelovanje bude odvažno! Svjesne izazova, budnim pogledom onoga tko se s nadom otvara budućnosti, vjerne i čvrste u primljenom zvanju, imajte hrabrosti usuditi se učiniti proročke geste života. Ponekad se događa da se konstatira kako se promjene u zajednicama događaju jer su na neki način prisiljene od života. Situacije koje se stvaraju, priječeći da se može nastaviti kao prije, nalažu odluke i rješenja manje više promišljena i učinkovita. Pitam sebe i vas pitam je li neizbježno da bude tako? Ili, nije li ipak moguće izabrati promjenu polazeći od motivacija, uvjerenja u kojima smo zajedno sazrijevali, polazeći od traženj dobra i života, odvažno i s povjerenjem, prihvaćajući izazov, raspoložive da nešto izgubimo da bi život mogao cvasti u punini. Tolika bratstva žive stvarnost starosti i krhkosti što postavlja pitanje o budućnosti; neka bratstva se nalaze uključena u teškim kontekstima i osjećaju se pozvanima na novi oblik uzajamnoga dijeljenja i bliskosti braći; područje formacije postavlja zahtjev da se nauče novi načini i jezici da se razumiju antropološke promjene i da se ostane u pozitivnom i značajnom dijalogu s današnjim čovjekom; dolazak mladih nosi sa sobom potrebu pozornoga razlučivanja i mudre pratnje. Sama struktura vašega oblika života i vaših samostana izazvana je kad resursi autonomije koje imate riskiraju da postanu preslabi i kad zajedništvo postaje jedini mogući i lijepi put kojim koračati da zajedno odgovorite pozivu na život u punini koja biva darovana da se nastavi imati povjerenja u Božje obećanje. Kako je lijepo kad se ima sloboda svjesnih izborâ koji se usude izlaziti iz prakse koja se je uvijek slijedila i predložiti novi put da se promiče život, u vjernosti Evanđelju i konstitutivnim dimenzijama vašega identiteta: siromaštvo i bratstvo koje su nam Klara i Franjo predali kao baštinu!

Vašoj molitvi povjeravam hod braće na istom putu slušanja, razlučivanja i djelovanja.

Neka Otac milosrđa blagoslovi svaku od vas i vaše sestarske zajednice i neka sveta majka Klara prati vaš hod.

Sretan Blagdan!

Rim, 2. kolovoza 2017.

Blagdan Porcijunkulskoga oprosta

                                                                                  Fra Michael Anthony Perry, ofm

Generalni ministar isluga

Prot. 107747

Post u Pravilu sv. Klare

 

Post u Pravilu sv. Klare

 

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

 

Korizma je vrijeme kada se odlučujemo na duhovnu borbu molitvom, postom, sakramentalnim životom i djelima milosrđa. Sv. Klara je to primjenjivala ne samo u nekim razdobljima godine, nego tijekom cijele godine. Izdvajam samo post kao jedan od elemenata koji je Klara smatrala važnim te ga uvrstila u svoje Pravilo.

„Neka sestre sve vrijeme poste. A o Rođenju Gospodinovu, u koji god dan dođe, mogu dvaput jesti. Maloljetnice, slabe i one koje služe izvan samostana neka se, po uviđavnosti opatice, milosrdno oslobode posta. No u vrijeme očite nužde sestre nisu obvezane na tjelesni post“ (PrKl 3,8-11).

Legenda sv. Klare kao i svjedočanstva sestara na postupku ističu Klarin izvanredan post: „U postovima je bila toliko stroga u svojoj uzdržljivosti da bi od mršave poputnine, koju je uzimala, jedva jedvice mogla tjelesno živjeti da je nije hranila druga snaga. Naime, sve dok je bila zdrava, čitavu bi veliku četrdesetnicu i četrdesetnicu sv. Martina propostila o kruhu i vodi, samo bi u nedjelje, ako ga je bilo, okusila malo vina. I da se još diviš, slušatelju, onomu što ne možeš nasljedovati: tri dana u tjednu, to jest ponedjeljkom, srijedom i petkom, u vrijeme onih četrdesetnicâ, nije ništa uzimala za jelo. Tako su se naizmjence, jedan za drugim, izmjenjivali dani oskudne okrjepe i dani oštra mrtvenja, te se bdijenje posvemašnjega gladovanja na neki način prekidalo na svetkovinu kruha i vode“ (LegKl 18). Sestre su „sažalijevale svetu Majku, i suzama oplakivale one 'smrti' koje je dragovoljno podnosila“ te su vjerojatno tražile Franjino posredovanje. „Napokon su blaženi Franjo i asiški biskup zabranili svetoj Klari onaj poguban post triju dana, zapovjedivši joj da ne smije proći nijedan dan, a da ne pojede barem unču i pol kruha“ (isto).

Sličnu strogost prema sebi provodila je i Janja Praška, na što je reagirala Klara u svom Trećem pismu: „Ali jer ni tijelo naše nije tijelo od mjedi, ni snaga naša snaga kamena, naprotiv krhke smo i podložne svakoj tjelesnoj slabosti, molim te i u Gospodinu tražim, predraga, da mudro i razborito odustaneš od nekog nerazborita i nemoguće stroga posta na koji si se, doznadoh, dala; i to radi toga kako bi živa, živa slavila Gospodina, kako bi svoju razumnu žrtvu i žrtvu uvijek solju začinjenu Gospodinu prikazivala“ (3PJa 38-41). Klara je tu opomenu napisala nakon trideset godina iskustva ljudske krhkosti u kojoj je stekla mjerilo milosrđa i umjerenosti koje je uvijek primjenjivala prema drugima.

Zanima nas što je Klara mislila pod propisom svoga Pravila: „Neka sestre sve vrijeme poste“ (PrKl 3,8). Post je bio jedan od elemenata, ne drugotne važnosti, evanđeosko-pokorničkog načina života Siromašnih sestara. Usporedba Klarinog Pravila s ondašnjim postojećim praksama posta drugih redova te kanonskih propisa Crkve pokazuje da je njezin propis o postu jedan od najstrožih i da nema uzora u prethodnim samostanskim zakonodavstvima. Čitamo li naime Klarin propis u svjetlu Hugolinovog pravila i Trećeg pisma Janji Praškoj, u kojemu Klara opisuje način posta u svetom Damjanu, zaključujemo da je njezin post: neprestani post, ili jedan obrok dnevno kroz cijelu godinu, osim Božića i nedjelje, uvijek korizmena jela (isključeni su, dakle, mliječni proizvodi). Hugolinovo pravilo (1218.-1219.) donosi potanje propise o postu, tako da neki smatraju kako je Klara u svome Pravilu ublažila post. Međutim, usporedba pokazuje suprotno, što daje zaključiti da zakonodavac, kakav je Hugolin, ne bi napisao tako stroge propise koji nadilaze crkvenu i samostansku praksu, nego je unio u pravilo ono što je vidio da se živi u samostanima damjanitkinja, to jest u sv. Damjanu i s njime povezanim samostanima. Bio je to post svojstven pokretu gradskih rekluza onoga vremena, kojemu su Klara i njezine sestre na neki način pripadale.

Post je jedna od vlastitih karizmatskih crta Reda siromašnih sestara, a ne samo osobni Klarin poziv na askezu. Klara ne bi unijela u pravilo nešto što je svojstveno samo njoj ili nekolicini sestara. To što ona u svoje pravilo nije unijela ublaženi post iz Hugolinovog ili Inocentovog pravila (1247.) znači da su sestre rado postile i post smatrale važnim.

Pitamo se zašto su Klara i njezine sestre postile i zašto tako strogo? Najstariji izvori, kao što je Vita prima Tome Čelanskoga, za razliku od kasnijih izvora koji ističu Klarinu askezu, povezuju njihov post sa siromaštvom: „Sve su ukrašene zaslugom najuzvišenijega siromaštva te jedva kada ili nikada pristaju na to da se u krajnjem slučaju iziđe u susret njihovoj prehrani i odijevanju“ (1Čel 19). Klara sama povezuje post sa siromaštvom kada piše Janji Praškoj: „svom ste dušom i nagnućem srca radije izabrali presveto siromaštvo i tjelesnu oskudicu“ (1PJa 6). Također u svojoj Oporuci spominje: „oskudice, siromaštva, napore, nevolje“ (OporKl 27). „Oskudica“ se ponajprije odnosi na odijevanje i prehranu, ono najnužnije za preživljavanje.

Sestre su to mogle izabrati i živjeti „svom dušom i nagnućem srca“ (1PJa 6) i čak smatrati sve to „velikom nasladom“ (OporKl 28) jer su imale jedan drugi razlog: nasljedovanje Krista siromašnoga i raspetoga. Nekoliko redaka prije propisa o postu Klara govori o odijevanju sestara gdje to upravo potvrđuje: „Iz ljubavi prema presvetome i preljubljenome djetetu povijenom u pelene i položenom u jasle i presvetoj majci njegovoj opominjem, molim i potičem svoje sestre da uvijek nose jeftinu odjeću“ (PrKl 2,25). Dakle, iz ljubavi prema Kristu sestre su htjele živjeti siromašne poput pravih siromaha: biti gladne, trpjeti hladnoću i nositi jeftinu odjeću.

Nasljedovati Krista siromašnoga može se shvatiti na različite načine i prema tome pojedini samostani ili Redovi točno određuju u svojim pravilima kako treba živjeti siromašno. Tako s jedne strane siromaštvo može biti asketsko iskustvo pa će i propisi o postu biti točno određeni u koje se dane smije što jesti. S druge strane, može se izabrati siromaštvo kao nesigurnost: siromasi ne znaju hoće li sutra imati što ili dovoljno za pojesti, ide se u prošnju i radosno se prima što god se dobije. Znamo da se Klara veselila komadićima kruha (LegKl 14). Iz toga razloga vidimo Klaru pomalo uznemirenu i zabrinutu kada se približilo vrijeme objeda a u samostanu nije bilo dovoljno kruha ili ulja da se začini jelo za bolesne sestre (LegKl 15-16).

Sveta Klara i sv. Janja Praška osobno su živjele asketsko siromaštvo u svim njegovim oblicima, ali za svoje samostane izabrale su „povlasticu siromaštva“, a to znači siromaštvo kao nesigurnost: postiti i živjeti od milostinje, onako kako to žive nedragovoljni siromasi.

Međutim, unutar strogog propisa o neprestanom postu, vidimo zlatnu riječ: milosrđe. Opatica je pozvana promatrati svoje sestre i uvidjeti njihove potrebe i mogućnosti, uzeti u obzir njihovu krhkost i milosrdno ublažiti strogost načina života. Ponekad će morati umirivati skrupuloznost neke sestre, kao primjerice sestre Cecilije: „Jedna [je] sestra, zvana sestra Cecilija, jako kašljala i čim bi započela jesti taj bi se kašalj pojavio tako da se činilo da bi se mogla ugušiti. Zbog toga joj je spomenuta Majka, jednoga dana šestoga u tjednu, dala da pojede malo pogače, što je ona uzela s velikim strahom. Jela je samo zbog naredbe svete Majke. I otada nije više osjetila tu bolest“ (PostKl 4,9). Sestra Cecilija se bojala pojesti pogaču ne zbog kašlja nego jer je pravilom bilo zabranjeno petkom jesti kuhanu hranu, no Klara ju je umirila.

U Legendi sv. Janje Praške imamo čak primjer kako su sestre dugo gladovale i jednoga petka netko je stavio sestrama u vrtuljak ribe. Premda je bio petak, dan strogog posta, sestre su jele, a s njima i Janja i još k tomu riba je bila pripremljena po njenu ukusu (J. Nemec, Sv. Janja Praška, Symposion, Split 1991, str. 66.). Ovdje imamo primjer dvostrukog milosrđa, poglavarice Janje koja je dopustila da se petkom zajednica nasiti i Božjeg milosrđa koje je potaknulo nepoznatog dobročinitelja da sestrama pribavi hrane.

Poznato je da je i sv. Franjo puno postio, no u svoje je Pravilo unio veoma ublaženi način posta. Zašto propisi o postu za Manju braću nisu tako strogi kao za Siromašne sestre? Odgovor je vjerojatno u tome što post sestara odgovara itinerantskom načinu života braće koja su, idući svijetom i propovijedajući, podnosila brojna odricanja, oskudice, hladnoću i glad. Budući da sestre nisu mogle putovati niti propovijedati, nadopunjavale su što su najbolje mogle rad Manje braće odričući se hrane.

Klarin propis o neprestanom postu poticaj je nama da od korizme ne pravimo vrijeme za izvanredne stvari. Ne, korizma je vrijeme kada moramo sve što redovito činimo činiti uredno, sve staviti u svoj red, od kaosa načiniti red. Sebe staviti u red. To trebamo činiti zapravo uvijek, ne samo u korizmi. Stoga naša odluka da postimo u ovome ili onome, od ovoga ili onoga, na ovaj ili onaj način, ima biti neprestana. Vrijedi dakle Klarin propis da se posti „u svako vrijeme“.

Nova pjesma siromahâ

 

Nova pjesma siromahâ


Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

 

Nakon poglavlja o primanju sestara u zajednicu, na ugaonom kamenu evanđeoske riječi: „Idi, prodaj što imaš i podaj siromasima… A onda dođi i idi za mnom“ (Mt 19,21), Klara gradi zgradu Oblika života Siromašnih sestara. Treće poglavlje posvećeno je trilogiji: liturgijska molitva, post i sakramenti. Molitva, post i sakramentalni život, koje ne nalazimo zajedno ni u jednom od zakonodavnih izvora kojima se Klara služila pri sastavljanju Pravila, čine temelj evanđeoskog duhovnog života Siromašnih sestara, glavno oružje u njihovom crkvenom poslanju, što odgovara trilogiji u Potvrđenom pravilu za Manju braću: liturgijska molitva, post i itinerantski život.

U ovom izlaganju posvetit ćemo se početnim redcima 3. poglavlja: „Pismene sestre neka mole božanski časoslov po običaju Manje braće, za što mogu imati brevijare, i neka čitaju bez pjevanja“ (PrKl 3,1). Prvotna zadaća sestara jest molitva i to molitva Crkve. Evanđeoski život Siromašnih sestara poprima liturgijski naglasak, u kontinuitetu s monaškom tradicijom, ali s posebnošću čak i u odnosu na Manju braću.

Ponajprije, Klara dopušta da sestre imaju brevijar. Brevijar je bio veliko bogatstvo; da ga se napiše bila je potrebna barem godina dana neprekidnog rada na njemu i vrijedio je koliko jedna kuća ili jedno gospodarstvo. Zbog skupoće, nije ga bilo lako nabaviti. Vjerojatno se Klara pitala u savjesti kako to pomiriti s najuzvišenijim siromaštvom, no, kao i sv. Franjo u Potvrđenom pravilu, mirno je prepisala dopuštenje koje je Franjo dao braći. To je svojstveno njezinoj razboritosti koja zna sve smjestiti prema ljestvici vrijednosti; ovdje uzvišeno siromaštvo daje prednost većoj vrijednosti: cjelovitom slavljenju Božanskoga časoslova u punom zajedništvu s Manjom braćom i Rimskom crkvom.

Osobitost liturgije sestara u odnosu na Manju braću i papinska pravila očituje se u kratkom zbijenom izričaju: „neka čitaju bez pjevanja“. Kada Klara tu ne daje nikakva objašnjenja, vjerojatno se radi o nečemu njoj veoma važnom. Isključivanje pjevanja u Božanskoj službi razlikuje Siromašne sestre od tradicionalnog monaštva kojemu je i sveti Damjan neko vrijeme pripadao kad ga je kardinal Hugolin uvrstio u Red svetoga Damjana. Naime, Hugolinovo i kasnije Inocentovo pravilo pridaju važnosti liturgijskom pjevanju monahinja. Međutim, Manja braća su također pjevala Božansku službu i sama Klara je, prema iskazu svjedoka, doživjela mistična iskustva vezana uz pjevanje braće. Poznato je njezino mistično božićno iskustvo kada je bila duhom prenesena u crkvu sv. Franje i „čula jutarnju i ostala bogoslužja koja su se obavljala te noći u crkvi Svetoga Franje, kao da je tu bila nazočna“ (PostKl 7,9). Sestre su u taj čas otišle u kapelu „čuti jutarnju“ (isto), što znači da su slušale braću kako u crkvi pjevaju i pratile ih tiho moleći svoju službu. Barem se tako zaključuje prema svjedočanstvima o liturgiji u dvostrukim samostanima, u kojima su monasi pjevali, a monahinje ih pratile u šutnji ili čitajući (tako svjedoči Jakov Vitrijski u svojoj Historia occidentalis, cap. XXII). Jednom, u Vazmeno vrijeme, Klara je tako čula kako braća na Misi pjevaju antifonu Vidi aquam i to je se veoma dojmilo (usp. PostKl 14,8). Čini se da su Klara i sestre bile veoma pozorne na to slušanje i da je ono utjecalo na njihov duhovni život. Da bi bolje čula riječ, Klara dopušta da se skine zavjesa i vratašca s rešetke s koje su sestre slušale „Božju riječ“ ili „službu Božju“ (usp. PrKl 5,10.13)

Klarin strogi propis o nepjevanju možemo protumačiti jedino njezinom željom da se među sestrama održi „sveto jedinstvo“, da ne dođe do podjele na one više i one niže, na konverze koje obavljaju kućne poslove, i korske sestre koje su stoga slobodne posvetiti se liturgiji i studiju. U svetome Damjanu postojale su već razlike među sestrama s obzirom na pismenost i s obzirom na klauzuru (klauzurne i one koje obavljaju poslove izvan klauzure). Unatoč tim razlikama, sestre su ljubomorno čuvale duh bratstva.

Drugi razlog jednostavnosti liturgije u svetome Damjanu leži u težnji da zajednica zadrži svoj prvobitni evanđeosko-pokornički identitet što obuhvaća jednostavnost života, puno sati rada i puno sati jednostavne molitve, napose noću. To nam je poznato i iz života prvobitnog Franjinog bratstva. Sestre su, kao i braća, danju radile radi uzdržavanja, a noću se predale kontemplaciji. Njihovo jednostavno i jednolično govorenje časoslova odgovaralo je onomu što je Franjo poručio braći: „da klerici mole časoslov pobožno pred Bogom, ne pazeći na melodičnost glasa, nego na skladnost duha: da glas bude skladan s duhom, a duh skladan s Bogom, kako bi mogli čistim srcem ugoditi Bogu, a ne slatkim glasom gladiti uši puka“ (PRe 41-42). Ta željena pobožnost i sklad glasa i duha te duha i Boga plod je djelovanja Duha Gospodnjega kojega Klara toliko želi sestrama koje „ne znaju slova“ (PrKl 10,8).

Neukost sestara, bilo književna bilo glazbena, stavlja sestre u položaj siromašnih i malenih i naoko na rub predivne liturgije Zapadne crkve. Međutim, Klara potiče sestre neka nauče jednu osobitu znanost: „neka paze na ono što uvijek iznad svega moraju željeti: da imaju duh Gospodnji i njegovo sveto djelovanje, da mu se uvijek mole čista srca, da imaju poniznosti i strpljenja u nevolji i bolesti, da ljube one koji nas progone, kore i optužuju. Ta Gospodin veli: Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen“ (PrKl 10,9-13). To što Klara traži od svojih sestara neumoran je posao, sličan pripremi brevijara: čitav postupak dok se ne dobije fina pergamena pa do ispisivanja svetoga teksta.

Na koncu dragovoljna neukost koja ne teži za poznavanjem slova i odriče se melodičnosti glasa dovodi do preobrazbe u Krista progonjenoga, raspetoga, koji obećava kraljevstvo nebesko. To je Klara htjela od svojih sestara. Unutarnju preobrazbu. Poruka je nama da od svakog svojeg nedostatka možemo načiniti pjesmu Gospodinu. Traži se čisto srce koje teži za Duhom Gospodnjim i predaje se njegovom svetom djelovanju, a očituje se u poniznosti i strpljivosti u bolesti i svemu što nas progoni i ponižava. To čini naš prijelaz, našu Pashu.

Tjedni kapitul kod sv. Klare

 

Tjedni kapitul kod sv. Klare

 

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

 

Važni element povezanosti u Franjinome bratstvu bili su redoviti kapituli. U početku se radilo o redovitom sakupljanju sve braće, koja su gotovo spontano dolazila k Franji nakon dužeg izbivanja, pošto bi ih Franjo bio poslao „dvojicu po dvojicu“ da naviještaju pokoru. Uzajamna čežnja vratila bi ih sve istovremeno k Franji. Braća bi zatim izvješćivala Franju o svemu što su doživjela, priznavala prekršaje i molila za ukor i pokoru. Franjo im je pak temeljitije izlagao nakane njihova načina života (usp. 1Čel 29-30).

U Pravilu sv. Klare nalazimo govora o tjednom kapitulu: „Opatica je dužna najmanje jedanput tjedno sazvati svoje sestre na kapitul, na kojemu i ona i sestre moraju ponizno ispovjediti opće i javne pogreške i nemarnosti. Neka tu o stvarima o kojima treba raspravljati radi koristi i časti samostana raspravlja sa svim svojim sestrama: jer često Gospodin mlađoj objavljuje što je bolje“ (PrKl 4,15-18). Govor o tjednom kapitulu umetnut je unutar govora o ulozi i zadaći opatice. Propis o tjednom kapitulu ima svoj izvor u Benediktovu pravilu, ali se od njega u mnogočemu razlikuje.

Ponajprije, sv. Benedikt ne upotrebljava pojam capitulum u tom smislu, nego je on nastao koje stoljeće kasnije iz običaja da se nakon Prvog časa čita poglavlje (capitulum) iz Pravila, na što opat daje kratko tumačenje i slijedi podjela dnevnih poslova. Zatim sv. Benedikt propisuje da „svaki put kad se u samostanu radi o nečem važnijem, opat sazove cijelu zajednicu te sam iznese o čemu se radi. Saslušavši savjet braće, sam razmotri stvar i uradi što misli da je korisnije. Zato odredismo da se svi pozovu na savjetovanje jer Gospodin često mlađemu otkriva što je bolje“ (Pravilo sv. Benedikta 3,1-3).

Prema Pravilu sv. Klare opatica ima pravnu dužnost – „opatica je dužna“ – sazvati „najmanje jedanput tjedno“ sestre na kapitul, a ne samo kada je potrebno raspraviti o važnim pitanjima. Bio je to susret redovitog karaktera, sastavni dio redovitog života zajednice. Kapitul je započinjao pokorničkim činom „poniznog ispovijedanja općih i javnih pogrešaka i nemarnosti“. Klara u tom pokorničkom činu izjednačava opaticu sa svim sestrama. „Ona i sestre moraju ponizno ispovjediti“ svoje nedostatke protiv zajednice i zajedništva. Tako se njihova srca stavljaju u položaj poniznosti i istine, što su veoma važni uvjeti za raspravljanje o onomu što se odnosi na dobro svih, bez osobnih interesa ili negativnih osjećaja. Ništa kao priznavanje vlastitog grijeha ne otvara srce djelovanju Duha Svetoga. Istina, poniznost i obiteljski duh obilježavaju kapitule Siromašnih sestara, prema Klarinu pravilu.

Nakon toga prelazi se na raspravljanje o stvarima koje su na korist i na čast samostana. Opatica raspravlja sa svim svojim sestrama ne praveći razliku između važnijih i manje važnih pitanja. Na srcu joj je da sve bude na korist (utilitas) i na čast (honestas) samostana. Dok sv. Benedikt govori samo o utilitas, sv. Klara u stoljeću općina i trgovine mora dodati i honestas jer ono što je korisno ne mora nužno uvijek biti u skladu s vlastitim životnim staležom, u ovom slučaju s Oblikom života Siromašnih sestara. Dok kod sv. Benedikta opat zatim razmišlja sam nakon što je čuo mišljenje sve braće, kod sv. Klare konačna odluka nije prepuštena opatici samoj: sve se rješava na sastanku na kojemu majka sudjeluje kao „prva među jednakima“. Kapitul kakav je zamislila sv. Klara nije savjetodavno tijelo, nego organ vlasti kojim opatica stvarno dijeli svoju zadaću upravljanja, u pitanjima koja se tiču zajedničkog dobra. Time je vlast opatice ograničena.

Kapituli sv. Klare odvijaju se u ozračju sestarskog susreta i zajedništva. U zajednici koja živi u ozračju šutnje, povučenosti, pokore, kapitul je povlašteno mjesto susreta zajednice u kojemu jedinstvo uzajamne ljubavi, preko oproštenja koje je dano i primljeno, jača se i raste u raspoznavanju zajedničkog dobra.

Odlomak o tjednom kapitulu završava mudrom izrekom, preuzetom doslovno od sv. Benedikta: „jer često Gospodin mlađoj objavljuje što je bolje“. Ovdje „mlađi/iunior“ jest mlađi u redovničkom životu. Od XV. st. u rukopisima se umjesto iuniori pojavljuje minori, međutim najnovija istraživanja izvorne pergamene Pravila sv. Klare pokazuju da stoji „iuniori“. Premda je prvi izričaj više monaški, a drugi više franjevački, u oba slučaja riječ je o otvorenosti Duhu Svetom, o njegovom osobitom daru što ga daje čistom i poučljivom srcu.

Redovito „najmanje jednom tjedno“ razgovora među članovima jedne obitelji ili zajednice, prema modelu sv. Klare, ojačalo bi naše međusobne veze ljubavi i dalo prostora Duhu u našim odlukama prema Klarinom kriteriju procjenjivanja stvari: jesu li za nas korisne i časne.

U službi pomirenja

 

U službi pomirenja

 

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

 

Za vrijeme postupka proglašenja svetom Klare Asiške, sestra Franciska je iznijela: „kada je drugom zgodom netko rekao spomenutoj gospođi Klari da grad Asiz ima biti izdan, ta je gospođa pozvala svoje sestre i rekla im: 'Mnoga smo dobra primile od ovoga grada i zato moramo moliti Boga da ga brani'“ (PostKl 9,3; usp. LegKl 23). Ovaj događaj je jedan od najpoznatijih zajedno s događajem obrane grada od Saracena (PostKl 9,2; LegKl 21-22).

„Mnoga smo dobra primile od ovoga grada i zato moramo moliti Boga da ga brani.“ Kao da se radi o ispunjavanju uvjeta nekog trgovačkog ugovora: ako je grad snabdijevao sestre materijalnim dobrima, treba mu povratiti duhovnim dobrima. Unutar ove razmjene nalazi se točno određena svijest: Klara i njezine sestre znaju da duguju gradu koji omogućava njihovoj zajednici da živi.

Proučavatelji znamenitih srednjovjekovnih žena[1], napose redovnica, to jest Bogu posvećenih na ovaj ili onaj način, vide osobitu ulogu koju su one igrale u javnome životu gradova. Radi se o mistikinjama koje su pronalazile posebne religiozne simbole i znakovlje kako bi postigle politički utjecaj unutar gradske stvarnosti, napose Italije od sredine 13. do sredine 14. stoljeća. Da bi to ostvarile, ove svetice utjecale su se „tehnikama“ koje su išle od skrovitosti ćelije do proročkih provala na gradskim trgovima (Ruža Viterbska), strastvenih rasprava s hereticima (Klara da Montefalco), mirotvornog rješenja u borbama među gradskim strankama (Humilijana de' Cerchi, Margarita Kortonska), oslobođenja vlastitoga grada od opasnosti osvajanja (Klara Asiška) i do dopisivanja s najvišim autoritetima onoga doba (Katarina Sijenska). Ove svetice izgradile su ugled utemeljen na mističkoj i karizmatskoj moći.

Koja su bila konkretna sredstva u rukama tih žena za vršenje tolike moći? Prvo što im je zajedničko jest da one bježe od javnosti i u isto vrijeme javnost govori o njima na svakom koraku. Bula proglašenja svetom Klare Asiške najbolje to izriče: „Klara je živjela skrovito, ali je njezin život bio očevidan; Klara je šutjela, ali je njezin dobar glas vikao; krila se u ćeliji, a bijaše poznata u gradovima“ (BulKl 4). Sredstva kojima su raspolagale bilo je proroštvo, proročke radnje, molitva i čudesa.

„Proroštvo je služba koja je ponekad bila dana ženama“, kaže Toma Akvinski. Proroštva sv. Klare i drugih talijanskih svetica između 13. i 14. st. nemaju širinu kao u slučaju sv. Hildegarde iz Bingena i kasnije sv. Brigite Švedske i sv. Katraine Sijenske. Radi se o „mjesnim“ proroštvima, vezanima uz okruženje u kojemu su svetice živjele. Imamo primjer bl. Helene Enselmini, Siromašne gospođe iz Arcelle i učenice sv. Antuna Padovanskoga. Pogođena bolešću još kao vrlo mlada, ostala je bez mogućnosti govora. Međutim, njezine susestre razvile su sustav komuniciranja s njome izgovarajući abecedu sve dok ona ne bi dala znak o kojem se slovu radi. I tako su sestre doznale od nje velike Božje objave. Jedna od njih naviješta da su grijesi naroda postali preteški. Ne samo da je Helena imala utjecaja među svojim sestrama, nego i među ljudima vani, napose muškarcima, napose fratrima, upozoravajući ih „da se čuvaju pohlepe“. Tako je na jedinstveni način nadišla mentalitet i crkveni stav od apostolskih vremena neka žene u crkvi šute (usp. 1Kor 14,34). Anđela Folinjska uputila je kritiku umišljenim učiteljima „koji mnogo kažu, a malo čine“. Umiltá da Faenza obraća se neposredno muškoj publici ističući svoju posredničku ulogu: „On [Bog] je govorio meni u tajnosti, ja vam obznanjujem javno“, „znajte, braćo, da ono što vam govorim, nije od mene, nego je to božanski govor“. Sličan mehanizam ugleda čini se da nalazimo u Blagoslovu sv. Klare Asiške kada se obraća istovremeno svojim duhovnim kćerima i sinovima.

Kao i u Starome zavjetu, tako su i ove svetice proricale ne samo riječima nego i određenim radnjama. Radi se o simboličkim činima kao kod Sperandije da Cingoli koja je išla gradom noseći crveni križ u jednoj i bijelu golubicu u drugoj ruci, okružena djecom koja su na njezin povik: „Bogu hvala!“ odgovarala: „Tako je“. Ili neka druga koja je odjenula pokornički habit i godinama propovijedala gradovima i kaštelima evanđeoski mir. U oba primjera radi se o izlasku iz okvira klauzure i provođenju itinerantskog života. Ništa neobično u ono vrijeme, premda su pape osuđivali te redovnice. Slušatelji i promatrači ovakvih proročkih radnji znali su vrlo dobro njihovo značenje. Ne radi se o promicanju nekih pobožnosti, nego o pozivu na promjenu života. Tako treba shvatiti, primjerice, čin sv. Ruže Viterbske koja je „revno hodala gradom noseći križ i hvaleći ime Gospodina našega Isusa Krista i blažene Djevice Marije“. Viterbo je bio poprište sukoba između pape i cara i zbog toga udaren interdiktom. Zauzvrat, gradonačelnik je javno proglasio izgon Ružine obitelji uz oduzimanje dobara. To je dokaz da su podestá i njegova stranka u Ružinoj procesiji s križem pročitali političku, a ne pobožnu poruku.

Osobito snažan je primjer bl. Klare iz Riminija, udovice, zatim pokornice i klarise: „Neka je siromašna žena skupljala milostinju da bi otkupila ruku svojega muža kojemu su je za kaznu imali u zatvoru odsjeći. Međutim, žena nije uspjela isprositi toliki novac koji je općina tražila. Čuvši to, službenica Božja, potaknuta žarkim milosrđem, ode na gradski trg i popne se na kamen i stade vikati hoće li je netko kupiti, da otkupi jednu ruku koju se ima odsjeći. Stvar se razglasila gradom i doprla do gospode Malatesta koji su čuli što je učinila jedna ženica. Poslali su po nju i kazali joj: 'Učinit ćemo ti to besplatno'“. I tako je oslobođen zatvorenik bez ikakve naknade. Ovaj primjer zanimljiv je iz više razloga. Klara ide u pomoć neposredno ženi, ne njezinu mužu. Budući da Općina izriče presudu, odlazi na trg gdje se nalazi općinska zgrada. Uspinje se na kameni blok s kojega su trgovci običavali izvikivati svoju robu i prodaje samu sebe kao ropkinju. Tim činom pokornica je izazvala javno mnijenje. Klara, kći Chiarella di Pietro da Zacheo, potječe iz gibelinske obitelji, čije se propadanje povezuje s usponom gvelfske obitelji Malatesta (otac i brat poginuli su joj u borbi protiv njih). Upravo ta okolnost čini osobito znakovitu cijelu tu predstavu koju je napravila da spasi ruku onom čovjeku. Malateste, izazvani činom jedne „ženice“, iskazuju milost upravo kćeri svojih starih protivnika.

U tom sklopu proročkih radnji smješta se i poznati događaj iz života sv. Klare Asiške kada su Saraceni opsjedali grad i već se pojavili na klauzurnom zidu samostana. Klara, teško bolesna, dala je da je odvedu do vrata i stave pred njih, dok je ispred nje išla „srebrna škrinjica uokvirena bjelokošću, u kojoj se s velikom pobožnošću čuvalo Tijelo Svetoga nad svetima“ LegKl 21). I u ovom slučaju došlo je do ponude same sebe: „Pouzdajte se u Gospodina našega Isusa Krista jer će nas on osloboditi; a ja ću biti vaša straža [tj. jamac] da vam nikakvo zlo neće učiniti; a ako oni dođu, položite me pred njih“ (PostKl 3,18).

U Legendi sv. Klare djevice, kao i u svjedočanstvima na postupku, oslobođenje od Saracena pripisuje se snazi Klarine molitve, više nego li simboličkoj radnji. „I tako se molitvom toliko svete majke samostanu, sestrama i stvarima nije dogodila nikakva šteta“ (PostKl 4,14). Ovdje se radi o drugom obliku javne uloge svetih žena 13. st. One izvršavaju jednu nezamislivu radnju: posreduju kod svoga zaručnika, Krista, za sva pitanja koja prisutnost monaštva u povijesti drži hitnima. Njihova molitva postaje tako akcija: akcija koja prelazi zidine samostana, postajući čimbenikom na kojega se računa. One nastojanje oko osobnog posvećivanja nikada nisu shvaćale kao bijeg od odgovornosti prema svijetu nego, naprotiv, čak i u tjelesnoj odijeljenosti od svijeta, osobno posvećivanje predstavljalo je uvijek prvi bojni red u zajedničkoj borbi protiv zla. Primjer te svijesti nalazimo u jednom viđenju bl. Helene Enselmini: „Vidjela je također jednu lijepu livadu na vrhu nekog visokog brda i mnoštvo redovnika koji silaze natovareni prtljagom. I spoznala je u duhu da su ta prtljaga molitve, discipline i dobra djela koja redovnici prinose Bogu za sve“.

Kod Humilijane de' Cerchi nalazimo sličnu potvrdu gore rečenoga: ostavši udovicom, prvi dio svojega života posvećenog Bogu posvetila je brizi za siromahe. Onda je prekinula svoju aktivnost i povukla se u ćeliju u obiteljskoj kući i više nije izlazila, nego se potpuno posvetila molitvi. Na neki način zaboravila je na siromahe. Međutim, nije ostala nezainteresirana na opći život u gradu. Kada je u gradu došlo do krvavih stranačkih borbi, nije se dala smesti da gleda napolje što se događa nego je ostala ustrajna u molitvi. Služba molitve bila je vrijednost koja je značila i drugim ljudima, zato su se utjecali molitvama tih svetica u trenutcima životnih opasnosti i prijetnje miru. Tim putem su i do sv. Klare Asiške dopre vijesti o pogibeljnom položaju grada. Ove svetice često su uspijevale ondje gdje nisu imali uspjeha ni biskupi ni redovnici. Česta su njihova posredovanja i za oslobođenje osuđenih na smrt. No najčešće je njihovo posredovanje za mir. Radi se ponovno o spomenutom „uzvraćanju milostinje“. Primjerice kod sv. Margarite Kortonske: „Jednoga joj dana Gospodin, koji je posrednik između Boga i ljudi, reče: 'Što bi rekla, kćeri moja, ako je došlo vrijeme da stanovnici Cortone blagoslivljaju milostinju koju su ti davali, kada te učinim glasom u pustinji? Propovijedaj mir među stanovnicima Cortone, jer sam te učinio propovjednicom mira; dao sam im taj dar kao plaću za pobožnost i poštovanje što su ga, iz ljubavi prema meni, imali prema tebi“.

Kada bi sva sredstva bila iscrpljena, preostajalo je još jedno: čudo. Vraćamo se ponovno svetoj Klari Asiškoj u slučaju opsade Vitala iz Aversa: Klara je „zapovjedila da ujutro rano sestre dođu k njoj. Ujutro rano sestre su došle preda nju kako im je zapovjedila. I kada su došle, spomenuta je gospođa naredila da se donese pepela. Skinula je sva platna sa svoje glave i isto naredila svim ostalim sestrama. A zatim, uzevši pepela, posula ga najprije sebi po glavi, vrlo obilno, jer je ponovno ostrigla kosu; a zatim ga posula po glavama svih sestara. Nakon toga zapovjedila je da sve pođu na molitvu u kapelu. A idućega jutra ta je vojska otišla, slomljena i razbijena“ (PostKl 9,3). Svjedokinja još dodaje: „Toga dana molitve sestre su se odricale posteći o kruhu i vodi. A neke od njih toga dana nisu ništa jele“. Pepelom, molitvom i postom Klara se borila protiv rata. Možda obeshrabrena ishodom svoje molitve prethodne godine, kada su Saraceni prodrli i u samostan, Klara se usudila moliti Boga ono što nitko nije mislio da se može dogoditi: oslobođenje grada od vojske Vitala iz Aversa. Priznanje koje je Klari dano zbog toga vidi se u izjavi iste svjedokinje: „I otada nikada više grad Asiz nije nad sobom imao nikakvu vojsku“.



[1] Kao izvor za ovaj članak poslužilo mi je izlaganje M. Bartoli, Chiara e le altre. Il ruolo pubblico delle donne sante nell'Italia del XIII secolo u Atti del Convegno Internazionale Clara claris praeclara. L'esperienza cristiana e la memoria di Chiara d'Assisi in occasione del 750 anniversario della morte, Edizioni Porziuncola, Assisi, 2003., str. 403-417.

Sv. Koleta u službi obnove i jedinstva Reda

 

Sv. Koleta, u službi obnove i jedinstva Reda

 

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

 

Sv Koleta14. i početak 15. stoljeća bilo je za Franjevački red veoma burno razdoblje. Bilo je tu veliko mnoštvo Manje braće koje je živjelo ponešto raspuštenim životom, u bogatim samostanima, zadovoljno svojim nagodbama s Pravilom. Istovremeno se oblikovala manja skupina, ili bolje više međusobno nepovezanih manjih skupina braće koja su se vratila strogom opsluživanju i ubrzo privukla simpatiju puka. Bili su kvasac za obnovu cijeloga Reda. Bilo je tu i neukrotivih odmetnika, proizašlih iz duhovnjaka, koji su bili žarišta nemira za Crkvu i za Red.

Kada se sredinom 15. st. ojačao pokret opservancije, borbe unutar Reda bile su žešće; poglavari, provincijali i generalni ministri, bili su sveukupno braća dobre volje i skloni obnovi. Nastojali su očuvati jedinstvo reda, no svađe, nadmetanja, ljubomore i pritisci, koji obilježavaju cijelo 15. st., doveli su do odvajanja konventualaca i opservanata, neobnovljene i obnovljene braće.

Drugi red, klarise, kao da se držao ponešto ravnodušno na obnoviteljske napore braće s kraja 14. st. S druge strane, braća su bila previše zaokupljena svojim poteškoćama pa nisu u početku time opterećivala sestre. Međutim, obnova je nikla i među sestrama. Najprije u Francuskoj, po sv. Koleti, a zatim u Italiji, pod djelovanjem pokreta opservancije. To su dva velika i međusobno neovisna pokreta obnove među klarisama: koletinski i opservantski. Nas zanima koletinski pokret, koji je neovisan o opservanciji, koji se borio za jedinstvo Reda i u mnogočemu ima poruku za nas danas.

Sv. Koleta rođena je 1381. g. u gradiću Korbiju (Corbie), u Pikardiji. Vrlo rano započela je svoj Bogu posvećeni život, najprije kao begina, zatim u benediktinskoj opatiji, te napokon u samostanu klarisa urbanki (ublaženog Pravila po Urbanu IV.). Bili su to bezuspješni pokušaji ove žarke i mistične duše da nađe mjesto gdje se može posvetiti. Kako je redovništvo bilo u stanju mlakosti i udaljeno od svog izvornog ideala, Koleta je odabrala život kao rekluza, u zatvorskoj ćeliji prislonjenoj uz crkvu. Bila je pokornička franjevačka trećoredica. U svojoj zatvorskoj ćeliji primila je malo pomalo objave i viđenja o svom poslanju.

Osobito „je jednoga dana imala jedno čudesno i strašno viđenje“ u kojemu je vidjela i upoznala „sve staleže Crkve i svjetovnu vlast, od najvažnijih do najmanjih... Zatim su joj bili otkriveni nedostaci i uvrede protiv Boga i njemu veoma odvratne, koje su počinile vladavine i vlade svakog od tih staleža, kako oni najvažniji tako i oni manje važnosti i, kao posljedica, strašne kazne i muke kojima je svaki kažnjen... Objavljeno joj je da će se dogoditi obraćenje posredstvom obnovljenih Redova koje je sveti Franjo bio ustanovio... A naš slavni otac sveti Franjo, u nazočnosti Djevice Marije i blaženih nebeskih anđela, predstavio je našem preslavnom Spasitelju Isusu Kristu svoju službenicu [Koletu] i ponizno ga zatražio i pitao za spomenutu obnovu njegovih Redova, a time i popravak jadnih slabosti koje je ona vidjela u svim životnim staležima u spomenutom viđenju... Ovo prikazanje bilo je našemu Gospodinu veoma drago i milo te je On dobrostivo pristao na Franjinu molbu“ (svjedočanstvo s. Perrine, Koletine tajnice).

Istovremeno je nadahnuće o obnovi Reda dobio franjevac o. Henri de la Balme. Potražio je Koletu i obodrio je da prihvati volju Božju. Koleta napušta svoju klauzuru i upućuje se s malom skupinom svojih prijatelja k papi (protupapi) Benediktu XIII. koji joj je nizom povelja točno odredio i potvrdio poslanje i dao joj sve olakšice da ga može ispuniti. Papa ju je primio u Drugi red i primio njezine zavjete te je postala klarisom. Ono što je značajno jest da je u samome početku papa dao Koleti milosti da smije imati uza se dva brata franjevca, koji će biti pod njezinom upravom, u službi njezina poslanja, neovisno o njihovim poglavarima.

Koleta je pristupila obnovi razborito, bez izvanrednih prevrata. Računala je nadasve na ižaravanje vlastitoga primjera. Prvi njezin obnovljeni samostan bio je u gradiću Besançonu. Odmah je u cijelosti primijenila Pravilo sv. Klare.

 

Jedna od njezinih prvih odluka bila je odreći se svih samostanskih dobara da se tu uspostavi potpuno siromaštvo. To je odreknuće obnovila i potpisala 1412. g. cijela zajednica. Arhiv u Doubsu još čuva službeni spis odreknuća posjeda. Nakon njega obnovila je još jedan samostan i osnovala 15 novih u duhu svoje obnove.

Dok je Koleta učvršćivala zajednicu u Besançonu u gorljivom i redovitom životu, nametnuo joj se jedan drugi pothvat. Osjetila je potrebu da ima dobru braću za vremenitu i duhovnu pomoć svojim redovnicama. Snažan utjecaj sv. Kolete na Prvi red nije bio na temelju nekih punomoći koje bi joj dao Papa, nego na njezinom moralnom autoritetu koji se temeljio na inteligenciji, kreposti i sposobnostima. Tako je uspjela obnoviti prvu zajednicu braće (u Dôleu) ne uvjerljivim riječima niti prepirkama s braćom koja su se odupirala obnovi, nego je ponizno kleknula nasred njihove kapitularne dvorane i počela moliti. Braća su potom sama zatražila da im pomogne u obnovi. Takvim postupcima Koleta je privukla izvjestan broj revne i odane braće za sobom koja su oblikovala malu zajednicu pokraj njezinih samostana. No za razliku od francuskih opservanata, njezina obnovljena braća (koletani) tražila su uvijek da budu pod zajedničkom jurisdikcijom s braćom konventualcima, tj. da se ne dijele. Međutim, godine 1517. pripojeni su opservantima.

Sv. Koleta privukla je pozornost i udivljenje generalnog ministra, Vilima Kazalskoga i u njemu je našla veliku potporu. On joj je potvrdio Konstitucije, to jest tumačenje Pravila sv. Klare. Zajedno su radili na očuvanju jedinstva Reda. Što se tiče njezina odnosa s vodećim ličnostima opservancije, odnosi nisu bili laki, ali ih je Koleta rješavala iskazivanjem poštovanja prema poglavarima. Sv. Ivan Kapistranski spominje da je sv. Bernardin Sijenski u svojoj propovijedi govorio o Koleti i njezinim obnovljenim samostanima u Francuskoj. Povjesničari spominju prijateljstvo sv. Kolete i sv. Ivana Kapistranskog koji su imali slične početke obnove, premda neovisno jedno o drugome. Kasnije je Kapistran pozivao Koletu da napusti podložnost generalnom ministru i prikloni se opservanciji, vjerojatno nakon kapitula u Padovi 1443. g. kada se vidjelo da se jedinstvo Reda ne može održati. Ova prijateljstva, kao i dopisivanja s talijanskim obnoviteljicama klarisa, vjerojatno su pribavila sv. Koleti prijepis izvornog teksta Pravila sv. Klare, do kojega je teško bilo doći, budući da je izvorni tekst ostavo sakriven sve do 19. st.

Ovaj vrlo mali pregled Koletina poslanja u obnovi Reda daje nam poruku o važnosti neprestane obnove, obnove koja se temelji ponajprije na privlačnosti vlastitim obnovljenim životom. Koleta je bila opskrbljena mnogim ovlastima i povlasticama, no snagu je imala samo kad je kleknula na molitvu, kad je bila ponizna službenica pred Bogom i pred ljudima. Njezina obnova bila je u službi jedinstva i učvršćenja Reda. I ne samo Reda: obnova čitavog društva ovisila je o obnovi Reda, prema viđenju što ga je imala.

Idemo ususret 1517. godini, godini značajnoj kako za Crkvu tako i za Franjevački red, pa i za čitav svijet. Ne možemo se vratiti u prošlost da ispravimo povijest, ali možemo sada usmjeriti svoj život koji će odgovarati onom sakrivenom izvorniku.

"Čisto Evanđelje"

 

„Čisto Evanđelje“

 

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Sljedeće godine obilježava se 500 godina nastanka Reformacije (protestantizma), konkretno događaj kada je Martin Luther, 31. listopada 1517., na vrata dvorske crkve pribio svojih 95 teza s kojima su započeli veliki vjerski, društveni, politički i moralni nemiri najprije u Njemačkoj, a zatim po cijeloj Europi. Počele su veoma brojne i žestoke rasprave o Evanđelju. Protestanti su tvrdili da propovijedaju „čisto Evanđelje“. Na primjeru jedne svete klarise, Caritas Pirckheimer iz Nürnberga, i njezine zajednice koju je ona vodila želim prikazati kako istinski sljedbenici sv. Franje i sv. Klare shvaćaju Evanđelje: „čisto i jednostavno“, u Crkvi i s Crkvom.

Samostan sv. Klare u Nürnbergu bio je samostan klarisa urbanki obnovljen u XV. st., velike pobožnosti i opsluživanja. U njemu je živjelo 60 redovnica koje većinom potječu iz patricijskih obitelji grada. Zajednica je posjedovala prilično brojna dobra i razne povlastice. Sestre su primale djevojčice od 12 godina, koje su im povjeravali njihovi roditelji na odgoj. Tako je i Caritas ušla kod klarisa u Nürnbergu s 12 godina; njezina tetka Apolonija Tücher dala joj je vrlo temeljito obrazovanje. Caritas je znala dobro latinski, nešto grčki, književnost i glazbu; posebno je znala svirati kitaru; posjedovala je dobru vjersku i ljudsku kulturu. Njezin duhovni život, kao i njezinih sestara, hranio se solidnom naukom. Samostan je imao kvalitetne propovjednike, pa su sestre često bilježile propovijedi i njihove kopije slale manje obdarenim sestrama. Očito je zajednica živjela usko povezana s humanističkim središtem grada. Obitelji sestara dijelile su s njima strast za znanjem i spoznavanjem, što je oduševljavalo kulturnu elitu grada. Roditelji i prijatelji nisu prezirali razmjenu mišljenja s redovnicama, čak i o teškim predmetima. Caritasina inteligencija i krepost bile su glasovite i grad se time ponosio. Vodila je stalno dopisivanje s gradskim upraviteljima, kako službeno tako i osobno.

Kad je došla Reformacija, sestre nisu bile iznenađene; one su dokazale snagu mišljenja, dokazivanja i spoznaja, što ih je stavilo na istu razinu s njihovim sugovornicama. Godine 1527. Caritas će moći reći gradskom Vijeću: „Mnogo sam čitala, mnogo slušala od svog rođenja… ali nikad nisam ni čitala ni čula tako čudno Evanđelje kao što je njihovo“ (protestantskih propovjednikâ).

U Nürnbergu, Gaspard Nützel, skrbnik klarisa, preveo je na njemački Lutherove teze. Bile su tiskane i lako su se širile. Grad se odmah oduševio. U početku, to je bila prije svega ideološka rasprava koja nije utjecala na redovit život, tako da je nekoliko kćeri gradskih vijećnika još u to vrijeme stupilo u samostan sv. Klare.

Sestre su nam ostavile jednu kroniku svojih rasprava s gradskom upravom koja je bila postala luteranska. Ta kronika obuhvaća samo prve četiri godine, od 1524. do 1528. To su „Znameniti događaji“, vrlo dragocjeno svjedočanstvo o životu sestara u tom teškom razdoblju.

Caritas ovako započinje svoj izvještaj: „Lutherova doktrina uzrokovala je mnoge nevolje… Mi smo bolno osjetile posljedice tih nereda, jer je sva sila vrlo moćnih i opasnih ljudi dolazila svaki dan posjećivati prijateljice koje su imali među nama. Poučavali su ih tom novom nauku, nastojali su ih uvjeriti na sve načine, i nikad im nije bilo dosta dokazivati. Htjeli su im dokazati da je redovništvo stalež za osudu, da je nemoguće po njemu se spasiti i da konačno sve mi pripadamo đavlu. Pod utjecajem tih govora neke obitelji su pokušale izvući iz samostana svoje kćeri, sestre ili neku rođakinju, koje su se nalazile kod nas. Nekad su se ljutito prijetili jadnoj mojoj djeci, nekad su ih pokušavali pridobiti lijepim obećanjima, od kojih ne bi sigurno ispunili ni polovinu. A te borbe ponekad su trajale satima.“

Vijećnici su dali na znanje sestrama da će im oduzeti duhovnu pomoć braće i da će im za propovjednika, čak ispovjednika, dati pripadnika nove nauke, kojega oni izaberu. „Tako je sav grad zahvatilo 'čisto Evanđelje', koje su toliko potamnili oni čija je dužnost bila da ga naviještaju; Vijeće nas nije htjelo dulje lišavati tolikog dobra, te je sve poduzimalo da nam ga priušti. U tu svrhu, bilo je odredilo jednog vrlo učenog i vrlo cijenjenoj propovjednika, imenom Poliandar, iz Wünburga… Slijedećeg petka navratio je k nama naš ispovjednik i naš propovjednik, došli su po razne stvari koje su bili ostavili kod nas. Služili su nam misu, propovijedali zadnji put i obnovili Presveti Sakramenat. Onda su otišli. Nikad ih više nismo vidjele, ni Oca gvardijana, ni našeg poglavara, niti ikoga od Manje braće. Od toga dana nismo više imale ispovijed, pričest a ni druge sakramente, čak ni u smrtnoj opasnosti.“

Caritas i njezine sestre prosvjedovale su što su energičnije mogle: prihvatile su sve zahtjeve Vijeća na vremenitom planu, pristale su da će slušati propovjednike, ali nikako nisu htjele prihvatiti nametnute ispovjednike i radije su ostale bez svih sakramenata. Vijećnici su iznenađeni a onda se ljute radi otpora sestara, koje oni poštuju i među kojima ima mnogo njihovih vrlo bliskih rođakinja, kojih spasenje oni žarko žele.

Sestre su morale slušati mnoge propovjedi koje su ponekad trajale satima i nisu baš uvijek bile previše miroljubive; nekoliko su puta prosvjedovale protiv pritiska što su ih na njih vršili propovjednici. Odslušale su tako sto i jedanaest propovijedi.

Na Uskrs 1525. zabranjeni su svi katolički obredi. U Nürnbergu situacija je za sestre sve teža. „Kako smo tešku korizmu provele, u strahu i bez duhovne potpore. Nismo mogle dostojno slaviti obrede Velikog tjedna i pjevati Muku. Same smo morale organizirati klanjanja Križu i pjevati Aleluja, jer nam nisu htjeli dati svećenika… U petak po Uskrsu zabranili su našoj časnoj Manjoj braći da dalje zvone na zajedničku molitvu.“

Otada se povećao pritisak na sestre: „Živjele smo u velikom strahu, jer su i nama jednako prijetili. Mi smo jednoglasno bile odlučile da nikad nećemo predati svoj samostan: on ne pripada nama, mi ga nismo ni utemeljile, ni sagradile. Svaki dan su nam prijetili da će nas otjerati, da će srušiti samostan ili ga zapaliti sa četiri strane… Prezirali su nas više nego javne žene, s propovjedaonice su govorili da vrijedimo manje od njih. Naši prijatelji se nisu usuđivali doći k nama nego samo kriomice, u strahu; bez prestanka su nas mučili, jer su propovjednici svoje slušatelje huškali protiv nas i govorili im da ne treba više podnositi ni samostana ni redovničke odore.“

Vijećnici su svakako željeli dobiti pristanak Caritas i njezine zajednice, i nisu nikako mogli razumjeti zašto se jedna tako inteligentna žena ne zauzme s oduševljenjem na polju Reformacije. Svim snagama su ih željeli preobratiti, jer je to za njih bilo pitanje spasenja. Vijećnici imaju pooštrenja prema ovim sestrama koje imaju dokaze, znaju na sve odgovoriti odmah, osjećaju se sigurnima i ne daju se smesti. Sasvim je očito da su na istoj kulturnoj razini i premda nisu prošle velike studije, one su ipak upućene u velika pitanja koja u razmišljanju muče njihove suvremenike.

U raspravama Caritas pokazuje veliku inteligenciju, dobar ukus, spretnost, ali uz nju je cijela jedna živa i slobodna zajednica koja je s njom jedno tijelo. Sestre se drže zajedno: “Utvrdila sam da sve jednako osjećaju i rekle su mi da ih neće prisiliti nikakve patnje da prihvate novu nauku, da ih nitko neće odijeliti od svete Crkve i da ih nitko neće nagovoriti da napuste samostanski život.“ Caritas čak dodaje pojedinosti: „Dok smo bile same, moje sestre su me preklinjale da ni u čemu ne popustim i upozorile me, k tome, da ako bih ja bila preslaba i popustila, one ne bi to isto učinile, nego bi mi zauzvrat otkazale poslušnost.“ Sestre nisu nikad odustale od ovako zacrtanog puta, čvrste ali ne zatvorene, nisu nikoga napadale niti se s kime prepirale.

Malo nakon Duhova 1525., Vijećnici su im htjeli nametnuti jednu reformu kroz pet točaka, da bi ih, kazali su, „zaštitili od nereda u narodu“. Sestre su odgovorile da žele „sačuvati ono Pravilo koje su prihvatile pred Bogom, a ne ono koje bi im Vijeće rado nametnulo“. Pokazale su veliki smisao za ono što je bitno i način prosuđivanja, što svjedoči o kvalitetu njihova duhovnog života, stoga su pristale na promjene koje ne utječu na bit njihova života.

            Zbirka „Znameniti događaji“ završava 1528. godine. Caritas je umrla 1532. g. Posljednja klarisa u Nürnbergu, sestra Felicita, umrla je 1591. u dobi od 91 godine. Tada su Vijećnici preuzeli samostan u posjed.

Neka nam sada bude dopušteno prodrijeti u intenzivni duhovni život samostana u Nürnbergu, donoseći ovdje neke prošnje Betlehemskom Djetešcu što ih je sastavila sestra Caritas Pirckheimer, gdje se može vidjeti kako se sva njezina molitva hrani Svetim pismom i u svakom odlomku uranja u otajstvo Krista i Crkve: „Zdravo Isuse, posve maleno dijete, kojeg iščekuju svi narodi. Dođi mi sa svojom ljubavlju, da ispuniš moje srce i zapališ ga svojim dodirom. Sa svojim blagoslovom, da me obrani od svakoga zla. Sa svojom pomoću, da mi pomaže u mojim napastima. Sa svojim milosrđem, da oprosti moje pogreške. Sa svojom mudrošću, jer blažen je čovjek kojemu si ti učitelj i koga ti poučavaš svome zakonu. Sa svojom jakošću, da mi dođe u pomoć u mojoj slabosti. Dođi upravljati svim mojim mislima, mojim riječima i mojim djelima. Dođi poniziti moje srce da se u danima sreće ne udaljim od tebe i da se ne uzoholim u dobru. Dođi sa svojim svjetlom, da mi otkriješ svu istinu života i znanja. Sa svojim bogatstvom i darovima, da me uresiš milošću i krepostima. Donesi mi spasonosnu suzu, da svakog dana oplakujem svoje grijehe. Dođi sa svojom blagošću, da sve svoje čine izvršavam s blagošću. Dođi obnoviti me, da ti služim u novosti duha. Daj mi sabranosti u molitvi, da se moja molitva uvijek kao kâd uzdiže k tebi. Dođi sa svojom strpljivošću, da podnosim sve protivnosti za ljubav tvoju i da ti žrtvujem. S mirom srca, da moje srce uvijek nađe u tebi počinak. S neprekidnim sjećanjem svih tvojih dobročinstava i svih mojih grijeha… Sa samim sobom, Isuse, dođi, o Gospodine Isuse. Amen. “

Pismo Generalnog ministra za svetkovinu svete Klare 2016.

 

Predrage sestre,

Gospodin vam dao svoj mir!

Svake godine kad se približava mjesec kolovoz pitam se što bi naš otac sveti Franjo htio da kažem vama koje je on volio nazivati “Siromašnim gospođama”. Nikad nije čeznuo da vam propovijeda, kako dobro znate, jer je imao povjerenja u vaše zalaganje za Evanđelje kao i u vodstvo svete Klare. To povjerenje ostaje, i ja pišem jednostavno nastojeći podijeliti ono što imam u srcu i u pameti. I ja vam pišem kao brižni brat koji cijeni vaše zalaganje, koji ima povjerenje u sposobnost kreativnoga i potpuno pouzdanog vodstva svete Klare, i koji vam se želi pridružiti u čašćenju ove velike žene. Želio bih početi od pisma što ga je Sveti Otac Franjo, naš isusovačko-franjevački papa, napisao za otvorenje Izvanrednog jubileja milosrđa. U tom pismu nas podsjeća na trajni poziv na obraćenje koje nam upućuje Otac milosrđa. Taj poziv nam odzvanja u opisu što ga je sveta Klara ostavila o svom pozivu kao rasvjetljenju da čini pokoru po primjeru i poukama našega serafskoga oca svetoga Franje (PrKl 6,1). Ona je bila tako vjerna svom pozivu da je i u času smrti mogla reći bratu Rajnaldu: “Predragi brate, otkada sam upoznala milost Gospodina mojega Isusa Krista po njegovu sluzi svetome Franji, nijedna mi patnja nije bila nepodnošljiva” (LegKl 44); i danas dinamični izvor našega života, kao sljedbenika Franje i Klare, jest svijest milosti milosrđa Božjega.

Ova godina milosrđa ima jedan drugi specijalni odjek za nas, jer se poklapa s 800. obljetnicom Porcijunkulskoga oprosta što ga je sveti Franjo godine 1216. dobio od pape Honorija III. On ga je zatražio jer mu je to sugerirala Djevica Marija – ne zbog nečega drugoga – i jer je usvojio beskrajnu Božju želju da sve ujedini s njim u radosti. Želja da sudjeluje u milosrđu Božjemu je još živa u srcu Crkve kako to ova jubilejska godina pokazuje. I nije se promijenilo ništa od našega zalaganja usmjerenog da se ostvari Franjina želja da svi dođu u raj. Papa Franjo nas potiče da budemo misionari milosrđa produbljujući svoj poziv i stavljajući darove primljene od Oca milosrđa u službu sviju.

“Korisno je u tome kontekstu podsjetiti na odnos između pravednosti i milosrđa. To nisu dvije oprečne stvarnosti, već dvije dimenzije jedne stvarnosti koja se postupno razvija, sve dok ne postigne svoj vrhunac u punini ljubavi. [...]  Trebamo se prisjetiti da se u Svetome pismu pravednost poima u biti kao prepuštanje s pouzdanjem Božjoj volji” (MV 20).

Franjo je potpuno shvatio ovo poimanje pravednosti kao predanje sebe i u Nepotvrđenom pravilu čak tvrdi da je “milostinja baština i pravednost koja se duguje siromasima” (NPr, IX., 8). I klara je to razumjela i u svome traženju pravednosti nije siromasima dala samo svoju baštinu (i dio baštine svoje sestre), nego je učinila i radikalne korake da nasljeduje Krista odlazeći u Sveti Damjan i uzajamno dijeleći siromaštvo, ranjivost i slabost siromašnih.

Kad bi i sad bila živa, uvjereni smo, bila bi veoma svjesna situacije svijeta i u odvažnom osluškivanju riječi od Gospodina.

Predrage sestre, kako mi danas živimo pravednost ovoga predanja samih sebe u volju Božju u svijetu u kojem troškove moći i bogatstva snose osobito siromasi? Što bi rekla Klara vama, svojim ljubljenim kćerima, kojima je povjerila karizmu evanđeoskoga života u bratstvu i sine proprio (bez vlasništva)? Kako bi vas vodila putem života sve radikalnijeg života malenosti, gledajući stvarnost naših vremena? Kako bi vodila sve nas na ono mjesto ljudskoga srca i svijeta gdje leži skriveno blago (3PJa 7)? Naš svijet prolazi duboku krizu kako duhovnu tako materijalnu. Kršćani su još proganjani u mnogim zemljama, ekstremizam i fanatizam su otvoreno na djelu, milijuni osoba moraju bježati zbog rata, terorizma i potlačenosti. Potreba kontemplacije je hitnija nego ikada; i evo zašto nam Klara nastavlja govoriti: “Zaručnika svoga promatraj i razmatraj te njega nasljedovati nastoj” (2PJa 20). Hraniti naš svijet bez milosti kontemplacije bilo bi lako pasti u očaj jer su problemi uistinu golemi i izvan našega dohvata.

Postoji također jedna druga bol. Naš prelijepi planet neizmjerno trpi. U posljednjih pedeset godina nestao je velik broj vrsta, druge su se smanjile brojem zbog gubitka svojih staništa. Naša klima je izgubila svoju tradicionalnu uravnoteženost i to uzrokuje poplave ili suše, dok se globalno zamjećuje nedostatak vode, bitne stvarnosti za svaki oblik života na planetu. Svi ti čimbenici imaju snažne učinke na biljke, na ptice, na insekte, na životinje jednako kao i na ljudska bića. Potreba da se iskaže milosrđe “Sestri našoj Majci Zemlji” nikad nije bila tako žurna. Prije malo više od godinu dana papa Franjo je napisao svijetu Encikliku Laudato si’, naglašavajući i snažno ističući činjenicu da i našu majku zemlju treba smatrati među siromasima kojima dugujemo pravednost. Tvrdi:

“Ta sestra jeca zbog zla koje joj nanosimo, zbog neodgovornog korištenja i zloporabe dobara koje je Bog stavio u nju. Odrastali smo misleći da smo njezini vlasnici i gospodari, kojima je dopušteno pljačkati je do mile volje. Nasilje koje prebiva u ljudskom srcu, ranjenom grijehom, očituje se također u znakovima bolesti koje primjećujemo u tlu, vodi, zraku i živim bićima. Zbog toga se među najzanemarenije i najzlostavljanije siromahe ubraja naša potlačena i opustošena zemlja, koja se 'muči u porođajnim bolima' (Rim  8,22). Zaboravljamo da smo mi sami prah (usp. Post   2,7). Sámo naše tijelo sastavljeno je od istih elemenata od kojih i naš planet, njegov zrak udišemo i njegova nas voda oživljava i osvježava” (LS2).

Pred tim scenarijem papa Franjo nam pokazuje da je “ekološka kriza poziv na duboko unutarnje obraćenje” (LS 217) i pokazuje nam jednostavan put kojim odgovoriti na obadvije krize:

“Ovo je povoljan trenutak da se promijeni život! [...] Dostatno je samo prihvatiti poziv na obraćenje i podvrgnuti se pravdi u ovome posebnom vremenu milosrđa koje Crkva nudi” (MV 19).

Kao uzor obraćenja pružio nam je sveticu koju vole svi franjevci, svetu Mariju Magdalenu, uzdižući u red blagdana slavlje njezina spomendana. Znamo da je u mnogim franjevačkim bratstvima početaka bila kapela posvećena Mariji Magdaleni, jer su u njoj prepoznavali paradigmu obraćenja, istinsko ogledalo, ogledalo osobe koja se je posve predala ljubavi, kako sam Gospodin svjedoči.

Kaže nam se da je Marija Magdalena, jer je primila milosrđe, mnogo ljubila. Imala je “čast biti 'prvi svjedok' uskrsnuća Gospodinova” i postala je 'apostolorum apostola', jer naviješta apostolima ono što će oni, nakon toga, naviještati cijelom svijetu”. Stoga ju možemo smatrati prvim svjedokom božanskoga Milosrđa. Žena velikoga srca, ponekad možda i nerazborita, “iskazala je veliku ljubav Kristu i Krist ju je ljubio” (usp. Apostolorum apostola  – Članak, S.E. Mons. Arthur Roche, Segretario della congregazione per il Culto divino). Milosrđe koje je ona primila donijelo je plod kad je svjedočila uskrsnuće i postala apostolom apostolâ.

“Ljubav, uostalom, ne bi nikada mogla biti apstraktna riječ. Ona je po samoj svojoj naravi konkretan život: to su namjere, stavovi, vladanja koja se pokazuju u svakodnevnom djelovanju” (MV9).

Marija Magdalena, mogli bismo reći, pratila je Klaru u noći Cvjetnice u kojoj je ona odlučila pridružiti se braći. Već su izmolili Matutin od ponedjeljka Velikoga tjedna, čitajući odlomak koji se odnosi na Mariju iz Betanije koja pomazuje noge Isusu i briše ih svojom kosom – navješćujući tako unaprijed, kako kaže Isus, pomazanje za ukop (usp. Iv 12,1-8). Također se treba reći da je Marija iz Betanije, iako ona to nije, u ono vrijeme bila često poistovjećivana sa Magdalenom. Sa još uvijek upaljenim svijećama iz one liturgije, braća režu Klari kosu i posvećuju je Gospodinu. Parafrazirajući Poslanicu Hebrejima, na neki način, Klara “izlazi – iz kuće – da mu se pridruži izvan tabora i da s njim uzajamno dijeli ruglo” (usp. Heb 13,13; LegKl 7). “Gledaj kako se radi tebe prezrenim učini i slijedi ga, postavši radi njega prezrena na ovome svijetu” (2PJa 19), kaže Klara Janji Praškoj nekoliko godina kasnije. Već od početka Klarin poziv je bio obilježen ljubavlju za onoga “čijoj se ljepoti sve čete blaženika nebeskih bez prestanka dive, čija ljubav usrećuje, čije promatranje okrepljuje, čija dobrota ispunja, čija milina napunja, čiji spomen blago rasvjetljuje, čiji miris mrtve oživljuje” (4PJa 10-13).

Utjecaj Marije Magdalene vidi se na prelijepom raspeću sačuvanom u Bazilici sv. Klare, što ga je naručila sestra Benedikta, opatica koja je naslijedila Klaru. Na njemu Klara, Benedikta i Franjo plaču do nogu Isusovih, kao žena koja ih je oprala svojim suzama i koja je pomogla da ga se pripremi za ukop. Klara i Crkva gledaju na nas da bismo se predali služenju Gospodina, vjerni sve do kraja i sposobni naviještati istinu uskrsnuća. Klara vas potiče da budete ispunjene “odvažnošću u svetom služenju koje ste započele iz žarke želje za siromašnim Raspetim” (1PJa 13) i da budete “uzor, primjer i ogledalo” (OporKl 19).

U našem svijetu pod pritiskom, gdje čak i Majka zemlja trpi, kako možemo mi, Manja braća i Siromašne sestre, živjeti vrijednosti Evanđelja u kontekstu gdje jedna osoba od njih 113 je izbjeglica i gdje se “'vanjske pustinje šire u svijetu zato što su unutarnje pustinje postale tako goleme'” (LS 217)? To je za nas danas ozbiljan izazov. Trpeće čovječanstvo, naš planet koji se bori i cijela Franjevačka obitelj traže od kćeri svete Klare da nam pomognu da otvorimo svoje srce da se mognemo podvrgnuti pravednosti u ovom vremenu milosrđa. “Ovo je prilika da poslušamo vapaj nevinih ljudi kojima su oteta njihova dobra, dostojanstvo, osjećaji, sam njihov život” (MV 19). Treba nam sućutno i kontemplativno srce franjevačkoga pokreta koje nam pomaže da poslušamo vapaj siromašnih i vapaj Majke Zemlje. Marija Magdalena je susrela uskrsloga Gospodina u vrtu. Franjo, istinski ljubitelj Gospodinov, napisao je Pjesmu stvorova u jednom vrtu. Mnogi od nas imaju vrt, velik ili malen, i kao brat vas toplo potičem da nastavite u zalaganju da radite za stvorenja, da svako živo biće koje ima kuću na vašoj uzajamno dijeljenoj zemlji bude prihvaćeno s poštovanjem kao brat i sestra, makar zapažam da, nakon istočnoga grijeha, rad za vrtlare postajao sve teži!

Stvorenje nam nije na raspolaganju nego postoji za slavu Božju i mi ljudska bića smo samo čuvari. Pomozite nam da ne budemo kao onaj sluga iz prispodobe kome je mnogo oprošteno ali koji nije pokazao nikakvo milosrđe prema drugome. Imamo potrebu da nam vi nastavite pokazivati kako živi onaj tko uistinu ljubi Gospodina, dajući nam primjer poštivanja prema Majci Zemlji, nasuprot tolikim djelatnostima koje ju izrabljuju i ranjavaju zbog dobiti ili probitačnosti. Svi smo pozvani da se mijenjamo, i govorim u ime svih franjevaca kad kažem da mi gledamo na vas, Siromašne sestre, i molimo vas da nam pomognete. Klara se nije bojala “nikakvog siromaštva, nikakvih napora, trpljenja, omalovažavanja ni prezira svijeta” (PrKl 6,2), svih stvari kojih se, naprotiv, današnji svijet veoma boji. Riječi rečene o Mariji Magdaleni uistinu se primjenjuju na Klaru: pripadala je skupini Isusovih sljedbenika, pratila ga je sve do pod križ i, u vrtu gdje ga je susrela kraj groba, bila je prva svjedokinja božanskoga milosrđa (usp. Apostolorum apostola  – Članak S.E. Mons. Arthur Roche, Segretario della Congregazione per il Culto divino).

Mi gledamo vas koje nam svjedočite “iz žarkoga srca plamene iskre riječi” (usp. LegKl 45).

U ime sve braće, želim vam svaki blagoslov i milost i s vama dijelim mudru želju pape Franje upravljenu našim sestrama u Prvom samostanu:

“Neka vam Gospodin udijeli veliku ljudskost da budete osobe koje znaju prihvatiti ljudske probleme, koje znaju praštati, koje znaju kako tražiti od Gospodina u ime naroda”.

Želim vam veliku radost za slavlje blagdana svete majke Klare. Kao i svu braću, nosim vas u molitvi i molim da u svojoj molitvi nosite mene i cijeli Red.

 

Rim, 15. srpnja 2016.

Blagdan svetoga Bonaventure,

naučitelja Crkve

Fra Michael Anthony Perry, ofm

Generalni ministar i sluga

Smatram te pomoćnicom samoga Boga

 

„Smatram te pomoćnicom samoga Boga“ (3PJa 8)



Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Čitajući Pravilo sv. Klare, zapazit ćemo da je u njemu molitveni život kodificiran istim riječima koje ravnaju molitveni život u Potvrđenom pravilu Manje braće. Pomalo neobično da klauzurna zajednica ima apostolsko pravilo, s umetkom o klauzuri. Što to hoće reći? Da Franjo i Klara, braća i sestre žele živjeti cijeloga Krista u kojemu su akcija i kontemplacija prirodno ujedinjene.

Poziv na život u klauzuri, premda u svojoj kanonskoj formulaciji uključuje odvojenost od svijeta – „izabrale [ste] stanovati zatvorene tijelom“ (PrKl, Bula 13) i „neka joj potom ne bude dopušteno izići iz samostana bez korisna, razborita, očita i valjana razloga“ (PrKl 2,13) – usađuje Klaru i njezine sestre u samo srce Crkve, u srce svakog ljudskog bića, ali pod uvjetom da klauzurni samostan bude siromašna Crkva koja se rastvara u beskrajnoj golotinji Krista na križu, da primi za sve život Duha. To je njihova „tajanstvena apostolska plodnost“ (PC 7).

U tome smislu sv. Klara u Trećem pismu Janji Praškoj naziva Janju „pomoćnicom samoga Boga i podizateljicom klonulih udova njegova neizreciva tijela“ (3PJa 8). Kako Klara shvaća taj duhovni apostolat?

Taj apostolat utemeljen je na riječima sv. Pavla: „Božji smo suradnici“ (1 Kor 3,9) i „u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu“ (Kol 1,24). Isusova Majka, bl. Djevica Marija na izvrstan način i s punim pravom nosi naslov suradnice Božje koja je u svom tijelu nadopunjala što nedostaje mukama Kristovim. Njezin život kao Suotkupiteljice, u nasljedovanju svoga Sina Otkupitelja, predstavlja dokaz i poziv da je u kršćaninovu životu patnja otkupiteljska. Ona pruža osobito bogatstvo Narodu Božjem s obzirom na poziv i poslanje da i mi postanemo suradnici ili suotkupitelji u Kristu (usp. 1 Kor 3,6). To predstavlja najuzvišeniji poziv svih vjernika.

U to otajstvo na mističan su način uvedene, poučene i same postale učiteljice mnoge svetice Drugog franjevačkog reda. One su, poput bl. Marije Magdalene Martinengo, kušale otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća, u biti bile su suobličene sakramentalnom daru Euharistije: „Tako mrtva, [duša] živi božanski život: i sretne li smrti, koja je početak vječnoga života!“ (bl. M. M. Martinengo). Kristov pečat ove „obnove ili novog uskrsnuća“ traži od njih da sa Zaručnikom sudjeluju u poslanju milosti i spasenja.

Po klauzuri izbrisane iz života koji se odvija izvan nje, one, potpuno spremne pružati zadovoljštinu u šutnji, shvaćaju i žive apostolsku puninu svoga poziva. Odvojene od svijeta, od ljudi, u sebi ih prihvaćaju, zanimaju se za njihov život i prihvaćaju ih po mjeri svoje milosrdne ljubavi. Sjetimo se posredovanja sv. Klare za svoju zajednicu i za grad Asiz: „'Gospodine, ti brani ove svoje službenice, jer ih ja ne mogu braniti'. Tada je ova svjedokinja začula čudesno mio glas koji je govorio: 'Ja ću te uvijek braniti'. Onda je spomenuta gospođa molila i za grad govoreći: 'Gospodine, udostoj se obraniti i ovaj grad'. I oglasio se isti glas te rekao: 'Grad će pretrpjeti mnoge opasnosti, ali će biti obranjen'. I tada se spomenuta gospođa okrenula prema sestrama i rekla im: 'Ne bojte se, dok sam ja s vama ne će vam se dogoditi ništa zla, niti ubuduće u drugo vrijeme dokle god budete opsluživale Božje zapovijedi'“ (PostKl 9,2).

Premda kod sv. Klare ne nalazimo temu zadovoljštine i ispaštanja, kao kod kasnijih svetica njezina Reda, kod nje ipak susrećemo strastvenu ljubav prema Raspetome i želju dijeliti njegovu sudbinu, što je prenijela i na svoje kćeri. Ono što je ona uporno tražila od Janje Praške, one su vjerno nasljedovale. Kušale su otajstvo Isusove boli. Njihova bol imala je tri usmjerenja: supatnja s trpećim Kristom (zahtjev njihove neizrecive ljubavi prema Bogu); otkupiteljsko sudjelovanje u djelu spasenja (zahtjev njihove ljubavi prema braći i sestrama) i osobno posvećenje ukoliko se to poslanje, koje je sudioništvo u Kristovom otkupiteljskom djelu, odvija u najuzvišenioj ljubavi.

U svojoj boli i molitvi one su se borile za duše (usp. Kol 2,1): „Došla mi je tolika sućut zbog tih duša da, kad bih mogla, zaključala bih vlastitim rukama vrata pakla da više nitko ne može onamo ući. Oh, kako bih to rado učinila!“ (sv. Veronika Giuliani). Sv. Veronika Giuliani primila je od Gospodina trajno poslanje: ispaštati i trpjeti za grešnike. Ne samo za grešnike, nego za Crkvu, vjernike, Papu, za svoju domovinu. Gospodin ju je izabrao i potvrdio za „posrednicu između mene i grešnika. Stavljam u tvoje ruke sve svoje zasluge… trguj njima na spasenje svih. Traži me što god hoćeš: sve ću ti dati“ (Dnevnik III, 488).

Te svetice upoznale su vrijednost „besmrtnih duša stvorenih na sliku Božju“, što znači „biti izgubljen zauvijek“, „zauvijek izgubiti najviše dobro“, „biti vječno odijeljen od Boga“ (sv. Veronika G.). One su doslovno suzama danju i noću vapile pred Gospodinom zagovarajući grešnike i velikodušno se prinoseći kao „žrtve prinosnice“ (M. M. Martinengo).

Čitajući životopise i spise ovih svetica, ostajemo zatečeni izvanrednim darovima i pojavama: svete rane, trnova kruna, krvarenja, agonije, mistično vjenčanje, itd. Zapravo, to je odgovor u mjeri dara i dar u mjeri odgovora: one su čitavim svojim bićem odgovorile na uzvišeni poziv da slijede Kristove stope. Razumijemo sada snagu Klarinih: „svu sebe daruj“ (3PJa 13), „svim srcem ljubi“ (4PJa 9; PEr 11), „potpuno ljubi“ (3PJa 15).

Papa Ivan Pavao II u svojoj enciklici Spasonosno trpljenje, br. 27, kaže: „Oni koji sudjeluju u Kristovim patnjama zadržavaju na poseban način u svojoj patnji jednu česticu neprocjenjivog blaga Otkupljenja svijeta i mogu podijeliti ovo blago s drugima“.

Papa Pio XII, potičući vjernike da učine svoj dio kao suotkupitelji s Otkupiteljem, objašnjava kako se to otajstvo odvija: „Mada su u biti grozna muka i smrt našega Otkupitelja zaslužile za njegovu Crkvu neograničeno blago milosti, neshvatljiva Božja providnost odlučila je da se ove milosti ne trebaju podijeliti sve odjednom; nego da njihovo bogatstvo u mjeri manje ili više obilnoj, treba ovisiti velikim dijelom o našim djelima koja privlače duše svih ljudi, kišu nebeskih darova slobodno podijeljenih od Boga“ (Papa Pio XII, Mystici Corporis, br. 106).

Jedinstvo nas krštenika s Isusom Kristom tako je blisko da postajemo sudionici njegova jedinstvenog svećeništva: „ugrađujte se u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu“ (1 Pt 2,5). „Kraljevsko svećenstvo“ pozvano naviještati izlazak iz tame k „divnom svjetlu“ Njegovu (usp. 1 Pt 2,9) i pozivati druge k istome svjetlu

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori

PJESMA FRANJO I KLARA

franjo klara

~~ HVALA REDOVNIKA~~

RBA

bg

logo GP




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio