• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-redsvklare_slide.jpg
  • 3banner-svklaraasiska_slide.jpg
  • 4banner-svfranjoasiski_slide.jpg
  • 5banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner-ermentruda_slide.jpg
  • 8banner-samost-unut_slide.jpg
  • 9banner-samost-vani_slide.jpg
  • 10banner-udovi_slide.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Homilija biskupa Semrena za Dane sv. Klare

Biskup Semren-propovijedHomilija mons. dr. fra Marka Semrena, pomoćnog biskupa banjolučkog,

koju je izrekao na Euharistijskom slavlju  prvog dana "Dana sv. Klare",

16. ožujka 2012.

 

DANI SV. KLARE ASIŠKE (1212.-2012.),

Zagreb, 16.-17.03.2012.

Čit.: Hoš 2,14-15.19-20; 2 Kor 4,6-10.16-18; Iv 15,4-10.

       Uvod. Kao povijesna bića živimo iz sjećanja i iz nade. Sjećanje i nada se uzajamno uključuju. Tko je sposoban za istinsko sjećanje, sposoban je i za nadu. Istinsko sjećanje nas ne zatvara u prošlost, nego otvara novoj budućnosti. Kršćanstvo je upravo religija sjećanja i nade. U tom duhu i slavimo 800. obljetnicu ulaska sv. Klare u Franjevački red. I Franjo i Klara nas upućuju na samoga Krista, na središte Crkve i povijesti kojega trebamo upoznati, ljubiti, nasljedovati i drugima životom i riječju naviještati - nova evangelizacija. Krist je most kojim dolazimo u mir i zanos, te uživamo u promatranju beskrajne Božje veličine. Mi smo kršćani istodobno sveti i grešni. Sveti smo ukoliko živimo u skladu s Božjim Duhom, a grešni ukoliko živimo protivno Božjem Duhu. Ta linija između svetosti i grešnosti prolazi kroz srce svakog kršćanina, a tako i kroz srce svakog redovnika i redovnice.

       Sveta Klara je "duša bliznakinja" sv. Franje. Bila je 18.godišnja djevojka vrlo lijepa, kada je u noći 18.03.1212. klečeći pred oltarom male, tamne, siromašne crkvice Sv. Marije Anđeoske, dala odsjeći plave pramenove kose i izgovorila čvrstim glasom tri zavjeta poslušnosti, siromaštva, čistoće. Sv. Franjo joj je stavio na leđa krutu kutu, i u dubokoj noći odveo je u benediktinski samostan sv. Pavla, kako bi izbjegao bijes ujaka Monalda koji ju je htio vratiti kući. Ali Klara nije dugo ostala u tom samostanu. S njom je Franjo imao svoje planove i ona je postala prva žena njegova Drugog reda, za koji je on rezervirao mali i vrlo siromašni samostan San Damiano i to je utvrda Gospođe Siromaštva. Sv. Franjo nalazi u njoj neustrašiva tumača svog asketskog ideala. Spavala je na gomili loze i za jastuk imala trupac drveta. Jela je komadiće isprošenog kruha, odjenuta je bila u krutu odjeću, s oštrom kostrijeću. Za sebe i za svoje susestre nije tražila ništa drugo nego privilegij siromaštva. Da bi ga dobila molila je i borila se čitav život. Sam Papa Inocent IV. posjetivši samostančić Sv. Damjana ostao je gotovo užasnut od krajnje bijede sv. Klare i njezinih Siromašnih gospođa. Želio ih je dispenzirati od zavjeta apsolutnog siromaštva ali Klara na to odgovori ''Sveti Oče odriješite me od mojih grijeha, ali ne od zavjeta siromaštva komu sam bila i bit ću uvijek vjerna". Od 25. srpnja 1253. nije više uzimala hranu, ali nije ni umirala. Tek na samrti je dobila i odobrenje Pravila i privilegij siromaštva 9. kolovoza 1253. To je najveće blago koje je željela ostaviti u nasljedstvo svojim sestrama. Stisnula je pergamen odobrenja na grudi, s osmijehom na usnama i s radošću u srcu prešla svome Gospodinu. Taj osmijeh ostao je na njezinim usnama za svu vječnost, kao osmijeh malenosti, čistoće i siromaštva, prihvaćen iz ljubavi prema Kristu na način sv. Franje (P. BARGELLINI, Mille Santi del giorno, Vallecchi Editore. Firenze. 1994. 447-448).

      Klara je razumjela da je nasljedovanje Krista "ići za onim koji je bio bogat i postao siromah"; da je siromaštvo ''izabrano mjesto za utjelovljenje Gospodina gospodara neba i zemlje sve do toga da je stavljen u jasle", da je "Krist siromašan živio na zemlji i gol ostao na križu"; da samo "goruća želja za Raspetim siromahom" može podržati ovo služenje Gospodinu. Siromaštvo sestara Sv. Damjana je njihova tajna, njihov neodrecivi poziv, životna jezgra njihova evanđeoskog života, njihova posebnost u redovničkom životu. Klara nije živjela za siromahe, nego kao siromasi jer je Kristova učenica, jer je Franjina učenica. Željela je ustrajati u svetom siromaštvu jer se slobodno sa sestrama obvezala svojoj Gospođi: presvetoj siromaštini. Zar nije bila njezina zajednica "malo stado" Sv. Damjana, "željeno i rođeno od Svevišnjeg Boga Oca, kako bi nasljedovale siromaštvo i (poniznost) malenost njegova preljubljenog Sina i njegove slavne Majke"? U Klari, kao i u Franji, siromaštvo je bilo prvi uvjet za oblikovanje njihova života prema evanđelju („Monah zapadne crkve", u: Comunite monastica di Bose, Lellure dei giorni, Piemme, 1994,759-760.).

       Krist je pozvao Franju a potom Klaru da ga nasljeduje na Franjin način. Gospodin ih je pozvao da zajedno žive iz duha vjere, iz duhovnoga iskustva, makar ne posve usporedno, a ono svakako komplementarno... Klara je na svoj način zaživjela Franjinu duhovnu avanturu koja se očituje istim redom kako slijedi: pokora - Evanđelje - najviše siromaštvo - život u bratstvu/ sestrinstvu - vjernost Crkvi. Klara više u kontemplaciji, Franjo više u akciji, pa se tako suobličuju Kristu koji u isto doba propovijeda mnoštvu, a da ne prekida svoj stalni razgovor s Ocem. Uza sve to, izgleda da su im pozivi vrlo različiti, a opet lako razabiremo u Klari odraz Franje u samoći, a u Franji Klaru - po putovima svijeta.

       To je na svoj način izrekao papa Ivan Pavao II. kao asiški hodočasnik 14. ožujka 1982. godine: „Doista, teško je razdvojiti imena Franje i Klare, tih dviju pojava, tih dviju legendi, legendi svetosti. Među njima ima nešto duboko, što se može shvatiti samo mjerilima franjevačke, kršćanske i evanđeoske duhovnosti. To se ne može razumjeti ljudskim mjerilima. Dvojstvo Franjo-Klara je stvarnost koja je razumljiva samo u kršćanskim, duhovnim i nebeskim kategorijama. Ali je to i stvarnost ove zemlje, ovoga grada, ove Crkve. Sve se utjelovilo ovdje. Ne radi se o čistom duhu; oni nisu bili čisti duhovi. Bili su tijela, bili su osobe, bili su duhovi. Ali u živoj predaji Crkve cijeloga kršćanstva i čovječanstva ne ostaje samo legenda. Ostaje način Franjina gledanja na svoju sestru, način kako se on zaručio s Kristom. Sama sebe je gledao u njezinoj slici, zaručnici Kristovoj, mističnoj zaručnici kojom je oblikovao svoju svetost. Sama sebe je promatrao kao brata, siromaška u svetačkoj slici te prave Kristove zaručnice. U njoj pronalazi lik najsavršenije zaručnice Duha Svetoga, presvete Marije... U našem je vremenu potrebno nanovo otkriti svetu Klaru, jer je to važno za život Crkve; potrebno je ponovno otkriti onu karizmu i onaj poziv. Potrebno je ponovno otkriće Franjine i Klarine božanstvene legende«, (IVAN PAVAO II, Con Francesco nella Chiesa, 116.).

       Izravni odnosi između Klare i Franje. Ono što je za Franju bilo nježno, poštovano, vjerno, imalo je uvijek lice ženstvenosti. Bio je uvijek uslužni vitez, dvorski pjesnik, odan ženi svojih misli. Ona s kojom se on oženio zvala se gospođa Siromaština. Gledao ju je očima cijelog svoga bića.

      Klara se pojavljuje u Franjinu životu u vrlo važnom trenutku, u trenutku u kojem je njegovo poslanje priznato i odobreno u Rimu. To mu je dalo sigurnost u samoga sebe i u ono što bi se u svakom drugom životu zvalo trijumf. Od ovog trenutka, blizu ili daleko, Klara će uvijek biti kao Franjina sjena, još bolje, svjetlo. Njoj će se utjecati u danima sumnje i na kraju života donijet će joj u Sv. Damjan njegovo smrtno tijelo prije pokopa.

       Promatrajući odnos Franje i Klare i naklonost koja ih veže, čista od svake mrlje, uviđamo da je to bilo najljepše moralno ujedinjenje koje se može zamisliti. Povjerenje i nježnost, vjernost i odanost, uzajamno divljenje, ni jedan od idealnih osjećaja zaručnice za zaručnika, sestre za brata, djeteta za oca nije odsutan u ovom susretu dviju duša, dviju osoba. Njihova se ljubav slijevala u Boga: Klara i Franjo ostvarivali su jednu vrst idealnog žara.

      Celano ističe izričito "ljubav u Duhu Svetom" koju je Franjo imao uvijek za sestre, a želio je da ju i braća imaju uvijek za njih, jer je isti Duh Sveti i jedne i druge pozvao na redovnički život. Objašnjavajući svoju rijetku fizičku prisutnost među klarisama želio je braći dati primjer i služenje sestrama povjerava samo duhovnim osobama, prokušanim u redovničkom životu. On obećava da će se uvijek brinuti za Klaru i njezine sestre, jer slijedeći njegov primjer, postale su siromašne kao i on po božanskom nadahnuću, te su postale kćeri i službenice najvišeg Kralja, Oca nebeskog i zaručile se su s Duhom Svetim, izabrale su živjeti prema savršenstvu svetoga Evanđelja.

       S Klarine strane naklonost i prijateljstvo prema Franji čini se da joj nisu stvarali problem u savjesti. Ona i njezine sestre često su željele vidjeti i osjetiti svoga "oca", a i sama braća su se s tim slagala. Franjo pobijeđen tim željama prihvatio je da dođe među njih, ali je učinio čudne geste, posuo se pepelom i molio psalam 50. Smiluj mi se Gospodine, time je naglasio poniznost grešnika u svima nama i potrebu čistoće, čiji je pepeo bio simbol. Klara je razumjela njega i njegov najiskreniji napor kojim očituje svoju ljubav prema njoj.

       Kada je teško oboljela, Klara je bila slomljena i rasplakana, bez mira, misleći kako neće više vidjeti Franju, svoga jedinog oca poslije Boga, njega koji ju je jačao u duhu i tijelu. Obavijestila je Franju o svojoj tjeskobi. Franjo je bio dirnut jer je volio Klaru i njezine sestre očinskom ljubavlju, poslao joj je Pjesmu utješnicu koju su joj braća otpjevala, kako bi ju utješio. Budući da se i on nalazio na smrtnom času, obećao im je da će ga još jednom vidjeti i da će doživjeti veliku utjehu.

      Zbilja, Klara, toliko stroga prema samoj sebi u siromaštvu i pokori da je i sam Franjo posredovao da to ublaži, pokazuje se u svom prijateljstvu prema njemu u vedroj i zreloj ravnoteži, kao svjetlo (mjesec) u noći, kao bistra voda, kao sestra naša, majka zemlja. Dok je Franjo, hodočasnik Stvoritelja ili neumorni obnovitelj samoga sebe, pojavljuje se prije kao goruće sunce, kao vjetar-oluja, kao oganj koji proždire. Ali je našao kod Klare u Sv. Damjanu sklad protivnosti: brat i sestra, otac i majka, pjevajući Pjesmu stvorova.

       Kritičari i simpatizeri nalaze se u nezavidnu položaju jer ne vjeruju da nebeska ljubav može uzdignuti i preobraziti zemaljsku. Prijateljstvo između Klare i Franje bilo je vrlo uspješno: uzajamno svjetlo i uzajamna potpora jedno, jer ih je ujedinjavalo dubinsko prijateljstvo u Bogu. Franjo je volio Djevicu Sv. Damjana, što se očituje u njegovoj trajnoj privrženosti, služenju, povjerenju koje se pokazuje u mnogim prilikama.

      Imamo izričito Klarino svjedočenje kada poziva sestre da meditiraju o bezbrojnim dobročinstvima primljenima od Boga, posebno o onima što ih se Bog udostojao učiniti po svojem sluzi, ljubljenomu našem ocu, blaženomu Franji, ne samo nakon našega obraćenja, nego i dok smo bile u bijednoj ispraznosti svijeta. Klara je voljela sv. Franju što se vidi iz njezine Oporuke, gdje poslije Boga, himnom zahvaljuje Franji i izlijeva svoje osjećaje jer je baštinica Franjina duha.

      Odnosi Klare s Franjom poprimaju različite uloge i stajališta ovisno o osobnom razvoju i razvoju reda od njih utemeljenog. U svojoj Oporuci Klara ističe posebno: "dok još nije imao braće niti drugova", to znači da se ona drži "prvorođenom" od Franje. Klara se definira u svojim spisima "biljčicom" Franjinom, tj. predmetom njegove brige kao duhovnog vrtlara. "Biljčica" raste i Franjo joj povjerava odgovornost vodstva sestara skupljenih u Sv. Damjanu. Tako ona postaje "sestra" u pravom smislu riječi Franjina, dijeleći s njime odgovornost za Red koji je još bio jedan i nepodijeljen. Od toga trenutka sama prva Franjina braća obraćaju se njoj kao majci i naći će se uz nju i na samrtnom času kao i sestre Sv. Damjana. Klara je također prijateljica, Franjina povjerenica, žena na koju uvijek može računati, jer je posve vjerna njegovu idealu. Franjo traži savjet od Klare i brata Silvestra koji se po njihovu savjetu odlučuje za život akcije. Franjo u Klari nalazi i potporu i utjehu kada se vraća s La Verne stigmatiziran, s bolovima u tijelu i u srcu, dolazi u Sv. Damjan gdje nalazi utočište i sastavlja i pjeva Pjesmu stvorova (M. Semren, Franjevaštvo u spisima Klare Asiške, Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb, 2006,170-174).

      Drage sestre, u povodu 800. obljetnice sv. Klare i Franjo i Klara nas pozivaju da i mi danas obogatimo franjevačku baštinu svojom kreativnom vjernošću franjevačkom pozivu i poslanju.

 

 

laudatoTV banner

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori

PJESMA FRANJO I KLARA

franjo klara

~~ HVALA REDOVNIKA~~

RBA

bg

logo GP




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio