• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner_kakojedobro_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Bdjeti i moliti

 

Bdjeti i moliti

 

 Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


„O, zaista blažena noć, u kojoj se nebesko sa zemaljskim, božanskom s ljudskim povezuje“, veli poznati hvalospjev uskrsnoj svijeći. Ono što čini misterij te noći, obilježava svako kršćansko bdjenje: spoj onoga što je nespojivo, neba i zemlje, čovjeka i Boga. Kršćani su već od najranijih vremena njegovali noćnu molitvu ili bdjenje, bilo zajednički u liturgiji, bilo u osobnoj askezi. Svrha bdjenja jest preteći vrijeme, čekati dolazak Gospodnji, koji se događa u milosnom pohodu duši i napokon pobožanstvenjenje. Bdjenjem su kršćani također nasljedovali Isusa koji se povlačio noću na molitvu dok svijet spava (usp. Lk 6,12; 9,18; 22,45). Svaki je kršćanin pozvan posvetiti molitvi određeni dio noći. Pritom dužina bdjenja nije tako važna. Dovoljno je oduzeti si onoliko vremena od sna koliko možemo, i posvetiti ga molitvi, druženju s Gospodinom.

U svoj program nasljedovanja Gospodina našega Isusa Krista, sv. Franjo i sv. Klara nisu mogli mimoići i noćnu molitvu, molitveno bdjenje. Kad je vitez Bernard ugostio obraćenog Franju, koji je već živio pokornički i propovijedao pokoru „promatrao ga je kako cijelu noć moli, kako veoma malo spava i kako veliča Boga i slavnu Djevicu Majku Božju“ (1 Čel 24). Franjo i braća njegovali su bdjenje, kako ono liturgijsko molitvom noćnog časoslova (Matutin), tako i onu osobnu molitvu koju si je svatko uredio kako mu je odgovaralo. Za jednog takvog bdjenja pridružila im se i djevica Klara. I ona je ustrajno njegovala taj oblik molitve, zajedno sa svojim sestrama.

„Dane i noći provodila je osobito posvećujući se sveudilj bdjenjima i molitvama“ (BulKl 16). „Duša [joj] neprestano bijaše obuzeta svetim molitvama i božanskim pohvalama. Veoma živu pozornost unutarnje želje već je uprla u Svjetlo i, kao ona koja se izdigla iznad kruga zemaljskih promjenjivosti, širom je rastvorila krilo pljuskovima milostî. Dugo bi vremena nakon povečerja molila sa sestrama, a potoci suza, kad bi provalili u nje, potakli bi i druge na plač. A nakon što bi druge pošle k tvrdim ležajevima da zagriju iznemogle udove, ona je ostajala budna i postojana u molitvi da, kad tvrdi san obuzme druge, kradom uhvati trag božanskoga šapta. Najčešće je, prostrta ničice na molitvu, zemlju natapala suzama i milovala poljupcima te se činilo da uvijek drži u rukama svojega Isusa na čije noge su tekle njezine suze i na koje je utiskivala cjelove“ (LegKl 19).

U ovom opisu Klarina bdjenja imamo gotovo sva obilježja kršćanskoga bdjenja, kao i obilježja koja se spominju u svjedočanstvima pravoslavnih monaha, napose hezihastâ. Ponajprije, to je molitva noću, dok svijet spava. To je neodvojenost bdjenja i molitve, kako Isus poučava: „Bdijte i molite“ (Mt 26,41).

Kod Klare su zatim prisutne i suze. Klara kao da drži „u rukama svojega Isusa“, poput druge Magdalene, i cjeliva ih i natapa svojim suzama. „Oplakivanje muke Gospodnje priraslo joj je srcu; iz svetih rana je sad crpla smirnu gorkih osjećaja, sad sisala veoma slatke radosti. Suza Krista patnika neodoljivo ju je opijala i pamćenje joj je često predočivalo onoga kojega joj je ljubav duboko utisnula u srce. (…) A da bi neprekidno napasala dušu slastima Raspetoga, češće je 'preživala' molitvu na čast Gospodinovih pet ranâ“ (LegKl 30). Hezihasti uče da bdjenje ne bi trebalo proći bez suza; suze trebaju biti stalni suputnik monaha. Monah bi trebao neprestano plakati: najprije zbog svojih grijeha i zbog grijeha drugih, a zatim bi trebao doseći stupanj kada će plakati zbog ljubavi prema Bogu. Te suze ne smiju se shvaćati u sentimentalnom smislu. One u drevnim spisima asketa izražavaju radost i slatkoću Gospodinove prisutnosti kao i tjeskobu zbog čovjekove udaljenosti od Boga. Sveto pismo često spominje takve suze: „Iznemogoh od pusta jecanja, u noći postelju plačem zalijevam, suzama ležaj natapam“ (Ps 6,7). Zato Oci preporučaju to biblijsko iskustvo. Sv. Grgur Nazijanski naziva suze petim krštenjem. Prvo je ono alegorijsko, Mojsijevo u vodama Crvenoga mora (usp. 1 Kor 10,2), drugo čisto pokorničko Ivana Krstitelja, treće Kristovo u Duhu Svetom i četvrto mučenika u krvi. I prva Franjina braća „dizali su se o ponoći i s nebrojenim su suzama i uzdisajima sabrano i vrlo pobožno molili“ (LegTd 41).

U svom bdjenju Klara nije zaboravljala druge. Poznati su primjeri njezine prošnje za druge, napose u trenutcima velike opasnosti, kao u slučaju navale Saracena i opsade od strane Vitala Averškoga (LegKl 22.23) te žarke molitve za obraćenjem njezine sestre Katarine (Janje).

Bdjeti s Isusom znači uvijek bdjeti s njegovom Riječi, koja je kao „svjetiljka što svijetli na mrklu mjestu dok Dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašim“ (2 Pt 1,19). Zato je Klara nastojala „kradom uhvatiti trag božanskog šapta“, a to je ona Riječ što je međusobno izmjenjuju tri božanske Osobe. Klara u svom Pravilu ne spominje lectio divina. Njezin Red nije nikada njegovao takav oblik prisnosti s Riječju. Sestre su živjele od liturgije i pobožnosti koje su u dnevnoj adoraciji i napose bdjenjima “preživale“. Bila je to najčešće misao o Muci Kristovoj i Isusovoj euharistijskoj prisutnosti. Hezihasti preporučuju da se najprije razmatraju posljednje stvari: smrt, sud, raj i pakao, zatim Muka Kristova, kako bi se probudilo skrušenje i poniznost pred Bogom. Zato je sv. Franjo po cijele noći vapio: „Tko si ti, o preslatki moj Bože? Tko sam ja, najneznatniji crv i nekorisni tvoj sluga?“

Glavni neprijatelj monahu tijekom bdjenja jest san, njegove misli i zlodusi. Da otklone san, monasi se služe usmenom molitvom, poklonima, stajanjem. Bdjenje zahtijeva velik napor. I Franjo i Klara uključili su svoje tijelo u bdjenje. Tijelo naime mora pratiti duh u njegovom klanjanju Bogu: „Kad čujete njegovo ime, klanjajte mu se sa strahom i poštovanjem pavši na zem­lju. Ime mu je Gospodin Isus Krist, Sin Svevišnjega, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen“ (PRe 4).

Kršćansko bdjenje znači iščekivanje Zaručnika. Crkva bdije poput mudre djevice sa svjetiljkom punom ulja. Franjino i Klarino bdjenje također ima zaručničko obilježje. Franjo je u samoći „često riječima razgovarao s Gospodinom (…) zabavljao [se] sa Zaručnikom“ (2 Čel 95). Za jednog takvog bdjenja Klara se posvetila Kristu kao zaručnica. O tome svjedoči zaručnički jezik njezinih pisama. Prema učenju Otaca „monah će se svojim bdjenjem uskoro naći u rukama Isusovim“ (sv. Izak Sirski). To je onaj „zaručnikov doticaj“ što ga je Franjo pred drugima sakrivao (2 Čel 94). To je onaj zagrljaj koji „steže“ (1 PJa 10), zagrljaj Zaručnikov koji završava u poljupcu sjedinjenja s dušom-zaručnicom (4 PJa 32).

Noćna molitva ne može proći bez borbe. Ona mora imati obilježja Isusove posljednje noćne molitve u kojoj se vodila žestoka borba i dogodilo predanje Ocu: „Ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26,39). Noću su molitelji na poseban način napastovani od zloduha. Tako je „jednom, u dubokoj noći, dok je [Klara] plakala, stao pred nju anđeo tminâ u liku crnoga dječačića i opomenuo je, govoreći: 'Ne plači toliko jer ćeš oslijepiti!' Kad mu je smjesta odvratila: 'Neće oslijepiti onaj tko gleda Boga!', zbunjen je nestao. Iste noći, nakon jutarnje, dok je Klara bila u molitvi i kao obično natopljena potokom suza, pristupio joj je himbeni savjetnik: 'Ne plači toliko', kazao je, 'jer će ti se inače mozak rastvoriti i iscuriti kroz nos pa ćeš onda imati iskrivljen nos'. Na njezin hitri odgovor: 'Ništa se ne iskrivljuje onomu tko služi Gospodinu', smjesta je utekavši iščeznuo“ (LegKl 19). Franjo je znao moliti noću u zapuštenim crkvama, na osamljenim mjestima. „U njima je uz pomoć Božje milosti nadvladavao mnoge strahove i mnoge tjeskobe srca“ (1 Čel 71). Oboje su u tim trenutcima spoznavali volju Božju za sebe i za svoju braću i sestre.

Učitelji molitve naglašavaju da bez redovitog bdjenja i brižljivog monaškog života, monah ostaje lišen uzvišenih i izuzetnih Božjih darova. Klara nam je i u tome primjer: „Kako već uistinu bijaše mrtva puti, tako bijaše posve tuđa svijetu te joj duša neprestano bijaše obuzeta svetim molitvama i božanskim pohvalama. Veoma živu pozornost unutarnje želje već je uprla u Svjetlo i, kao ona koja se izdigla iznad kruga zemaljskih promjenjivosti, širom je rastvorila krilo pljuskovima milostî“ (LegKl 19). I doživjela je preobrazbu. „Koliku je preobrazbu stjecala u peći svoje žarke molitve, koliko joj je u onom uživanju postajala slatka božanska dobrota, dokazuju uobičajeni znakovi. Kad se naime sva radosna vraćala od svete molitve, donosila je s ognja Gospodnjeg žrtvenika žarke riječi koje su rasplamsavale također srca njezinih sestara. One su naime ostajale zadivljene što takva slatkoća izlazi iz njezinih usta i što joj lice izgleda sjajnije negoli obično. Sigurno je Bog u svojoj slatkoći pripravio siroti i svjetlo istinsko, koje se očitovalo na tijelu, ispunilo je u molitvi njezin duh“ (LegKl 20).

Ovaj zaključak pisca Legende: „sigurno je Bog u svojoj slatkoći pripravio siroti“ ukazuje na to da je Franjino i Klarino bdjenje u skladu s njihovim stavom siromaha. Nasljedovanje Kristove kenoze uključuje preobrazbu, preobrazbu u Krista raspetoga i u Krista slavnoga. To je milost koja siromaha zaodijeva u „svečani izgled i radosno lice“ (isto, 18).

Priljubi se uz njegovu preslatku Majku

 

„Priljubi se uz njegovu preslatku Majku“ (3PJa 18)

 

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Ove se godine spominjemo stogodišnjice ukazanja Gospe u Fatimi i stogodišnjice osnutka Vojske Bezgrešne po sv. Maksimilijanu Kolbeu. Želi stoga u osnovnim crtama prikazati marijansku crtu Franjevačkoga reda, osobito se oslanjajući na spise sv. Klare.

Kada govori o odnosu duše s Gospodinom Isusom Kristom, Bogočovjekom, Klara upotrebljava dvije metode. Prva je iz Klarinog Drugog pisma Janji Praškoj: „gledaj, promišljaj, motri i nasljeduj“ (usp. PJa 20, slobodan prijevod). Drugu metodu nalazimo u Trećem pismu: „stavi svoj duh u ogledalo vječnosti, stavi svoju dušu u odsjaj slave, stavi svoje srce u otisak božanskoga bića i kontemplacijom preobrazi svu samu sebe u sliku božanstva samoga“ (3PJa 12-13). No kada govori o odnosu duše s Blaženom Djevicom Marijom, Klara to izražava jednostavnim riječima: „Priljubi se uz njegovu preslatku Majku“ (3 PJa 18).

Izričaj „priljubi se uz njegovu preslatku Majku“ nije slikovit opis djetinje pobožnosti prema Djevici Mariji. On u sebi krije puno više. To je sljubljenost koja znači doslovno nasljedovanje, usvajanje istih misli, osjećaja i radnji. To znači posjedovanje Marijine duše. Jer dalje Klara govori: „kako ga je slavna Djevica nad djevicama tvarno, tako ga i ti uvijek možeš bez ikakve sumnje duhovno nositi u svome čistome i djevičanskome tijelu, slijedeći njezine stope, osobito stope poniznosti i siromaštva“ (3PJa 24-25, prijevod je moj). Vidimo da Klara ovdje spominje „njezine stope“ – što je mogući prijevod izričaja eius vestigia – izričaj toliko puta upotrijebljen za Isusa Krista, i kod Franje i kod Klare, a sada primijenjen na Djevicu Mariju.

Prema malom prvobitnom pravilu što ga je sveti Otac Franjo dao Klari i sestrama 1212./13. godine, Forma vivendi, Klara i sestre su od samoga početka svoj duhovni i posvećeni život promatrale u svjetlu Marije. Marija je ključ razumijevanja i tumačenja njihova načina života. Opisujući život sestara gotovo identičnim riječima marijanske antifone iz Časoslova Muke, a koja uokviruje svaki psalam – kojim Franjo izriče Kristovu dušu u pojedinim otajstvima njegove Muke – Franjo vidi Klaru i sestre unesene u Kristovo otajstvo otkupljenja i spasenja svijeta, kao što je njegova Majka bila prisutna u svim njegovim otajstvima. Zato Franjo i Klara ističu da je njihov način života opsluživanje siromaštva i poniznosti Gospodina našega Isusa Krista i Njegove presvete Majke i svetog evanđelja (PrKl 12,13).

Premda Franjevački red u svojem naslovu ne nosi ime „marijanski“, on to u svojoj biti jest. Nije marijanski samo zbog štovanja Blažene Djevice i pobožnosti, koliko zbog posredovanja Blažene Djevice kod njezina Sina da u Crkvi nikne taj red. Kada kažemo da je naš način života „opsluživati siromaštvo i poniznost Gospodina našega Isusa Krista i Njegove presvete Majke i sveto evanđelje“ (PrKl 12,13), onda trebamo imati na umu da nam je Marija posredovala Evanđelje, Radosnu vijest: Gospodina našega Isusa Krista. Ona je „učinila našim bratom Gospodina veličanstva“ (2Čel 198) posredovavši Ga kao „službenica višnjega, vrhovnoga Kralja, Oca nebeskoga“ i kao „zaručnica Duha Svetoga“ (Ant, ČMu). Sin Božji utjelovljenjem prigrljuje način života svoje Majke: „Premda bijaše bogat nada sve, on je sam htio s preblaženom Djevicom, majkom svojom, izabrati siromaštvo na ovome svijetu“ (2PVj 5).

Jednako tako Presveta Majka posredovala je da u vrijeme kada je na zemlji ohladnjela ljubav prema njezinu Sinu, nikne Serafski red koji će obnoviti u srcima ljubav prema Sinu Božjemu. Ne samo ljubav, nego serafsku ljubav. „Zaručnica Duha Svetoga“, koju mi danas rado nazivamo Bezgrešna, tražila je od svoga Sina djelić (porcijunkulu) čovječanstva u kojemu će se obnoviti stope njezina Sina Isusa Krista (usp. NPR 1,1) i njezin lik (usp. LegKl, Uvod). Tako je to vidio i pisac Legende svete djevice Klare: „Zato neka muškarci slijede muževe, nove učenike utjelovljene Riječi, a žene neka nasljeduju Klaru, koja je utisnuti trag Majke Božje“ (LegKl, Uvod).

Za kolijevku novoga Reda Majka Božja daruje komadić zemlje, svoju crkvicu, svoje svratište i svoju ložnicu (LegKl 8): Porcijunkulu. Tu je opet Majka Božja posredovala Franji otkriće Evanđelja na što je on uskliknuo, zahvaćen očito Duhom Svetim: „To je ono što tražim, to je ono za čim čeznem svom dušom!“ Zatim „načini vrlo prostu i neuglednu tuniku, odbaci pojas pa je opasa užetom“ (ŽivŠp 15). Otada Franjo u siromasima vidi „zrcalo našega Gospodina i njegove siromašne Majke“ (2Čel 85); u sestrama vidi Djevicu Mariju (usp. Forma vivendi) i u svom srcu nosi gola onoga koga je siromašna Gospođa, tj. Blažena Djevica Marija, rukama držala gola (usp. 2Čel 83). Toga istoga promatra Klara u jaslicama, ali ga Majka povija u siromašne povoje koji postaju jeftinom odjećom Siromašnih gospođa/sestara (usp. PrKl 2,25). Malo je poznato da je novi Red, na čelu kojega je bio samostan Svetoga Damjana, bio nazvan «Red Gospođa svete Marije samostana Svetoga Damjana» (Pismo Honorija III. od 9. 12. 1219. samostanu Monticelli), gdje naziv svete Marije, kao pridjev imenice gospođe, vjerojatno predstavlja ime što su ga Franjo i Klara bili izabrali za novi Red.

Kao što je Klara htjela da njezine sestre duhovno nose u sebi Onoga koga nebesa ne mogu obuhvatiti, osobito slijedeći siromaštvo i poniznost Blažene Djevice Marije (usp. 3PJa 24-25), tako je Franjo htio da u Marijinoj crkvici borave uzorna i sveta braća i da se ondje provodi svet život koji će biti uzorom cijelomu Redu (usp. AsZb 56). Ona, koju je Franjo postavio da bude Odvjetnicom njegova Reda (usp. 2Čel 198), posredovala je Franji da začne i rodi duh evanđeoske istine (1Bon 3,1). Evanđeoska istina, sama osoba Isusa Krista, u suprotnosti je s laži. Zato Franjevački red odabire život poniznosti i siromaštva da živi u istini, da propovijeda istinu i da „divnom povlasticom mudrosti iz usta samoga Boga“ pobjeđuje „lukavstvo prepredena neprijatelja“ (usp. 3PJa 6), onoga neprijatelja s prve stranice Svetoga Pisma (usp. Post 3,15).

Bezgrešna Odvjetnica Reda posreduje da se svete kreposti „po milosti i prosvjetljenju Duha Svetoga“ ulijevaju u „srca vjernih, da ih od nevjernih učinite vjernima Bogu“ (PozBDM 6). To su kreposti koje Franjo pozdravlja, videći u svakoj od njih lijek i oružje protiv poroka i grijeha (PozKr 8), Sotone i svih zloća njegovih (r. 9), mudrosti ovoga svijeta i mudrosti tijela (r. 10), požude i pohlepe te brige ovoga svijeta (r. 11), oholost i sve ljude na svijetu i sve što je na svijetu (r. 12). Doista serafsko uzdizanje iznad „ispraznih utvara varljiva svijeta“ (PEr 6).

Kreposti koje odsijevaju na Kraljici Anđeoskoj: mudrost, jednostavnost, siromaština, poniznost, ljubav i poslušnost, s pridjevima „sveta“, omogućuju posvemašnju pobjedu sve do mučeništva. Naime u Pozdravu krepostima Franjo pravi dvije aluzije, na Ivana Krstitelja i na Isusa pred Pilatom: „da [svi ljudi, životinje i zvijeri] mognu činiti s njim što god htjednu, koliko im bude dano odozgor, od Boga“ (r. 17-18).

Možda se čini da poruka Gospe u Fatimi nema mnogo toga za Franjevački red. No njezin poziv da se posvetimo njezinome Bezgrešnome Srcu znači ono što smo na početku kazali: „priljubiti“ se uz nju, preuzeti njezin način mišljenja, osjećanja i djelovanja. Do savršenosti je to izveo sv. Maksimilijan Marija Kolbe, gradeći na čvrstim teološkim i svetopisamskim temeljima, na franjevačkoj duhovnosti, proničući Marijinim očima „oholost i sve ljude na svijetu i sve što je na svijetu“ (usp. PozKr 12). Vremena nisu ništa bolja niti ljepša od njegova. Svijet je ohladnio i potrebit je serafske ljubavi koju je Franjevački red pozvan zapaliti u srcima. U 13. stoljeću svijetu je bio darovan sv. Franjo, a našem vremenu darovano je Bezgrešno Srce Marijino i njoj posvećeno malo stado. Možda je to onaj kamen zaglavni nužan da se dovrši popravak crkve „koja se ruši“.

Molitvena samoća

 

Molitvena samoća

 

 Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Peto poglavlje Pravila sv. Klare razvija tri teme međusobno usko povezane: šutnja, govornica i rešetka. Šutnja i umjerenost u govoru te odijeljenost dio su nasljedovanja Isusa Krista za svakoga kršćanina, ne samo za one koji su obdareni pozivom na klauzurni ili pustinjački način života.

Sveta Klara promatra samostan kao mjesto osame u kojemu sestre žive svoj izlazak. Nije dovoljno rasprodati i razdijeliti sve, odreći se svega materijalnoga. Potrebno je to činiti sve dublje unutar duše. A to znači put kroz pustinju, osamu. Klara u svome Pravilu ne spominje ćelije, kao mjesta veće osame unutar samostana. U njezino doba i stoljećima kasnije one nisu postojale kao mjesto danonoćnog prebivanja monaha u njima. Postojale su neke sobice, kolibice ili kućice u koje su se monasi povremeno povlačili radi sabranosti i molitve. Sestre u svetom Damjanu povlačile su se sigurno u zvonik, u niše i slična skrovita mjesta unutar samostana, a u vrtu je možda postojala i kolibica za njih kakva je bila i za braću, u kojoj je boravio i Franjo nakon silaska s La Verne. U nedostatku ćelija, noć je uvijek bila pogodna za kontemplativnu molitvu.

Kako su se tijekom stoljeća ćelije uvodile u samostane franjevaca, tako su ih i klarise rado prihvatile, željne veće sabranosti i kontemplacije. Sv. Klara toliko je željela da sestre žive molitvenu osamu da je za komadić zemlje odstupila od svog strogog siromaštva: „da ne primaju i nemaju posjed ili vlasništvo (…) osim zemlje koliko je potrebno za ugled i izdvojenost samostana“ (PrKl 6,12.14). Ni sv. Franjo ni sv. Klara ne bi mogli razviti serafsku ljubav prema Kristu, prianjajući goli uz Gologa, da nisu ljubili samoću. Molitva u samoći, želja ne imati ništa osim Gospodina Isusa, bila je razlogom da su ostavili „svijet vani i bogatili se duhom iznutra, rasterećeni“ trčali „za Kristom bez kese“ (LegKl 13). Stoga je Klara „na prvome mjestu učila“ sestre „da odstrane iz prebivališta duha svaki šum, kako bi mogle uroniti u same Božje tajne. Bodrila ih je da ne mare za zahtjeve krhkoga tijela, a tričarije puti da podvrgnu vlasti razuma“ (isto, 36). Klara je ovdje u srcu monaške tradicije koja uči da je moguće biti gospodarom i svoga teka i svoga sna. Sv. Franjo pripisuje to svetoj poslušnosti koja „ometa svaku vlastitu tjelesnu i putenu volju i umrtvljuje svačije tijelo radi poslušnosti duhu“ (PozKr 14-15).

Klauzura, osama sv. Klare sadrži dva vida. Prije svega, ona je sredstvo koje olakšava unutarnju samoću radi molitve. Odijeljenost mora biti usidrena u otajstvo Kristove samoće i tako od sredstva postaje sudioništvo u otajstvu duboke samoće koju je Isus Krist živio radi ostvarenja sveopćeg spasenja. Otkupiteljsko i sveopće značenje samoće jest u njezinome spuštanju u samoću koja okružuje i duboko prožima Otkupiteljevu dušu od njegova rođenja do posljednjeg daha na križu. Odjeke toga nalazimo i kod Franje i kod Klare, u primanju svetih rana u samoći La Verne, u samoći jednog Velikog petka i jedne Badnje noći (LegKl 31 i 29), u dugogodišnjoj prikovanosti uz bolesničku postelju.

Ono što je sv. Klara u svome Pravilu kratko navela kao ozakonjenje, njezin Red je tijekom stoljeća razvio i iskusio samoću u različitim oblicima. Navodimo iskustva nekoliko Klarinih sljedbenica.

„Ako želimo primiti milost od Boga, potrebno je biti na samotnome mjestu, to jest u sobi našega srca, u kojoj ne smije boraviti nikakva zloća, niti opačina u duši: nego pridržana samo za Boga (…). I svoja djela ne smijemo miješati sa ispraznom slavom ili časti ili hvalom ili vlastitom koristi, nego naš jedini cilj neka bude: svidjeti se Bogu i htjeti samo biti u Bogu, ustrajući u dobrim djelima“ (bl. Julija Milanska, 15. st.).

„Od samoće i unutarnje sabranosti duša se uzdiže k Bogu na krilima čiste i jake ljubavi. Isus je nosi u najviše visine i stavlja je u krilo Očevo gdje je drži u svetom poučavanju i novom žaru“ (s. M. Pia Rinaldi, 1887-1936).

Svrha samoće je postati siromašnima radi Boga, bez drugih ciljeva, pa i bez skrivene gladi za duhovnim bogatstvima. Prava samoća je samoća siromašne duše pred Bogom. Sve druge samoće su sebičnosti. „Na svakoj stranici knjige [koju mi je dao u ruke moj anđeo čuvar], bijaše napisano: 'Bog jedini', i ništa više. Gospodin mi reče: 'Kćeri moja, čitaj svoju knjigu'. 'Ali, Gospodine, nema u njoj gotovo ništa za čitati'. 'Naprotiv, ima mnogo. Razmatraj samo te riječi (…). Priljubi se uza me, ostavi sva stvorenja, nemoj se vezati ni uza što, niti uza tu knjigu što sam ti je dao'“ (s. de la Nativité, 18. st.).

Sv. Franjo je cijele noći ponavljao: „Bože moj, Bože moj“ (Cvjet 2), iz čega je kasnije nastalo „Bog moj i sve moje“. A mi se često osjećamo jadnima kada nemamo „nikoga osim dragoga Boga“. Na to odgovara bl. M. Magdalena Martinengo (1687-1737): „Kao da imajući Boga imate malo. Dakle, imajući Boga koji je punina svakoga dobra, nismo site i zadovoljne! A što hoćemo više? (…) A kad tražite stvorenja pod izlikom da vas pouče putu savršenstva, ili da vas oduševe ići njime, vjerujte mi da su to sve izgovori sebeljublja i utjehe što ih traži narav“.

„U samoći se čovjek čisti i, promatrajući svoju dušu kao u nekom ogledalu, istražuje samoga sebe i uči iz sebe iskorjenjivati mane i zle sklonosti, a ljubiti krepost. Bitno stanje samoće jest ulazak u intimniji predio duše: to uključuje ispitivanje proteklog života i u isto vrijeme program za daljnji život“ (s. Izabela Marija od Djeteta Isusa. 20 st.).

U 17. st. Francesca Farnese osnovala je nekoliko samostana pod utjecajem karmelske obnove, stoga je mnogo poticala sestre na ljubav prema samoći i molitvi te u tu svrhu dala da u vrtovima budu pustinjačke nastambe za sestre. „Koja je meka postelja tako odmor umornome putniku kao što je sveta ćelija odmor duši izmučenoj u hodočašću ovog bijednog života? Koja hrana tako obnavlja i okrepljuje dušu slabu u krepostima? O ćelijo blagoslovljena!“

„Reknu li vam dakle: 'Evo, u pustinji je!', ne izlazite“ (Mt 24,26). Postoji napast pustinje, kada želimo napustiti mjesto na koje nas je stavila volja Božja misleći da ćemo na drugome mjestu kušati veću Božju blizinu i utjehu. „Kada neprijatelj vidi da ne može nadvladati, koristi se drugim uvjerenjem, a to je: kada vidi kako redovnica počinje kušati slatkoću božanske ljubavi u molitvi, odmah joj stavi želju i volju ići u neko pusto i samotno mjesto. Stoga budite razborite i promislite kako se takav savjet i želja ne slaže s istinitim i izvrsnim Kristovim savjetom koji nas poziva da ne slijedimo duhovnu slatkoću ni utjehu niti ono što je po vlastitoj volji, nego da nosimo ljubljeni križ“ (sv. Katarina Bolonjska, 15. st.).

U svom „Nutarnjem zamku“, načinjenom od dragoga kamenja u obliku križeva, posred kojeg se nalazi goli križ, sv. Veronika Julijani (1660-1727) sudjeluje u otajstvu duboke samoće koju je Krist htio preuzeti radi ostvarenja sveopćeg spasenja. „Prije nego se stigne do ove svete samoće, treba se poništiti, izbrisati sve ono što je ostalo nesavršeno; a to se događa putem patnja i križeva“.

Nije dovoljna vanjska odijeljenost, ako duša ostaje svojevoljno rastresena. „Sav nutarnji život može propasti s tog jedinog razloga“ (s. M. Koleta, 19. st.).

„Podnositi jednoličnost života, dosadu istih redovitih poslova, odsutnost svega novoga, a pri tom sačuvati radosno srce, eto, to mene časti: to znači priljubiti se mome skrovitome životu. Biti veseli samo zato što sam ja s vama“ (s. Marija od Trojstva, 20. st.).

Postoji klauzura našega tijela koja nam priječi sjediniti se s Bogom. „Razbij, Isuse, ovu klauzuru moga tijela koja me priječi da poput golubice odletim u tvoje preljubljeno sveto Srce! Isuse, sklanjam se u tvoje presveto Srce i hoću ostati tu uvijek zatvorena i dobro zaključana. Vidiš kako sam sve do sada bila zaključana i zarobljena ljudskim obzirima i mnogim, mnogim grijesima!“ (s. Colomba Angeli, 19. st.).

Pravilo sv. Klare pisano je za njezine sestre. No svaki je kršćanin pozvan proći kroz samoću s Isusom. U biti, svijet od kojega bježimo sav je u nama prisutan. Stoga ponajprije u sebi moramo naći samoću. Obdareni smo svime da to učinimo. „Sveta poslušnost ometa svaku vlastitu tjelesnu i putenu volju i umrtvljuje svačije tijelo radi poslušnosti duhu“ (PozKr 14-15), kaže sv. Franjo. A kada kaže „svačije“, znači da je to svakome moguće, ako hoće.

Razlozi šutnje

 

Razlozi šutnje

 

 Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Za svetoga Franju i svetu Klaru šutnja, osim što je uvjet za molitvu i kontemplaciju, također je oblik siromaštva ili života bez vlasništva, neprisvajanja. Ako pripadamo Bogu, ne možemo istovremeno služiti i drugim „bogovima“ te stoga svoju nutrinu puniti mnoštvom glasova i slikâ. Ako je samostan kuća Božja, a ne naša, mi smo Božje sluge, ima se čuti samo Gospodinova riječ. Odakle nam onda pravo podizati svoj glas, uznositi se mnoštvom svojih riječi? „Blago sluzi koji kad govori ne iznosi sve svoje nadajući se plaći i koji nije brz na riječima, nego mudro razmišlja što treba govoriti i odgovarati. Jao onome redovniku koji ne drži u svome srcu dobra koja mu je Gospodin objavio i drugima to ne pokazuje djelom, nego to ljudima radi plaće želi radije riječima pokazati. On je primio svoju plaću, a slušatelji odatle odnose malo ploda“ (22. Opom).

Sveta Klara preuzela je monašku šutnju, koja obvezuje u određena vremena i na određenim prostorima samostana i dodala je evanđeosku notu: „Izuzetak je bolnica, u kojoj sestre radi bodrenja i služenja bolesnicama uvijek smiju obzirno govoriti“ kao i to da „Ipak mogu uvijek i svugdje kratko i tiho saopćiti što bude potrebno“ (PrKl 5,3-4). Klara se u sastavljanju propisa o šutnji više poslužila Franjinim Pravilom za samotišta negoli onim kardinala Hugolina koje uvodi posvemašnju šutnju, izuzevši one kojoj je dano dopuštenje da nešto rekne.

Šutnja je za Franju bila od velike važnosti toliko da je tražio od braće da je obdržavaju i kad su bili izvan svojih ćelija, na misijskim putovanjima: „Kad je blaženi Franjo između te braće izabrao one koje je naumio povesti sa sobom, rekao im je: 'U ime Gospodinovo idite čedno putem dvojica po dvojica, a napose pazite na šutnju. Od jutra do trećega časa molit ćete Gospodina u svojim srcima. Neka se među vama ne spominju isprazne i beskorisne riječi. Iako putujete, neka vaše ponašanje ipak bude onako čedno kao da ste ostali u samotištu ili u ćeliji. Ta gdje god se nalazimo ili nekamo idemo, imamo sa sobom i svoju ćeliju. Brat tijelo naša je ćelija, a duša koja se nalazi u ćeliji samotnik je u njemu, da se moli Bogu i da razmatra. Zato ne ostane li duša u miru i samoći u svojoj ćeliji, redovniku malo koristi ćelija sagrađena rukama“ (AsZb 108).

U Porcijunkuli su braća svetost toga mjesta „nastojala sačuvati neprestanom danonoćnom molitvom i šutnjom. A ako bi se kada govorilo nakon vremena koje je određeno za šutnju, činilo bi se to s najvećom pobožnošću i čednošću. Razgovarali su o stvarima koje se odnose na slavu Božju i na spasenje duša. Ako bi se dogodilo, što je bivalo rijetko, da je koji počeo govoriti dokone i beskorisne riječi, drugi bi ga odmah opomenuo“ (AsZb 56).

Takva i slična razumijevanja šutnje nalazimo u spisima svetih klarisa, koje su nastojale biti vjerne propisu o šutnji ali ne radi samog propisa, nego zbog onoga što taj propis štiti: „odgoj vlastite nutrine“ (bl. M. M. Martinengo). Donosimo njihova razmišljanja o šutnji.

„O šutnji ovisi sav naš uspjeh i napredak u savršenosti… Neka se u cijelom samostanu čuje samo jedan glas, Isusov“ (s. M. Dominika Belarmont).

Za sv. Katarinu Bolonjsku šutnja je nešto više od ozračja za molitvu, ona je za nju čuvar, „biskup“ misli koje u šutnji ostaju sabrane i sređene: „budite sigurne da s prevelikim govorenjem nećete biti Isusovo prebivalište, ma bio vaš govor posve lijep i dobar; šutnja je biskup i čuvar misli“.

„Ništa toliko ne isušuje srce koliko navika brbljati bez uzdržljivosti“, piše s. M. Emanuela od Isusa (1885.-1965.) i dodaje: „Na stablu šutnje zrije plod smirenosti“.

Koje su pogreške protiv šutnje piše časna službenica Božja Klara Izabela Fornari: „Govoriti bez namjere da se svidimo Bogu; govoriti rado o svojim stvarima i o samome sebi; govoriti s prezirom o bližnjemu; govoriti isprazno; govoriti na svoju hvalu; govoriti (suviše) glasno; uplitati se u tuđe razgovore“.

Šutnja, ljubav, mir česta su tema u spisima klarisa. Donosimo odlomak bl. M. M. Martinengo: „Kad bi se poznavala vrijednost šutnje, svako bi se stvorenje suzdržavalo izgovarati nepotrebne riječi, više nego li se škrtac suzdržava vaditi iz kese zlato. (…) Sestra koja drži šutnju i pazi na samu sebe, nikada neće nikomu smetati. Ako nešto ne voli – šuti, ne upliće se ni u što, ne odvraća, nema opasnosti da će se po njoj prekinuti ili ohladnjeti ljubav, sve u svom srcu suosjeća i s drugima je dobro. (…) ne sumnjiči, ne sudi zlo o susestrama, čista je od mrmljanja, od beskorisnih stvari; tako za nju redovnički život postaje predokus raja jer se trudi samo oko gajenja svoje nutrine i oko prisnosti Božje i sve ostalo pušta svojim tijekom i ne misli o tome“.

Propis o šutnji nije svrha samome sebi, nego uredba koja poučava kako razgovarati bez buke s Gostom naše duše. To je iskustvo s. Marije od Trojstva kojoj unutarnji Glas govori: „Siđite u dubinu, u najdublju dubinu vas samih, ondje ćete me naći. Uspostavite šutnju u najdubljoj dubini vas samih: čut ćete moj glas. Slušajte me! Učinite što vam kažem: preobrazit ću vas. (…) Govorim onim dušama koje me hoće slušati. Moj je glas duboko u njima, ne stvara nikakvu buku. (…) Da biste čuli moj glas, morate u svojoj duši ušutkati sve druge glasove. (…) Suprotno od ljudskih vlasti koje se nameću, ja se nikada ne namećem. Veoma obzirno dajem svoga Duha. Ako me prime, dajem se još više. Nudim vam samo izbor: ja ili sve drugo. Da biste me mogli čuti, valja šutjeti; to također treba (iz)moliti od Boga. Shvaćaš li, kćeri moja, da u najvećoj većini duša nalazim nered? Sukob želja koje se ne slažu s molitvama koje izgovaraju. Zbrka častohlepnih nagnuća, osobnih probitaka; zbrka suprotnih čuvstava, sudova, uspoređivanja s drugima; zbrka briga, vremenitih zaokupljenosti, što guši duh vjere. (…) Govori malo, reci samo bitno, onda me pusti da djelujem. Poučavaj samo primjerom. Ima mnogo toga što bi mogla reći svojim susetrama i želim da im priopćiš, ali želim da im govoriš svojom šutnjom. To će biti tvoj način kako ćeš prenositi poruku. Dostatno je biti“.

Šutnja nije mučaljivost. Svaka riječ iz ljubavi, koja izvire od Boga i k Bogu smjera, rađa se u šutnji i, daleko od toga da je prekida, hrani je i čini je životnijom i plodnijom. O tome nam govori bl. M. M. Martinengo. „Nema ničeg drugog što bi nas obvezivalo kao čin kreposti koja je veća od šutnje, a to je ljubav, kraljica svih kreposti, kad, primjerice, treba podići neku sestru koja od nas traži utjehu u svojim unutarnjim i izvanjskim bolima“. A kada se mi sami nađemo u situaciji da smo potrebiti utjehe, kako onda postupiti? „(…) tu budite oprezne. A da to upoznate želim vam dati znak: kad se uistinu radi o duhovnoj potrebi, duša, istina, traži utjehu, ali s potpunim mirom i strpljenjem; pripovijeda, doduše, onomu tko je može utješiti, sa svom prostodušnošću svoju muku, ali samo s ovom svrhom: da dobije savjet kako bi se oslobodila tih strahova koji su joj prepreka da se uspinje k Bogu. (…) Primivši savjet, vraća se mirna u svoju ćeliju. Znak da se radi o sebeljublju koje je glavni molilac utjeha jest onaj tako veliki nemir s kojim ih se traži“.

Službenica Božja Konzolata Betrone bilježi u svome dnevniku zahtjev djevičanstva uma – šutnjom mislî – radi uvijek sve dubljeg dodira s Bogom. „Ako misliš na druge – pa bili oni ne znam kako sveti – ne misliš na mene. Ljubomoran sam na tvoje misli. Želim ih sve. Slušaj: ja ću misliti na sve, pa i najmanje stvari, a ti misli samo na mene. Žeđam tvoju ljubav, pa zato ne dozvoli nikakve druge misli: one bi bile trnje na mojoj glavi. (…) Čuvaj uvijek šutnju, škrtari s potrebnim riječima, poklanjaj svima osmijeh i uopće zadrži uvijek nasmiješeno lice“.

Za ljude ubrzanog načina života potrebni su trenutci mira, spokoja i šutnje da prikupe snage za novi radni dan. Za redovnike potrebna je šutnja od buke ispraznog brbljanja. Za ljude molitve potrebna je šutnja strasti i stvorova. Za kontemplativce potrebna je šutnja u kojoj umire vlastiti ja.

Sa svojim sestrama izabrala sam poslušnost

 

„Sa svojim sestrama obećala sam poslušnost“ (PrKl 1,4)

 

 Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Kada slavimo svetkovinu Božića, Rođenja Gospodnjega, imamo na umu da je utjelovljenjem Sin Božji započeo put poslušnosti Ocu u našem ljudskom tijelu, jer je On i kao Bog ne samo poslušan nego sama poslušnost, što je istoznačnica za ljubav.

Nije stoga čudo da kod svetoga Franje i svete Klare nalazimo poslušnost unutar njihova bratstva koja ima u sebi nešto od božićnog otajstva: poglavar poput Djevice Marije dršćućim rukama drži svakoga brata/sestru, brinući za potrebe njihove duše i tijela, a podložnici se predaju u ruke poglavara poput Djeteta Isusa koje iz dana u dan sve više raste kako u dobi tako i u svojoj otkupiteljskoj poslušnosti Ocu.

Upravo je na Božić mali Isus upitao bl. Juliju Milanska, klarisu iz 16. st., bi li ga htjela imati na svojim rukama poput blažene Djevice Marije: „Da, rado!“, odvrati ona. Tada ga je vidjela i osjetila na svojim rukama, držala ga čvrsto i pobožno. Osjetivši toliku milinu zaželjela je: „Gospodine moj, učini mi milost da ostanem bez ijedne dužnosti, kako bih mogla što više biti s tobom“. No božansko joj Dijete odvrati: „Hoću da vršiš poslušnost“.

Za svetoga Franju poslušnost je najviši stupanj života „bez vlasništva“: „Gospodin u Evanđelju veli: Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik; i: Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga. Ostavlja sve što posjeduje i gubi dušu svoju i tijelo svoje onaj čovjek koji svega sebe u poslušnosti predaje u ruke svoga poglavara“ (3 Opom 1-3). Sin Božji u svom rođenju dolazi bez ičega svojega, samo s poslušnošću, prihvaćanjem svakog stanja poniženosti. Stoga nije čudo da se u spisima Drugog franjevačkog reda nalazi i tema poslušnosti, „jer nema na svijetu takve žrtve koja se toliko sviđa Gospodinu kao prava poslušnost“ (sv. Koleta, 15. st.).

Koje su granice poslušnosti? „Nije dovoljno slušati za neko izvjesno vrijeme i u nekim stvarima, stavljajući granice; nego sve do smrti i u svemu što nije protivno Bogu, protiv duše i svetog Pravila… I nemojmo svoj način mišljenja pretpostavljati načinu mišljenja naših pretpostavljenih: jer Isus Krist, koji je prava Mudrost, podložio se Josipu i svojoj miloj Majci Djevici“ (sv. Koleta).

Svako zlo dolazi od neposlušnosti, počevši od onog prvog čina neposlušnosti, kako to dobro pojašnjava sv. Franjo: „Sa svakoga je stabla u vrtu [Adam] mogao jesti, jer nije zgriješio dok nije prekršio poslušnost. Sa stabla spoznaje dobra jede, naime, onaj tko volju proglašava svojom vlastitom i oholi se zbog dobara koja Gospodin govori i čini u njemu; i tako mu je na poticaj đavla i kršenjem zapovijedi nastala jabuka spoznaje zla. Stoga treba da podnosi kaznu“ (2 Opom 2-5).

Poslušnost je, kaže bl. Julija Milanska, „zalog raja“, jer ako želimo doći u nebo, valja nam ići putem kojim je prošao naš Gospodin: „putem mučeništva, koje se sastoji u pravoj i iskrenoj poslušnosti, koja hoće i zapovijeda svaku krepost u nama: ljubiti Boga iznad svega drugoga, a bližnjega kao sebe sama, nositi breme drugih kako bismo htjeli da drugi nose naša bremena, uzvraćati dobro za zlo istinskom ljubavlju Božjom i blaga srca i neprestano razmišljati o svom životu u čemu smo nesavršeni“.

Ako je poslušnost „zalog raja“, živjeti u neposlušnosti, stalno po hirovitosti svoje volje, znači već na zemlji živjeti pakao: „Da ne biste živjele, da tako kažem, u stalnom paklu, molim vas da biste dragovoljno i s radošću činile ono što morate činiti s naporom“ (Sl. B. s. Franciska Farnese, 17. st.).

Kao što franjevačka obitelj božićno otajstvo promatra usko povezano s Presvetom euharistijom, tako promatramo i poslušnost u svjetlu Kristove poslušnosti pod euharistijskim prilikama: „Spasitelj Isus, budući da je Bog kao i njegov Otac, jest Kralj neba i zemlje, Gospodar cijeloga svijeta, po moći kojoj se ništa ne može oduprijeti, ipak se podložio, kao rob, u svetohraništu! Na jednostavan glas svojih službenika On silazi na žrtveni oltar… Pušta se nositi i da ga stave kamo hoće… Podnosi biti zaključan u svetohraništima…, da ga se uzme natrag i da ga se dade srcima koja ga žele…, čak i kada zna da će biti loše primljen. O draga kreposti poslušnosti, kako mi izgledaš lijepom kad te tako vrši Bog!“ (s. Tereza od Isusa, 19. st.).

Život u poslušnosti potvrđuje svetopisamske riječi: „Koji tvoj Zakon ljube, velik mir uživaju“ (Ps 119,165). „Redovnica koja ne radi s nastojanjem da se pobijedi i nadvlada, ne može biti sretna: nikada nije u miru i ne nalazi utjehe, jer je traži ondje gdje se ne nalazi; samo u mjeri u kojoj se pobjeđuje nad samim sobom, kuša se sreća i posjeduje se mir srca… Koji mir, koja ljubav i koje jedinstvo kraljuju u tim slučajevima! Mogu se nazvati zemaljskim rajem“ (s. Marija Dominika Berlamont, 19. st.).

Poslušnost, podlaganje ljudske volje koja se odriče vlastitih sebičnih ciljeva kako bi dala mjesta božanskoj volji za s. Klaru Luciju Garzonio (20. st.) čini se temeljem za svaku duhovnu nadgradnju i za postizanje svake druge kreposti: „Poslušnost je temelj svake druge kreposti, jer tko zna, tko nauči slušati, podlaže se u svemu i po svemu drugima, dakle i volji Božjoj. Zato jer poništava vlastitu sebičnost, u vjernom služenju drugima u svemu, zapovjeđena je i željena, te stiže do ljubavi: a to je savršena ljubav Božja u koju uranja, pred križem koji je simbol te ljubavi“.

Slušanje i poslušnost su umijeće. To je Presveta Djevica neprestano ponavljala svetoj Veroniki Julijani (17./18. st.). Sve milosti što ih je primila plod su poslušnosti. Sv. Veronika u svom Dnevniku često govori o poslušnosti: čas tvrdeći: „Povjeravam se kreposti poslušnosti i ona mi čuva mir… Poslušnost mi donosi mir u svemu“; čas da svim silama ispuni ono što iz poniznosti ne bi činila (primjerice, iznošenje vlastitih mističnih iskustava): „O Bože, kakav stid osjećam, ali poslušnost mora nadići sve“; čas opet da prosi za krepost poslušnosti: „Moj Bože, poslušnost i poniznost te molim!“ Kako ide putem poslušnosti, spoznaje sve više da poslušnošću postaje jedno s Ocem, da njezina duša djeluje u potpunom zajedništvu s Njime i da slušajući prianja uz Njega, pričešćuje se Njime. Tada Bog i poslušnost postaju jedno: „Za mene su Bog i poslušnost jedno... Ovo nisam nikad prije razumjela, jer nije u meni bila prava poslušnost;a sad je Bog učinio da to malo shvatim“. Zadivljuje ovo Veronikino „malo“, nasuprot nama koji tek što malo zakoraknemo na put duhovnosti, mislimo da smo već poslušni, ponizni i sl. A ona na najvišim stupnjevima sjedinjenja s Bogom još uvijek vidi da je postigla „malo“. To je ono Franjino: uvijek iznova, jer smo kao beskorisne sluge malo ili ništa učinili.

Slično „žaljenje“ nalazimo kod č. sl. B. Klare Izabele Formari ((18. st.): „Našla sam se na podosta širokom putu… Ah, koliko sam se na tom putu zadržavala gubeći, što je vrijedno žaljenja, svoju jadnu dušu koja je bila veoma zadovoljna u svojim bijedama i nesrećama; na kojemu sam se… mnogo zadržavala u mojim duhovnim ruševinama, hoteći skoro uvijek vršiti svoju volju“.

Unutarnji glas što ga je „Jeruzalemska klarisa“, s. Marija od Trojstva (20. st.) čula, plod je poslušnosti: „Ponizna duša, koja je u stanju poslušnosti, ima otvorene oči za moju prisutnost; ne napušta je, i posvuda joj otkriva znakove i moje poruke, jer odmah pristaje uz ono što joj kažem. Kad koja duša prihvaća primiti upute svojih poglavara i poslušati ih iz ljubavi i u duhu vjere, pripravna je primiti najveće milosti“. Z one koji imaju vlast, čitamo kod iste s. Marije sljedeće: „Vlast je sveta: dolazi od Boga. Ona mora biti zaštitom onima koji su joj povjereni, nasljedujući, s obzirom na njih, način djelovanja moje Majke: predusretljivo i šutljivo, majčinski i suzdržano, nevidljivo pri zaštićivanju, a s istim zahtjevima kao što su Božji i da je sama izvorom milosti za svoju djecu. Vlast mora svojim podložnicima otkrivati nešto od Očeve dobrote i zahtjeve Božje svetosti, nešto od poslušnosti Sina, nešto od bezgranične velikodušnosti i mudrosti Duha Svetoga. Vlast je sveta, dolazi od Boga. Ne smije se ograničiti da samo naređuje i nadzire. Njezino je poslanje da vodi duše k Bogu“

Za kršćanina poslušnost je put koji odgovara Isusovom pashalnom putu. Preko neprestanog izvlaštenja od vlastite volje, ne samo kada nas ona navodi na zlo, nego i onda kada želi dobro, dolazimo do onoga „zaodjenuti se Gospodinom Isusom Kristom“ (Rim 13,14).

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori

PJESMA FRANJO I KLARA

franjo klara

~~ HVALA REDOVNIKA~~

RBA

bg

logo GP




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio